Jedna moja drugarica me redovno na moj email snabdjeva odabranim salama koje vrlo cesto uvrstim pod SALE. Evo, poslala je nedavno i ovaj slatki forward uz kratki komentar:
"Ipak moram poslati dalje, jace je od mene... ha..ha "
Nadam se da ce se ova moja drugarica u ovoj godini javiti i na blog nekim svojim prilogom ili komentarom. To bi svakako obogatilo ovo nase druzenje. Vidjecemo.... Sve do tada, ona ce ostati moja anonimna drugarica.
**********************************************
Zahvaljujem svima koji su mi slali junk mailove!
Jer, zahvaljujuci vasoj dobroti :
1. Procitao sam svih 25 tona sabranih djela Dalaj Lame i skupio 4690
godina mira i blagostanja.
2. Nagomilao sam otprilike 3000 godina nesrece i umro dosad vec 67 puta
zbog raznoraznih pisama koje nisam prosljeđivao.
3. Sirota djevojcica Amy Bruce iz Kambođe dobila je moju godisnju
zaradu koju joj je isplatio Microsoft za svaki poslani mail.
Ona je naime bila
u bolnici 7000 puta u zadnjih nekoliko godina, a od 1995.
Ima uvijek 8 godina?
4. Saznao sam recept za vjecnu ljubav i srecu: dovoljno je
prosljedivati mailove na sve moguce adrese u roku 3 sekunde od
primitka, pritom se grebati lijevom rukom po ledima skakucuci funky
chicken oko Renault-a 4 suprotno od kazaljke na satu.
5. Jos uvijek cekam da mi nepoznati bogatas iz Boukistana prebaci
milijardu boukistanskih zlatnika i Nokiu pa i laptop koju
sam zaradio saljuci mail u Ericsson.
6. Spasio sam bar 2 endemske ugrozene vrste kratkorepih Bjeloruskih
vjeverica.
Jos jednom, HVALA SVIMA!
VAZNO: ako ovaj mail ne proslijedite u slijedeæih 20 sekundi na
barem 85 e-mail adresa, svemirski dinosaur ce doci i pojesti Vas i Vasu
obitelj skupa s malom Amy Bruce koja je u bolnici.
Opet!
Monday, January 10, 2011
Sunday, January 09, 2011
Saturday, January 08, 2011
Kad zima dodje
Kako se vi branite od zime? Ima li odbrane? Mozda i nema, ali mozda ima utjeha.
Ja napravim sliku u proljece, pa je zakopam u memoriju i kad dodje zima ja tu zimsku sliku topim onom proljetnom.
************************************
A onda mi moja Ljilja C. posalje slijedece:
"ma sta se ti falis sa svojim snijegom??
pogledaj ovo !!
kad smo se vratili s juga ovo smo zatekli..."
Ljilja C. I Sladja zive u Londonu ( Onatrio), gradu koji je 180 km udaljen od Toronta, koji ima i rijeku Temzu, i gradu u kome snijeg kad zapada on to uradi zaista posteno. I tako svake godine. Cesto ih pitam, gdje to oni zive. Na sjevernom polu? Slika koju Ljilja salje je od prije tri - cetiri nedjelje kada je London bio zatrpan snijegom a Toronto suh.
Ja napravim sliku u proljece, pa je zakopam u memoriju i kad dodje zima ja tu zimsku sliku topim onom proljetnom.
 |
| Ovako nase dvoriste izgleda danas, sada |
 |
| Ovako to isto dvoriste izgleda u proljece. Evo ja ga i sada vidim ovako |
A onda mi moja Ljilja C. posalje slijedece:
"ma sta se ti falis sa svojim snijegom??
pogledaj ovo !!
kad smo se vratili s juga ovo smo zatekli..."
Ljilja C. I Sladja zive u Londonu ( Onatrio), gradu koji je 180 km udaljen od Toronta, koji ima i rijeku Temzu, i gradu u kome snijeg kad zapada on to uradi zaista posteno. I tako svake godine. Cesto ih pitam, gdje to oni zive. Na sjevernom polu? Slika koju Ljilja salje je od prije tri - cetiri nedjelje kada je London bio zatrpan snijegom a Toronto suh.
 |
| London (Ontario) u decembru 2010. |
In memoriam: Sead Fetahagic
Pred sam kraj prosle godine umro je bosanski knjizevnik i publicista Sead Fetahagic. Vijest me je iznenadila i razalostila. Zbog svojih pogleda, duha i humora, zbog razuma i blagosti ali i ironije i satire na sve ono sto ga okruzuje Sead mi je postao blizak i sa radoscu sam citao njegove komentare u Nezavisnim i Slobodnoj Bosni. Mislio je drugacije i znao to lijepo iskazati. Na dnu, nakon vijesti o njegovoj smrti objavljene u Nezavisnim Novinama, procitajte i njegov poslednji clanak objavljen u istim novinama niti desetak dana prije njegove smrti. Ovaj clanak cak i ne spada u najbolje koje je Sead napisao ali i on govori o tome kako je Sead na svoj, drugaciji nacin vidio politicku scenu u BiH.
