Bajram šerif mubarek olsun

                             Svim vjernicima islamske vjeroispovjesti zelim sretan Bajram!

Marko Vešović: Da se puške late i pobiju što uvate

1. Čitam u e-novinama: „U noći između četvrtka i petka prošle nedelje na izlazu iz Vlasenice prema Zvorniku osvanuo je plakat sa likom Ratka Mladića i potpisom 'Generale, čekamo te. Tvoji Vlaseničani'“, a u subotu je „u vlaseničkom logoru Sušica držana komemoracija povodom 21. godišnjice zatvaranja tog stratišta“.

Našto su Savez logoraša BiH i udruženje “Žena – žrtva rata” izdali saopštenje gdje se pored ostalog kaže: “ u Vlasenici, a što je i potvrđeno pravosnažnim presudama u predmetima protiv Dragana Nikolića, Predraga Bastaha i Gorana Viškovića, izvršen je strašan zločin nad nesrpskim, mahom Bošnjačkim stanovništvom. Oko 8.000 lica je prošlo kroz torture logora Sušica, oko 1 600 logoraša je ubijeno ili nestalo, na stotine djevojčica, djevojaka i žena je silovano, dok je ukupan broj ubijenih i nestalih Bošnjaka u Vlasenici oko 3 000”.  

Danas, kad čitam ovakve stvari, od kojih bih, ranijih godina, svaki put bezodvlačno popizdio, ostajem spokojan kao čovjek koji zna da je osuđen, koliko može umije, boriti protiv besramlja Dabićevih Srba dokle god diše.
Od '92. godine naovamo, Dabićevi Srbi besramlje piju mjesto vode, besramlje udišu umjesto vazduha, besramlje srču kašikom iz tanjira umjesto supe, ali mi se nekad čini, a nekad ne čini nego sam stoposto ubijeđen, da su besramalje naučili poglavito od Motenegrinjaca koji su im, ustalom, u ratu bili voždovi. 

Evo jedne priče, ne znam je li baš iz Vlasenice, ali jeste iz toga kraja. Jedan prognanik u ratu mi je pričao: «Ako ti ususret ide bulumenta Srba, valja ti pobjeći ustranu, jer znaš da će reći: ‘Kreni ukraj kad prolazi Srbin! Vi ovdje nemate nikakva  prava'.  

Kad ideš ulicom, morao si gledati preda se, ne smiješ pogledati u Srbe, ako nećeš belaj. Uzeli su ti kuću, pokućstvo, zemlju, a naposljetku te lišili prava da gledaš kud hoćeš.

Ali je meni bilo gore od svega što nisi smio pogledati ni u Srpčad. Kad im se djeca vraćaju iz škole, a ti se zaboraviš pa ti oči slučajno zalutaju k njima, ta kopilad ti kažu: 'Zemlja'!“    

A Omer iz Vlasenice, ili iz Bratunca, ne znam pouzdano, što je sporedno, jer su ta dva bliska stratišta Bošnjaka u ratnim vijestima vazda išla zajedno, imao je dugogodišnjeg Srbina, to jest prijatelja, ali ostavljam ovako, dopada mi se sintagma »dugogodišnji Srbin”, koji ga je spasio od četničkoga pokolja, a kad je najzad dospio na slobodnu teritoriju, ispričao je mome poznaniku ovo:

Pita me Vaso đe ću? Đe mislim da bi mi bilo najbolje?
U Tuzlu, kažem ja. Tamo imam dosta rodbine.
Uf, nemoj u Tuzlu, kaže on, kakva Tuzla! Ona će otići za neđelju dana, viđećeš. Pa ćeš tamo ili zijanit glavu, ili ćeš opet morat da bježiš neđe drugo.

Dobro, onda u Zenicu. Tamo su mi dva dobra jarana.
Ma božesačuvaj, kaže on. Zenica se neće održati ni neđelju dana, katijakažem. Zaboravi Zenicu, ko da je nema.
A u Sarajevo? – pitam ga ja. Tamo imam neku dalju rodbinu, a i nekolicinu sa kojima sam služio vojsku.
Našo si crkvu đe ćeš se Bogu molit, veli on. Koje crno Sarajevo, njega nemoj ni spominjati. Tamo si služio vojsku i znaš koliko ima kasarni, i svaka puna vojske. A oko Sarajeva prsten od artiljerije. Šta misliš: koliko će se držati Sarajevo?
Pa dobro, burazeru, a gdje ću onda?
Niđe, burazeru, niđe. Dvojica se dogovorila da trećega ništa ne pitaju.

