Zatvoreni su
muzeji, nacionalni parkovi, porezna uprava, raznovrsni zavodi: za okoliš, za
hranu i lijekove, za bogove i lomove. Državne web stranice pokazuju poruke da
su do daljnjeg ugašene. Minimizirane su operacije neophodnih ustanova (FBI,
npr.), svi zaposlenici osim onih bez kojih se ne može su poslani kućama, bez
plaće. Nije se desilo da država prestane da radi još od Clintonovog vakta,
kad su ondašnji drčni republikanski Kongresmeni - u vječnoj, dogmatskoj namjeri
da sabotiraju državu u čijim zakonodavnim tijelima učestvuju - također
blokirali odobravanje godišnjeg budžeta.
Šta će biti
dalje, ne zna se. Obama s pravom odbija da pravi kompromise, budući da je zakon
koji uvodi Obamacare i koji zdravstveno osiguranje čini obaveznim, u Kongresu
izglasan prije tri godine, nakon čega je Obama na izborima do nogu potukao
republikanskog kandidata Mitta Romneya (koji je, uzgredbudirečeno, kao
guverner Massachusetsa uspješno uveo gotov identičan zakon o zdravstvu.) Drugim
riječima, Obamacare ima jasan mandat i odobrenje većine Amerikanca.
Republikansku većinu u američkom kongresu, međutim, kontroliše radikalna
manjina koja je uvjerena da je pristupačnija zdravstvena usluga zapravo
socijalistička zavjera, da je Obama (tamnoputo) oličenje zla i da je
primarni zadatak političara da radi na ukidanju države koja ga plaća, čak i kad
je zatvorena. Oslabljena ili odsutna država fino dođe i raznim korporacijama i
privatnicima koji su tako oslobođeni obaveza da se bakću sa zakonima, zabranama,
porezima i drugim građanima - što ti je slabija država, to ti je slobodnije
tržište.
Popis
Idealan
ishod procesa odumiranja države je poništavanje društvenog ugovora sa
građanskom zajednicom. Bez tog ugovora niko nije nikome ništa dužan, svak' je obavezan
samo se o sebi brinuti, pri čemu tržište odlučuje ko je prav a ko je kriv, ko
je koristan, a ko uzaludan, ko živ a ko mrtav, ko se može jebat a ko suzama
sreće zaliva cvijeće.
Nije nam se
teško prepoznati u ovoj
američkoj situaciji: Bosna i Hercegovina ja, sa stanovišta američkih
konzervativaca, skoro pa idealna država. Njom dominiraju političke snage koje
aktivno, neprestano i otvoreno rade na razgrađivanju države koja ih plaća da za
nju rade, politička elita koja svoje građane vidi samo kao prepreku za njenu
potpunu eliminaciju.
Društveni
ugovor je implicitni sporazum između unutar države da u svrhu zajedničkih
građani ograniče lične interese, kao i da malkice umanje zahtjeve za lične
slobode, dok im država zauzvrat garantuje zadovoljavanje osnovnih ljudskih
zahtijeva: zdravlje, bezbjednost, funkcionalnu infrastrukturu i zamislivu
zajedničku budućnost. Ustavno oslabljena BiH i oni koji joj sjede na vlasti i
grbači nije nikad ozbiljno shvatala taj ugovor, uglavnom zato što su glavni i
jedini važni ugovori uvijek bili između nacionalnih stranaka i nacija koje one
insistiraju da predstavljaju. Jedino u etnički monolitnoj državi - koja je u
Evropi, a i šire, uvijek politički pojednostavljena nekim masovnim zločinom - državni
ugovor može biti ista stvar kao i nacionalni ugovor. To će reći da
ideološki mandat nacionalnih stranaka (uključujući i njihove socijaldemokratske
kolaborante i partnere u lopovluku) u etnički komplikovanoj Bosni i Hercegovini
ne dozvoljava poštovanje ugovora sa svim njenim građanima. Nacionalne stranke
otud istovremeno razgrađuju građanski državu i grade nacionalnu državu, pri
čemu ni jedna od tih država nije ni blizu ozbiljnog funkcionisanja. Bespomoćnim
građanima se tako obećava da će puno građanstvo postići tek ako se dobaci do nacionalne
države, što je nemoguće ako se ne likvidira građanska. Građanom se može postati
tek ako se odustane od svih građanskih zahtjeva.
U tom
kontekstu, popis koji je u toku nema nikakvu drugu svrhu nego da nacionalnim
strankama da mandat zasnovan na etničkim ciframa - popis, kao i onaj
predratni, ima funkciju izbora, osim što je potpuno eliminisana mogućnost
diskusije i pregovora o uslovima društvenog ugovora, što je zapravo glavna
funkcija istinski demokratskih izbora. Popis jest jednako izbori lišeni građana.
Popis je možda jedan od posljednjih operacija države koja neprestano radi na
vlastitoj eliminaciji.
Ultrakonzervativci
To je
situacija o kojoj američka ultradesnica može samo sanjati. Prednost BiH
antidržavnika je u tome što su u stanju da ubijede svoje glasače da u cilju
zaštite svog etničkog identiteta potpuno odustanu od svih svojih građanskih
prava: ne može i nacionalna zajednica i voda, struja, ulice bez divljih pasa,
smanjivanje nezaposlenosti. Američki ultrakonzervativci, s druge strane, nisu u
stanju da svojim glasačima ponude alternativni oblike učestvovanja u političkom
procesu niti se usuđuju da sugerišu potpuno ukidanje države, što je u BiH
opcija koja je uvijek prisutna i privlačna. Američki konzervativci tako uvijek, kao baloni puni ničega,
udare u ideološki plafon: bez kakve-takve američke države nema Amerikanaca, a
bez Amerikanaca nema ničega, pa je najdalje do čega mogu dobaciti blokirana,
ali još uvijek stabilno postojeća, državna struktura. Ali ako bez Bosne i
Hercegovine nema bosanskohercegovačkih građana, još uvijek itekako ima - i
nakon popisa će se znati tačno koliko - Bošnjaka, Srba i Hrvata. Ostali se mogu
jebati.
Ovo pišem u
New Yorku, gdje sam
sinoć (petak, op.pr.) pričao sa pjesnikom Lawrencom Josephom. Rođen u
Detroitu, unuk libansko-sirijskih imigranata, govorio je sa mnom kao da
dijelimo neko zajedničko historijsko iskustvo - možda zato što smo pripadnici
dijaspore iz država koja ne samo da neumitno nestaju nego ih nikad zapravo nije
potpuno ni bilo. Ne sjećam se kako smo se do toga dobacili (dernek je bio,
popilo se), ali Larry Joseph me je u jednom trenutku počeo uvjeravati da je
naslov Posljednji Bosanac (The Last Bosnian), baš kao što
je to i Posljednji Libanac (The Last Lebanese). Ja sam se zdušno složio, pri
čemu mi nije palo na pamet da upitam: „Za šta?“, pošto smo obojica
pretpostavili da su narativi (ili pjesme) već u tim naslovima upisane.
Jednog dana
- nakon dugog i bolnog procesa likvidacije bosanskohercegovačke države - ostaće
možda na kraju samo jedno-dvoje od nas, posljednji Bosanac ili posljednja
Bosanka. Ko će onda, pitam se, tu priču ispričati? I koga će ta priča
uopšte zanimati?
Radiosarajevo.ba
No comments:
Post a Comment