Razgovor vodila: Tamara Nikčević (Analitika)
U okviru dvadesetdrugog Beogradskog letnjeg festivala (BELEF), Književno Regionalno Okupljanje Koje Otklanja Dosadu i Letargiju (KROKODIL) organizovalo je prošle nedjelje okrugli sto na temu O čemu govorimo kada govorimo o ljubavi. Jedan od gostiju festivala bio je i Predrag Lucić, bivši urednik legendarnog splistskog Feral Tribune-a, novinar i pisac čija je „rugalačka poezija“, kako kaže Miljenko Jergović, postala “paralelna lirska povijest samostalne Hrvatske i onoga što joj je neposredno prethodilo”. Upravo zbog svoje satirične poezije – konkretno, pjesme “Ići, mići Ahmići” – Predrag Lucić je u Bosni i Hercegovini nedavno optužen da „veliča zločince koji su počinili jedan od namonstruoznijih zločina nad civilima u BiH“. A onda je krenula hajka!
„U cijeloj hajci me najviše pogodilo to što su me promašili, što su do nevjerovatnosti izokrenuli ono što je u toj pjesmi napisano“ – objašnjava Predrag Lucić za Portal Analitika. „A ta pjesma je napisana samo zato što se u dijelu hrvatske javnosti još uvijek negira ili relativizira masakr u Ahmićima i što se počinitelje tog zločina veliča kao nacionalne heroje. Ne znam šta su htjeli pokretači hajke, ali sam siguran da nisu očekivali onako glasnu i časnu reakciju bosansko-hercegovačkih novinara, pisaca i čitalaca“, kaže Lucić u razgovoru za Portal Analitika.
Inače, u Beogradu ste, kao gost KROKODIL-a, prvi put poslije rata?
Nisam. U Beograd sam, prvi put nakon rata došao 2001. godine, i to na poziv Bogdana Bogdanovića koji se, poslije dogogodišnjeg egzila, vlastitom izložbom u Centru za kulturnu dekontaminaciju vratio u Beograd; istovremeno, to je bila prilika da promoviramo Bogdanovićevu knjigu Ukleti neimar koju je, neku godinu ranije, objavio Feral Tribune. Sjećam se da sam, dolazeći ovamo, imao ozbiljan emocionalni problem. Svašta se u međuvremenu dogodilo… Znate, kada sam iz Splita stigao u Beograd na studije…
Kada?
Pozorišnu i radio režiju sam na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti upisao 1984. U to doba Beograd je još uvijek bio otvoren, jugoslavenski grad. Stvari su se počele mijenjati negdje uoči famozne Osme sjednice CK SK Srbije: do tada prigušeno nacionalističko komešanje se preko noći pretvorilo u otvoreni šovinizam. Tako su se, recimo, neke moje kolege – za koje sam, inače, znao da nisu šovinisti – naglo zainteresirale za historiju.
„Pobogu, Peco, kako ste mogli?“ – pitali su me.
„Šta kako sam mogao?“- odgovarao bih začuđen.
„Jasenovac…“
I, što tu čovjek da odgovori?!… Unatoč mučnini koju sam osjećao, ta mi je atmosfera pomogla da shvatim šta čovjek nikada ne smije činiti u ime bilo kakvog kolektiviteta, pogotovo kada se radi o većinskoj grupaciji.
Šta ste shvatili?
Evo, reći ću vam: svojim poganim jezikom, pojedini srpski intelektualci su osamdesetih pokušavali proturiti tezu o navodnoj ugroženosti većine. Iako najbrojniji narod, Srbi su, govorilo se, u Jugoslaviji ugnjetavani; i ta se „nepravda“, logično, krenula ispravljati ratom… Nažalost, danas vidimo kako i oni narodi koji su u SFRJ bili drugi, treći ili četvrti po brojnosti, kada su konačno izbili na prvo mjesto, u svojim malim gubernijama plasiraju istu tu tezu o nekavoj ugroženosti većine.
Iako je tako često spominju, ljudi očito ništa ne nauče iz historije; ona im više služi kao priručno sredstvo za dokazivanje ispravnosti nacionalnog patništva: naše su žrtve veće od vaših, vi ste pobili više… I tu se malo što promijenilo.
Bojim se da se u tom smislu nije promijenilo – ništa!
Vjerojatno ste u pravu.
