Sead Bahtijarević: Sjećanja na početke tenisa u B. Luci (1)

Prije otprilike dvije godine Parkic je u dva nastavka donio sjecanja mog komsije i prijatelja Seje Bahtijarevica, na pocetke tenisa u Banjaluci koja  prerasta u hroniku raseljenih banjaluckih tenisera i sportista! Sejino poznavanje sudbina raseljenih banjalucana i njegova memorija su zadivljujuce! 

Mozda je odrzavanje ATP 250 turnira, Srpska Open u Banja Luci prigodan trenutak da njegovo sjecanje bas sada objavimo ponovo.  

***************

Dec. 02, 2020

Javio mi se moj nekadasnji komsija, prijatelj i kolega Sejo Bahtijarevic. Kao da je znao da necu zaboraviti cestitati rodjendan njemu i njegovom bratu Fahri. 29. novembar, Dan Republike, mi je postao vezan i za njih dvojicu i ne zaboravljam da im ga cestitam zajedno sa cestitkom Dana republike.

A Sejo, koji je, kao i Fahro, sav svoj zivot posvetio tenisu, pa evo i danas u Njemackoj radi kao teniski trener osjetio je potrebu na "presavije tabak" i napise svoja sjecanja na pocetke tenisa u Banjaluci.

Od poslanog materijala i slika napravili smo tekst sjecanja u dva nastavka. 

********************

Nakon Drugog svjetskog rata pa sve do izgradnje 2 teniska terena 1957 god. u Boriku ,u B.Luci niko nije igrao tenis. 

Duga tradicija koja je zapoceta jos krajem 19. vijeka bila je prekinuta ratom . Prvi igraci su bili Austrougarski oficiri i gospoda tadasnje B.Luke . 

 Tereni su se nalazili nekoliko stotina metara blize centru grada , u blizini fudbalskog stadiona. 

Kako se tenis smatrao burzujskim sportom , u B.Luci nije bilo sluha za taj sport. Istovremeno , u Prijedoru , Tuzli , Zenici i Sarajevu postojali su teniski klubovi sa veoma dobrim igracima , cak i na nivou drzave. 

 Najbolji igrac predratne B. Luke Zivko Javor je dekretom , odmah poslije rata , upucen na sluzbu u Tuzlu . Bio je jedan od direktora Termoelektrane i veoma utjecajan . Bio je skolski drug i dobar poznanik mog oca tako da sam i ja imao posebno dobre i prijateljske odnose s njim. 

 Zivko je sa par entuzijasta , koristeci naravno i svoju visoku poziciju u Tuzli , izgradio teniske terene i kao igrac i trener stvorio jedan od najboljih teniskih klubova u Jugoslaviji , koji je u najjacoj konkurenciji , 2 puta osvojio prvo mjesto u drzavi . Bilo je to vrijeme kada su jos igrali Pilic , Jovanovic, Franulovic , Mincek , Presecki , Spear , Ivancic iako oni , uglavnom , vise nisu nastupali za svoje maticne klubove . Uprkos tome , konkurencija je bila izvanredno jaka. 

 1957 godine ja jos nisam znao sta je tenis . Nije bilo televizije ni ostalih elektronskih medija . 

 Samo radio a tenis se rijetko spominjao . U kinima se rijetko vidila pokoja scena sa tenisom. 

 Jednog dana , u Ciganluku , u i oko ulice Save Kovacevica (gdje sam stanovao u to vrijeme) ,neko je spomenuo da su napravljeni prvi teniski tereni. Drustvo malo odraslijih medju kojima Josip Stader , Zeljo-Spiro Stanisic , Fahro Bahtijarevic i jos par njih uputili su se u Borik da vide kako to izgleda. Vrativsi se neko je dosao na ideju da u mom dvoristu, koje je bilo istovremeno i dvoriste tadasnje Veterinarske ambulante ( moj otac je bio direktor te ambulante i obliznje klaonice ) napravimo improvizirani teren . Linije smo od oka izvukli crnom sljakom , onako otprilike bez obiljezavanja unutrasnjih polja , razapeli konopac i sa loptama koje su se nasle a licile bar po velicini na teniske , krenuli smo prebacivati „ mrezu „. Prve „rekete“ je napravio nas najblizi komsija Zeljo Stanisic od tanje daske a bolju varijantu smo kupili u sportu „ Heruc „ . To su bili jeftini reketi za stoni tenis , golo drvo, bez guma. 

 Sljedece godine je objavljeno formiranje kluba i ja sam vjerovatno jedini zivi koji je prisustvovao osnivackoj skupstini u starom Domu Armije . Vise se ne sjecam ko je jos bio ali sam siguran da su, izmedju ostalih bili , Ante Grubisic , tada porucnik , i pukovnik Branko Vukelic, koji je vjerovatno jedini imao neku tenisku proslost i bio prijatelj nekadasnjeg prvaka Jugoslavije Josipa Palade . 

 Ante je bio sef sportskih terena ( sa bazenom ) koji su pripadali Tenkovskom Skolskom Centru „Petar Drapsin „ u kasarni „ Mladena Stojanovica „ u Boriku . ( Inace , Mladen Stojanovic je bio najbolji Prijedorski teniser prije rata a poslije rata je to bio njegov rodjak Veljko Stojanovic – Holivud .) 

 Ante Grubisic je bio prvi predsjednik vojno-civilnog kluba TK „ Petar Drasin „ , Banja Luka . Bio je veliki entuzijasta i rado je igrao tenis . Nekada odbojkas , pravi atleta ,veoma nalik Carltonu Hestonu . Naravno , bilo je od znacaja za njega i druzenje , kroz tenis , sa njemu predpostavljenim generalima , pukovnicima i ostalim visim oficirima . Ali i pokraj toga , Ante je bio veoma aktivan i stvarno volio tenis i posvecivao mu mnogo vremena. 

Sejo i Nikola Pilic

 U prvoj godini , pored Ante Grubisica i Branka Vukelica , bili su tu pukovnik Radetic , general Pekic ( kasnije Predsjednik Saveza boraca Jugoslavije – i na pocetku rata ) , Marko Vlahovic ( tada porucnik – stigao do pukovnika – umro mlad – kratko vrijeme nakon Ante bio predsjednik kluba.Bio je dobricina , flegman, polijen . Sam predlozio da mi vrati klubsku dokumentaciju s argumentacijom da on ne moze pravo da se posveti zahtjevnoj duznosti predsjednika kluba . Zato sam godinama morao sam obavljati-kasnije uz pomoc Denisa Galijasa - sve sto je bilo potrebno da klub opstane ) . Jos nekoliko vojnih lica je rado igralo tenis , posebno kasniji punac Keme Montena , pukovnik Brane Milic, zatim jedan od glavnih sefova u Remontnom zavodu „Kosmos“ , Grga Peronja. Kasnije se pojavio i nasljednik Ante Grubisica na vojnom poligonu Bozo Simovic , tada nizi oficir , koji je htjeo da umjesto tenisa na nasim terenima instalira odbojku ( to sam sprijecio u posljdnjem trenutku uz pomoc pukovnika Kovacica ,nacelnika Tenkovskog Skolskog Centra , inace oca moje skolske kolegice Marije . Bez tog poznanstva u B.Luci dugi niz godina ne bi vise bilo tenisa ). 

 Nazalost , Brane Milic , koji je znao solidno igrati , brzo je prestao sa tenisom i posvetio se Udruzenju lovaca . 

 Od civilnih lica bilo je nekoliko vidjenijih banjalucana kao doktori, braca Pisteljici , Dr Mrakovcic , zatim su znali navratiti i poznatiji sportasi kao Zico Kapetanovic , Aco Juric , braca Tosic , Boba i Mima Stanivukovic , Zoran Prohaska , Bato i Mico Jelic i jos poneki ali samo sporadicno. Uskoro se pojavio i Sukalo Novak , popularni „ Profa „ , koji je predavao Njemacki jezik na Poljoprivrednoj skoli , inace otac Voje Sukala. 