********************************
SARAJEVO - Sead Fetahagić, književnik i novinar, umro je juče u Sarajevu u 75. godini, saopćili su iz P.E.N. centra BiH.
Sead Fetahagić rođen je 23. decembra 1935. godine u Žepču, studirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i bio član P.E.N. centra BiH. Široj javnosti Sead Fetahagić je poznat kao pisac kratkih priča, kolumnista, romanopisac, dramski pisac, pozorišni kritičar i publicist.
Prvu knjigu proze "Četvrtak poslije petka" Fetahagić je objavio 1960. godine. Potom su uslijedile knjige proze "Go čovjek na krečnjaku" 1976. godine, "Drugo kraljevstvo smrti" 1989. godine, zatim romani "Poljubi pa ostavi" 1996. godine i "Jednog dana jedna žena negdje" 2003. godine.
Objavio je i knjigu kolumni "Iz pozadine" 2000. godine.
Sead Fetahagić objavio je i dvije drame, "Velika rapsodija" 1990. godine i "Tako je počelo" 1995. godine.
Dobitnik je i nagrada "Mladost" 1960. godine i "Fund for Free Expression Award U.S.A" 1993. godine.
U posljednje vrijeme objavljivao je kolumne u "Nezavisnim novinama" i "Slobodnoj Bosni".
Sead Fetahagić - 19.12.2010 17:43
Prošlo je dosta vremena od izbora, a naše pobjedničke stranke se još dogovaraju kako će između sebe podijeliti vlast.
Kada će se dogovoriti, potpuno je neizvjesno. Više je ambicija nego što je upravljačkih stolica, svako sebe vidi kako je uzjašio pobjedničkog konja. SDP, kao partija koja smatra da je najviše dobila glasova, ne odustaje da vidi svog predsjednika Zlatka Lagumdžiju na čelu Vijeća ministara BiH, jer su takve nezajažljive ambicije tog vođe. S druge strane Dragan Ćović na toj funkciji vidi sebe, jer je kao došao red da na to mjesto zasjedne pravi, autentični Hrvat. Još nije rečeno ko su krivi Hrvati i po čemu oni ne mogu predstavljati hrvatski narod?
Tako se ta trakavica o uspostavi većine na svim našim mnogobrojnim parlamentima nastavlja, a jedan dio naših naroda samo posmatra i komentariše ovu sprdačinu. Drugi dio se uopšte ne zanima šta se to među vladajućim strankama događa, nikako ih nije briga, jer oni imaju jedan problem koji teško rješavaju: kako preživjeti. Zna se među našim ljudima da ima gladnih, da je dosta ljudi bez posla, to se sve saznaje preko štampe i televizije, ali rijetko smo u doticaju s takvim ljudima. Možda smo čak i solidarni i samilosni, pa pomažemo tim ljudima izgubljenim u vremenu i prostoru.
Nedavno sam imao priliku bolje upoznati jednu takvu porodicu, kojoj je neizvjestan svaki idući dan. Treba naglasiti da je to gradska porodica s pedigreom, nisu to oni iz prigradskih predgrađa, koji su doselili odnekud, pa nemaju ni malo okućnice, gdje je zasađeno povrće i gdje trčkaraju kokoši. To je familija koja je oduvjek bila zavisna od plate, koja je u ovom slučaju izostala. Otac intelektualac ostao je bez posla, jer je njegova firma doživjela stečaj, prestala da radi, a novi posao glava obitelji nije uspjela naći pored mnogih pokušaja, jer niko ne želi zapošljavati čovjeka koji ima nekoliko godina pred penziju. Supruga radi u jednoj kulturnoj ustanovi, mada bi bolje bilo reći da samo povremeno radi, jer je više na bolovanju. Treba li napominjati da naše kulturne institucije životare, često svojim zaposlenim duguju po nekoliko plata. Živjeti od nikakve ženine plate je stvarno katastrofa, a posebno kada se zna da imaju kući sina studenta pravnog fakulteta. Takav život se čini nemogućim.
Ovo je tipičan primjer raspada jedne građanske porodice, za koje su podjednako krivi i nesnalažljivi roditelji, kao i društvo sa novim vrijednostima, u kojima se svakome nije lako snaći. Takva je nazočnost izvjesnog broja naših familija, pa još ako tu na vrata zakuca bolest, onda je tragedija potpuna, jer se često dešava da u takvim situacijama djeca postaju narkomani ili se odaju kriminalu. Jedina svijetla tačka u porodici koju sam ja upoznao jeste da je sin normalan i relativno dobar student, lijepo vaspitan. Ali dokle će ostati takav u ambijentu u kojem stasava?
Sigurno da dnevno srećemo dosta članova izgubljenih porodica, ali pošto im ništa ne piše na čelu, ne znamo s kakvim bolom idu ulicom. A mnoštvo je porodica tu oko nas koje su u teškoj materijalnoj situaciji, a da mi nehajno prolazimo pokraj njih. Ova tranzicija je učinila da se mnoge ćelije društva raspadaju pred našim očima, a mi to ne vidimo. Ima previše ponosnih porodica koje ne govore glasno o svojim problemima, koje svojim teškoćama ne žele da druge opterećuju.
