Drago Bojić: Univerziteti su fabrike neznanja i tuposti

Univerziteti su privatno vlasništvo političkih partija i taoci njihovih interesa. Posljedica toga je posvemašnja neobrazovanost u društvu, kultura ne-mišljenja, korumpirane akademske zajednice čiji se članovi regrutiraju po stranačkoj lojalnosti. Ljudima kojima je stalo do kvalitetnog obrazovanja morala bi se gaditi i sama pomisao na nacionalizirane univerzitete, akademije, škole. To su inkubatori zatucanosti – fabrike neznanja i tuposti

Nakon našega – nažalost itekako poznatoga – prvoga intervjua s fra Dragom Bojićem, u travnju 2013., drugi put razgovaramo s ovim bosanskim franjevcem - ovaj put o aktualnim društveno-političkim temama.

*U tijeku je predizborna kampanja. Uglavnom vidimo natjecanje za vlast i moć između ideologija i ljudi koji su i doveli našu zemlju u ovakvo stanje, ali tvrde da baš oni i samo oni su rješenje naših problema. Za početak općenito, koji su Vaši osnovni utisci o rujanskome dijelu kampanje i čemu se nadate nakon 12. listopada?

Svođenje politike na borbu za vlast i moć pretvara predizborne kampanje u parade gluposti i bahatosti. Ali upravo predizborne kampanje najbolje oslikavaju našu političku scenu i njezine aktere: uglavnom je riječ o nezajažljivim i beščasnim ljudima koji ne prežu ni od čega. Teško da će se išta bitno promijeniti nakon izbora i moglo bi biti još gore. To će dodatno otežati ionako teško socijalno stanje ljudi i nužno dovesti do novih protesta koji bi sljedeći put mogli biti i masovniji i odlučniji i radikalniji. Političari svojim ponašanjem riskiraju da im ljudi sljedeći put dođu pred vrata kuća, vila, rezidencija, partijskih središnjica. Možda ih jedino strah i može zaustaviti u daljnjem izrabljivanju, pljačkanju i sluđivanju ljudi.

*Na hrvatskoj političkoj sceni u kampanji „vizuelno“ dominira HDZ BiH, koji se – kao i do sada – ne susteže koristiti svećenike i crkvu kao svoju maskotu, a svete mise kao predizborne skupove. Koliko je HDZ-u značajan taj kapital i što od toga ima Crkva?

Sprega između političkog (stranačkog) i vjerskog (religijskog) postoji od početka višestranačja u Bosni i Hercegovini. To je slučaj i kad govorimo o HDZ BiH i Katoličkoj crkvi, iako pritom ne treba zaboraviti predstavnike Katoličke crkve koji ostaju na distanci i prema toj ali i prema drugim stranačkim politikama. Vjerski službenici sve kad bi i htjeli ne mogu ponekad izbjeći političare (primjerice kad je riječ o obilježavanju obljetnica stradanja i sličnim manifestacijama), ali mogu i trebali bi izbjegavati predizborne skupove stranaka i zaštititi vjerske simbole i objekte od političkih i stranačkih zloupotreba. Vjerski službenici su istodobno i građani ove zemlje i imaju pravo na vlastito političko i stranačko opredjeljenje, ali ne bi smjeli zloupotrebljavati svoju poziciju i vjerski simbolički kapital kako bi favorizirali određenu stranku. Oni bi po svom zvanju i službi trebali biti na kritičkoj distanci prema svakoj politici i izbjegavati svaku vrstu strančarenja.

Za razliku od Čovića i njegove stranke, koji ne prestaju parazitirati na mitu o Herceg-Bosni i trećem entitetu, Devedesetka s Martinom Ragužom pokazuje, bar u retoričkom smislu, zaokret prema Bosni i Hercegovini, govori se da je OVO naša zemlja. Koliko je, nakon svega, taj zaokret iskren, i kolike su šanse da ta ideja među Hrvatima prevlada onu getoističku i antidomovinsku? Ima li nade za Hrvate u BiH?

Samostalni izlazak na izbore HDZ 1990 već po sebi je izraz političke hrabrosti i odlučnosti, pogotovo uzme li se u obzir da stranke okupljene oko HNS-a (a zapravo HDZ BiH) imaju veliku podršku hrvatskog biračkog tijela, institucija hrvatskoga „stolnog grada“, HDZ-a iz Hrvatske, pa i dijela Katoličke crkve. Da li je to početak nove dugoročne politike i da li će HDZ 1990 održati predizborna obećanja i biti alternativa unutar hrvatskog biračkog tijela, treba tek vidjeti. Oprezan sam zbog toga što je ova stranka i prije četiri godine u predizbornoj kampanji slično najavljivala da bi nakon izbora odustala od toga. U svakom slučaju, bosansko-hercegovačkim Hrvatima je potrebna alternativa kako bi izašli iz političkog jednoumlja.