 Ali , okosnica kluba su bili srednjoskolci , prije svega „raja „ iz Gunduliceve , M. Stupara , M. Visnjica kao i ostalih dijelova grada . 

 Bili su tu braca Drasko i Vlado Kesic , Ekrem Jasarevic , Zaric Slobodan-Zaronja, Mladen Vukic , Mirko Vircburger , Mico Dragovic , Pavle Ferencina, Nikola- Nine Granic, Ico Katana , Goge Mikolcevic , stariji sin Javora Zivka - teniske legende , Fahro i ja , kao i nasa sestra Niskana, sestre Granic i njihove prijateljice kao i sve odraslije djevojke iz Gunduliceve i blize okolice. 

Najbolji od svih je bio Rade Kondic , koji je cesto dolazio u klub ali je u stvari bio prijedorski igrac , koji je vec imao znacajne uspjehe i izvan BiH . Njegov otac je bio poslovodja u prodavnici „Borovo“ ali je on zivio u Prijedoru i tamo igrao . Nazalost , dosta brzo je zavrsio svoju igracku karijeru. 

Sejo i Fahro sa jednom od njihovih ucenica

 Najbolji od „ domacih „ bio je Pavle Ferencina a odmah za njim , mozda malo slabiji Mico Dragovic ( nazalost - umro prije nekoliko mjeseci ). Nakon par godina Pavle je odselio iz B.Luke i nikad nisam nista vise cuo o njemu . 

Kratko nakon osnivanja kluba odrzana je, u organizaciji Teniskog saveza BiH, skola tenisa . Trener je bio nekadasnji prvak BiH Huso Arslanagic , veliki strucnjak sa cistom , klasicnom tehnikom . Drzao je nastavu iz sporta na Saobracajnom fakultetu u Sarajevu i imao radnju za izradu umjetina „ART“ ( ili tako nekako ) . 

Medju polaznicima skole je bio i Nebojsa-Neno Popovic, tada debeljuskasti 12-godisnjak . Ubrzo je prestao sa tenisom i posvetio se rukometu te postao mozda najbolji kruzni napadac na svijetu . Jednom je nepazljivo pokusao da protrci izmedju mreze i stuba koji nosi mrezu pa je zapeo za sajlu u visini oka. Zavrsilo je sretno sa masnicom pokraj oka. Zvali smo ga „Segura“ prema poznatom svjetskom igracu. Jerolim-Jerko Karadza je za njega bio velika inspiracija i uzor pa je, gledajuci i imitirajuci ga dostigao svjetsku klasu. 

Na kraju skole Arslanagic je za najuspjesnije polaznike odabrao bracu Kesic i bracu Bahtijarevic sto je objavljeno u sarajevskom „Oslobodjenju“.

Godinu dana kasnije ponovo je odrzana skola tenisa . Trener je bio aktuelni Prvak BiH , Rizah Pasic ( nedavno umro ). 

Riza je bio jaci igrac od Huse , strasno izdrzljiv i vec koristio spinovane lopte . Nazalost , kod bekhenda je puno koristio palac i nije rotirao podlakticu , pa sam , nakon sto sam ga prekopirao, poslije morao da ispravljam tehniku gledajuci na turnirima nase najbolje igrace. U tome sam bio uspjesan pa sam na seminaru za trenere u Dubrovniku , na kom su ucestvovali gotovo svi najbolji bosanski treneri i poznata zagrebacka teniserka Zvjezdana Urek , od nastavnika Prof. Nikice Nadalija dobio najbolje ocjene od svih ucesnika, cime sam se posebno ponosio. 

Nakon godinu ili dvije , nasem drustvu su se prikljucili braca Arnautovic, Dule Crnogorac-tada fudbaler „Borca“- i jos mnogi odrasliji momci iz okoline kluba. 

 1964 godine smo organizirali nasu prvu Skolu tenisa . Organizacija je bila na vrlo visokom nivou . Nastavnici su bili Ante Grubisic , Fahro Bahtijarevic i prijedorski teniser Slavko Cacic, koji je tada radio u „ Cajavecu „ . 

 Kako su nastavnici bili zaposleni ( osim Fahre ) , otprilike jednu cetvrtinu casova sam odrzao ja i to su bile prve pare koje sam zaradio na tenisu. Opsti dio iz sporta i fizicke pripreme je drzao prof. Vlado Erceg . Koristio je sportski poligon u Boriku, islo se na bazen. Ja sam citavo vrijeme provodio sa polaznicima skole . 

 Tada su pravo poceli sa tenisom Zoran -Zoka Obrovski , Denis Galijas , Rade Topic – Sumnjak , Albert Majeron , Sika Katana , Gagula Franjo , Mico Karanovic, Refik Hadzic, Meliha i Nino Bahtijarevic ,Pero Trikic , Mladen Zoric ( igrao vec prije u Prijedoru ) , Lukic Dusko – Pifko , i jos mnogi drugi . 

 Sljedecih godina sam „zarazio“ tenisom i svoje komsije , Draska i Voju Erceg , Gordana Lalica ( njegov sin Sven je bio jedan od najboljih igraca na americkim koledjima a prije tog je bio u Internatu Gerry Webera u Halle-u ) i jos mnoge druge .

(Nastavice se...)

Nekoliko misli Mirsada D. Abazovića

Mirsad D. Abazović je profesor emeritus iz oblasti sigurnosnih studija na Univerzitetu u Sarajevu.

Slucajno sam ga otkrio na Twiteru, procitao neke od njegovih objava i misli koje su mi se svidjele. Predlazem i vama da ga upoznate.

****************

Dok god se zločinom "njihovih" nad "našima" opravdava zločin "naših" nad "njihovima", ovdje će zločin biti zamjena za humanost, čovjekoljublje te ovozemaljski i univerzalni moral. To je definicija prokletstva.

********

Niko nikoga ne može prisiliti da osudi zločin. Naše je da svakome kažemo da ko ne osudi zločin, čini zločin. Ende.

*********

Biti ograničen neotuđivo je pravo pojedinca. Međutim, kad taj pojedinac po mjeri svoje ograničenosti krene postavljati granice svemu i svakome oko sebe, neotuđivo je pravo svakog pojedinca koji drži do sebe da mu jasno dadne do znanja kazavši - k sebi ruke, odbij.

********

Suživot?! Ljudi, taj izraz je velika podvala hohštaplera koji i mogu živjeti i održavati se samo na smutnji i podjelama. Pravi ljudi, sa svim svojim personalnim posebnostima, ŽIVE zajedno. Suživot imaju sa virusima, bakterijama, životinjama, biljkama... A vi, kako god hoćete.

********

Biti lažov i licemjer nerijetko znači ubrzano penjanje na statusnoj ljestvici i ljestvici slave - društvenoj, političkoj, akademskoj. Nemojte bili lažov. Slava je vrlo prolazna; opojna je, ali je isprazna. Bolje je biti u sjenci istine, nego pod reflektorima obmane. Vjerujte.

**********

Što se više poziva na nacionalni interes, to se više diže na funkcionerskoj i platnoj listi, a to sto je hohštapler općeg tipa nema nikakve veze. Narode, narode, ništa ti nije oprošteno jer znaš šta činiš.

**********

Meni je ovo bilo dovoljno da se ukljucim u pracenje Mirsadovih tvitova.

Na vama je odlucite da ga i vi citate dalje ili ne...

Proljece u Torontu!

Sjecate li se?!

Prije otprilike mjesec dana sam postavio detalj zimske "idile" u Torontu, uhvacene sa mog balkona:

Tako je bilo do prije nedjelju dana.

A onda odjednom vec dva dana ljeto, suncano i 29C. 

Jedino sto lisce jos nije imalo vremena za ozeleni stabla! Jer...

