Anjino i Tanyino putovanje od 98 dana

Sjecate se Bore Gagule, iz nedavnog posta o nasem izleta u Oriliju?  To je onaj moj drug koji  me je, na nesto sto sam bio zaboravio, njezno utjesio sa :"Ne brini, sviju nas to ceka!"
E, kcerka tog mog druga i njegove Tonke, Anja , zavrsila fakultet, radila vrijedno mjesecima u restoranu, skupila nesto para i - put pod pod noge.
Nakon povratka sa puta ce traziti posao u struci.
Sve cesce nasi mladi odluce na ovu varijantu.
Mi, nekada, nismo imali tu mogucnost, kao sto je, na zalost i sada,  mnoga nasa djeca nemaju.
Ali, treba se radovati i pratiti  one kojima to uspije.
Kao sto to Masa cini vec nekoliko godina, i Anja postavlja slike i utiske sa putovanja na svoj blog,
 a ja cu, uz odobrenje njene mame Tonke, pratiti njen put i i vama prenijeti poneku Anjinu sliku i komentar.
Anja je na put krenula sa Tanyom,  drugaricom  iz srednje skole.
Plan je da obidju 5 zemalja i da put traje ( pazi sad!) 98 dana.
Sve isplanirano u bocu!
Brizna mama Tonka, sve provjerila i odobrila.
I jedva ceka da prodje tih 98 dana!

Ranac za put se posebno birao, po obliku, zapremini, boji,broju dzepova.... Bio je spreman za put bar pet dana ranije. Sve sto treba za 98 dana stalo u ovaj ranac!

Prva destinacija - Lisabon. Prvi Anjini utisci o Lisabonu, su stare i lijepe zgrade i lijepi krovovi. Novi prijatelj, Gian Riccardo, filozof i istoricar,  dao je nasem dvojcu Anji i Tanyi prvi detaljan tour Lisabonom. (Tanya je u sredini, Anja desno a novi drug - lijevo)

 Plocice u hiljadu razlicitih oblika i dezena privukle su Anjinu paznju.

 Predivna Playa da Ana bila je slijedeca destinacija. Pri ruci se nasao Martin, prijatelj iz Londona, i odvezao nase dvoje ljepotice do plaze. Kako je svijet mali i mlada generacija otvorena i snalazljiva!

Plaza je zaista predivna...

..Kao i njihovi omijesi koje je izmamio povjetarac na brodu. (Umor se ne vidi)
Sintra je zapadno od Lisabona. Palata Palcio de Pena je pod zastitom UNESK-a..

Odmor uz sendvice i portugalsko vino.

A zatim, put  i obilazak Madrida:

Iz Madrida, nakon sat leta - cuvena IBIZA!

 San Antonio je  poznat po stijenama i pecinama.
(Posaljes dijete na put a dobijas ovakve slike!!  Pa sad, ti budi opusten!)
Nastavice se.
(Ako sam ja negdje u redosljedu ili geografiji pogrijesio - prastajte i popravite)

JEDANAESTI JULI

Danas je 11. juli.
Na danasnji dan, prije osamnaest godina, desilo se nesto strasno,
nesto sto normalni ljudski um ne moze razumjeti.

Hiljade ljudi je ubijeno. 
Hiljade necijih oceva, djece, striceva, daidza, ujaka, amidza, djedova, babi... 
Hiljade porodica je trajno osakaceno, unisteno.

Ubijeni su zbog vjere i nacije; i u ime vjere i nacije...

Petnaest godina je proslo, a kao da se ubijanje tih ljudi nastavlja,
jer, jos uvijek se svadjaju
da li je ubijeno pet ili osam hiljada, 
da li je to samo strasan zlocin ili genocid,
da li su to isto i oni nama cinili, ranije ili kasnije, 
da li se, kada i kako osvetiti..?.
Ja ne mogu da shvatim, niti da prihvatim
da postoji ljudski stvor koji tako nesto moze smisliti i uciniti...
Zlocin kakav je ovaj se, zbog onih kojih vise nema, 
zbog onih koji za citav zivot ostadose osakceni,
zbog onih koji odrastaju bez porodica, 
ali i zbog buducih generacija,  nikada ne smije zaboraviti.