Omer onda nije razumio posljednju Vasovu  rečenicu, ali kad je Tuđmanaga otvorio Dretelje i Heliodrome za Bošnjake i od njihovog dijela Mostara  načinio Vukovar, sinulo mu je koja su se to dvojica dogovorila da kojega trećeg ništa ne pitaju.

2. Ipak Dabićeve Srbe može, bar donekle, da tješi to što su Montenegrinjci od njih gori, i to „komat puta“, kako bi rekla Darinka. To jest, Dabićev Srbin mora prevaliti dobar komad puta da u svome besramlju stigne Montenegrinjca. U prilog i ovoj tvrdnji mogao bih navesti hiljadu i dva primjera, ali su dosta dva.
Ljiljana Bulatović je izjavila povodom Memorijalnog centra u Potočarima: „Ja tražim svojim istraživanjima, svojom budućom knjigom, da oni prenesu svoje mezare na njihovu teritoriju jer to plodno zemljište narod treba da obrađuje...“ 

Ljiljana je pravi Montenegrinjac, ovijani i prosijani, koji se sa sobom samim takmiči  u besramnosti onog što radi i govori i piše. Od natpisa „Generale, čekamo te“, stoput je besramnije kad Ljiljana Bulatović traži da „Turci“ uklone svoje mezarje sa svete srpske zemlje, jer su njena “istraživanja“ dokazala da ga nije napravio Mladić. Bestidnost poricanja učinjenog sastavni je dio bestidnosti činjenja, utvrdio je u ratu Miodrag Stanisavljević. Oni iz Vlasnice ne poriču da je Mladić autor groblja  u Potočarima, oni kažu da u zločincu vide heroja, a toga se, priznaćemo, ko više a ko manje, ko češće a ko rjeđe, ko bezočnije a ko stidljivije, drže i Srbi i Hrvati i Bošnjaci.  

U romanu Miodraga Bulatovića jedna njegova junakinja skače iz aviona pravo na kurac. Te sulude i genijalne scene sjetim se kad u novinama ili na internetu vidim Ljiljaninu njušku i ne mogu da ne zamišljam tog vuka s pičkom – u Crnoj Gori tako zovu žene kao što je Ljiljana – kako iz aviona skače na kurac đenerala Ratka Mladića.   

3. Podsjetiću vas i s koje je visine Matija Bećković uoči rata (pro)rekao da će hrvatski tisućgodišnji san o samostalnoj državi ostati ono što jeste, naime san, i poduzeo sve što je u njegovoj moći da ostvarenje tog sna spriječi. E, lijepo ga je spriječio! 

Svako malo si ga mogao vidjeti kako mu dolama zamiče u Knin, sve dok nije ubijedio Srbe da se puške late, protjeraju Hrvate, pobiju što uvate, kako ne bi mogli na svoje da se vrate. 

A kad su ti isti Srbi od Hrvata dobili po lubini, Bećković je smjesta zaboravio da ih ikad huškao u rat i zavapio je iz droba:
„Proterivanje Srba iz Hrvatske, to je događaj koji danas nismo u stanju da shvatimo, jer možemo sagledati samo njegovo podnožje, ali ne i njegov vrh“. Ovoliko besramlje pasuje samo Montenegrinjcu; jebe se njemu što je dao vlastiti, nipošto zanemarljiv prilog da se Srbima to dogodi. Bože, kakav ajvan je postao pjesnik koji je prije rata bio najduhovitiji Beograđanin.

4. Navratio mi jednom Predrag Finci, moj predratni  fakultetski kolega, profesor estetike koji je na početku rata u Sarajevu otišao u London. Njemu, koji je rođen u Sarajevu i znao svakog živog, sada su sva vrata u tom gradu zatvorena. 