... proljece je u Torontu ove godine trajalo 23 sata!

Uz ATP 250 Tour, Srpska Open u Banja Luci

Zaintrigiralo me je da doznam koji je zvanican naziv ATP 250 turnira u tenisu. U medijima i u izjavana zvanicnika i nezvanicnika cirkuliraju razni nazivi: Srbija Open, Banja Luka Open, Srpska Open...Udjoh u zvanicnu ATP stranicu i vidjeh da se od 17-23 aprila u Banja Luci, Bosna i Hercegovina odrzava ATP250 sa nazivom Srpska open. U isto vrijeme se odrzavaju jos dva ATP turnira, jedan ATP 500 u Brceloni i drugi ATP250 u Minhenu.  

Veliki je to sportski dogadjaj u Banjaluci! Divno je sto ce za taj turnir biti izgradjen novi teniski stadion ili, kako sam ranije citao, dvorana. Ovaj mi detalj jos uvijek nije najjasniji jer, koliko sam pratio vijesti, planirana je i pocela se graditi dvorana koja ce za turnir biti stadion. Mozda ce kasnije biti izgradjen i krov?! Nisam dovoljno informisan. Ali to i nije toliko bitno. Bitnije je koliko ce to sto je izgradjeno sluziti razvoju banjaluckog tenisa i sporta uopste! Da li ce to sto bude izgradjeno privuci paznju svjetske teniske organizacije da bi Banja Luka u skoroj buducnosti dobila svoj ATP turnir. Plan razvoja banjaluckog tenisa, razvoja mladih igraca svjetskog kalibra u Banja Luci i buduci ATP turniri u Banjaluci bili bi dovoljni razlozi da se sa zadovoljstvom prihvati izazov i da se za nekoliko mjeseci organizuje ATP 250 i izgrade kapaciteti koji do tada nisu postojali. 

Drugo je pitanje postoje li ti planovi i koliko su realne nade da bi Banja Luka u skoroj buducnosti zaista mogla dobiti ali i finansirati potencijalni ATP 250 teniski turnir. Koliko je zaista realno da Banja Luka iskoristi izgradjene kapacitete i dugorocno ulaze u razvoj mladih teniskih talenata sa ciljem da se neki od njih probiju medju prvih 100 rangovanih na ATP listi. Realno je da Banja Luka ovaj turnir nije dobila kao plod dugorocnog plana razvoja grada, sporta i tenisa. Dobila ga je onog trenutka kada su Djokovici i Teniski savez Srbije ocijenili da njihov privatni teniski centar na Kelemegdanu u Beogradu, zbog otpora da se drzavnno blago poklanja pojedincima, pa makar oni bili i svjetske sportske velicine kakav je Novak Djokovic, nece biti zavrsen do termina ovogodisnjeg ATP 250. Trazio se vlastodrzac- duduk koji ce pristati na sve, koji ce se zaduziti i potrositi koliko god treba od narodnih para da bi se turnir ipak organizovao! Nije bilo mnogo kandidata koji su bili spremni uloziti ogromne pare bez realnog plana da ce se investicija u dogledno vrijeme isplatiti. Tada se, kao spasonosno sportsko, ali i politicko rjesenje ukazala Banja Luka! Znali su oni koji su to velikodusno nudili da ce Banja Luka i Republika Srpska uciniti sve da organizuje ovakav turnir, jer to je, uz sportske i turisticke dobiti, i jaka politicka poruka o bratskoj blizini Banja Luke i Beograda. Znali su oni da je za siromasnu Banja Luku koja ne moze posteno da finansira ni RK Borac, nekadasnjeg evropskog prvaka u rukometu, niti FK Borac, proslavljeni fudbalski tim, ni bokserki klub Slaviju, niti kosarkasice Mladog Krajisnika, ni kajakase, ni bilo koje druge sportiste, organizacija ovog ATP250 ogroman zalogaj. Ali, znali su oni koji su to velikodusno nudili da ce se za spas casti Beograda, Srbije i porodice Djokovic siromasna Banja Luka bez prethodnih analiza zaduziti koliko treba, a treba bar 25 miliona, i u rekordnom roku izgraditi sve sto je potrebno i organizovati ovaj turnir! Znali su oni da ce megalomani - vlastodrsci Republike Srpske i Banja Luke zagristi mamac i uciniti sve, pa ako treba i dodatno zaduziti oskudni banjalucki budzet koji ne pokriva ni osnovne potrebe gradjana Banja Luke i organizovati taj veliki teniski turnir, jedan od od tri (a ne jedini kako tvrde) koji se ove godine u istom terminu odrzavaju u Evropi. 

I svi su uspjeli! 

Djokovici i Beograd da odrze kontinuitet ATP250 turnira, da dobiju dovoljno vremena da prisvoje dio  Kalemegdana u svoje vlasnistvo i do slijedece godine izgrade ono sto nisu uspjeli do ovogodisnjeg turnira i da nakon toga slijedecih, kao i prethodnih 5-6 godina, organizuju ATP 250 sa nadom da ce im Djokoviceva slava donijeti jednog dana u buducnosti u Beograd ATP500. uz to ce ove godine u provinciji biti slavljeni kao faraoni! A Beograd da jos jednom pokaze da su Banja Luka i Republika Srpska njihova provincija sa kojom mogu manipulisati kako im se prohtije; 

Politicari Banjaluke i Republike Srpske da se hvale kako su organizovali jedan od najvecih teniskih turnira na svijetu, kako je Banja Luka od slijedece nedjelje u centru paznje svih svetskih medija, kako se ukljucila u svjetsku elitu, kako je ovaj turnir, kako rece gradonacelnik naveci sportski dogadjaj od sarajevske Olimpijade !? Oni ni ne zele da znaju, a mnogi to zaista ni ne znaju, da je u proslosti Banja Luka organizovala mnoga velika sportska takmicenja npr. Evropsko prvensto u kosarci za zene, profesionalne bokserke meceve za evropskog sampiona, da su Banjalukom nekada hodali istinski olimpijski, svjetski i evropski sampioni! Neki od njih i danas hodaju Banjalukom, a neki su, na zalost, protjerani iz nje. Ne, oni zele da ubijede sve oko sebe da je sve, pa i sport poceo od trenutka kad su oni dosli ili kada su oni dosli na vlast! Ne zele da znaju da Banja Luka nikada nije bila sportska, a ni bilo koja druga, provincija kakva je danas! I da su upravo oni ti koji je prave provincijom. Jer oni ni ne znaju, niti mogu durgacije;

A narod Banja Luke i Republike Srpske? Sta je, osim novog teniskog stadiona, kruznog toka i vatrometa, ali i preko 30 miliona KM novih zaduzenja, dobio taj osiromaseni i izbezumljeni narod? Dobio je jos jednom "hljeba i igara" na nedjelju dana i lazni  osjecaj znacaja u "svijetu", iluziju u koju ce, bar na kratko, pobjeci iz surove realnosi u kojoj zivi! 

A sta ce biti nakon ATP turnira? Ugledni gosti i "svjetska teniska elita", kako kazu, ce otici.

A nakon toga slijedi jos jedno budjenje u mamurnom osjecaju jos veceg siromastva i beznadja! 

Sjeverna Koreja u Banjaluci!

 Nevjerovatno! 

Ovako su juce u Banjaluci testirali statiku novih, u rekordnom roku, izgradjenih tribina, da bi dokazalo i pokazalo neukima i naivnima da ce ta tribina za nedjelju dana primiti maksimalan broj posjetilaca i da se pri tom nece srusiti!

Pored svih strucnih i naucnih metoda testiranja gradjevina bilo koje vrste,  pored Arhitektonsko- Gradjevinskog - Geodetskog fakulteta u Banjaluci, profesora zvucnih titula, uredjaja i procedura koji se koriste u svijetu i u toj istoj Banjaluci vec decenijama, neko je odlucio da se poigra i sa Policijom, mladim policajcima, i sa Banjalukom, i zdravim razumom i jos jednom organizovao primitivnu predstavu koje bi se i Sjeverna Koreja stidila.