Ali, u isto vrijeme, ne treba dozvoliti mrznji da prevlada sva druga osjecanja.
Jer mrznja je najnizi ljudski osjecaj; razara onoga u kome je. 
Kriva je za mnoga zla. Ona radja novu osvetu. Uvod je u novi zlocin.

Nikada ne smijemo zaboraviti Srebrenicu.
Ne zaboravimo ni druga stratista; ni jednu nevinu zrtvu. 
Ali, ne zaboravimo i ne ostavimo nekaznjenog ni jednog zlocinca.
Jer sve dok zlocinci nekaznjeno setaju Srebrenicom, Banjalukom 
ali i Sarajevom i Mostarom, Bosna nece biti mirna; ni mi s njom.

************************
( Ovaj  tekst, uz izmjenu u broju godina,  sam napisao i objavio prije tri godine.)

"Jugoslavija se raspala zbog mjera MMF-a, nacionalizmi su tek posljedica"

Na temelju analize 1.500 članaka objavljenih tijekom osamdesetih u jugoslavenskom tisku (pri čemu se koristio “Vjesnikovom” arhivom), američki sociolog Jake Lowinger napisao je disertaciju “Ekonomska reforma i ‘dvostruki pokret’ u Jugoslaviji: analiza radničkih nemira i etnonacionalizma 1980-ih”, koja će uskoro, na engleskom jeziku, biti dostupna i kao knjiga. Koncentrirajući se na golemi val štrajkova i prosvjeda u Hrvatskoj, Makedoniji, Bosni i Hercegovini te na Kosovu, primijenio je tezu velikoga sociologa i političkog ekonomista Karla Polanyija – koji je u svom ključnom djelu “Velika preobrazba” iz 1944. ustvrdio da fašizam, kao i socijalizam, nastaje kao posljedica izdvajanja tržišta iz cjeline društvenih odnosa i njegovog oslobađanja od društvenih ograničenja – na raspad Jugoslavije, a posebnu pozornost posvećuje činjenici da su politički vođe masovne radničke prosvjede usmjerili prema nacionalizmu. S obzirom na to da znanstveni, novinarski i publicistički mainstream u većini slučajeva raspad bivše federacije tumači uglavnom nacionalizmom, zanemarujući pozadinske ekonomske faktore, Lowingerovo postavljanje ekonomije u središte problema tim je značajnije. S povijesne distance, posebno je zabavno čitati (na što je ukazala i Susan Woodward) kako su međunarodne financijske institucije, uslijed njegove sklonosti reformama i štednji, toplo pozdravljale uspon direktora Beobanke Slobodana Miloševića.

Od stand-bya do šok-terapije

SFRJ je između 1979. i 1988. sklopio šest stand-by aranžmana s MMF-om. Dragomir Vojnić, ekonomist uključen u tadašnje procese odlučivanja, rekao vam je da se Fond kladio na raspad Jugoslavije. Središnja teza vaše disertacije je da je raspad direktna posljedica pokoravanja direktivama međunarodnih financijskih institucija, koje su bile zainteresirane isključivo za vraćanje jugoslavenskog duga i posljedičnu štednju, ne obazirući se na socijalne posljedice?

Rekao bih da je pozivanje MMF-a, koji je provodio politiku štednje i postavio pravila jugoslavenskog ponašanja prema vanjskim kreditorima, bio nužan, ali ne i dovoljan uvjet raspada. Ugovori s MMF-om izazvali su val radničkih prosvjeda izrazito neobičnih za komunističko društvo, što je Neca Jovanov već dokumentirao u svom iscrpnom katalogu jugoslavenskih štrajkova osamdesetih. Moje istraživanje daje uvjerljive dokaze da su ti štrajkovi bili povezani s ekonomskim reformama i da su, zapravo, glavni razlog da reforme nisu provedene tako glatko kao što su to MMF i niz čelnika federacije – Milka Planinc, Branko Mikulić i Ante Marković – planirali.