Uzgred: čitao sam u e-novinama njegov esej „Umjetnost u službi fašizma“, ali, na žalost, danas od pročitanog gotovo ništa ne upamtim, osim možda ono što moram, pa sam iz Predragovog eseja upamtio samo Hitlerovu rečenicu: “Savjest je židovska osobina“. Te dosta, rekao bi moj đed Simeun.

I sreo Predraga čovjek koji mu kaže: “E, đe si Finac? Ne poznaješ me? Ja sam taj i taj. Istukao sam Suča pet puta“. (I Marko Darinkin dobro se sjeća siledžije Suča).“A što pet puta?“, pita Predrag. “Taj otprve ništa nije razumio“. 

Ni Montenegrinjci otprve ne razumiju ništa, pa mi jedino ostaje da ih do svoje smrti mlatim, a iz moje i Šekijeve knjige „Miško Kesedžija i njegove bize“, ko ju je pročitao, zna da ih još uvijek mlatim sa velikim uspjehom, mada znam da mi je sve zalud, jer Montenegrinjac nakon svakog degeneka bude još veći Montenegrinjac.

(e-Novine)

Mogul' ovi?!

Ulazi Fata u kafić i pita:

'Nevina sam, ima li ovdje muškarac da me napravi ženom?'

Ustade Mujo, svuče košulju, pa kaže:

Evo ti, operi pa ispeglaj!

***************************  

Naušnice

Pita Mujo Hasu:
- Ooo jarane, pa otkad ti nosiš naušnice?
- Otkad ih je Fata našla u autu!

****************** 

Test

Plavuša u apoteci:
- Imate li test za trudnoću?
- Imamo.
- A jesu li teška pitanja?

**************************** 

šampon

Tuširaju se dvije plavuše i jedna zamoli drugu:
- Dodaj mi onaj šampon!
- Pa imaš šampon pored sebe.
- Da, ali na ovome piše da je za suhu kosu, a meni je kosa mokra.

**************************** 

Čuda

Došao Mujo kući i zatekne Fatu u krevetu s nepoznatim čovjekom:
- Fato, što radi ovaj čovjek u mom krevetu!?
- Čuda, Mujo, čuda radi!

 *********************

Demokracija

Pita učiteljica Pericu:
- Perice, znaš li ti što je to demokracija?
- Znam, to je kad dvije budale imaju više prava nego jedan pametan.

******************** 

Pljačka

Dva Crnogorca opljačkali banku i došli s novcem doma.
Kaže jedan drugom:
"I, hoćemo li brojati ili ćemo čekati da na Dnevniku kažu koliko smo uzeli?"

*************************** 

Zrno mudrosti

Muškarci koji kažu ženi da joj je mjesto u kuhinji, očigledno ne znaju što da rade sa njom u spavaćoj sobi

************************************** 

Matematika

Dođe Cigo na kiosk i traži srećku koja završava na 64.
Prodavač: 'Baš mora na 64?!'
Cigo: 'Mora!'
Prevrne prodavač sve srećke i nađe baš tu.
Poslije par dana izvuku Ciginu srećku i on se obogati.
Svrati Cigo do kioska i daje prodavaču 2.000 eura zato što se potrudio.
Prodavač: 'Ne treba, samo mi reci kako si znao da dobitna kombinacija završava na 64?'
Ciga: 'Sanjao sam san. Divna plaža. A po njoj trči 7 belih konja. A na njima jaše 7 divnih devojaka.'
Prodavač: 'Pa?'
Cigo: 'Pa pomnoži brate, će ti se kaže samo!!'

Aleksandra Petrić: Ko je za mir?

Širom svijeta obilježen je Međunarodni dan nenasilja, pa i prvi put u Bosni i Hercegovini, uličnom akcijom koju su organizovale nevladine organizacije u Bihaću.

Generalna skupština Ujedinjenih nacija je rezolucijom usvojenom 15. juna 2007. godine odlučila da se dan kada je rođen Mahatma Gandi, lider pokreta nezavisnosti u Indiji, i međunarodni simbol pokreta, strategije, i filozofije nenasilja i mira, bude posvećen porukama usmjerenim ka promovisanju kulture mira, tolerancije, suživota, poštovanja različitosti. Ujedinjene nacije kao političko, međunarodno, međuvladino tijelo postoji gotovo sedamdeset godina. Dugo mu je trebalo da prepozna važnost poruka nenasilja i mira, nasuprot egocentričnih interesa pojedinačnih članica koje su vodile, vode, i na žalost, vodiće razaračke, osvajačke, veoma krvave i profitabilne ratove još dugo vremena.