Zamislite tu predstavu: da bi svecano obuceni i uredno postrojeni pitomci Policijske akademije stigli do parka Mladen Stojanovic saobracaj je zaustavljan na nekoliko mjesta,  jer predstavu treba da vidi i uvjeri se da je sve ucinjeno kako treba, sto vise podanika. Pa eto, cak su i pitomci Policijske Akademije Republike Srpske zloupotrebljeni i mobilizirani da bi svojim sinhronizovanim i hrabrim poskakivanjem dokazali da ce tribina izdrzati hiljade zaljubljenika u, do prije par dana, "bijeli  - burzoaski" sport - tenis! 

"O tempora - o mores!" rekao bi Ciceron.

"Cudnih li vremena - cudnoh li obicaja!" rekli bismo mi. 

"Primitivno do boli!" reci ce oni koji su u ovom banjaluickom i balkanskom ludilu sacuvali - jos bar malo mozga i ljudskog dostojanstva!

Svetislav Basara/Jozo Šarčević: SUSRETU S BOGOM PRETHODI SUSRET S VLASTITOM TAMOM

 

Svetislav Basara (Bajina Bašta, 1953.) je jedan od najvažnijih suvremenih književnika na našim prostorima. Piše romane, priče, novele, drame, eseje, kolumne. Višestruki je dobitnik književnih nagrada, i u Srbiji i u inozemstvu. Knjige su mu prevođene na više jezika, a drame izvođene na brojim scenama. Iz njegovog plodnog knjiženog rada koji je započeo 1980-ih i traje sve do danas, izdvajamo naslove samo nekoliko romana: „Fama o biciklistima“ (1987.), „Mongolski bedeker“ (1992.), „Sveta mast“ (1998.), „Ukleta zemlja“ (1995.), „Kratkodnevica“ (2000.), „Uspon i pad Parkinsonove bolesti“ (2006., Ninova nagrada), „Dnevnik Marte Koen“ (2008.), „Fundamentalizam debiliteta“ (2009.), „Anđeo atentata“ (2015.), „Andrićeva lestvica užasa“ (2016.), „Kontraendorfin“ (2020., Ninova nagrada). Uz dvostruku Ninovu nagradu, dobitnik je i drugih nagrada kao što su: nagrada Laza Kostić (2007.), nagrada Stanislav Staša Marinković (2010.), nagrada Biljana Jovanović (2015.), nagrada Isidora Sekulić (2015.), i druge.

****************

U intervjuu za Polis.ba, Svetislav Basara izdvaja dva događaja iz rane mladosti koja su mu bitno preusmjerila tijek života. S obzirom na našu svakodnevicu, smatra da je nemoguće izbjeći ogorčenje, ali je moguće izbjeći skrhanost ogorčenošću. Uvjeren je da su demonske sile, prije svega nacionalizam, u naše vrijeme društveno prihvatljiv model ponašanja. Govoreći o tome da knjiženost nije terapija nego dijagnostika, ističe da je obaveza pisca da dadne sliku stanja, i to preuveličanu da bila upečatljivija. „Ideologije su snažni analgetici koji u konačnici samo pojačavaju bol“, tvrdi. Progovara o svome susretu s Bogom, koji ga je bio „satjerao u ćošak“ da bi ga spasio. Pravoslavna i Katolička crkva, govori Basara, ne prihvaćaju Krista kao svjetlost koja osvjetljava njihove tame.

---

Polis.ba: Gospodine Basara, dopustite za početak možda indiskretno pitanje: Postoji li neki događaj iz djetinjstva ili iz rane mladosti koji Vas je u bitnome odredio i usmjerio?

Svetislav Basara: Ne postoje diskretna pitanja. Svako pitanje je indiskrecija. Ali odgovarati se mora. Bilo je nekoliko takvih događaja, pomenuću dva. Jednog jutra, mogao sam imati devet ili deset godina, rano sam se probudio u odličnom raspoloženju i iznebuha se „zapitao“ – prošlo je mnogo godina pre nego sam shvatio da sam zapravo bio „zapitan“ – zašto ja i sve ovo oko mene postoji. Nisam mogao naći ni jedan valjan razlog za to, pojmio sam na tren neutemeljenost pojavnosti, ali uopšte se nisam uznemirio. Tako to ide sa neposrednim saznanjima: momentalno ih zaboraviš i posle nastaviš decenijama da saznaješ.

Drugi događaj je povezan sa docnijom neobjašnjivom manijom da rastavljam budilnike. Naravno, nije mi polazilo za rukom da ih ponovo sastavim, donelo mi je to mnogo neprijatnosti sa majkom. Prilikom jednog od tih rastavljanja – mislim da je to bilo poslednje – pokušavajući da vratim delove na njihova mesta, nešto sam uradio sa oprugom, budilnik je najednom poskočio, zazvrčao i počeo da ide po stolu, na zapravo komičan način. Gegao se sa nožice na nožicu kao čovek koji preskače bare. Taj prizor me je doveo u stanje povišene koncentrisanosti i u magnovenju sam pomislio – ili me je opet pomililo – dakle, to je vreme. I to sam ubrzo zaboravio. Mislim da su ta dva događaja bitno preusmerila moj životni tok. Ne znam kako.

„Ne grešiti nije moguće, ali je moguće pokajati se.“

Komentirate političke i društvene aktualnosti. Pretpostavljam da dobronamjernom čovjeku, koji sluti kuda sve to vodi, nije lagano gledati na što nam sliči ta društveno-politička svakodnevica. Apatija je također sveprisutna. Kako biti dio svega, a ipak se držati na kritičkoj distanci i ne upasti u ogorčenje?

Da, komentarišem političke i društvene aktivnosti. Čak nalazim i izvesno zadovoljstvo u   istraživanjima anatomije savremenog pokvarenjaštva, ali nastojim da sebe ne postavljam „iznad situacije“, pogotovo ne da se vidim kao žrtvu ili – daleko bilo – kao pravednika. U jednom naraštaju svi su podjednako pokvareni. Razlika – iako vrlo bitna – nije u stepenu pokvarenosti nego u poziciji unutar sistema pokvarenjaštva; svodi se na to da li pokvarenjaštva  i nepravde nanosiš ili ih trpiš. Ne verujem da su svi pretpotopski ljudi bili jednako pokvareni, ali svi su podavljeni osim Noja i njegove porodice.

Pad nije jednokratni čin, nešto što se dogodilo, pre je to nešto što se neprestano događa.   Svet naprosto pada sve niže, zla je sve više jer Duh izgoni sve više zla. Nema u svetu  nikakvih anomalija, sam svet je anomalija. I to najavljena. Nije li pisano – improvizujem po sećanju – videćete ratove, zemljotrese, itd. Zašto se onda iznenadimo kad ih vidimo? W. B. Yeats je to ovako postavio u proročanskoj pesmi „Drugi dolazak“: Kružeć i kružeć u sve širem luku/ Soko ne čuje više sokolara./ Sve se razliva; središte popušta;/ Puko bezvlašće preplavljuje svet– Kulja krvomutna plima, na sve strane/ Obred nevinosti davi se u njoj;/ Najbolji ni u šta ne veruju, dok se/ Najgori nadimaju od žestine. Moglo bi se u svemu tome naći i razloga za optimizam. Uvećanje svetskog meteža je obrnuto proporcionalno blizni Drugog dolaska. Nema recepta. Ogorčenje je nemoguće izbeći, ali je moguće izbeći skrhanost ogorčenošću. Ne grešiti nije moguće, ali je moguće pokajati se. Može se uzdići iznad straha do prokletstva – najjačeg demonskog oružja – i pritom ne pasti u iskušenje očekivanja nekakve nagrade. Nekoliko puta tokom dana pomisliti – i zaista tako misliti – neka bude tvoja volja; naći će već Proviđenje načina da te uskladi sa svojim naumima. Ne očekivati previše od liturgija, misa, rituala i – naročito – litija. Moj prijatelj, mladi teolog Blagoje Pantelić, nedavno je ovako rekao: nikad nisam bliži ateizmu nego na liturgiji ili kad slušam propoved nekog episkopa. Slično i sa mnom. Ponekad pomislim – „Bože, da li je moguće da si spao na ove dripce“ – ali se odmah ujedem za jezik. Kakvi smo mi, današnji ljudi, takvi su nam i episkopi. Rekoh već: nema anomalija.

