Branimir Štulić svira "GOZBU"

Anjino i Tanyino putovanje od 98 dana (6)

Split 63. dan

 Bol 64. dan

Bol

 Dubrovnik

Kotor

Budva

Brela -76 dan

78. dan - Zagreb - ponovo s mamom Antonijom

Zagreb - Zooloski vrt

Mali Losinj 84. dan

 Rovinj 

 Rovinj - petodnevni muzicki festival

Rovinj - tezak oprostaj sa prijateljima 

 Venecija

Venecija

Povratak kuci - slika koju je mama Tonka sretna zbog Anjinog povratka stavila na svoj facebook

Best Funny Video Ever

Larijev komentar na Suletovu pricu "Ide postar ..."

Neke od ovih ploca su porucene iz Engleske i donio ih postar 

Hvala za podsjećanje na pionirske dane rokenrola u Banjaluci, Sule. Nerijetko se i sam prisjetim tih vremena, naročito pri susretima sa prijateljima iz tog perioda (kako je to i bilo prilikom našeg susreta ljetos u Banjaluci kad si mi  poklonio primjerak svoje knjige “Vrijeme Izlazećeg Sunca” iz koje je i izdvojen ovaj komentar). Na ovom mjestu ću dodati nekoliko detalja koji će vjerujem dopuniti tvoju priču.
              Treba se prisjetiti činjenice da smo u to vrijeme imali mnogo slobodnog vremena, a takodje i toga da Banjaluka nje bila tako velik grad; to nam je omogućavalo da se prilično intenzivno družimo  i a poznajemo gotovo svkog ko je bio zainteresovan za ovu vrstu muzike. Svaka nova informacija vrlo brzo bi se raširila gradom. Pored ostalih prednosti ovakvog druženja bilo je i ta da smo često (u užim krugovima prijatelja) planirali kupovinu ploča, da se ne “ponavljamo”.  Tako, na primjer, dok je Pika Marić imao “A Quick One” , “Cheap Thrills”, “Surrealistic Pillow”, “Strange Days”, Bambus “Axis Bold as Love”, “Anthem of the Sun”, Štikso “Tommy”, “Electric Lady Land”, “Highway 61 Revisited”, da pomenem samo neke, nije bilo hitne potrebe za ostale da kupuju the iste albume iako su, kao sto i sam znaṧ ,svi ovi navedeni nešto bez čega ni jedna ozbiljna zbirka ne bi smjela da bude.               

Ponekad se dešavalo da neko naruči album od grupa koje u to vrijeme nismo dovoljno poznavali. Bilo je to ‘eksperimentisanje” koje je donijelo u naše krugove albume muzičara poput the Fugs, Free, Soft Machine, Love, itd.
             Što se tiče naručivanja ploca iz Engleske firma koju pominješ zvala se Papworths of Notthingham i vodio ju je čova po imenu Bill Rose i koji je u to vrijeme imao priličan broj mušterija iz Juge. To je trajalo do 1975. godine kad je firma promijenila vlasnika i prestala da se bavi prodajom ploča na opisani način. 