Poruke mira i nenasilja su gotovo nečujne i nekako se uvijek rasplinu u odnosu na argumente kojima se opravdavaju nasilne intervencije, suptilno umotana mržnja, potreba da se dominira i bude prvi, glavni i jedino važan.

Tako me nije ni iznenadila inicijativa Međunarodne akademije duhovnog jedinstva da se Vladimiru Putinu, predsjedniku Rusije, dodijeli ovogodišnja Nobelova nagrada za mir. Čovjeku koji je prošle godine odobrio dvogodišnje kazne u ženskim kažnjeničkim kolonijama za tri članice pank grupe Pussy Riot koje su hulile na njegov lik i djelo. Glasom, stavom, muzikom, odjećom, porukama koje su marta 2012. godine poslale u svijet iz Katedrale Hrista Spasitelja u Moskvi.

Sigurna sam da je ovo samo jedan u nizu njegovih grijeha koji su, očito, Bogu mili. A trebali bi da budu mili ne samo narodu Rusije, već i cijelom svijetu. Da se prepozna njegova nesebična vizija svjetskog, univerzalnog mira, potreba da se osveti svojim neistomišljenicama, koje su ga javno prozvale da posljednih dvanaest godina koliko vlada Rusijom ne radi svoj posao. Nominacija za Nobelovu nagradu za mir mu je stigla gotovo u isto vrijeme kada je Nadežda Toloknjikova prebačena u bolnicu zbog iscrpljenosti i životne ugroženosti štrajkom glađu.

Kako prigodno, zar ne?

Ja ne vjerujem porukama mira onih koji koriste nasilje. Ne mogu me ubijediti njihove nasmijane fotografije, djeca koju drže u rukama, redovi oduševljenih majki i očeva sa zastavicama i cvijećem u prvim redovima. I ja sam tako, nekada, stajala ispred vrtića sa drugim tratatircima i tratatiricama i pospano mahala crnom mercedesu koji je jezdio banjalučkim ulicama. Prošlo je od tada dosta vremena i ta, moja mahanja, su se ozbiljno prorijedila.

Zamijenili i zamijenile su me neki i neke druge, sa mnogo ozbiljnijim i pragmatičnijim motivima. I na drugačijim mjestima. Šatori, pečenje, piva, rakija, golo meso, turbo džigerasta muzika, raskravaćene masne spodobe i razmazana šminka koja se slijeva po tigrastom uzorku i debeloj, zlatnoj, ogrlici oko vrata. Valja zauzeti red i vidljivo mjesto za dobru školu, dobar fakultet, dobar posao, dobru poziciju. Za sve što je prvo, naravno, nekoliko praznih redova iza vođa. Zažmiriti na sve ostalo oko sebe, i odlučno reći šta me briga na redove nezaposlenih žena i muškaraca, nestašice, astronomske kredite, tuđe probušene cipele, džepove i novčanike, modrice i slomljene kosti, hladne domove.

Nema nasilja koje je donijelo mir, ni u Rusiji, ni u Bosni i Hercegovini, niti bilo gdje u svijetu gdje trenutno ratuju i ubijaju neki muškarci i neke žene, neke druge muškarce i žene. Ni mi nećemo biti mirni kada se nakon trenutnog popisa svedu računi i kad se prebrojimo i konačno utvrdimo koliko, koga i gdje ima. Ostaćemo sa svojim mirotvorcima koji nas uporno ubjeđuju da sve što godinama čine, čine za nas i za naše bolje sutra.

Oktobar sljedeće godine i nije tako daleko kako se čini.

Banjaluka, 3. oktobar 2013. godine

(Manjine.ba)

Aleksandar Hemon: Posljednji Bosanci

Evo ovakva je situacija u Americi: u naporu da minira zakon o zdravstvu (znan kao Obamacare) Dom predstavnika američkog Kongresa, koji kontrolišu umobolni desničarski republikanci, insistirao je da prijedlog godišnjeg budžeta uključi i član koji blokira finansijsku podršku za Obamacare. Senat, koji kontrolišu demokrate, odbio je republikanski prijedlog budžeta, te se tako prošlog utorka u ponoć za institucije američke države zavrnula budžetska pipa. Od tada je Sjedinjena Država zatvorena.