U međuvremenu, reagirajući na beogradsko, i u ostalim republikama bivše Jugoslavije krenula su nacionalistička arlaukanja. Prije svega u Hrvatskoj. Tako smo se, pokušavajući da vlastite tarabe predstavimo kao granice svemira, u prethodnih dvadesetak godina ne samo poubijali, nego i strašno provincijalizirali. Uostalom, kako se danas naziva prostor bivše Jugoslavije?
Region, logično.
E, a u SFRJ se znalo šta je regija: Istra, Kvarner, Sandžak, Dalmacija… Danas, svi zajedno, nismo države; mi smo – regija!
Eh, lako je vama koji ste ušli u EU da lamentirate…
Izvinite, Jugoslavija je bila naša prva EU. Sa svim svojim dobrim i lošim stranama. I nju su, kao i EU, sanjali najbolji. A srušili najgori… Zna me iznervirati kada čujem europske birokrate – ali i ove naše u Hrvatskoj – da kažu kako se Hrvatska sa Balkana konačno vratila svojima. Kojima?! Pa, nema Evrope bez Balkana. A ni obrnuto.
Nažalost, na prostoru bivše SFRJ danas imate mnogo onih kojima je pojam „regija“ bliži od pojma „Jugoslavija“; vjeruju da bi sve to trebalo pregraditi novim berlinskim zidovima, opasati bodljikavom žicom, produbiti rovove… U tom smislu, naše nacionaliste najviše žesti činjenica da među zemljama bivše Jugoslavije, usprkos svemu, i dalje postoje jake kulturne veze.
Zašto ih to žesti?
Zato što naši lokalni bardovi mogu biti veliki samo u ovako zatvorenim sredinama i što svoju međunarodnu karijeru mogu ostvariti jedino u zemljama bivše Jugoslavije. Pored toga, nacionalisti se uzajamno privlače, znate; serdarišu se i vojvodišu onoliko; i to vam je posebna vrsta erotike… Najzad, ne zaboravite: za to smo se borili, je li?! Borili smo se da se ispregrađujemo, da se zna čije je čije i ko je ko u našim malim, sumornim gubernijama… Ne bih htio biti nepravedan prema mladom i lijepom svijetu koji šeta ulicama Zagreba, Beograda, Sarajeva ili Podgorice; ali, iz perspektive opšte provincijalizacije, jasno je da danas većina ljudi jedva da nosi svoje iznošene živote.
Još kao student ste počeli da sarađujete sa Feralom?
Jesam… Godinu dana prije nego sam upisao FDU, u Splitu sam upoznao Viktora Ivančića. Bio je student elektrotehnike i uređivao FESB – list Fakulteta za elektrotehniku, strojarstvo i brodogradnju koji je, iako se bavio studentskom tematikom, bio prkosniji od većine jugoslavenskih omladinskih novina. U njemu ćete lako pronaći zametke kasnijeg Ferala, kao i Viktorovog Robija K… FESB je u svakom broju čitaocima postavljao isto pitanje: Imate li roditelje? Zašto ih ne napustite? To je bila neka vrsta slogana.
Nakon dobijanja nagrade Sedam sekretara SKOJ-a, Viktor Ivančić i Velimir Marinković su pozvani u Nedeljnu Dalmaciju da uređuju pretposlednju humorističko-satiričnu stranu – Feral. Viktor mi je ubrzo poslao pismo i ponudio suradnju. Tekstove sam im iz Beograda slao poštom.
U centru Beograda ste tih godina mogli kupiti svu jugoslavensku štampu; tako i Nedeljnu Dalmaciju.
Iz današnje perspektive, kakva je bila ta štampa?
Bio je to period oslobađanja novinarstva od ideoloških stega, naročito u omladinskoj štampi, ali i period nametanja novih okvira neslobode, služenja novim „višim“ ciljevima u ime kojih su novinari bili slobodni tek toliko da pišu svakakve niskosti i gadosti o novim neprijateljima svojih gospodara. Bilo je u tadašnjim jugoslavenskim medijima, naravno, i istinski disonantnih i nepomirljivih glasova, ali nažalost i privremenih izletnika u slobodu. Čitao sam, kao i danas, sve i svašta: od autora sa svojim „ja“ do onih s njihovim „mi“. Zbog ovih drugih mi je žao što mi još tada nije palo na pamet da njihove pisanije spremam i čuvam u rubrici „Greatest Shits“.
Ali, vratimo se Feralu: s obzirom na to da smo u početku žestoko derali po Slobodanu Miloševiću, Feral je krajem osamdesetih u Hrvatskoj kod nepametnijih čitalaca imao status neke vrste lijeka za nacionalne frustracije, s gotovo herojskim atributima. Međutim, njihovo oduševljenje je ubrzo splasnulo…
Zašto?