Danas ima mnoštvo dobrotvornih organizacija, narodnih kuhinja i organizacija Crvenog krsta, kao i puno volontera koji pomažu unesrećenim. Sve je to dobro i neophodno, ali nikako nije put kojim treba da krene naše društvo da bi spasilo neke naše nesretnike. Mora biti sistemski pristup u toj socijalnoj skrbi. Ali toga nedostaje, jer vidimo da se naši političari bave svojim ustoličenjima, kako sebe i svoje opskrbiti za buduća neka pokoljenja, a biti odgovoran za tuđe živote najmanje im je važno.
Džabe je upozoravati naše stranačke ljude da bace pogled tu oko nas, jer oko njih nema tragičnih sudbina, oni su se zatvorili u jedan atar iz kog ne vide pravi život. Da li će u neku fotelju zasjesti Hrvat, Srbin ili Bošnjak, za naše političare je pravi problem, a tako su naučili i mnoge ljude oko sebe, a da li je neko gladan - to nije njihov problem!
Velika je ubleha što nam naši političari govore da se ugledamo na napredne zemlje, jer tamo se štrajkuje što se plate smanjuju za nekoliko procenata, a kod nas zato što radnici nikako ne dobijaju mjesečne prinadležnosti. Veliko je licemjerje što nam savjetuju da se ugledamo na bogate zemlje, a mi u džepu imamo samo nekoliko feninga. Zato su sve naše vlade nesposobne, jer nemaju strategije za bolje sutra, nego eventualno da se ugasi neki požar. Zato ovo nadmetanje koja će stranka imati veću vlast u budućim parlamentima samo je prazna priča, koja neće donijeti ništa dobro, posebno ubogima.
********************************
Sead Fetahagić rođen je 23. decembra 1935. godine u Žepču, studirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i bio član P.E.N. centra BiH. Široj javnosti Sead Fetahagić je poznat kao pisac kratkih priča, kolumnista, romanopisac, dramski pisac, pozorišni kritičar i publicist.
Prvu knjigu proze "Četvrtak poslije petka" Fetahagić je objavio 1960. godine. Potom su uslijedile knjige proze "Go čovjek na krečnjaku" 1976. godine, "Drugo kraljevstvo smrti" 1989. godine, zatim romani "Poljubi pa ostavi" 1996. godine i "Jednog dana jedna žena negdje" 2003. godine.
Objavio je i knjigu kolumni "Iz pozadine" 2000. godine.
Sead Fetahagić objavio je i dvije drame, "Velika rapsodija" 1990. godine i "Tako je počelo" 1995. godine.
Dobitnik je i nagrada "Mladost" 1960. godine i "Fund for Free Expression Award U.S.A" 1993. godine.
U posljednje vrijeme objavljivao je kolumne u "Nezavisnim novinama" i "Slobodnoj Bosni".
Tu oko nas
Sead Fetahagić - 19.12.2010 17:43
Prošlo je dosta vremena od izbora, a naše pobjedničke stranke se još dogovaraju kako će između sebe podijeliti vlast.
Kada će se dogovoriti, potpuno je neizvjesno. Više je ambicija nego što je upravljačkih stolica, svako sebe vidi kako je uzjašio pobjedničkog konja. SDP, kao partija koja smatra da je najviše dobila glasova, ne odustaje da vidi svog predsjednika Zlatka Lagumdžiju na čelu Vijeća ministara BiH, jer su takve nezajažljive ambicije tog vođe. S druge strane Dragan Ćović na toj funkciji vidi sebe, jer je kao došao red da na to mjesto zasjedne pravi, autentični Hrvat. Još nije rečeno ko su krivi Hrvati i po čemu oni ne mogu predstavljati hrvatski narod?
Tako se ta trakavica o uspostavi većine na svim našim mnogobrojnim parlamentima nastavlja, a jedan dio naših naroda samo posmatra i komentariše ovu sprdačinu. Drugi dio se uopšte ne zanima šta se to među vladajućim strankama događa, nikako ih nije briga, jer oni imaju jedan problem koji teško rješavaju: kako preživjeti. Zna se među našim ljudima da ima gladnih, da je dosta ljudi bez posla, to se sve saznaje preko štampe i televizije, ali rijetko smo u doticaju s takvim ljudima. Možda smo čak i solidarni i samilosni, pa pomažemo tim ljudima izgubljenim u vremenu i prostoru.
Nedavno sam imao priliku bolje upoznati jednu takvu porodicu, kojoj je neizvjestan svaki idući dan. Treba naglasiti da je to gradska porodica s pedigreom, nisu to oni iz prigradskih predgrađa, koji su doselili odnekud, pa nemaju ni malo okućnice, gdje je zasađeno povrće i gdje trčkaraju kokoši. To je familija koja je oduvjek bila zavisna od plate, koja je u ovom slučaju izostala. Otac intelektualac ostao je bez posla, jer je njegova firma doživjela stečaj, prestala da radi, a novi posao glava obitelji nije uspjela naći pored mnogih pokušaja, jer niko ne želi zapošljavati čovjeka koji ima nekoliko godina pred penziju. Supruga radi u jednoj kulturnoj ustanovi, mada bi bolje bilo reći da samo povremeno radi, jer je više na bolovanju. Treba li napominjati da naše kulturne institucije životare, često svojim zaposlenim duguju po nekoliko plata. Živjeti od nikakve ženine plate je stvarno katastrofa, a posebno kada se zna da imaju kući sina studenta pravnog fakulteta. Takav život se čini nemogućim.
