"Jugoslavija se raspala zbog mjera MMF-a, nacionalizmi su tek posljedica"

Na temelju analize 1.500 članaka objavljenih tijekom osamdesetih u jugoslavenskom tisku (pri čemu se koristio “Vjesnikovom” arhivom), američki sociolog Jake Lowinger napisao je disertaciju “Ekonomska reforma i ‘dvostruki pokret’ u Jugoslaviji: analiza radničkih nemira i etnonacionalizma 1980-ih”, koja će uskoro, na engleskom jeziku, biti dostupna i kao knjiga. Koncentrirajući se na golemi val štrajkova i prosvjeda u Hrvatskoj, Makedoniji, Bosni i Hercegovini te na Kosovu, primijenio je tezu velikoga sociologa i političkog ekonomista Karla Polanyija – koji je u svom ključnom djelu “Velika preobrazba” iz 1944. ustvrdio da fašizam, kao i socijalizam, nastaje kao posljedica izdvajanja tržišta iz cjeline društvenih odnosa i njegovog oslobađanja od društvenih ograničenja – na raspad Jugoslavije, a posebnu pozornost posvećuje činjenici da su politički vođe masovne radničke prosvjede usmjerili prema nacionalizmu. S obzirom na to da znanstveni, novinarski i publicistički mainstream u većini slučajeva raspad bivše federacije tumači uglavnom nacionalizmom, zanemarujući pozadinske ekonomske faktore, Lowingerovo postavljanje ekonomije u središte problema tim je značajnije. S povijesne distance, posebno je zabavno čitati (na što je ukazala i Susan Woodward) kako su međunarodne financijske institucije, uslijed njegove sklonosti reformama i štednji, toplo pozdravljale uspon direktora Beobanke Slobodana Miloševića.

Od stand-bya do šok-terapije

SFRJ je između 1979. i 1988. sklopio šest stand-by aranžmana s MMF-om. Dragomir Vojnić, ekonomist uključen u tadašnje procese odlučivanja, rekao vam je da se Fond kladio na raspad Jugoslavije. Središnja teza vaše disertacije je da je raspad direktna posljedica pokoravanja direktivama međunarodnih financijskih institucija, koje su bile zainteresirane isključivo za vraćanje jugoslavenskog duga i posljedičnu štednju, ne obazirući se na socijalne posljedice?

Rekao bih da je pozivanje MMF-a, koji je provodio politiku štednje i postavio pravila jugoslavenskog ponašanja prema vanjskim kreditorima, bio nužan, ali ne i dovoljan uvjet raspada. Ugovori s MMF-om izazvali su val radničkih prosvjeda izrazito neobičnih za komunističko društvo, što je Neca Jovanov već dokumentirao u svom iscrpnom katalogu jugoslavenskih štrajkova osamdesetih. Moje istraživanje daje uvjerljive dokaze da su ti štrajkovi bili povezani s ekonomskim reformama i da su, zapravo, glavni razlog da reforme nisu provedene tako glatko kao što su to MMF i niz čelnika federacije – Milka Planinc, Branko Mikulić i Ante Marković – planirali.

Mnogo dugujem doktoru Dragomiru Vojniću, koji je desetljećima bio insajder što se federalne ekonomske politike tiče i još je intelektualno aktivan, iako se bliži devedesetoj. Razgovarajući s njim, shvatio sam da je MMF oklijevao intervenirati u Jugoslaviji, jer po njihovom razumijevanju Jugoslavija nije mogla preživjeti bez Tita ili jednako snažnog federalnog vodstva. Kroz čitave osamdesete, izazov za federalnu vladu sastojao se u dokazivanju financijskim institucijama da je u stanju obuzdati ekonomsku politiku pojedinih republika te, naročito, republičkih političkih klasa koje su navikle plaćati socijalni mir ekonomskim ustupcima radnicima. Nategnut odnos centra države i pojedinih republika djelomično je bio posljedica federalnih napora da se prekinu takve isplate, kako bi se dokazalo pridržavanje ugovora sklopljenih s MMF-om. Kako je opadala profitabilnost samoupravnog sustava, u opasnost je došao i distribucijski mehanizam koji je održavao političku stabilnost. Mnogi pripadnici starije generacije jugoslavenskih ekonomista željeli su barem u nekoj formi sačuvati samoupravljanje. MMF je zapravo pozvan s idejom da se samoupravljanje “popravi”; umjesto toga, ono je dodatno napadnuto.
No natjecali su se s Miloševićem, koji se već koristio ekonomskim problemima izazvanim reformama ne bi li potpirio “antibirokratsku revoluciju”. U posljednjoj rundi, reforma provođena uz pomoć Jeffreyja Sachsa bila je šok-terapija, koja nije toliko odgovorna za nastajanje krize koliko je bila neuspješna u njenom otklanjanju – a moguće je da je pritom pomogla i ujedno ojačala Miloševića.