Zato što su naši nacionalisti bili ubijeđeni da ćemo, budući oštri kritičari Miloševićevih šovinističkih ispada, kada za to dođe vrijeme, prvi viknuti: „Živjela Hrvatska!“ Međutim, unatoč smutnom vremenu, odbili smo se svrstati na bilo čiju nacionalističku stranu; naprosto, nismo pristajali na tu vrstu podvale.
Kada je Franjo Tuđman ušetao u kadar?
Ušetao je čim se pojavio na javnoj sceni. Inače, 1988. godine se, recimo, niko ozbiljan u Hrvatskoj nije usuđivao govoriti o izlasku iz Jugoslavije; govorilo se o potrebi promjene sistema i odnosa u okvirima jugoslavenske zajednice. U međuvremenu, stvari su se mijenjale… Međutim, čak i onda kada se već dalo naslutiti da će i hrvatski nacionalizam neminovno odgovoriti na sve što se događa u Srbiji, da ste kojim slučajem nekoga pitali ko će uskoro stati na čelo Hrvatske, koga će izbaciti ta mutna nacionalistička voda, Franjo Tuđman bi bio na nekom 97 mjestu. Ko je uopće za njega znao?
Sjećam se da nam je prije pojave Tuđmana Dragan Blagojević, koji je na Terazijama dugo držao čuveni „anarhistički“ kiosk sa jugoslavenskom štampom, odakle je kasnije bio protjeran u zagrebački Pothodnik, negdje 1988. rekao da bi, „ako ova zemlja preživi“ – a zemlja je još uvijek bila Jugoslavija – „trebalo podignuti spomenik Hrvatskoj jer je, uprkos svemu, odbila da poludi“.
I, šta se dogodilo? Tuđman je došao na vlast u maju 1990…
Štošta se kuhalo još prije pojave Tuđmana… Ne zaboravite da se u to vrijeme Jugoslavijom šeću mošti kneza Lazara, otvaraju se stara pitanja; Vidovdan se 1989. u Kninu proslavlja tako što se viče: Ovo je Srbija! I, gdje god su u bivšoj Jugoslaviji Srbi uzvikivali Ovo je Srbija, tu su – uz manje ili veće žrtve – kao odgovor na pokušaje da se Jugoslavija pretvori u veliku Srbiju, prije ili kasnije nastajale nove države.
Ali, da vidimo kako je Franjo Tuđman zaludio Hrvate. Dobro se sjećam kada se u knjižarama pojavila njegova čuvena knjiga „Bespuća povijesne zbilje“… Iako sam imao novca da je kupim i petlje da je ukradem, listao sam je, listao i vratio na mjesto; naprosto, taj drveni generalsko-administrativni jezik mi je pilao živce. Međutim, upravo će tim jezikom i svojim sumanutim idejama Franjo Tuđman uskoro uspjeti pogoditi malograđansku nacionalističku žicu kod Hrvata.
Tako je Hrvatska poludjela?
Tako… A kada već spomenusmo ludilo, Feral je, pozivajući se na knjigu Bora Krivokapića „Pitao sam Krležu“, napravio dobar štos. Naime, govoreći o Tuđmanovom zatvaranju, Krleža Boru kaže: „Čovjek je bolestan, ima dva infarkta; pa nećemo ga valjda držati u zatvoru… Ne znam ni da li je Gestapo držao takve bolesnike po zatvorima“. Kombinirajući te dvije rečenice, nije bilo teško iščitati da je Krleža o Tuđmanu govorio prvenstveno kao o „bolesniku“.
Kažu da je hrvatski predsjednik od pogleda na Feral dobijao bukvalno nervni slom.
Naše divno prijateljstvo sa Tuđmanom, kažem, počinje još u vrijeme kada on još nije ni blizu vlasti; ali, već nas je bio registrirao. Naime, osnivajući ogranak svoje Hrvatske demokratske zajednice u Splitu, Tuđman, odmah nakon pozdrava „Hrvaticama i Hrvatima, Splićanikama i Splićanima“, u svom obraćanju kaže da u „hrvatskom Splitu“ mora paziti kako govori zbog toga što su tu „momci iz Ferala koji jezik kojim govorim ismijavaju kao nekakav tobože neoustaški“. E, onda znate kako to ide: kada vam neko pokaže da ga dira satira i ismijavanje, onda je – adio. Tako je krenulo: kako je Tuđman preuzimao Hrvatsku pod svoje, tako su naši tretmani njegova lika i djela bili žešći; sve je više prostora zauzimao u Feralu koji je još uvijek bio dio Nedeljne Dalmacije.