„Idolatrija Zlatnog teleta mnogo je manje zlokobna od poklonjenja idolu nacije.“

Vi se kroz romane, kolumne, razgovore, suočavate s važnim egzistencijalnim i društvenim temama. Je li pokušaj da se nešto objasni i razumije ujedno i oslobođenje, izmicanje zarobljavajućim demonskim silama – idolima koji se postavljaju iznad čovjeka – koje uvijek prijete da ovladaju ljudskom dušom?

Veliko je pitanje da li su sve te egzistencijalne i društvene teme doista toliko važne ili im je pridato previše važnosti. Moja publicistička tehnika i prozna poetika u suštini se svode na demistifikacije, na Weberovo Entzauberung (raščaravanje), na – ovde ću upotrebiti hrvatsku reč jer je preciznija – nijekanje prevelike važnosti pridodate relativnim stvarima. Uključujući tu i smrt. Ako je smrt apsolutna – a danas se uglavnom tako doživljava – čemu onda hrišćanstvo, šta onda znači priča o uskrsnuću, kako je moguća nada. Uglavnom pribegavam  humoru. Đavo nema smisla za humor. Ozbiljnost – naravno lažna, izveštačena, onakva kakva je uglavnom u ovim sumornim vremenima – jedno je od njegovih najubojitijih oružja.

Moje drugo poetičko oruđe – preuzeto od René Girarda – je skandalozno mišljenje. Pa čekajte, nije li i Isus skandalozno mislio, nije li se skandalozno i ponašao po standardima važećim u onovremenoj Judeji. Valja naglasiti da su današnji standardi – ako se uopšte mogu nazvati standardima – neuporedivo niži nego standardi u Judeji Hristovog doba. Treba, međutim, naglasiti da su demonske sile – na prvom mestu nacionalizam – u naše vreme društveno prihvatljiv model ponašanja, čak i u crkvama. Idolatrija Zlatnog teleta mnogo je manje zlokobna od poklonjenja idolu nacije. Jedno od najstrašnijih posrnuća pravoslavnih crkava – mada ni druge nisu mnogo bolje – je aktivno saučešće u nacionalnim idolopokloničkim kultovima. Tu već počinje kontrainicijacija i demonske sile deluju kroz obesvećena sveta mesta. Pogledajte Kirila moskovskog kako osveštava balističke rakete „sotona“ i videćete tu gnusobu opustošenja.

Po gradskim kvartovima i selima, barem što se tiče Bosne, najveći autoriteti mladima su dileri i razbojnici, koji imaju novac i moć. Nekad su to bili učitelji, profesori… O kakvom se poremećaju radi?

Nije to tako samo u Bosni. I nije to od juče, samo je sada vidljivije nego u ranijim vremenima. Sklonost prema anomiji duboko je ukorenjena u ljudskoj prirodi. Da se ponovim: nije to poremećaj, samo se takvo ponašanje više ne suzbija.

U romanu Kontraendorfin (Beograd, 2020.), pišete o mržnji koja uništava i izobličuje, na originalan način razobličujete nacionalističku megalomaniju i prevladavajući mentalitet. Na kakvim to (ne)moralnim osnovama počiva naše društvo? Iz kojih se žlijezda luči kontraendorfin, hormon nesreće?

Hormon nesreće je samo metafora, mada, ruku na srce, i empirijske žlezde luče svašta.  Preambiciozno je od mene kao pisca fikcije očekivati da odgovorim na pitanje šta stoji iza nacionalističke megalomanije i drugih zala; to konačno nije ni zadatak pisca. Obaveza pisca je da da sliku stanja, mnogostruko preuveličanu da bi bila upečatljivija. Književnost je dijagnostika, ne terapija. Uostalom i književnost je relativna; ima romana i poezije koji izazivaju društvene bolesti. Takvi imaju najbolju prođu.

„Adam je samim pokušajem pravljenja izbora ‘stvorio’ zlo koga nije trebalo ni biti. Ali to je cena koja se morala platiti za slobodu. Bez izbora zla nema slobode.“

Imenica sreća, ukoliko se ne varam, dolazi od glagola sresti. Kakvi bi trebali biti naši susreti da bismo bili sretni?

Etimologija puno objašnjava. Sreća zaista potiče od sresti. Što implicira udeo Promisli u susretima. Franju Asiškog ili Džingis Kana srešćete naoko slučajno, ali uvek sa dobrim razlogom. Ne toliko u smislu da ste to „zaslužili“, nego u smislu šta će ispasti iz tog susreta. Nekog će susret sa Franjom upropastiti, nekog će opet susret sa Džingis Kanom okrenuti na dobro. Stalno se zaboravlja da je Adam pao zato što se odvažio da prevremeno napravi razliku između dobra i zla. Budući da sam pisac fikcija i da imam privilegiju da govorim bez skrupula obavezujućih za teologe i filozofe, reći ću da je Adam samim pokušajem pravljenja izbora „stvorio“ zlo koga nije trebalo ni biti. Ali to je cena koja se morala platiti za slobodu. Bez izbora zla nema slobode.

Zbog čega su ideologije tako privlačne? Osjećamo nemoć pred pomahnitalom identitetskom razuzdanošću. Zar se čovjek do te mjere boji samoga sebe da spasenje mora tražiti u objektivaciji, u neegzistencijalnom, umjesto u poniranju u sebe, u empatiji…?

Kako sam napred karikaturalno skicirao, ljudski život je poprište neizvesnosti i velikog nespokoja. Nikada ne znate koga ćete susresti, nikada ne znate šta će iz tog susreta ispasti. Osim neizvesnosti, tu je i nepotpunost i opšta „nezgrapnost bivstvovanja“ (Levinas), tu su još i krivica i odgovornost. Ideologije su snažni analgetici koji u konačnici pojačavaju bol. Priznaćete da je obećanje hiljadugodišnjeg Reicha, besklasnog društva ili nacionalne Zemlje Dembelije primamljivije od „na svijetu ćete imati žalost“ i „kroz mnoge muke nam valja ući u Carstvo nebesko“.

„Problem sa modernim čovekom je basnoslovno precenjivanje moći saznanja i još basnoslovnije neuviđanje zastrašujuće slabosti i propadljivosti.“

Je li ideologija bolest koja se predstavlja kao zdravlje? U Vašem romanu Uspon i pad Parkinsonove bolesti (Beograd, 2006.), povijest jedne epohe predstavljate kao bolest (bolest samu sebe predstavlja kao zdravlje). Nije li paradoks da propovjednici i izvršitelji ideologije (danas nacionalističke, patriotske, identitetske…) širenjem bolesti hoće da izliječe društvo?