Mnogo dugujem doktoru Dragomiru Vojniću, koji je desetljećima bio insajder što se federalne ekonomske politike tiče i još je intelektualno aktivan, iako se bliži devedesetoj. Razgovarajući s njim, shvatio sam da je MMF oklijevao intervenirati u Jugoslaviji, jer po njihovom razumijevanju Jugoslavija nije mogla preživjeti bez Tita ili jednako snažnog federalnog vodstva. Kroz čitave osamdesete, izazov za federalnu vladu sastojao se u dokazivanju financijskim institucijama da je u stanju obuzdati ekonomsku politiku pojedinih republika te, naročito, republičkih političkih klasa koje su navikle plaćati socijalni mir ekonomskim ustupcima radnicima. Nategnut odnos centra države i pojedinih republika djelomično je bio posljedica federalnih napora da se prekinu takve isplate, kako bi se dokazalo pridržavanje ugovora sklopljenih s MMF-om. Kako je opadala profitabilnost samoupravnog sustava, u opasnost je došao i distribucijski mehanizam koji je održavao političku stabilnost. Mnogi pripadnici starije generacije jugoslavenskih ekonomista željeli su barem u nekoj formi sačuvati samoupravljanje. MMF je zapravo pozvan s idejom da se samoupravljanje “popravi”; umjesto toga, ono je dodatno napadnuto.
No natjecali su se s Miloševićem, koji se već koristio ekonomskim problemima izazvanim reformama ne bi li potpirio “antibirokratsku revoluciju”. U posljednjoj rundi, reforma provođena uz pomoć Jeffreyja Sachsa bila je šok-terapija, koja nije toliko odgovorna za nastajanje krize koliko je bila neuspješna u njenom otklanjanju – a moguće je da je pritom pomogla i ujedno ojačala Miloševića.

Slijedeći Polanyijevu teoriju, tvrdite da postoji analogija između uspona fašizma tridesetih godina i jugoslavenske situacije osamdesetih? U oba slučaja nacionalizam je bio “taktičko oružje” onih koji su i doveli do rasapa te potom željeli spasiti tržište?

Polanyi argumentira da je fašizam proizvod mrtve točke u koju je zapalo društvo zahvaljujući sudaru snaga koje su nastojale liberalizirati ekonomiju i suprotstavljenih grupa koje su željele tržište ograničiti društvenim interesima. Jasno sam napisao da ne preuzimam nužno Polanyijevo shvaćanje uspona fašizma, koje neki kritiziraju kao pretjerano pojednostavljivanje, ali s druge strane tvrdim da kolaps Jugoslavije zaista precizno prati “dvostruki pokret” opisan u Polanyijevoj “Velikoj preobrazbi”. Nemam što reći o tridesetim godinama, s obzirom na to da nisam stručnjak za to područje.

Za razdvajanje je trebalo puno nasilja

Zanimljivo je da su hrvatski radnici koji su išli prosvjedovati u Beograd i tijekom druge polovice osamdesetih dobivali potporu lokalnoga srpskog stanovništva. Vaše istraživanje dodaje snažan argument tezi – suprotstavljenoj uobičajenim pristupima jugoslavenskim ratovima – da su nacionalizam i međuetnička mržnja zapravo posljedice, a ne uzrok ratova te da su nacionalisti uložili goleme napore u stvaranje te mržnje?

Radnici iz Vukovara u Beogradu su primljeni kao heroji, a slučaj labinskih rudara galvanizirao je radnike u čitavoj zemlji. Hrvatski radnici definitivno su bili avangarda radničkog pokreta u čitavoj drugoj polovici osamdesetih. Vukovarski radnici doživljavani su kao tipični Jugoslaveni i dobri titoisti, koji su predstavljali sveopće negodovanje zbog posvemašnjeg gubitka udobnosti i autonomije. Više iznenađuje činjenica da su labinski rudari, mnogi od njih muslimani iz Bosne ili s Kosova, također prilično spektakularno uspjeli pridobiti javno mnijenje na svoju stranu. Slažem se s tvrdnjom da nacionalistički projekt nije bilo lako sprovesti: bilo je potrebno izvršiti masovno nasilje da bi se postiglo razdvajanje. Vukovar je dobar primjer. Vojne organizacije s obje strane u tom su gradu, smještenom u jugoslavenskoj žitnici, bližem Beogradu negoli Zagrebu i s velikim udjelom mješovitog stanovništva, morale počiniti niz zvjerstava ne bi li uvjerile javnost da je suživot nemoguć. Ukazao sam da su upravo gradovi koji su bili čvrsta uporišta multietničkog radničkog pokreta doživjeli disproporcionalno snažno međuetničko nasilje – Sarajevo, Mostar, Kosovska Mitrovica itd.