Zatvoreni su muzeji, nacionalni parkovi, porezna uprava, raznovrsni zavodi: za okoliš, za hranu i lijekove, za bogove i lomove. Državne web stranice pokazuju poruke da su do daljnjeg ugašene. Minimizirane su operacije neophodnih ustanova (FBI, npr.), svi zaposlenici osim onih bez kojih se ne može su poslani kućama, bez plaće. Nije se desilo da država prestane da radi još od Clintonovog vakta, kad su ondašnji drčni republikanski Kongresmeni - u vječnoj, dogmatskoj namjeri da sabotiraju državu u čijim zakonodavnim tijelima učestvuju - također blokirali odobravanje godišnjeg budžeta.

Šta će biti dalje, ne zna se. Obama s pravom odbija da pravi kompromise, budući da je zakon koji uvodi Obamacare i koji zdravstveno osiguranje čini obaveznim, u Kongresu izglasan prije tri godine, nakon čega je Obama na izborima do nogu potukao republikanskog kandidata Mitta Romneya (koji je, uzgredbudirečeno, kao guverner Massachusetsa uspješno uveo gotov identičan zakon o zdravstvu.) Drugim riječima, Obamacare ima jasan mandat i odobrenje većine Amerikanca. Republikansku većinu u američkom kongresu, međutim, kontroliše radikalna manjina koja je uvjerena da je pristupačnija zdravstvena usluga zapravo socijalistička zavjera, da je Obama (tamnoputo) oličenje zla i da je primarni zadatak političara da radi na ukidanju države koja ga plaća, čak i kad je zatvorena. Oslabljena ili odsutna država fino dođe i raznim korporacijama i privatnicima koji su tako oslobođeni obaveza da se bakću sa zakonima, zabranama, porezima i drugim građanima - što ti je slabija država, to ti je slobodnije tržište.

Popis

Idealan ishod procesa odumiranja države je poništavanje društvenog ugovora sa građanskom zajednicom. Bez tog ugovora niko nije nikome ništa dužan, svak' je obavezan samo se o sebi brinuti, pri čemu tržište odlučuje ko je prav a ko je kriv, ko je koristan, a ko uzaludan, ko živ a ko mrtav, ko se može jebat a ko suzama sreće zaliva cvijeće.

Nije nam se teško prepoznati u ovoj američkoj situaciji: Bosna i Hercegovina ja, sa stanovišta američkih konzervativaca, skoro pa idealna država. Njom dominiraju političke snage koje aktivno, neprestano i otvoreno rade na razgrađivanju države koja ih plaća da za nju rade, politička elita koja svoje građane vidi samo kao prepreku za njenu potpunu eliminaciju.

Društveni ugovor je implicitni sporazum između unutar države da u svrhu zajedničkih građani ograniče lične interese, kao i da malkice umanje zahtjeve za lične slobode, dok im država zauzvrat garantuje zadovoljavanje osnovnih ljudskih zahtijeva: zdravlje, bezbjednost, funkcionalnu infrastrukturu i zamislivu zajedničku budućnost. Ustavno oslabljena BiH i oni koji joj sjede na vlasti i grbači nije nikad ozbiljno shvatala taj ugovor, uglavnom zato što su glavni i jedini važni ugovori uvijek bili između nacionalnih stranaka i nacija koje one insistiraju da predstavljaju. Jedino u etnički monolitnoj državi - koja je u Evropi, a i šire, uvijek politički pojednostavljena nekim masovnim zločinom - državni ugovor može biti ista stvar kao i nacionalni ugovor. To će reći da ideološki mandat nacionalnih stranaka (uključujući i njihove socijaldemokratske kolaborante i partnere u lopovluku) u etnički komplikovanoj Bosni i Hercegovini ne dozvoljava poštovanje ugovora sa svim njenim građanima. Nacionalne stranke otud istovremeno razgrađuju građanski državu i grade nacionalnu državu, pri čemu ni jedna od tih država nije ni blizu ozbiljnog funkcionisanja. Bespomoćnim građanima se tako obećava da će puno građanstvo postići tek ako se dobaci do nacionalne države, što je nemoguće ako se ne likvidira građanska. Građanom se može postati tek ako se odustane od svih građanskih zahtjeva.