Naravno, pored Papworths bilo je i drugih firmi koje su prodavale ploče na ovaj način (ja sam, na primjer, prestao naručivati preko Papworthsa nakon jednog nesporazuma pri čemu su mi umjesto “Freewhweelin’ Bob Dylan” poslali neku ploču od Al Green-a – što sam smatrao gotovo za uvredu – i počeo naručivati preko drugih kompanija).  Treba pomenuti i to da su u paketima sa pločama stizali i katalozi sa spiskovima ploča, koji su nam bili vrlo korisni jer su sadržavali i najnovija izdanja.
            Brane Ćoro (nadimak je dobio zbog naočala koje je nosio) Kuručević (koji je u neko vrijeme bio odselio u Australiju), bio je bar pet godina stariji od nas (što je bila velika prednost u to vrijeme) i imao je sjajnu zbirku ploča u vrijeme kad smo mi (generacija 1952-3) tek počinjali. Ispocetka su neki poput Pike Marića naručivali ploče preko Brane, da bi kasnije počeli i sami naručivati. (Oko toga bi se mogla ispričati po neka anegdota .) Prije nego što je otselio preko Vrbasa Brane je stanovao u Rosuljama i nerijetko bi prolaznici prolazeci tuda mogli čuti glasnu muziku koja je dopirala sa njegovog gramofona.. Kako smo se mi povezali sa Branom? Nisam siguran za detalje, ali koliko se sad mogu prisjetiti,  Pika je u to vrijeme bio komšija sa mojim kumom Ademom Rizvanovćem (prvi sa dugom kosom u gradu), koji je opet bio blizak sa Branom. Prilikom posjeta Brani Pika je imao prilike da vidja i sluša Branine ploče i vremenom počeo da se intenzivnije bavi time.
            Treba reći i to da je formiranje ovih grupa interesenata za rokenrol počelo u vrijeme kad smo krenuli u srednju školu (1967) - do tada je to bilo "na lokalnom nivou" sa rajom iz komšiluka.  Sastajali bi se na više različitih mjesta od kojih je najpoznatije bilo ono “kod kamena” na Haništu, slušali ploče kod koga bi se ukazala prilika i “visili” po igrankama. Za tekuće hitove slušali smo Radio Luxemburg.
           Zemljotres 1969. je donio mnogo promjena u životu banjalučana, medjutim započeti trend nije se više mogao zaustaviti. Ja sam tada išao u treci razred Gimnazije, koja je za tu školsku godinu bila evakuisana u Crikvenicu i Selce. Sticajem okolnosti mnogi od pomenutih ljudi pohadjali su tu školu, tako da je praćenje muzike nastavljeno istim tempom, a kako smo svi stanovali zajedno bila je to prilika za još intenzivnije druženje i razmjenu iskustava sa ljudima koje ranije nismo poznavali. 

Naravno, priči nema kraja i moglo bi se ići dalje godinama, ali  ja nemam ambicija da je ispricam. Tvoja priča je dobra i interesantna, a komentari onih koji se sjećaju tih vremena iz prve ruke samo će je još učiniti kompletnijom.
            Na kraju, kao zaključak još da dodam čuvene stihove: “Hey, hey, my, my …” (upućeni će znati nastavak}.

Lari

Funniest audition on britains got talent!!!

Svetislav Basara: Stvar Principa

Evo jedan Basara, onako na svoj nacin...

pozdrav,

Mario

*************************

Izgleda da će se ove i sledeće godine voditi žestoka polemika o liku i delu Gavrila Principa iz koje će po svemu sudeći - tako to ide - nastati još jedna srpska podela. Šta je, dakle, Princip - nacionalni junak ili preteča Al-Kaide, oko toga će se lomiti (i već se lome) koplja. Ulje na polemičku vatru dolili su denbraunovski glasovi iz Jevrope koji tvrde da je Princip bio terorista, što je izazvalo pravu konsternaciju u redovima profesionalnih patriota.

To me malo podseća na situaciju od pre par godina kada je neka TV jebiluda iz daleke američke vukojebine oplajpičila Srbe, na šta je žučno reagovao čitav ondašnji državni vrh, a umalo nije napisana i protestna nota. Sa druge strane, naši militantni patrioti visoko cene politička ubistva, smatraju ih izrazom „slobodarskog duha“ i „vekovnih težnji“ i u toj stvari se - ruku na srce - ne ograničavaju na likvidacije dušmanskih nadvojvoda. Kad zatreba, očas će posla skratiti za glavu i našeg čoveka, samo li im se učini da stavlja klipove u točkove njihove revolucije. Evo, recimo, pre deset godina su lepo mogli ubiti premijera Austrije, a ubili su našeg.

U tekućim polemikama nekako se previđa da su sive eminencije (i logistička podrška) atentata u Sarajevu, samo devet godina pre nego što je Princip potegao pištolj, ubili i iskasapili srpskog kralja i kraljicu. Tehnički sprečeni da se na isti način obračunaju sa Francom Ferdinandom i suprugom mu Jovankom, to jest Sofijom Kotek, dosetili su se da za svoj cilj iskoriste grupu mlađahnih idealista okupljenih u organizaciji Mlada Bosna. I tu nastaje zamešateljstvo koje ni do dana današnjeg nije raspetljano, a čisto sumnjam da će ikad biti. Ideologija, naime, Mlade Bosne nipošto nije bila ideologija Crne ruke. Apis i Tankosić su snevali Veliku Srbiju - po mogućnosti etnički čistu - dočim su Princip i njegovi saborci, među kojima je bilo i mnogo Hrvata i Muslimana, želeli oslobođenje svih južnih Slovena i njihovo ujedinjenja u zajedničkoj državi. Pokazalo se da nije dugo trebalo čekati na ostvarenje tog sna, ali ga Princip i većina Mladobosanaca umešanih u atentat nisu doživeli.