Ovo je tipičan primjer raspada jedne građanske porodice, za koje su podjednako krivi i nesnalažljivi roditelji, kao i društvo sa novim vrijednostima, u kojima se svakome nije lako snaći. Takva je nazočnost izvjesnog broja naših familija, pa još ako tu na vrata zakuca bolest, onda je tragedija potpuna, jer se često dešava da u takvim situacijama djeca postaju narkomani ili se odaju kriminalu. Jedina svijetla tačka u porodici koju sam ja upoznao jeste da je sin normalan i relativno dobar student, lijepo vaspitan. Ali dokle će ostati takav u ambijentu u kojem stasava?
Sigurno da dnevno srećemo dosta članova izgubljenih porodica, ali pošto im ništa ne piše na čelu, ne znamo s kakvim bolom idu ulicom. A mnoštvo je porodica tu oko nas koje su u teškoj materijalnoj situaciji, a da mi nehajno prolazimo pokraj njih. Ova tranzicija je učinila da se mnoge ćelije društva raspadaju pred našim očima, a mi to ne vidimo. Ima previše ponosnih porodica koje ne govore glasno o svojim problemima, koje svojim teškoćama ne žele da druge opterećuju.
Danas ima mnoštvo dobrotvornih organizacija, narodnih kuhinja i organizacija Crvenog krsta, kao i puno volontera koji pomažu unesrećenim. Sve je to dobro i neophodno, ali nikako nije put kojim treba da krene naše društvo da bi spasilo neke naše nesretnike. Mora biti sistemski pristup u toj socijalnoj skrbi. Ali toga nedostaje, jer vidimo da se naši političari bave svojim ustoličenjima, kako sebe i svoje opskrbiti za buduća neka pokoljenja, a biti odgovoran za tuđe živote najmanje im je važno.
Džabe je upozoravati naše stranačke ljude da bace pogled tu oko nas, jer oko njih nema tragičnih sudbina, oni su se zatvorili u jedan atar iz kog ne vide pravi život. Da li će u neku fotelju zasjesti Hrvat, Srbin ili Bošnjak, za naše političare je pravi problem, a tako su naučili i mnoge ljude oko sebe, a da li je neko gladan - to nije njihov problem!
Velika je ubleha što nam naši političari govore da se ugledamo na napredne zemlje, jer tamo se štrajkuje što se plate smanjuju za nekoliko procenata, a kod nas zato što radnici nikako ne dobijaju mjesečne prinadležnosti. Veliko je licemjerje što nam savjetuju da se ugledamo na bogate zemlje, a mi u džepu imamo samo nekoliko feninga. Zato su sve naše vlade nesposobne, jer nemaju strategije za bolje sutra, nego eventualno da se ugasi neki požar. Zato ovo nadmetanje koja će stranka imati veću vlast u budućim parlamentima samo je prazna priča, koja neće donijeti ništa dobro, posebno ubogima.
Friday, January 07, 2011
„Sto sakrivas? Svi placaju!“
Poslije prilicno duge voznje od centra New Yorka do aerodroma Newark izlijecemo iz kombija, uzimamo nase stvari, ulazimo u zurbi u aerodromsku zgradu, i ugledamo red ljudi kakav nikada u zivotu nismo vidjeli. Sjecate li se onih redova ispred benzinskih pumpi kad se gorivo punilo po par - nepar sistemu, pa onda pred rat kad su pocele nestasice? E, ti redovi su nista, koliki su bili na tom aerodromu i na ostalim americkim aerodromima zahvacenim snijezanom mecavom. Vjerovatno da su aerodromi bili zatvoreni dva dana, odmah nakon sto je mecava sa jakim vjetrom pocela, i da su ljudi samo dolazili i ostajali na aerodromima. To sto smo mi vidjeli bila je zmija od hiljade ljudi. Mi trazili kraj zmije i odustali. Do leta jos dva sata i ako budemo stali na kraj stici cemo na red vjerovatno za dva dana.