U tom kontekstu, popis koji je u toku nema nikakvu drugu svrhu nego da nacionalnim strankama da mandat zasnovan na etničkim ciframa - popis, kao i onaj predratni, ima funkciju izbora, osim što je potpuno eliminisana mogućnost diskusije i pregovora o uslovima društvenog ugovora, što je zapravo glavna funkcija istinski demokratskih izbora. Popis jest jednako izbori lišeni građana. Popis je možda jedan od posljednjih operacija države koja neprestano radi na vlastitoj eliminaciji.

Ultrakonzervativci

To je situacija o kojoj američka ultradesnica može samo sanjati. Prednost BiH antidržavnika je u tome što su u stanju da ubijede svoje glasače da u cilju zaštite svog etničkog identiteta potpuno odustanu od svih svojih građanskih prava: ne može i nacionalna zajednica i voda, struja, ulice bez divljih pasa, smanjivanje nezaposlenosti. Američki ultrakonzervativci, s druge strane, nisu u stanju da svojim glasačima ponude alternativni oblike učestvovanja u političkom procesu niti se usuđuju da sugerišu potpuno ukidanje države, što je u BiH opcija koja je uvijek prisutna i privlačna. Američki konzervativci tako uvijek, kao baloni puni ničega, udare u ideološki plafon: bez kakve-takve američke države nema Amerikanaca, a bez Amerikanaca nema ničega, pa je najdalje do čega mogu dobaciti blokirana, ali još uvijek stabilno postojeća, državna struktura. Ali ako bez Bosne i Hercegovine nema bosanskohercegovačkih građana, još uvijek itekako ima - i nakon popisa će se znati tačno koliko - Bošnjaka, Srba i Hrvata. Ostali se mogu jebati.

Ovo pišem u New Yorku, gdje sam sinoć (petak, op.pr.) pričao sa pjesnikom Lawrencom Josephom. Rođen u Detroitu, unuk libansko-sirijskih imigranata, govorio je sa mnom kao da dijelimo neko zajedničko historijsko iskustvo - možda zato što smo pripadnici dijaspore iz država koja ne samo da neumitno nestaju nego ih nikad zapravo nije potpuno ni bilo. Ne sjećam se kako smo se do toga dobacili (dernek je bio, popilo se), ali Larry Joseph me je u jednom trenutku počeo uvjeravati da je naslov Posljednji Bosanac (The Last Bosnian), baš kao što je to i Posljednji Libanac (The Last Lebanese). Ja sam se zdušno složio, pri čemu mi nije palo na pamet da upitam: „Za šta?“, pošto smo obojica pretpostavili da su narativi (ili pjesme) već u tim naslovima upisane.

Jednog dana - nakon dugog i bolnog procesa likvidacije bosanskohercegovačke države - ostaće možda na kraju samo jedno-dvoje od nas, posljednji Bosanac ili posljednja Bosanka. Ko će onda, pitam se, tu priču ispričati? I koga će ta priča uopšte zanimati?

Radiosarajevo.ba

Goran Milaković: tenis sviju protiv svih

na kolokviju iz političke filozofije

tomica hobbes igra tenis i govori mi

sinko da nema države

ne bi ni petog seta

bilo bez ubojice

pa odigra duboku slajs paralelu

tenis sviju protiv svih

u prirodnom stanju tenisač je

uplašen za svaki svoj bekhend

tenisač je tenisaču vuk

država je nastala na tom strahu

i na strahu od krivo dosuđene

meč lopte

što više straha to više države

što više tenisa to više ubojica

državnih ubojica

državnog tenisa

Goran Milaković

17. 09. 2013.

Sting - The Last Ship (Album Sampler)

Nakon deset godina  - novi album Stinga!!!

Naomi Druskic,11 years old,Chopin, Nocturne B-minor, op 9 No1, Polonaise...