Nije ga, ruku na srce, doživeo ni Apis jer nasilje uvek rađa nasilje. Docniji Viteški Kralj Ujedinitelj ga je, kada su se za to stekli uslovi - a pod vrlo klimavom optužbom - postavio uza zid i napunio olovom. Nije to bio kraj. Ni Viteški Kralj se nije nešto naročito nanosio glave. Zamakao je 1934. u Marseju, takođe kao žrtva atentata. Kralj, inače, nije imao visoko mišljenje o Gavrilu Principu i njegovom slobodarskom činu koji je nazivao - gnusni zločin. Komunisti su - možda upravo zato - mnogo bolje mislili o Principu i za njihovog vakta Princip beše persona grata. Ne zadugo. Kada se Principov i mladobosanski san početkom devedesetih pretvorio u košmar, Princip je ponovo zapao u istorijsku nemilost. Pa dobro, šta ja mislim, šta je bio Princip, terorista ili nacionalni junak? Mislim, cenjeni publikume, da je bio nesrećnik. Eto šta mislim.

Svetislav Basara

Almin Kaplan: Bakrorez država

Počinjem da vjerujem u glasine

da država u kojoj živim više ne postoji,

osim kao bakrorez

na zidu Mehine brijačnice

u koju često svratim

iako se brijem rijetko.

I u tom plehu na zidu

tražim greške zanatlije

čiji su ukućani

svi do jednoga

pregledali, sve do jedne

epizode reality showa Big Brother.

A kad Meho pozatvara sva vrata

i napravi kondenz,

niz taj pleh se kotrljaju kapi

kao rijeke bez utočišta,

na šta ja izmaštam

veliki bijeli autobus

kako se obrušava direkt prema meni

i u autobusu na neudobnom sicu

tebe

kako sanjaš izvan granica.

Almin Kaplan 13. 05. 2013.

PIJACA U IZRAELU

Anjino i Tanyino putovanje od 98 dana (5)

Vec duze vremana ne pratimo Anjino i Tanjino putovanje jer i mi smo malo putovali. Moramo nadoknaditi izgubljeno i malo ubrzati jer njihovo se putovanje uskoro zavrsava.
Nakon Maroka bile su u Parizu i iskusile njegovnu ljepotu i skupocu.
Uostalom idemo redom u pustimo slikama da nas vode.

 Pariz

 Guzva ispred Mona Lise

 Nica

 Nica

 U Nici je Anja proslavila rodjendan 

Nica

 Panorama Nice

 Put za Italiju kroz ruralne krajeve

 Genova

 Rim

 Rim

Rim - Coloseum

 Vatican

60. dan "family reunion" u Banjaluci: Dida Luka, mama Tonka, brat Ognjen, Anja, tetka Bozana

Deda Luka je uz gitaru otpjevao i neke svoje pjesme

Sule: IDE POŠTAR NA 33 I 45 OBRTAJA

Prvi gramofon u našu kuću donijela je moja starija sestra Beba. To je bio „Rizov“ mono gramofon koji je kao pojačalo koristio radio. U to vrijeme bili su vrlo rijetki i jako skupi stereo gramofoni sa pojačalom i zvučnicima.

Moja sestra je, kao i sve ostale cure u to vrijeme, bila „smrtno“ zaljubljena u Arsena Dedića, dok je moj brat slušao francuske šansone. Naravno, mene, kao puno mlađeg, nisu mogli ni zamisliti da uopšte slušam muziku, tako da na moj ukus nisu ni obraćali pažnju. Kasnije se pokazalo da ja ne samo da slušam dobru muziku, već da se u nju puno bolje razumijem nego što su oni mogli i pretpostaviti.