Na srecu naletismo na nekog sluzbenika koji nam objasni da, ako hocemo da predamo torbe i dobijemo brzo boarding passove, da treba da izidjemo van i javimo se nekom od sluzbenika u uniformama, slicnim ili istim onima koje nose nosaci na aerodromima. Mi izidjemo, i stvarno trojica ili cetvorica takvih sa sapkama i uniformama sredjuju nesto sa torbama. Pitamo jednog od njih, visokog xxxxx, sta treba da radimo da obavimo posao i idemo na avion. On kaze, treba da budete fini prema meni a ja cu biti fin prema vama. Mi se zgedasmo. Bojana ga pita sta mi to treba da radimo da bismo bili fini. Mi smo vec fini. On kaze, da budete fini prema meni nakon sto ja pokazem kako sam fin prema vama. Nama opet nista nije jasno. Ali on uze nase dvije torbe, povuce ih za sobom. Mi iza njega, k'o telad. Vodi nas pored te zmije od hiljade ljudi i dovode do jednog jednog od mjesta sa kompjuterom gdje se predaju torbe i izdaju boarding passovi. Mi spustili poglede da nam se ne susretnu sa hiljadama onih koji nas sada gledaju kako idemo preko reda, ali sa nama je covjek u uniformi. On cak i kuca u tastaturu, sa ove nase strane. Nije ni presao na drugu stranu. Uzima nase pasose. Mi u nevjerici, sta ce taj uraditi. On sluzben, ni ne gleda u nas. Mi se na brzinu dogovaramo, koliko fini da budemo, jer mi ni ne znamo sta cemo dobiti od njega. Da li cemo samo torbe predati pa opet stati u red za boarding passove, ili cemo dobiti sve.
Na brzinu odlucimo da je $20 dovoljno za njegovu uslugu, za koju ne znamo kolika je. Ja pripremim pare, stisnem u ruku da niko ne vidi i cekam xxxxx da mi se obrati. On vazno zavrsava sve , vraca nam nase pasose, torbe vec predane, i daje i boarding passove. Znaci sve!. Ja potajno, kao da mi je drogu prodao, da onih hiljade cekaca ne primijeti, podvrnem $20 i tutnem mu ih u ruku.
On podize i pogleda $20 dolara, nadmocno se i zadovoljno nasmija i rece: „ Ne trebas sakrivati. Svi to znaju i svi placaju!“ O boze, gdje smo mi to! U najdemokratskijoj i najpostenijoj zemlji na kugli zemaljskoj.
Mi pognemo glave zbog onih hiljada koji nas sa mrznjom gledaju, sretni sto cemo stici prije polijetanja aviona, jos uvijek ne vjerujuci da su passovi koji nam je ovaj xxxxx (hvala Vjeko!) dao ispravni. Odemo na kontrolu. Predamo ih. Jesu. Super! Uzgred, mi jos uvijek ne znamo da li je taj xxxxx i jos nekoliko njih, sluzbenik aerodroma ili nosac koji se snasao u guzvi. Sta je - da je, nama je za $20 pomogao da zaobidjemo svu tu zmiju i stignemo na nas let. Nakon kontrole, odahnemo i odlucimo da sjednemo u jedan od restorana i pocastimo se mirom i dobrim ruckom. Zadovoljni sto cemo uskoro kuci i sto smo sretniji od hiljada koji nikako da podju prema svojim odredistima, nakon rucka onako usput, provjerimo jos jednom listu letenja i vidimo da je nas let preije koju minutu, na sat prije poletanja, OTKAZAN.
Sretan Bozic
Svim pravoslavnim vjernicima
koji danas proslavljaju rodjenje Isusa Hrista
zelim Sretan Bozic!
"Mir Božiji - Hristos se rodi"
Thursday, January 06, 2011
MARIO: KIPAR KORKUT
Ovaj Marijev prilog o jednom od nasih Banjalucana o kome nezasluzeno malo, ili nista ne znamo, cekao je prilicno dugo. Cekao da prodje praznicko cestitanje. Priznajem da nisam znao za Alema, iako se radi o zetu Gverica, Nade i Josipa, sa kojima smo nekada prijateljevali.
****************************************************
Korkuti su čuvena travnička familija, a Alem, sin Višnje i Bešira, nakon završetka osnovne i srednje škole u Banjaluci, akademsko zvanje je sticao u Sarajevu i Zagrebu gdje je i diplomirao u klasi poznatog Šime Vulasa. Alem živi u sretnom braku sa Banjalučankom Ines Gverić, kćerkom Nade i Josipa.
Postoji mišljenje da se veličina kreacije određuje prema stepenu pripadanja svjetskoj baštini a pojedinci prepoznavaju autorovu osobnost, porijeklo i autentični rukopis. Djela afirmisanih umjetnika ponekad navrate u 'rodne krajeve' svojih autora. Jednog dana će sigurno i skulpture skromnog Alema u Bosnu.
Mario
Kiparstvo Alema Korkuta
Forma, dodir i pokret
piše: Irfan Hošić
Alem Korkut (1970.) je jedan od značajnijih kipara mlađe generacije u Hrvatskoj, bosanskohercegovačkog porijekla, a u našoj sredini je u potpunosti nepoznat. Njegov značaj u hrvatskom kontekstu ogleda se u brojnim nagradama, kataloškim jedinicama i naučnim pregledima savremenog hrvatskog kiparstva kao i prisutnosti njegovih plastika u javnom prostoru hrvatskih gradova. Ono što nas brine jeste činjenica da je Korkut u Bosni i Hercegovini potpuno nepoznat.