Slijedeći Polanyijevu teoriju, tvrdite da postoji analogija između uspona fašizma tridesetih godina i jugoslavenske situacije osamdesetih? U oba slučaja nacionalizam je bio “taktičko oružje” onih koji su i doveli do rasapa te potom željeli spasiti tržište?

Polanyi argumentira da je fašizam proizvod mrtve točke u koju je zapalo društvo zahvaljujući sudaru snaga koje su nastojale liberalizirati ekonomiju i suprotstavljenih grupa koje su željele tržište ograničiti društvenim interesima. Jasno sam napisao da ne preuzimam nužno Polanyijevo shvaćanje uspona fašizma, koje neki kritiziraju kao pretjerano pojednostavljivanje, ali s druge strane tvrdim da kolaps Jugoslavije zaista precizno prati “dvostruki pokret” opisan u Polanyijevoj “Velikoj preobrazbi”. Nemam što reći o tridesetim godinama, s obzirom na to da nisam stručnjak za to područje.

Za razdvajanje je trebalo puno nasilja

Zanimljivo je da su hrvatski radnici koji su išli prosvjedovati u Beograd i tijekom druge polovice osamdesetih dobivali potporu lokalnoga srpskog stanovništva. Vaše istraživanje dodaje snažan argument tezi – suprotstavljenoj uobičajenim pristupima jugoslavenskim ratovima – da su nacionalizam i međuetnička mržnja zapravo posljedice, a ne uzrok ratova te da su nacionalisti uložili goleme napore u stvaranje te mržnje?

Radnici iz Vukovara u Beogradu su primljeni kao heroji, a slučaj labinskih rudara galvanizirao je radnike u čitavoj zemlji. Hrvatski radnici definitivno su bili avangarda radničkog pokreta u čitavoj drugoj polovici osamdesetih. Vukovarski radnici doživljavani su kao tipični Jugoslaveni i dobri titoisti, koji su predstavljali sveopće negodovanje zbog posvemašnjeg gubitka udobnosti i autonomije. Više iznenađuje činjenica da su labinski rudari, mnogi od njih muslimani iz Bosne ili s Kosova, također prilično spektakularno uspjeli pridobiti javno mnijenje na svoju stranu. Slažem se s tvrdnjom da nacionalistički projekt nije bilo lako sprovesti: bilo je potrebno izvršiti masovno nasilje da bi se postiglo razdvajanje. Vukovar je dobar primjer. Vojne organizacije s obje strane u tom su gradu, smještenom u jugoslavenskoj žitnici, bližem Beogradu negoli Zagrebu i s velikim udjelom mješovitog stanovništva, morale počiniti niz zvjerstava ne bi li uvjerile javnost da je suživot nemoguć. Ukazao sam da su upravo gradovi koji su bili čvrsta uporišta multietničkog radničkog pokreta doživjeli disproporcionalno snažno međuetničko nasilje – Sarajevo, Mostar, Kosovska Mitrovica itd.

Napisali ste da je upravo uspjeh radničkog protupokreta – zasnovanog na klasnoj i etničkoj solidarnosti – u suprotstavljanju politici štednje, tada poznatoj kao “stabilizacija”, bio preduvjet kasnijoj eksploziji nacionalizma. Nije li to paradoks?

Točno, protivno je intuiciji da se raspad dogodio u razdoblju u kojem je bio prisutan najveći potencijal za međuetnički savez radnika i običnih članova društva, s ciljem da se pred državu postave zahtjevi. Mislim da je radnički pokret osamdesetih samo naznačio taj potencijal, a federalni i drugi vođe bili su itekako svjesni toga. Čini se da je nešto od zamaha nacionalističke eksplozije proizišlo iz eksplicitnog pokušaja da se slomi potencijal preuzimanja države od strane onih koji su simpatizirali radničke interese. Nažalost, to je teško dokazati i u mom je radu tek implicirano. Naročito je teško shvatiti Miloševićeve namjere. Njegov oportunizam u preokretanju ekonomskih nedaća ljudi koji su slučajno bili Srbi u nacionalistički izraz srpskih političkih ambicija dobro je poznat, čemu je pripomogla i situacija na Kosovu. Vjerujem da je Milošević interes u rastu nacionalizma pronašao kao odgovor na dramatično mijenjanje raspoloženja prema federalnoj vladi u civilnom društvu i regionalnoj politici. Nužno je daljnje proučavanje dinamike odnosa snažnoga radničkog pokreta i nacionalističke agitacije, naročito na Kosovu, kako bi se preciznije opisao spomenuti paradoks.