Nekoliko mjeseci nakon splitske promocije, i Tuđman i mi smo promijenili mjesta: Tuđman je preuzeo vlast, a mi smo iz Nedeljne Dalmacije otišli na ulicu, da bismo kasnije, na poziv urednika Joška Kulušića, prešli u Slobodnu Dalmaciju i tamo radili Feral. Odatle kreće nadgradnja i ozbiljan rad sa Tuđmanom i HDZ-om.
U sklopu tog „rada“ je i čuvena fotomontaža: Milošević i Tuđman zagrljeni, u krevetu?
Bilo je to u vrijeme ženevskih pregovora i švercerskih pogađanja srpskih i hrvatskih „mirotvoraca“ nad mapom Bosne i Hercegovine. Njih dvojica su se zapravo sami uvalili u taj krevet. Naša fotomontaža im je samo dala čistu posteljinu, za razliku od one koja je u stvarnosti bila krvava.
Ako ostavimo po strani satiru i ruganje sa Tuđmanom, Feral su prije svega bile novine u kojima su se mogli pročitati ozbiljni tekstovi, komentari, intervjui, reportaže…
Naravno, Feral nije bio samo satira i danas ga se ne bi trebalo na to reducirati. Ne bih htio da zvuči kao samohvala, ali moram reći da smo se – formirajući se na Azri, Pankrtima, Clash-u, na ranim filmovima Emira Kusturice, na Samo jednom se ljubi, na Ko to tamo peva, na napokon izvađenim iz bunkera i odgledanim filmovima crnog vala, na Miroslavu Krleži, Vitomilu Zupanu, Danilu Kišu i Mirku Kovaču – trudili sačuvati onu vrstu „vatre“ – nepomirljive i buntovničke – koja je, u različitim historijskim periodima, gorjela u nekadašnjoj Jugoslaviji. Pored toga, sklopile su se okolnosti, priključili su nam se neki sjajni ljudi; najzad, nismo se posvađali i rasturili kao što se često zna događati kad se nešto radi s takvim emotivnim ulozima.
Kako ste uspijevali?
Prije svega, držala nas je strast, tresla nas je fibra kakvu je, nažalost, u novinarstvu država bivše Jugoslavije danas teško pronaći. Pored toga, mi koji smo stvarali Feral samo se odlično razumjeli: niko nikome nije uskraćivao prostor, novine nismo doživljavali kao poligon za isfuravanje vlastitog ega. Najzad, ne samo da smo bili tim; bili smo i prijatelji koji su, znajući da će uvijek dobiti istinu – ma kakva da je – imali običaj da jedan od drugoga traže mišljenje o tekstu koji su napisali. I to mi, vjerujte, danas najviše nedostaje.
Feral i danas ima veliki broj poštovalaca, ali neuporedivo manje pravih nasljednika. Zašto je, dakle, tako teško napraviti nekakav „novi Feral“, šta mislite?
Feral je nastao prvenstveno kao izraz naše ljudske i autorske potrebe da napravimo baš takve novine; valjda nam se i dogodio zato što nikada nije bio projekt nego potreba da kažemo ono što – onakvi kakvi jesmo – nismo ni znali ni htjeli prešutjeti. Nekim novim i mlađim ljudima mogu poželjeti ponajprije takvu potrebu, a onda i sreću da se međusobno nađu, bez obzira na to hoće li se naći oko novina, portala ili nečeg trećeg.
Budući da čitate novine i portale sa prostora bivše Jugoslavije, kako vam one danas izgledaju?
Nažalost, dominira tabloidiotizacija, koju vlasnici i urednici pokušavaju prodati kao udovoljavanje ukusu današnje publike. Pritom, ta publika, jasno vam je, služi samo kao paravan za niske ukuse i niske porive onih koji drmaju medijima. Još uvijek vjerujem u čitaoce koji su rekli zbogom takvim medijima, koji od novina očekuju disciplinu kičme: da se ne dodvoravaju ni moćnicima ni publici na čijem bi se slijepom konzumerizmu trebala održavati ta moć. Jer novine nisu puki medijski proizvod nego, prije i iznad svega, sugovornik. Pa makar se i posvađali.