In memoriam: Reuf Kovacevic

Ode jos jedan banjalucanin, cajevcanin, jos jedan kolega i drag covjek. Sjecam se Refe jos sa Fakulteta kao vedrog i iskrenog mladica, kasnije iz Cajaveca kao veoma dobrog inzinjera i covjeka koji je svakim dolaskom u laboratoriju donosio svoju vedrinu i sirio je na druge. Nije spadao medju one koji su od svog velikog znanja pravili famu. Smatrao je to normalnim. Vec dvije decenije ne cujem vijesti o Refi. Cujem sada, ostao je u Banjaluci. I evo, zadnja vijest, otisao je...
Neka ti je laka banjalucka zemlja. Porodici iskreno saucesce.

Malo crnogorskih

Šta se dobije kada se ukrste Crnogorac i Japanac?
Čovjek koji želi raditi, ali ne može ustati!
 --------------------------------------------------
 Pitali Crnogorca da li zna svirati violinu, a on kaže:
- Nijesam probo, al' znam sigurno.
----------------------------------------------------
Koje su bile posljednje Isusove riječi koje je uputio
Crnogorcima?
 - Ne radite ništa dok vam se ja ne vratim!
 ----------------------------------------------------
 Lezi Crnogorac u travi i viče na ženu:
"Ženoooo, bog te ubio, donesi mi serum za zmije!"
 Pita žena: "Da te nije ujela slučajno?"
 Crnogorac: "Nije, ali evo je, ide."
 ---------------------------------------------------------
 Sjedi Crnogorac ispod drveta i čita. Žena mu pere veš. Kad eto sa
 Lovćena kamen, tup, tup,... pa na ženu. Ubi je na mjestu
 A na to će ti Crnogorac:
 Evo ga, treća veš-mašina crkla od kamenca!
---------------------------------------------------------
Kako kažu Crnogorci za vanbračno dijete?
Djetić neznana junaka.
---------------------------------------------------------
 Došo Crnogorac u policijsku stanicu i ponio jastuk..
"Izvolite, gospodine," reče dežurni policajac.
"Evo, ja čuo narod spominje neke ležeće policajce pa, reko, da se prijavim."
 ---------------------------------------------------------
Kako se Crnogorac udvara Crnogorki?
 Očeš cvijeća?!
Oču.
 Idi uberi.
 ---------------------------------------------------------
 Kako se zna gde je granica izmedu Srbije i Crne Gore?
 Tamo gdje prestaju da ti psuju mater i počinju da psuju oca.
 ---------------------------------------------------------
Svadjaju se Crnogorac i Bosanac....
 "Vi Crnogorci ste svi pederi", podrugljivo će Bosanac.
 "Ko je peder, oca ti jebem!", naljuti se Crnogorac.
---------------------------------------------------------
 Vozi se Crnogorac u autobusu ali je prevelika gužva pa vozač zamoli
 putnike da se malo pomaknu unatrag.
Crnogorac pogleda preko oka, ali pomjeri se..
Posle nekoliko sekundi vozač će opet: "Molim vas samo malo unatrag."
Tek će Crnogorac: "Je li, avetinjo, jel sam ja dao pare da se vozim
il' da idem pješke!"
---------------------------------------------------------
 Poslije zemljotresa, Crnogorac daje oglas u novine: "Mijenjam stan u
 epicentru za stan u centru".
 ---------------------------------------------------------
 Milutin piša, ruke mu iza ledja, a pogled mu uprt u nebo.
 Prolazi čovjek pokraj njega i upita ga:
Ej Milutine, pobogu čovječe, šta to radiš?
 A Milutin mu reče:
 Ko me jednom iznevjeri, nit' ga gledam, nit' mu ruku pružam!
 ---------------------------------------------------------
Borili se Crnogorci i Turci, i sad jedan od Crnogoraca prepričava ishod bitke:
"Mi ka sokolovi niz Cetinje, a Turci ka pizde za nama!"
---------------------------------------------------------
 Kako se javlja crnogorski mačak na telefon?
Alo, ovdje tigar.
---------------------------------------------------------
 Tukli se Crnogorac i Srbin. Pitali posle Crnogorca kako je prošao .
 A da , kako bi prošao? Razdvojila nas policija. Njega odveli ka'
pseto, vezanog, a mene ka' knjaza - na nosilima!