Hajde da to postavim ovako. Čovek je neizlečiva bolest. Čovek – uostalom i čitava tvorevina  ne mogu biti izlečeni, popravljeni, poboljšani. Mogu biti samo presazdani u procesu koji se, po meni netačno, naziva “spasenje”. Šta i koga spasavati? Ništa nije izgubljeno. Da, mnogo toga nestaje iz našeg vidnog polja, mnogo toga naoko propada, ali naše vidno polje je   katastrofalno ograničeno. Mi smo gotovo slepi i gluvi. Čak i unutar tog suženog opsega  vidljivosti i perceptibilnosti vidimo i percipiramo slično onim spodobama iz Platonove pećine. Problem sa modernim čovekom je basnoslovno precenjivanje moći saznanja i još basnoslovnije neuviđanje zastrašujuće slabosti i propadljivosti. Tome na ruku idu moderni  episkopi i biskupi koji trućaju o ljudskom dostojanstvu i sličnim stvarima. Smeo bih se opkladiti da najmanje dva veka ni jedan biskup ili episkop nije pastvi rekao u lice – ne ex catedra, sa predikaonice – „pokajte se, približilo se Carstvo nebesko“. To čine još samo jurodivi proroci sa Times Squarea.

Historijsko vrijeme, čitamo kod pojedinih egzistencijalističkih filozofa, rađa iluzije: konzervativnu iluziju u odnosu na prošlost i iluziju progresa u odnosu na budućnost. Je li razlog bijega, odnosno izmještanja egzistencijalnog središta, u prošlost ili budućnost taj što čovjek ne osjeća puninu sadašnjeg trenutka?

Egzistencijalistički filozofi, filozofi uopšte, stvaraju mnoštvo iluzija, što ne znači da one najbolje ne treba čitati. To je kao ispiranje zlata. Treba preturiti preko ruku mnogo blata da bi se ovde-onde naišlo na zrnce mudrosti. Pre svega, nema većih iluzija od prošlosti i budućnosti. Vreme nema nikakvu „dubinu“. Kad „prođe“, juče je podjednako „daleko“ kao i „pre pet hiljada“ – ili čak „milona“ godina koje neki priviđaju. Prošlost – to je (vrlo nepouzdano) pamćenje ili (češće) zlopamćenje. Budućnost – to su nadanja, očekivanja, projekcije. To, naravno, nije tako već iz anđeoske perspektive, koja vidi širu sliku. Ali za nas je tako. I biće sve gore.

Rekao bih da smo, mislim na naš exyu kontekst, od prošlosti napravili otrov koji neprestano konzumiramo, a ne primjećuje se da baš i imamo neku viziju, nadu u pogledu budućnosti. Gdje je izlaz za pojedinca koji osjeća da mu je duh zarobljen, da se guši, koji čezne za unutarnjom slobodom?

Očekivanja i strepnja od budućnosti su neizbežne. Izlaz je u tome da se pojedinac strpljivo guši, da što mirnije oseća zarobljenost duha i da čezne za unutrašnjom slobodom. Gušenje, zarobljenost duha i unutrašnja nesloboda su lekovi. Gorki. Ali drugih nema.

„Isus je ostavio samo dve zapovesti; ko je u stanju da ih održi, tome ne treba ekonomska politika, jurisdikcija i etika.“

Većina radnog svijeta u našem društvu dobila je radno mjesto preko partija, stavljajući se na taj način u materijalno ovisan položaj; žrtvujući slobodu za kruh. Smatrate li to duhovnim zločinom? Sa stajališta Evanđelja to je blago rečeno nedopustivo. Isus je oslobađao ljude, odbacio je sve kušnje da vlada nad ljudima, i onu da ih potkupljuje kruhom da bi ga slijedili.

Da, to je duhovni zločin, ali zločin za koji odgovornost ne snosi zločinac nego žrtva. Ali sa stanovišta Evanđelja ne postoji ni jedna nedopustiva stvar. Postoji samo odgovornost za sve.  Pa i Isus je nahranio hiljade sa nekoliko hlebova i dve tri ribe. Ne potcenjuje Isus važnost hleba zemaljskog. Za razliku od judaizma i islama, hrišćanstvo nema nikakvu ekonomsku politiku, nikakvu jurisdikciju, pa čak ni etiku. Isus je ostavio samo dve zapovesti; ko je u stanju da ih održi, tome ne treba ekonomska politika, jurisdikcija i etika. Ko pak nije, tome ne pomažu nikakve ekonomije, jurisdikcije i etike.

Čovjekovom duhu je svojstven logos koji u sve unosi smisao. Je li duh u kojem se sjedinjuju ljudsko i božansko, osobno i univerzalno, veća realnost od materije?

Da, čovekovom duhu je svojstven logos. Nezgodno je što je pad prouzrokovao raspad hijerarhije i insubordinacuju logosa, koji su, samo po sebi, zadržali svoju nestvorenu, neukaljanu prirodu. Napred pomenuto “spasenje” je ponovno uspostavljanje poretka, apokatastaza, ali ne pretpadnog poretka, nego jednog još boljeg. Kažu da Bog ništa ne radi dvaput. Uvek radi bolje. Opet ću iskoristiti privilegiju pesnika slobode i napisati da se nadam da će naposletku sve biti uređeno tako da ne samo da će izbrisati svako sećanje na ovaj čemerni svet i vek, nego i učiniti da se suštinski nikada i ne dogodi. Šta svemoći stoji na putu da ne učini tako?

Za literaturu kažete da je izgovaranje neizgovorivog putem izgovaranja izgovorivog. Što Vam znače neizgovorivi misteriji kršćanstva, Kristovo utjelovljenje u čovjeku i uskrsnuće?

Sami kažete da je taj misterij neizgovoriv. Kad smo već kod toga, pomenuo bih mistika (zaboravio sam mu ime) koji je pisao da bi se Isus utelovio, sve da se Pad – čin slobodne volje – nikada nije dogodio. Naš praotac je izabrao teži put.

„Susretu sa Bogom, najpre prethodi susret sa soptvenom tamom, prepuštenost na milost i nemilost strastima, spuštanje do ivice očajanja, gađenje nad samim sobom.“

Sveti Augustin je tragao po svojoj nutrini, hrabro se suočavajući sa svim manama koje su mu zakrivale dušu. Tu se u duši dogodilo iskustvo jednog susreta koje mu je radikalno promijenilo život – susret s Bogom. Gospod kaže: Stojim, evo, na vratima i kucam. Posluša li tko moj glas i otvori li vrata, ući ću k njemu i skupa ćemo blagovati (Otk 3,20). Gospod je kucao i na Vaša vrata. Niste imali straha otvoriti ih? Blagujete skupa?

Da, treba se stalno vraćati Avgustinu. Susretu sa Bogom, najpre prethodi susret sa soptvenom tamom, prepuštenost na milost i nemilost strastima, spuštanje do ivice očajanja, gađenje nad samim sobom. Inače, mom otvaranju vrata je prethodilo mnogo straha. Uvek govorim da me je Bog, tvrdovratog kakav sam, grubom silom naveo da mu otvorim vrata. Saterao me je u ćošak. Maltene me tukao da se spasem. Pamtim taj momenat. Ali to nije za priču. Nisam siguran ni da je Avgustin baš sve rekao.

Imate li Vi dojam da se katolička i pravoslavna Crkva, kao institucije, na našim prostorima boje susreta s Kristom, jer se boje pogledati u lice svojoj sadašnjoj i prošloj praksi? Kao da uporno izbjegavaju autentično poslanje, ili je naprosto od institucije, makar nominalno bila i duhovna, previše očekivati da bude vjerna utemeljujućem idealu?

Pravoslavna i Katolička crkva na našim prostorima se boje sopstvenih senki, kamoli susreta sa Hristom. Neću mnogo preterati ako kažem da su i od Hrista uspele da naprave idola. Formalno, one mu služe, slavoslove i kade, ali očekuju – ako uopšte i očekuju – da im se Isus javi u sili i sjaju, a ne kao svetlost koja osvetljava njihove tame.

Može li se biti kršćanin izvan Crkve?

Naravno da može. Krajnje je nisko, zapravo varvarsko, poimanje Boga koji spasava samo članove katoličke ili pravoslavne crkve. Velika je to oholost. Dolazi vreme kad će se samo izvan crkve moći biti hrišćanin.