Napisali ste da je upravo uspjeh radničkog protupokreta – zasnovanog na klasnoj i etničkoj solidarnosti – u suprotstavljanju politici štednje, tada poznatoj kao “stabilizacija”, bio preduvjet kasnijoj eksploziji nacionalizma. Nije li to paradoks?

Točno, protivno je intuiciji da se raspad dogodio u razdoblju u kojem je bio prisutan najveći potencijal za međuetnički savez radnika i običnih članova društva, s ciljem da se pred državu postave zahtjevi. Mislim da je radnički pokret osamdesetih samo naznačio taj potencijal, a federalni i drugi vođe bili su itekako svjesni toga. Čini se da je nešto od zamaha nacionalističke eksplozije proizišlo iz eksplicitnog pokušaja da se slomi potencijal preuzimanja države od strane onih koji su simpatizirali radničke interese. Nažalost, to je teško dokazati i u mom je radu tek implicirano. Naročito je teško shvatiti Miloševićeve namjere. Njegov oportunizam u preokretanju ekonomskih nedaća ljudi koji su slučajno bili Srbi u nacionalistički izraz srpskih političkih ambicija dobro je poznat, čemu je pripomogla i situacija na Kosovu. Vjerujem da je Milošević interes u rastu nacionalizma pronašao kao odgovor na dramatično mijenjanje raspoloženja prema federalnoj vladi u civilnom društvu i regionalnoj politici. Nužno je daljnje proučavanje dinamike odnosa snažnoga radničkog pokreta i nacionalističke agitacije, naročito na Kosovu, kako bi se preciznije opisao spomenuti paradoks.

Miloševićeva uloga

Simultani napori vlade na provođenju liberalnih reformi (s posljedičnim padom životnog standarda) i radnički protupokret doveli su društvo i državu u slijepu ulicu, a potom se kao izlaz ponudio nacionalizam; međutim, iako pišete da ćete pokazati kako su nacionalisti potkopali radnički pokret, zapravo tu kooptaciju nigdje ne objašnjavate? Kako je, dakle, Milošević “pretvorio radnike u Srbe”?

Da je Milošević prikazivao radničke pritužbe kao nacionalističke sukobe te nakraju pretvorio neke od većih štrajkova u nacionalističke zborove, nije moje otkriće. Mihail Arandarenko (profesor beogradskog Ekonomskog fakulteta, op. a.) vrlo jasno opisuje kako se Milošević predstavljao kao spasitelj radnika i kako je prikazivao štrajkove kao “događanja naroda”. Robert Miller je pisao koliko je truda Milošević uložio da razdvoji srpske od albanskih radnika na Kosovu, a nije slučajno da je događaj koji je, moguće, srpsko-albanske odnose gurnuo preko ruba bio upravo štrajk, mislim na Trepču 1989. godine, koji je bio suprotstavljen dotadašnjim trendovima radničkih akcija. Albanski radnici su smatrali da odgovaraju na Miloševićeve provokacije, no istodobno su mu davali municiju potrebnu da od njih odvoji srpske radnike, sprečavajući njihovu suradnju u istoj borbi. No stvar je u tome da su se i druge mogućnosti pokazivale mogućima, poput međuetničke solidarnosti tijekom štrajka u Trepči 1985. Milošević se usredotočio na te slučajeve kako bi započeo veći projekt razgrađivanja srpskog osjećaja sigurnosti i zajedništva u krajevima u kojima nisu bili većina.