Dakle, gramofon je bio tu, ali mojih ploča „ni od korova“. Međutim, kako sam ja na tom planu bio jako uporan i one su vrlo brzo stigle u našu kuću.

Naravno, svi putevi ka kupovini dobrih ploča su vodili preko čuvenog kolekcionara Brane Ćore, od kojeg sam, da bih dobio adresu firme preko koje sam mogao kupovati albume, morao kupiti tri singla. To su bili moji prvi originali: „Hey Joe“ i „Purple Haze“ od Džimija Hendriksa i „White Room“ od grupe Krim. ( Krimovce mi je neko još davno popalio, dok „Hey Joe“ i „Purple Haze“ i danas stoje uokvirene na počasnom mjestu u mojoj radnoj sobi zajedno sa ostalom ornamentikom iz mojih gruvi-dana. )

U to vrijeme ploče smo kupovali direktno iz Engleske, preko neke firme iz varoši Notingem, koju je provalio taj već pomenuti Brane Ćoro.

Postupak je bio jednostavan − „crvenu paru“ (100 dinara, nakon denominacija 10 dinara. Dinar je tad bio konvertibilna valuta) staviš u avionsko pismo, zamaskiraš je narudžbenicom na kojoj napišeš naslov koji želiš, pismo adresiraš na tu firmu iz Notingema, kojoj sam zaboravio ime, i za deset dana poštar Šukrija donosi naručeni naslov.

Na ovaj način sam ’68, ’69. i ’70. godine nabavio svoje prve albume: Janis Joplin „Cheap Thrills“ i Kosmic Blues“, The Doors „Strange Days“, Blind Faith, Jimi Hendrix „Electric Ladyland“, The Who „A Quick One“, „The Best Of Spencer Davis Group“, „Greatest Hits Of Yardbirds“ i „Led Zeppelin 1 i 2“. Naravno, već od ranije sam imao „Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band“.

(Ovaj legendarni album Bitlsa koji je objavljen 1967. godine. Mnogi ga smatraju najboljim albumom svih vremena. U stvari, ovaj psihodelični album je predstavljao most pomirenja među generacijama i napokon donio trijumf duha nad formom.)

O mom poštaru

Dok sam stanovao u ulici Vase Pelagića, moj poštar se zvao Šukrija Arnautović. I kad sam preselio u Borik, ponovo se moj poštar zvao Šukrija Arnautović. I Relin poštar se tih godina zvao Šukrija Arnautović. Dakle, radi se o dugogodišnjem kućnom prijatelju koji je svoj posao radio svojski, prije svega na zadovoljstvo mojih roditelja, jer je donosio penziju, a svega mi, i na moje, jer je ranih sedamdesetih odigrao istorijsku ulogu u promociji rokenrola.

Kakva je ta poština istorijska uloga?

U ta davna vremena, kao i sada, poštar te je mogao popaliti samo tako, a da za to nikom ne odgovara, jer način na koji smo kupovali ploče bio je prvorazredni carinski prekršaj. Međutim, naš Šukrija je bio pouzdan kao švajcarska banka i u svakom trenutku si mogao računati na njega i njegovu diskreciju, jer naši starci nisu baš uvijek bili najsretniji trošenjem love za kupovinu jebenih ploča. Ljudi koji su pripadali „Odjelu za (ne)obojene“ nisu se baš mogli pohvaliti  visinom svoje penzije.

Druga poština vrlina je bila blagovremenost, jer nije dozvoljavao da se pošiljka „kiseli“ na terminalu, već ju je odmah po prispjeću donosio.

Nezaboravni su bili trenuci kad naš pošto ide iz pravca Muratove kafane (Na mjestu gdje se nalazila Muratova kafana danas se nalazi velika poslovna zgrada i konzulat Republike Srbije) i već sa pola puta maše kartonskim omotom i viče „Sine Sudo, evo je, stigla je!“, a kad se skroz približi, diskretno na uho kroz smijeh upita „Smijem li ovo prijaviti materi?“

Odgovor je vrlo često bio: „Nemoj, pošto, kumim te bogom.“

Moj poštar

Šukrija Arnautović

Little Sule