Kiparstvo Alema Korkuta možemo uvrstiti u grupu iznimno uspješnih zagrebačkih umjetnika uz Zlatka Kopljara (1962.) i Zlatana Vehabovića (1982.), također bh. porijekla, koji su u svojim životnim sredinama do sada ostvarili zapažene umjetničke rezultate dok su u Bosni i Hercegovini u potpunosti marginalizirani. Da li je riječ o apatiji bh. umjetničkih institucija, njihovoj nezainteresiranosti, besparici ili nekompetenciji teško je zaključiti, no činjenica je itekako evidentna i bolna.
Kiparstvo Alema Korkuta unijelo je određenu dinamiku u ionako statično područje. Možda zvuči na trenutak ironično no misli se i na hrvatski kontekst, ali i na narav ove umjetničke discipline. U ciklusu radova prikazanih na izložbi u galeriji Anex u Puli u septembru 2010., nazvanim Slabost, snaga, Korkut je nastavio radikalnim putem u tretiranju i promišljanju skulptorske forme. Radi se o bijelim površinama različitih formi i materijala animiranih sporim mehaničkim pokretom. Njihova dramatičnost ukazuje na likovnu problematiku jednim zabrinjavajućim i pomalo kataklizmičkim vizuelnim jezikom, no nikakvo čudo nakon serije destruktivnih multimedijaInih radova pod nazivom Ego Trip (2001 - 2005.). Krajnja i po karakteru industrijska monokromija distancirala se od mogućih reminiscencija na procesualnu ili analitičku umjetnost, a vidljivu procesualnost svela na gibanje i pokret. Silikonska guma, epoksid premazan poliuretanskom bojom te mehanički sklopovi koji reagiraju na pokret posjetioca, ukazuju na tehnološku složenost Korkutovih skulptura – i u materijalno – tehničkom i u konceptualnom smislu.
****************************************************
 |
| Alem Korkut |
Pišući o stvaralaštvu kipara Alema Korkuta ('Dani', br.704), docenta zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, kritičar Irfan Hošić s razlogom se čudi da je njegovo djelo u BiH, zemlji njegovog porijekla, potpuno nepoznato.
''Korkut je značajna karika u razvoju hrvatskog kiparstva. Uvaženi hrvatski historičar Zvonko Maković opisao ga je kao jednog od nekolicine kipara koji sudjeluju u značajnom pomaku od dosadašnje kiparske prakse u Hrvatskoj.'' Korkuti su čuvena travnička familija, a Alem, sin Višnje i Bešira, nakon završetka osnovne i srednje škole u Banjaluci, akademsko zvanje je sticao u Sarajevu i Zagrebu gdje je i diplomirao u klasi poznatog Šime Vulasa. Alem živi u sretnom braku sa Banjalučankom Ines Gverić, kćerkom Nade i Josipa.
Postoji mišljenje da se veličina kreacije određuje prema stepenu pripadanja svjetskoj baštini a pojedinci prepoznavaju autorovu osobnost, porijeklo i autentični rukopis. Djela afirmisanih umjetnika ponekad navrate u 'rodne krajeve' svojih autora. Jednog dana će sigurno i skulpture skromnog Alema u Bosnu.
Mario
 |
| Alem Korkut: Spomenik biciklu |
Kiparstvo Alema Korkuta
Forma, dodir i pokret
piše: Irfan Hošić
Alem Korkut (1970.) je jedan od značajnijih kipara mlađe generacije u Hrvatskoj, bosanskohercegovačkog porijekla, a u našoj sredini je u potpunosti nepoznat. Njegov značaj u hrvatskom kontekstu ogleda se u brojnim nagradama, kataloškim jedinicama i naučnim pregledima savremenog hrvatskog kiparstva kao i prisutnosti njegovih plastika u javnom prostoru hrvatskih gradova. Ono što nas brine jeste činjenica da je Korkut u Bosni i Hercegovini potpuno nepoznat.
Kiparstvo Alema Korkuta možemo uvrstiti u grupu iznimno uspješnih zagrebačkih umjetnika uz Zlatka Kopljara (1962.) i Zlatana Vehabovića (1982.), također bh. porijekla, koji su u svojim životnim sredinama do sada ostvarili zapažene umjetničke rezultate dok su u Bosni i Hercegovini u potpunosti marginalizirani. Da li je riječ o apatiji bh. umjetničkih institucija, njihovoj nezainteresiranosti, besparici ili nekompetenciji teško je zaključiti, no činjenica je itekako evidentna i bolna.
Kiparstvo Alema Korkuta unijelo je određenu dinamiku u ionako statično područje. Možda zvuči na trenutak ironično no misli se i na hrvatski kontekst, ali i na narav ove umjetničke discipline. U ciklusu radova prikazanih na izložbi u galeriji Anex u Puli u septembru 2010., nazvanim Slabost, snaga, Korkut je nastavio radikalnim putem u tretiranju i promišljanju skulptorske forme. Radi se o bijelim površinama različitih formi i materijala animiranih sporim mehaničkim pokretom. Njihova dramatičnost ukazuje na likovnu problematiku jednim zabrinjavajućim i pomalo kataklizmičkim vizuelnim jezikom, no nikakvo čudo nakon serije destruktivnih multimedijaInih radova pod nazivom Ego Trip (2001 - 2005.). Krajnja i po karakteru industrijska monokromija distancirala se od mogućih reminiscencija na procesualnu ili analitičku umjetnost, a vidljivu procesualnost svela na gibanje i pokret. Silikonska guma, epoksid premazan poliuretanskom bojom te mehanički sklopovi koji reagiraju na pokret posjetioca, ukazuju na tehnološku složenost Korkutovih skulptura – i u materijalno – tehničkom i u konceptualnom smislu.