Koliko vjera i Evanđelje utječu na Vaš rad?

O veri i evanđeljima ovisi svet, zašto bi moj rad bio izuzetak.

Razgovarao: Jozo Šarčević, Polis.ba

https://polis.ba/intervju-sa-svetislavom-basarom-susretu-s-bogom-prethodi-susret-s-vlastitom-tamom/

’’Ogledalo za krletku’’ u Banjaluci

Tokom naših odrastanja sudarali smo se sa različitim zapovijedima. Roditelji, pedagozi i ko zna ko sve ne su nametali autoritet starijeg tražeći da učimo kada nam se to ne radi, da promijenimo ponašanje kada njima to ne odgovara, da budemo dobri... Bili su kategorični: „Za vaše dobro!“ Bezuvjetno, i to odmah! A godinama kasnije, iste metode smo mi primjenjivali prema mlađima. Mora se, zapovjedni je način, nema diskusije... Taj imperativ samo na prvu djeluje strogo i grubo! Izgleda da su tako mislili i inicijatori ideje za promociju i popularizaciju književnosti iz Banjaluke, svoje Udruženje nazvaše IMPERATIV.

Zar danas popularizacija kvalitetnih knjiga nije Imperativ?

’’Imperativ’’ je osvježio kulturni život u gradu vrlo živim aktivnostima. Prije pet – šest godina je organizovanjem Festivala književnosti ’osvojio’ skoro sve prostorije u Domu kulture (Banski dvor), a Banjaluku stavio u centar okupljanja domaćih i regionalnih književnika. I tako svake godine tradicionalno krajem maja. Uz knjige su među ostalima gostovali njihovi autori: Jergović, Sejranović, Tabašević, Cvijetić, Hercegova, Mehmedinović, Valjarević, Trifunovićeva, Blagojević, Tomaš, Bastašićeva, Karanović, Vučkovićeva, Kaplan, Ferić, Markovićeva, Glamuzina, Karakaš, Blaževićeva, Nezirević, Grabovac, Sekulić,... i dr. Festival redovno prati prodajna izložba knjiga.

Između festivala redovito se održavaju pojedinačne promocije. Uskoro, 11. aprila gostovaće književnik Amir Alagić, rođeni Banjalučanin, sa svojim četvrtim romanom ’Ogledalo za krletku’ ( o kojem je pisao Parkic ). Amiru koji sada živi u Puli ’’Imperativ’’ će predstaviti banjalučkoj publici zanimljivo pisan roman u kome je Banjaluka njena junakinja. Biće interesantno, najzad će se knjiga bivšeg Banjalučanina moći kupiti i u njegovom rodnom gradu.

(Promocija romana ’’Ogledalo za krletku’’ je u utorak, 11. aprila u Vijećnici Banskog dvora)

Mario M.

Sjecanje na Lojzu Ćurića

 

Alojz Lojzo Ćurić  31.3. 2007 – 31.3. 2023.

Proteklo je mnogo vode Vrbasom od 2007. kada smo  i mi  i Vrbas ostali bez Lojze.

A čini se da je on i  sada tu, da ga vidiš kada zažmiriš, da ga čuješ iza nekog ćoška...

Sugestija popušta onog trenutka kada shvatim da Banova Luka nije ista, nije ona Zelena Potkova slikara Lojze.

Lojzo je ostao omiljen profesor u sjećanju svih generacija s kojima je u školi Zmaj J. Jovanović letio svijetom mašte.

(Lojzo: Čas je počeo. Pozdrav na lijevo, svjetlosti, rukama u igri. Otvorite blok uvijek bijele neizvijesnosti... Najljepše je izabrati čistu radost, red u mislima - idejama, pa će kao na papiru, i u životu, ako radimo, doći sklad i živahni mir, cilj stvaralačke mašte - bitke kruha i duha.    ...A, kad djeca kažu da nešto postoji, to doista i postoji.)

Poslije pedesetak godina slikanja ostao je u memoriji kao jedna od  banjalučkih likovnih legendi.

(Ivan Lovrenović: Osamaren i zaularen Mrkonjićem, ali njime i ozaren i učovječen — eto riječi  u koje će stati sav čovjek — slikar Ćurić. ... lomeći slikarsku pandžu sa sobom, likovno-pedagošku s djecom, i onu prozaičnu s tjesnacima vremena i širinom slikarskih želja, Ćurić na svojim platnima i u bezbroju skica likovno sanja, skiva i bilježi sudbonosna objavljenja svijeta, kozmosa, koja su širila oči a stezala srce mrkonjićkog djeteta, u babinim pričama, serdžadama, očenašima; u didovim vilenjačkim mlinskim noćima; u garavoj tajni varcarskog kovačkog vignja;  ... u sočnim njedrima rujanskih voćaka; u gorkom čestitom mirisu pelina; a nada sve u sudbinama ljudi — matera, očeva, baba, didova, težaka i kovača — u sudbinama u kojima je merhamet i dobra volja ostao valjda samo kao inat, kao ono čega na jednom mjestu nikako biti ne može i upravo zato ga ima, ustrajno i puno. ...)

Umjetnik Lojzo je slikao i riječima, igrao se jezikom, tekstove su mu krasile originalne metafore.  Manje poznat kao pjesnik, Lojzo je pisao inspirisan zavičajem i tradicijom ne krijući svoju ljubav prema Bosni.

(Ranko Risojević: Ne bijaše toga malo – samo što je rasuto, pa ga treba strpljivo sakupljati, jednog dana ta knjiga govoriće o našem savremeniku kome je bilo više stalo do vlastitog života nego do priznanja svjetala pozornice.  ... krajiški sanjar, koji je ispisivao riječi kao da kruni jezičke bisere tako da svaki za sebe jesu svijet, univerzum, neobjašnjiva zagonetka postojanja. ... Alojz Lojzo Ćurić, bijaše neobičan čovjek, svestrani umjetnik, posvećeni likovni pedagog koji je svojim književnim savjetima usadio zavičaj u dušu nama znanih pjesnika. ...)

(Lojzo iz Kanade: Volim misliti Bosnu, odavde, kao zemlju izlazećeg sunca!

Mi rukom sunce, k’o jabuku. Stojećkom naš bosanski duh.

Kaže mi Tina pred zemljopisnom kartom: "Vaša Bosna je mrva."

-  Da, krušna mrva! Ako ti ispadne na tlo, sagni se, podigni je i poljubi - digni je visoko kao Svetu knjigu...) 

U čast velikog Maka Dizdara (posudivši njegov stih) napisao je: KAD ĆE DOMOVINA. Pjesma ovako započinje: 

KAD ĆE DOMOVINA

(SLOVO O ČOVJEKU

     Mak Dizdar)

 Prvina i pravina Didovina

Od doma i vina Makovina

Hajrudinovina vrtoglavina ina topuzina

Nurudinovina

Otajstvina zavjetina uzlovina ukletina

Obrva grobova otkosa krijesa paučina

Viharina zastavina zagrizina zambakrina

Naplavina ogrizina orljavina uvrlina

Stokosina molitvina kurjakovina

Zujevina zazubina opačina glavarina

Beharevina rojevina rujevina

Klokotavina badnjevina tuđa bungurovina

Kukurovina cvrčkovina prtina tišina bodljevina

Davnina zapjevina frževina sunčavina

Krinovina svatovina pehara pohara obduljina

Siljinjine grmljavine koprivine pamravine

Bezglavine akrepine stršljavine krpeljine

Zgarevine sprževine laževine lavežine

Varcavine medna grča ulišta gorčina

. . . . . . . . .

Lojzo Čurić

 

(Lojzo Ćurić, Umjetnik koji je u životu samo bojom uprljao ruke!)

                                                                                                                                  Mario M.