Ipak, teško je izbjeći dojam da drastično pojednostavljujete razloge koji su doveli do raspada države, a neke gotovo ni ne spominjete: od prisutnog nacionalizma, preko kraja Hladnog rata (koji je uvelike “proizveo” Jugoslaviju i samoupravljanje), do promašaja jugoslavenskog socijalizma. Primjerice, 1953. Slovenija je tri puta bila razvijenija od Kosova, a 1989. osam puta?

Da se i kaže da je, zbog ekonomskih razlika između regija, odcjepljenje bilo neminovno, to ne objašnjava zašto mu se i stremilo i opiralo s takvom žestinom. Činjenica da je kriza došla s krajem Hladnog rata svakako jest značajna, a nacionalističke epizode (uključujući maspok, albanske prosvjede, Memorandum SANU-a itd.) obrađujem i uvažavam, ali ne dijelim entuzijazam mnogih koji smatraju da su ti događaji nužno vodili masovnom nasilju. Predstavljali su mogućnosti, baš kao i međuetnička solidarnost radničkog pokreta. Bez obzira na nacionalnost, radnici su kroz osamdesete iskazivali vjernost federaciji, paradirajući s Titovim slikama i zastavama SFRJ te izbjegavajući uže identitete, čime su iskazivali nostalgiju za relativnom ekonomskom sigurnošću iz Brozova vremena. Prisutna je tendencija da se povijest Jugoslavije interpretira od rata unatrag; umjesto toga, mene zanima totalitet mogućnosti koje su osamdesetih godina postojale te me motivira želja da razumijem zašto su neke mogućnosti bile politički forsirane, a druge potkopavane. Moguće je da, u gorljivosti da iskažem vrijednost radničkog pokreta, nisam toliko pažnje posvetio materijalu koji su drugi vrlo opsežno već obradili, no želio sam ukazati na važnost uloge radnika u raspadu države, koja je malo poznata. Međutim, ne tvrdim da su štrajkovi ili odgovor na njih srušili federaciju, da se ona i mimo njih ne bi raspala. No radnički je pokret bio neugodni podsjetnik na postojanje potencijalne alternative odcjepljenju i ratu, alternative koju je premalo političkih vođa htjelo ili moglo slijediti.
Tito je stvorio uvjete za primjenu samoupravljanja
Nije li vaš opis Tita kao jedine osobe koja je, “sa svojim posebnim znanjem”, mogla upravljati kompleksnom konstelacijom tržišta i društva pretjeran? Naposljetku, samoupravljanje nije bila Titova ideja, nego je potekla od drugih članova Partije.

Tito možda nije izmislio samoupravljanje, ali je više-manje samostalno stvorio uvjete za njegovu relativno mirnu primjenu u mjestima različitima poput Ljubljane i Skoplja. Internacionalno se manipuliralo tržištem, a bogatstvo je redistribuirano u nerazvijene krajeve. Samoupravljanje se u praksi jako razlikovalo od onog na papiru i ne mislim da je njime lako mogao upravljati bilo koji od Titovih nasljednika.

buka (Tekst preuzet iz Novosti)

VRBAS: IME, PJESMA, SLIKA - LUKA BAN (11)

Luka Ban nam se javio da se oprosti od naseg Bruje. Podsjetio me da posjetim njegovu lijepu stranicu i uzivam u njegovim  zaista predivnim fotografijama.
Ovog puta odabirem  motive sa Vrbasa kojima nastavljamo kolaz o Vrbasu.
Uzivajte, a ja cu uskoro pripremiti nekoliko novih fotografija Luke Bana koji  komentarima ili naslovima, svojim fotografijama dodaje novu dimenziju.

Riviera #4

Riviera #2

Riviera #3

Riviera #1

Transpassers

HERON

HERON

Ramazan

Ramazan Šerif Mubarek Olsun svima koji slave i puno zdravlja i lične sreće

BANJALUKA

Tuti Fruti - Stvari lagane

Bogdan Tanjević: Sa Turskom po medalju u Sloveniju

Krajem avgusta, u Sloveniji se igra Evropsko prvenstvo u kosarci, Eurobasket 2013.