Miloševićeva uloga

Simultani napori vlade na provođenju liberalnih reformi (s posljedičnim padom životnog standarda) i radnički protupokret doveli su društvo i državu u slijepu ulicu, a potom se kao izlaz ponudio nacionalizam; međutim, iako pišete da ćete pokazati kako su nacionalisti potkopali radnički pokret, zapravo tu kooptaciju nigdje ne objašnjavate? Kako je, dakle, Milošević “pretvorio radnike u Srbe”?

Da je Milošević prikazivao radničke pritužbe kao nacionalističke sukobe te nakraju pretvorio neke od većih štrajkova u nacionalističke zborove, nije moje otkriće. Mihail Arandarenko (profesor beogradskog Ekonomskog fakulteta, op. a.) vrlo jasno opisuje kako se Milošević predstavljao kao spasitelj radnika i kako je prikazivao štrajkove kao “događanja naroda”. Robert Miller je pisao koliko je truda Milošević uložio da razdvoji srpske od albanskih radnika na Kosovu, a nije slučajno da je događaj koji je, moguće, srpsko-albanske odnose gurnuo preko ruba bio upravo štrajk, mislim na Trepču 1989. godine, koji je bio suprotstavljen dotadašnjim trendovima radničkih akcija. Albanski radnici su smatrali da odgovaraju na Miloševićeve provokacije, no istodobno su mu davali municiju potrebnu da od njih odvoji srpske radnike, sprečavajući njihovu suradnju u istoj borbi. No stvar je u tome da su se i druge mogućnosti pokazivale mogućima, poput međuetničke solidarnosti tijekom štrajka u Trepči 1985. Milošević se usredotočio na te slučajeve kako bi započeo veći projekt razgrađivanja srpskog osjećaja sigurnosti i zajedništva u krajevima u kojima nisu bili većina.

Ipak, teško je izbjeći dojam da drastično pojednostavljujete razloge koji su doveli do raspada države, a neke gotovo ni ne spominjete: od prisutnog nacionalizma, preko kraja Hladnog rata (koji je uvelike “proizveo” Jugoslaviju i samoupravljanje), do promašaja jugoslavenskog socijalizma. Primjerice, 1953. Slovenija je tri puta bila razvijenija od Kosova, a 1989. osam puta?

Da se i kaže da je, zbog ekonomskih razlika između regija, odcjepljenje bilo neminovno, to ne objašnjava zašto mu se i stremilo i opiralo s takvom žestinom. Činjenica da je kriza došla s krajem Hladnog rata svakako jest značajna, a nacionalističke epizode (uključujući maspok, albanske prosvjede, Memorandum SANU-a itd.) obrađujem i uvažavam, ali ne dijelim entuzijazam mnogih koji smatraju da su ti događaji nužno vodili masovnom nasilju. Predstavljali su mogućnosti, baš kao i međuetnička solidarnost radničkog pokreta. Bez obzira na nacionalnost, radnici su kroz osamdesete iskazivali vjernost federaciji, paradirajući s Titovim slikama i zastavama SFRJ te izbjegavajući uže identitete, čime su iskazivali nostalgiju za relativnom ekonomskom sigurnošću iz Brozova vremena. Prisutna je tendencija da se povijest Jugoslavije interpretira od rata unatrag; umjesto toga, mene zanima totalitet mogućnosti koje su osamdesetih godina postojale te me motivira želja da razumijem zašto su neke mogućnosti bile politički forsirane, a druge potkopavane. Moguće je da, u gorljivosti da iskažem vrijednost radničkog pokreta, nisam toliko pažnje posvetio materijalu koji su drugi vrlo opsežno već obradili, no želio sam ukazati na važnost uloge radnika u raspadu države, koja je malo poznata. Međutim, ne tvrdim da su štrajkovi ili odgovor na njih srušili federaciju, da se ona i mimo njih ne bi raspala. No radnički je pokret bio neugodni podsjetnik na postojanje potencijalne alternative odcjepljenju i ratu, alternative koju je premalo političkih vođa htjelo ili moglo slijediti.
Tito je stvorio uvjete za primjenu samoupravljanja
Nije li vaš opis Tita kao jedine osobe koja je, “sa svojim posebnim znanjem”, mogla upravljati kompleksnom konstelacijom tržišta i društva pretjeran? Naposljetku, samoupravljanje nije bila Titova ideja, nego je potekla od drugih članova Partije.

Tito možda nije izmislio samoupravljanje, ali je više-manje samostalno stvorio uvjete za njegovu relativno mirnu primjenu u mjestima različitima poput Ljubljane i Skoplja. Internacionalno se manipuliralo tržištem, a bogatstvo je redistribuirano u nerazvijene krajeve. Samoupravljanje se u praksi jako razlikovalo od onog na papiru i ne mislim da je njime lako mogao upravljati bilo koji od Titovih nasljednika.

buka (Tekst preuzet iz Novosti)