 

 

DANI RODRIK: Budućnost globalizacije

 

                          Foto: Predrag Trokicić

U narativu na kom je izgrađen današnji globalni ekonomski sistem upravo je došlo do neočekivanog obrta. Od kraja Drugog svetskog rata, takozvani liberalni međunarodni poredak podrazumevao je slobodan protok roba, kapitala i finansija, ali izgleda da se to vreme bliži kraju.

Svaki tržišni poredak podržan je narativima – pričama koje pričamo sebi o tome kako sistem funkcioniše. To naročito važi za globalnu ekonomiju, jer svet, za razliku od pojedinačnih zemalja, nema jedinstvenu centralnu vladu koja utvrđuje pravila i nameće njihovo poštovanje. Ovi narativi pomažu u uspostavljanju i održavanju normi koje omogućuju uredno funkcionisanje sistema. Jednom internalizovane, prihvaćene norme stabilizuju globalna tržišta na način na koji međunarodni zakoni, trgovinski sporazumi i multilateralne institucije to ne mogu učiniti.

Globalni narativi su se kroz istoriju više puta menjali. U doba zlatnog standarda krajem 19. veka, globalna ekonomija je prikazivana kao samoregulišući i samostabilizujući sistem koji je najsigurniji onda kada se države uzdržavaju od bilo kakvog mešanja u njegov rad. Preovladavalo je uverenje da će slobodno kretanje kapitala, trgovine i zdrave makroekonomske politike na kraju doneti najbolje moguće rezultate, za svaku zemlju ponaosob i za svetsku ekonomiju u celini.

Kolaps zlatnog standarda i Velika depresija ozbiljno su uzdrmali narativ o dobroćudnim tržištima. Režim iz Breton Vudsa, ustanovljen posle Drugog svetskog rata na kejnzijanskom učenju o upravljanju makroekonomijom u cilju stabilizacije globalne ekonomije, dao je državama istaknutu ulogu. Iz perspektive ovog narativa jedino snažna država blagostanja može garantovati socijalnu sigurnost i pomoći ljudima koji su propali kroz pukotine tržišne ekonomije.

Breton Vuds je promenio i shvatanje odnosa lokalnih i globalnih interesa. Svetska ekonomija razvijana na modelu plitke integracije podređena je ciljevima pune zaposlenosti i izgradnje pravičnijeg društva. Zahvaljujući kontrolisanom kretanju kapitala i popustljivom režimu međunarodne trgovine države su mogle da razvijaju društvene i ekonomske institucije u skladu sa svojim osobenim preferencijama i potrebama.

Narativ neoliberalne hiperglobalizacije, koji postaje dominantan 90-ih godina 20. veka, uvodi kao prioritete duboku ekonomsku integraciju i slobodan protok novca i na više načina predstavlja povratak narativu zlatnog standarda i veri u blagotvorno delovanje samoregulišućih tržišta. Ovaj narativ takođe predviđa i važnu ulogu države: njen zadatak je da nameće pravila koja će svet učiniti bezbednijim mestom za velike korporacije i banke.

Zagovornici neoliberalnog narativa su verovali da će slobodna tržišta doneti korist i van ekonomske sfere, da će ekonomska dobit proistekla iz hiperglobalizacije okončati međunarodne sukobe i ojačati demokratske snage širom sveta, naročito u komunističkim zemljama kao što je Kina.

Narativ hiperglobalizacije ne poriče značaj društvene pravde, zaštite životne sredine i nacionalne bezbednosti, niti dovodi u pitanje odgovornost države za ostvarivanje tih ciljeva. Ali polazi od pretpostavke da se oni mogu ostvariti instrumentima i politikama koje se neće mešati u slobodu trgovine i kretanja kapitala. Drugim rečima, hoće i jare i pare. Ako su rezultati razočaravajući, kao što se i desilo, krivac neće biti hiperglobalizacija već odsustvo komplementarnih politika podrške u nekim drugim oblastima.

Hiperglobalizacija je u povlačenju od finansijske krize 2008. zato što nije uspela da prevlada svoje unutrašnje kontradikcije. Države koje su nadležnosti za razvoj globalnog narativa prenele na korporacije bile su preslabe da ih navedu da podrže socijalnu i ekološku agendu unutar svojih zemalja.

Svet odustaje od hiperglobalizacije i krajnje je neizvesno šta će je zameniti. Ekonomsko-politički okvir koji sam nazvao produktivizmom naglašava ulogu države u rešavanju problema nejednakosti, u pružanju usluga javnog zdravstva i tranziciji na čistu energiju. Postavljanjem tih zanemarenih ciljeva u prvi plan produktivizam potvrđuje unutrašnje političke prioritete, ne ugrožavajući pritom otvorenost svetske ekonomije. Režim ustanovljen u Breton Vudsu već je pokazao da politike koje podržavaju kohezivnu nacionalnu ekonomiju mogu istovremeno doprinositi promovisanju međunarodne trgovine i protoku kapitala na duži rok.

Druga paradigma u nastajanju može se opisati kao hiperrealizam, po tzv. realističkoj školi tumačenja međunarodnih odnosa. U ovom narativu ističe se geopolitičko rivalstvo Sjedinjenih Država i Kine i primenjuje logika nultog zbira na ekonomske odnose između velikih sila. U hiperrealističkom okviru ekonomska međuzavisnost nije izvor obostrane koristi već oružje koje se može iskoristiti protiv neprijatelja, kao što su Sjedinjene Države učinile kada su kontrolom izvoza onemogućile da kineske kompanije pristupaju naprednim poluprovodničkim tehnologijama i opremi za proizvodnju.

Kojim putem će poći svetska ekonomija zavisi od toga kakve će rezultate dati ovi konkurentski okviri ekonomskih politika. S obzirom na njihovo preklapanje u domenu trgovine, najverovatnije je da će u nekoliko narednih godina države usvojiti protekcionistički stav, vratiti proizvodne pogone u sopstvene granice i usvojiti industrijske politike kojima se promovišu napredne proizvodne tehnologije. Takođe je verovatno da će države birati zelene politike koje pogoduju domaćim proizvođačima, kao što je Zakon o smanjenju inflacije u Sjedinjenim Državama, ili uvoditi barijere na granicama, kao što čini Evropska unija kroz Mehanizam za prilagođavanje ugljenika na granicama. Takve politike istovremeno služe ciljevima domaće i spoljne političke agende.

Ipak, verovatno je da će geopolitički razlozi nadjačati sve ostale i osigurati pobedu hiperrealističkog narativa. Još nije jasno hoće li fokus na podsticanje napredne proizvodnje koji sada dominira industrijskim politikama doprineti smanjivanju nejednakosti unutar pojedinačnih zemalja, s obzirom da će dobra radna mesta budućnosti uglavnom biti u sektoru usluga koji nije od značaja za konkurentsko nadmetanje s Kinom.

Dopuštanjem da službe nacionalne bezbednosti preuzmu ekonomski narativ ugrožava se globalna stabilnost. Rezultat će biti sve opasniji svet u kome će uvek prisutna pretnja vojnog sukoba Sjedinjenih Država i Kine primoravati male države da biraju stranu u konfliktu koji nimalo ne služi njihovim interesima.

Imamo jedinstvenu priliku da ispravimo greške hiperglobalizacije i izgradimo jedan bolji međunarodni poredak na viziji zajedničkog prosperiteta. Ne smemo dozvoliti velikim silama da proćerdaju takvu priliku.

Project Syndicate, 09.03.2023.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net, 23.03.2023.

Sta Nikola Pejakovic kaze...

Nikola Pejakovic kaze: 

"Srbi koji ne veruju u Boga dobiće večeru i metak u čelo…"

Pogledajte link i uvjerite se!

*********

Nikola Pejaković je rodjen 16. septembra 1966. godine u Banjoj Luci. 

Poslije završene Srednje likovne škole upisao je Fakultet dramskih umjetnosti u Beogradu, odsjek pozorišne režije.