U to doba dogovaram susret u Istri sa mojim kosarkaskim drugarima  Midom Krkicem i Dragom Kopanjom. Potajno dogovaramo i odlazak u Sloveniju na Eurobasket.

Puno je zelja, a malo vremena za susrete sa dragim ljudima, prijateljima koje je sudbina iz Banjaluke odvela u Istru.

Na Eurobasketu 2013 ucestvuju sve bivse republike bivse Jugoslavije ili kako se to sada, vjerovatno  da bi se izbjeglo spominjanje Jugoslaije, populrno naziva zapadnog Balkana.

Bosa Tanjevic, legendarni kosarkas, trener, selektor, pobjednik nad najtezom bolescu,  ne vodi ni jednu od tih reprezentacija. On vodi Tursku reprezentaciju. Kad malo bolje razmislim  - to mu ga dodje na isto....

Evo kako Bosa prognozira Eurobasket.

************************

Turska će na Eurobasketu 2013 igrati u grupi D u Kopru, gdje će se za prolaz u drugi krug boriti sa Švedskom, Italijom, Rusijom, Grčkom i Finskom.

"Nimalo lagana grupa. Ipak, ne sumnjam da ćemo proći dalje, što ne znači da ćemo bilo kojeg protivnika podcijeniti. Naš cilj je jasan. Dakle, ići ćemo stepenicu po stepenicu, od utakmice do utakmice. Trebamo što bolje odigrati u grupi i zauzeti što bolju poziciju za drugi krug takmičenja. A, tada? Onda je sve otvoreno, a naša obaveza osvajanje medalje", kazao je Tanjević, koji je u prvom mandatu selektor seniorske reprezentacije Turske bio od 2004. do 2010. godine.
O reprezentacijama sa prostora zapadnog Balkana na narednom EP, Tanjević je ponovio slično što je rekao i prije više od mjesec dana:

"I tada sam naglasio da najviše očekujem od Crne Gore, koja ima izvanrednu centarsku liniju. Oni će biti jedan od kandidata za medalje, u to sam uvjeren. Isto tako, i domaćini Slovenci mogu do najvišeg cilja. Srbiju nikada ne treba odbaciti iz igre, dok iznenađenje mogu napraviti Makedonija, Hrvatska i BiH", mišljenja je Tanjević.
On je kao trener Turske osvojio i zlatnu medalju na nedavno završenim 17. Mediteranskim igrama održanim u Mersinu.
"Igre su bile organizovane na sjajan način i to mi je iznimno drago. Naravno, posebno sa počašćen što sam sa momcima prigrlio zlato. Ekipa je bila mlada i vidio sam na koga mogu računati i u budućnosti. Uz medalju to je naš najveći profit na Mediteranskim igrama u Mersinu", istakao je Tanjević za agenciju Anadolija, naglasivši:
"Moj novi izbor za selektora A tima normalna je konsekvenca, jer odlično poznajem situaciju u turskoj košarci, sve igrače znam u dušu, dugo sam tu, i tako dalje… Lično, zalagao sam se da za selektora dovedemo jednog od najboljih evropskih trenera Etore Mesinu. Međutim, pregovori su dugo trajali i u zadnjem momentu dogovor je otpao. Žao mi je što nije došao u Tursku, jer bi imao dobar tim na raspolaganju i mogao bi napraviti puno. No, život ide dalje. Svjestan sam odgovornosti koja mi je pripala. Vjerujem u naš tim i uspjeh Turske, kako na EP, tako i na Svjetskom prvenstvu naredne godine u Španiji".

Forever Tango - A Evaristo Carriego

Iz intervjua sa književnikom Dževadom Karahasanom

Bosna će, ako Bog da, opstati, jer Bosna je tvorevina kulture, kazao je u ekskluzivnom intervjuu za agenciju Anadolija prof. dr. Dževad Karahasan, jedan od vodećih, ''najsnažnijih i najdojmljivijih'' bosanskohercegovačkih književnika, pisac i intelektualac koji je izuzetno cijenjen u Evropi.