Wednesday, January 05, 2011
NATAŠA – BIJELI BLAGDANI, SAMNAUN, ŠVICARSKA
Zahvaljujući snahi i sinu, proveli smo nezaboravne blagdanske dane na skijanju u Samnaunu u Švicarskoj. Da ne bude zabune, ja u šetnji po gradiću i skijalištima. Pridružili su mi se roditelji naše snahe. Lijep blagdanski poklon naše djece.
Vrijeme je bilo izvanredno, sunčano, svježe, -9/-2 C, samo je jedan dan padao snijeg i upotpunio zimski ugođaj. Nevjerovatno s obzirom na vremenske neprilike širom zemaljske kugle.
Putovanje do Samnauna traje dugo, deset sati vožnje automobilom. Sjećam se prošlogodišnjeg putovanja od Adelaide do Alice Sprigsa, što je pola puta od juga do sjevera Australije, put je trajao 26h čuvenim vlakom «The Ghan», i to kroz samo jednu državu. Sada smo ovih 650km, prolazili kroz Sloveniju, Austriju, Italiju, pa ponovo kroz Austriju i tek onda ušli u 20km Švicarske.
Mala, raznolika, bogata Evropa.
Prekrasan alpski krajolik duž cijelog puta.
Samnaun je predivan gradić, sa oko 750 stanovnika. Pružio se duž rječice u uskoj udolini na visini od 1700m, uokvirenoj visokim Alpama, kome se ne može prići iz Švicarske, zbog nepristupačnih planina, već jedino cestom iz Austrije. Vožnja cestom iz podnožja na 800m visine, do udoline na 1700m, od dvadesetak km serpentina, je zastrašujuća, ali i predivna. Ne možeš ostati ravnodušan na ljepotu i moć Prirode.
Cesta prolazi kroz tri naselja Samnauna i završava u podnožju planine, gdje se spušta skijaška staza s okolnih skijališta. Iz Austrije se može na skijama doći do gradića. Kako je Samnaun bescarinska zona, najpoznatija svjetska alkoholna pića, cigarete, parfemi, nakit, satovi i sportska oprema su znatno jeftiniji, pa Austrijanci skijaške staze koriste i za odlazak u kupovinu.
Švicarci drže do tradicije, i to je ono što oduševljava. Hoteli, kuće, hrana sve je to u prepoznatljivom alpskom stilu. Ne smeta, dapače, veseli vidjeti krave i telad u štali, što daje poseban domaći, topli ugođaj. Švicarsku pamtim po govedima na livadama i mirisu štala i to me je uvijek oduševljavalo. Govorim o mirisu, a ne o smradu, jer su i štale čiste, kao što je čisto sve u Švicarskoj. Bez obzira na «globalizaciju», oni čuvaju svoju tradiciju i to zadivljuje.
Organizacija u svemu, je prisutna, ali nenametljiva i prepoznatljivo germanska.
Žičara neprekidno vozi do skijališta na 2800m, jedna kabina prevozi 180 putnika. Iako zastrašujuće, vrhovi planina i ponori pod blještavim snijegom u tisućama iskrica na jakom suncu očaravaju, pa se strah u trenutku izgubi. A gore, nevjerovatno prostranstvo, 250 km skijaških staza, bezbroj žičara svih vrsta, oko 15000 skijaša i nitko nikome ne smeta, nema čekanja, ni na stazama, ni u restoranima, sve besprijekorno funkcionira.
Promatrala sam nekoliko dana parkirališta pred žičarom i u samom mjestu; procjenjujem da je približno 80% posjetitelja iz Njemačke, 10% iz Austrije, 8% iz Švicarske, a preostalih 2% je iz ostalih država - grupice Rusa, Nizozemci, nekoliko Čeha, Poljaka, po jedan automobil iz Rumunije, Slovačke, moji sin i snaha jedini iz Švedske, mi jedini iz Zagreba, nikoga iz Slovenije.
Restorani bez ijedne primjedbe, lijepo okićeni, osoblje nasmiješeno, ljubazno. Svuda opuštena atmosfera. Svuda osmijesi na licima.
Gradić ukrašen, sve se šareni od lampica, okićenih jelki i izloga, i naravno skijaških oprema.
Novogodišnji vatromet u svim oblicima i bojama, lijep, pogotovo u tom sniježnom ambijentu.
Ni traga pucnjavi iz vatrenog oružja.
Zimski sportovi nisu dostupni svima, turisti su drugačijih manira, uglavnom obrazovani, što se osjeća svuda, zato i nema nikakvih primjedaba na sve što je viđeno i doživljeno.
Nas osmoro zadovoljni s radosti u srcu i veselo zakoračismo tako u Novu godinu. Za vjerovati je da će nam tako i završiti.
Često sam se uhvatila kako kažem - to nije raj na zemlji, to je bajka.