Dobitnik je brojnih nagrada, među kojima su Europska nagrada za esej (knjiga eseja godine) Charles Veillon, Herderova nagradu, Nagrada Bruno Kreisky, njemačka književna nagrada ''Heinrich Heine'', koju je Karahasan primio kao prvi dobitnik te ugledne esejističke nagrade iz države koja je izvan njemačkog govornog područja, Goethe medalja iz Goethe instituta u Düsseldorfu, kao i brojnih drugih priznanja iz Beča, Graza, Leipziga, Pariza... Nažalost, ne i iz njegovog Sarajeva i Bosne.

Ovaj književnik i predavač na brojnim njemačkim i europskim univerzitetima, koji je mnogo više poznat u Njemačkoj ili Austriji nego na Balkanu, jer je, kako veli, nespreman da učestvuje u klanovima, ''okuplja raju'', spletkari za bilo čije interese i pokazuje na sebe, duboko, ipak, proživljava sve što se dešava u njegovoj domovini iz koje je morao otići ratne 1993. godine.

Živi i radi u tri evropska grada: Berlinu, Sarajevu i Grazu, ali najčešće se vraća upravo gradu na obalama Miljacke, o kojem je ispisao neke od najljepših rečenica.

Povodom njegovog 60-rođendana, kojeg slavi ove godine donosimo dio razgovora sa profesorom Karahasanom, inače rođenim Duvnjakom (Tomislavgrad).

''Ja bih svoju poziciju najradije označio kao granicu. Jer, istovremeno sam u Bosni i van Bosne, jer vrlo često putujem. Inače, pisac je čovjek na granici. Pisac je čovjek koji gleda, sluša, pokušava razumjeti i ono što mu je strano, sa čim se ne bi mogao složiti'', započinje priču Karahasan.

Kaže da je primijetio da su naši ljudi ''jako frustrirani i traumatizirani''.

''Takav sam i sam. Ne čudim se. Znate, često sam u situaciji da moram da objašnjavam te frustracije, odnosno taj politički košmar ili ja bih radije rekao pseudo politički košmar koji mi živimo, u koji smo mi svi upali.

Naši pseudo političari, praveći se da su rasisti, sakrivaju činjenicu da su kriminalci, mizerni i jeftini šverceri koji se prave da su ultra, trubo, deluxe Srbi, Hrvati, Bošnjaci. Ustvari su sitni šverceri koji sitnu retoriku prodaju da bi sakrili činjenicu da kradu, pljačkaju, švercaju'', ocijenio je Karahasan.

To, kako priznaje, doista frustrira.

''Dvadeset godina mi sanjamo mrvu normalnosti. I oni nam je ne daju, da bi opljačkali ovo malo što je ostalo. Dvadeset godina mi pokušavamo razumjeti zašto nam se dogodilo ovo što nam se dogodilo u ratu, a oni nam ne daju da se sastavimo sa sobom. Čovjek koji je u nježnoj dobi od 40 godina otkrio da je Hrvat, sad bi htio od mene braniti mog najboljeg prijatelja Fra Milu Babića!? Čovjek koji u životu nije pročitao nijednu Krležinu stranicu, hoće od mene da brani ''hrvatsku stvar''. Pa, ne možeš... Čovjek za kojeg ne znam da li bi bio sposoban navesti dvojicu ozbiljnih srpskih intelektualaca, mislilaca ili pisaca, hoće od mene da brani ''srpsku stvar''. Pa, ne možeš...'', govori on.

Ugledni bh. književnik, dramatičar, esejist i romanopisac priznaje da oni to ne bi mogli ''da se nisu aranžirali sa zapadnim centrima moći koji se uporno prave da su zabrinuti za nas i hoće da nam pomognu''.

''Taj stupanj nemoći na koji smo mi usmjereni, na koji smo prisiljeni, koji nam je nametnut, to mora da frustrira. Naprotiv, mislim da su naši ljudi, zaista, sjajni, da trpe tu nemoć, taj užas s toliko dostojanstva za koliko ja ne bih bio sposoban'', smatra Karahasan.

Profesor Karahasan podrobno je pratio sve što se dešavalo na nedavnim protestima bh. građana ispred državnih institucija u Sarajevu kada su zahtijevali usvajanje Zakona o jedinstvenom matičnom broju građana (JMBG). Za agenciju Anadolija analizira narodni bunt i otvoreno daje podršku zahtjevima građana.

Upitan zašto narod trpi, neočekivano ističe da je to ''dokaz zrelosti tog naroda'', jer ''ljudi koji su kobajagi izabrani u naša zakonodavna tijela lažu sebi, Bogu i nama''. Svjestan je da su pred Parlamentom BiH protestirali očajni roditelji male djece i njihovi prijatelji.

''Ja mislim da su zbivanja oko demonstracija pred Parlamentom više nego jasno pokazala svu užasnu sramnu laž sistema koji je nama nametnut i daytonske logike. Sjećate se, desetine grmalja sjede osigurani kordonima policajaca u zgradi Parlamenta i tresu se, cvokoću od straha jer je trogodišnji dječak probio policijskih kordon vozeći kolica sa svojom jednogodišnjom sestrom! Ljudi koji se potpisuju kao doktori nauka, nekakvi Ljubići, ne stide se reći da su se osjećali ugroženima i ne stide se lagati. Tvrde da se ne usuđuju doći u Sarajevo jer nisu sigurni! To me užasava. Vjerujte mi da je to što ljudi trpe ovo dokaz njihove ljudske i emotivne zrelosti. Jer šta možemo? Nije Bosna otok izgubljen negdje u dubini oceana, izoliran, Bosna je, nažalost, usred kontinenta, integrirana u nekadašnju Jugoslaviju, u Balkan, Evropu, Bosna je, naravno, temeljito okupirana. I šta mi možemo'', pita se.

Laži bh. političara, kazao je Karahasan, naši zaštitnici i prijatelji sa Zapada slušaju i odobravaju.

Govoreći tako o budućnosti njegove domovine, Bosne i Hercegovine, ističe da nije zabrinut. Bosna će, veli, preživjeti.

''Pojam države se kroz historiju mnogo puta mijenjao. Ono što je nastalo u 19. stoljeću nakon Francuske revolucije kao država nacije je jedna kratka, minijaturna, super kratka epizoda, trenutak u ogromnoj historiji države. Imate ljudi, ja spadam u te, koji smatraju da država nacije spada u pseudomorfozu države, da je to jedna potpuno kriva forma koja je u jednom momentu nastala, neko vrijeme trajala, mnogo zla izazvala i nestala. Već danas ne igra više nikakvu ulogu. Moćni koncerni su danas mnogo jači, određuju zbivanja u svijetu mnogo više nego tzv. nacionalne države. Predsjednici, država vlada u Americi, Francuskoj, Velikoj Britaniji su ustvari namještenici 10 ili 15 velikih državnih koncerna, nemojmo se zavaravati. Mene države, iskreno, nisu nikada posebno zanimale jer im nisam pripisivao značaj. Ono što mene uzbuđuje i zanima jeste kultura. Naš život se ne odvija u državi, već u kulturi i kulturnom sistemu. Država je nekakav okvir, infrastrutkra društva'', ocijenio je Karahasan.

''Tako da, što se mene tiče, neka oni sad okupe ovo pseudo-političara, neka ih odvedu u Gvantanamo, gdje im je već mjesto, neka se žene s njima, neka nam ukinu ime države! Ja vas uvjeravam ništa se neće dogoditi ako nam ukinu sve ove kobajagi vlade koje haraju. Država je konstrukt, kultura je organski proizvod. Ja sam u tom pogledu, naravno, veliki optimista da će Bosna, ako Bog da, opstati, jer Bosna je tvorevina kulture. BiH nikad nije bila politički projekt. Ja mislim da je Jugoslavija bila dobra ideja. Ja sam Jugoslaviju volio i mislim da je to bio izvrstan, sjajan politički projekt. Ali, je Jugoslavija, nažalost, ostala politički projekt. Nikad nije prerasla u činjenicu kulture i raspala se dok ste rekli keks, bez velike agresije izvana. Bosna je bila izložena užasnoj agresiji i izvana, a i iznutra. Još uvijek je ostalo dosta Bosne. Bosne još uvijek ima, jer je Bosna tvorevina kulture ''.