A kako li je tek preko ljeta? Imam tu sliku u sebi, možda ju jednog dana i oživim?
http://en.wikipedia.org/wiki/Samnaun
http://www.myswitzerland.com/en/destinations/holiday-destinations-in-switzerland/samnaun.html
 |
| Snaha i sin |
 |
| Slika na kuci |
 |
| Pred uspinjacom |
Tuesday, January 04, 2011
NEW YORK - OVIH DANA
Kraj godine, period kada nam firme ne rade, iskoristili smo da odemo i dozivimo bar dio te svecarske atmosfere u New Yorku. Svakako da cetiri dana nisu dovoljni za dozivjeti New York. Ali ako se cetiri dana dobro isplaniraju i unaprijed se zna kada i gdje ici, moze se ocekivati da se New York dozivi bar na taj, turisticki nacin.
 |
| Prve slike, odmah nakon smjestaja u hotelu |
 |
| Unutrasnjost restorana Planet Hollywood |
 |
| Prije predstave koja nas je odusevila |
 |
| John Lennon se u New Yorku osjecao kao kod svoje kuce |
Tako smo Bojana, Biljana i ja otisli puni nade da cemo stici obici bar glavne atrakcije, muzeje, posjetiti neke predstave na Brodveju, dozivjeti atmosferu na Times Square, Maddison Square Garden, Wall Street, Brooklin, Harlem, Kip Slobode, zgradu UN...
 |
| Panorama slikana sa Empire State Buildinga |
 |
| Ispred hotela. U pozadini najpoznatija zgrada na svijetu |
 |
| Manhatten sa 82. sprata Empire State Building |
 |
| Drugog dana hladnoca se priblizila |
Sada, kada su uticsi jos uvijek veoma svijezi, kada je snijezna oluja koja je vec treceg dana naseg boravka potpuno paralisala ovaj ogromni grad i izmijenila mnoge nase planove, kada se i povratak kuci pretvorio u neizvijesnost i pomalo dramu, tesko je pricati i pisati. Mnoge od planiranih, i vec uplacenih obilazaka grada, plovidbe brodom oko kipa slobode, nismo uspjeli ostvariti ali i pored toga dozivjeli smo dio New Yorka, Manhattena, Times Square, Broadwaya. Seksirova predstava "Trgovac iz Venecije" sa Al Pacinom u glavnoj ulozi, svjetla i bljestavilo Times Square, obilazak jedne od najpoznatijih zgrada na svijetu Empire State buildinga, obilazak legendarnog Maddison Square Gardena, mjuzikl Chicago, nakon koga sam po snijeznoj oluji plesao Times Squerom, Muzej Tutankhamun, Muzej Madame Tussaud, sve to i jos mnogo toga ce se urezati u sjecanje i izbrisati sve neprijatnosti koje je snijezna oluja donijela. I da nije bilo snijezne oluje, mnogo toga sto New York nudi ne bismo stigli obici za cetiri dana, pa ce se zelja da se ovaj grad ponovo posjeti vjerovatno pretociti u novi plan za neku slijedecu priliku.
Mozda je najbolje pustiti da se utisci srede, i pricati ih onako kako se pojave, kao male iskrice, kockice mozaika. Cak ni ne vjerujem da ce nakon ove posjete mozaik o New Yorku ili njenim stanovnicima biti slozen. Mnogi utisci su kontradiktorni jedni drugima i svakako da se definitivno misljenje o bilo cemu nije moglo steci ovako kratkom turistickom posjetom. Vjerovatno cu opisati poneki dogadjaj, poneki utisak, onako kako se pojave. Vjerovatno cu pisati o otiscima o stanovnicima New Yorka, koji su sigurno drugaciji od drugih Amerikanaca a Kanadjana posebno, o nelegalnoj prodaji i sibicarima na Times Square, o otvorenoj korupciji na aerodromima, o neljubaznim i drskim sluzbenicima, o primjerima ljubaznog ponasanja koji iznenade jer su veoma rijetki.
Neka, za sada, ove slike slozene bez reda pokazu dio atmosfere New Yorka kako smo je mi dozivjeli pred docek Nove 2011. godine.
 |
| Snijezna mecava nakon predstave Merchant of Venice |
 |
| U drustvu sa Jolie and Brad u Maddame Tussaud muzeju |
 |
| Bojana i Chaplin |
 |
| Einstein nije bio bas raspolozen za slikanje ali... |
 |
| U Maddison Square Gardenu |
 |
| Posebno me odusevila ova poluokrugla zgrada na Times Square cija je cijela fasada ustvari bljestavi LED display |
 |
| Osmjesi na licima i pored snijezne oluje i hladnog vjetra |
P.S. Vjerovatno ste uocili da sam u pisanju naziva izmijesao babe i zabe, dodavao padeze na originalne nazive, da nisam pisao nazive onako kako ih mi izgovaramo. Pokusao sam to ispravljati ali nije mi islo od ruke.
Monday, January 03, 2011
VRATILA SE MASA
Vidjecemo. Sada je najvaznije da se ona nama vratila...
Subscribe to:
Posts (Atom)