Na jednom predizbornom skupu svoje stranke Milorad Dodik pozdravlja prisutnoga „gospodina Čordaša“, kadra HDZ-a, dok istovremeno negira npr. genocid u Srebrenici, i ističe da on i SNSD uživaju podršku HDZ-a. Što je, po Vama, motivacija i sadržina toga pakta?

Davor Ćordaš je „politički hercegbosanac“ i sluga republičko-srpske ideologije. Uostalom, o svome savezu s Draganom Čovićem i s HDZ BiH, Milorad Dodik je u više navrata, hvalisavo i otvoreno govorio, prkoseći političkom Sarajevu i bošnjačkoj politici koja, s druge strane, svojim nacionalističkim i unitarističkim ambicijama ide na ruku i Dodiku i Čoviću. Stvari su posve jasne: na taj način Dodik osnažuje svoju i poziciju Republike Srpske, a Dragan Čović među Hrvatima održava fantazmu o trećem entitetu. To je nastavak politika iz devedesetih godina koje dugoročno gledano mogu voditi u nove konflikte. Nijedna od tih politika, ni republičkosrpska ni hercegbosanska (trećeentitetska) ni unitarističko-bošnjačka nije ostvariva bez novih sukoba.

*Čović i njegova stranka drže pod kontrolom Sveučilište u Mostaru. Rektorica Ljerka Ostojić za potrebe HDZ-ove kampanje doslovno kaže: „Suradnja Sveučilišta u Mostaru i politike, koju vodi Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine na čelu s dr. Draganom Čovićem, rezultat je i temelj preklapanja interesa hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini.“ Kako to komentirate?

To nije slučaj samo s Mostarskim sveučilištem, to vrijedi gotovo za sve univerzitete i cjelokupni obrazovni sustav. Univerziteti su privatno vlasništvo političkih partija i taoci njihovih interesa. Posljedica toga je posvemašnja neobrazovanost u društvu, kultura ne-mišljenja, korumpirane akademske zajednice čiji se članovi regrutiraju po stranačkoj lojalnosti. Ljudima kojima je stalo do kvalitetnog obrazovanja morala bi se gaditi i sama pomisao na nacionalizirane univerzitete, akademije, škole. To su inkubatori zatucanosti – fabrike neznanja i tuposti.

*Kako gledate na stanje u bošnjačkom i u onom „građanskom“ dijelu političke scene uoči ovih izbora?

Bošnjačka politička scena jest najpluralnija, ali tu je više riječ o međusobnoj borbi stranačkih prvaka i njihovih poslušnika nego o različitim političkim konceptima. U ratu su pripadnici bošnjačkog naroda bili žrtve velikosrpskih i hrvatskih nacionalističkih aspiracija, a sad se na njima iživljavaju njihovi vlastiti politički predstavnici. Jedni ih guraju u nacionalizam, drugi ih uz pomoć vjerskih službenika žele fundamentalistički islamizirati, treći im žele nametnuti identitet žrtve, uvlačeći ih u autoviktimizaciju s osvetničkim ambicijama, što, dugoročno gledano, može biti pogubno i za njih i za druge. Slabost građanskih političkih opcija ne proizlazi samo iz nemogućnosti da se suprotstavi nacionalističkim politikama u ovoj zemlji, kako god to nije nimalo jednostavno, već je i posljedica političkog i moralnog sunovrata predstavnika tih političkih opcija.

Političke elite su pokvarene, vjerske institucije kompromitirane, a socijalno i ekonomsko stanje ionako već odavno teško. Izgubili smo svaku društvenu čvrstu točku. Kako dalje, što je činiti pojedincu u situaciji poput ove, u čemu pronaći barem tračak nade?

Najveći problem ovoga društva jest odsutnost etičkih načela. Uspostavljena je logika života po kojoj je sve dopušteno ako to donosi korist pojedincu. Pritom profitiraju lažljivci, grabežljivci, varalice, licemjeri, šverceri, kompromiseri, oportunisti… Tko se suprotstavi takvoj logici, mora računati s velikim rizicima, egzistencijalnim problemima, sa samoćom, nerazumijevanjem, ismijavanjem i prezirom drugih. Posvemašnja odsutnost odgovornosti i morala je najgore što nam se dogodilo u novijoj povijesti. Čovjek, njegovo dostojanstvo, njegova čast ili kako bi to stariji rekli – njegov obraz sve manje se cijene i sve su jeftiniji. Neoliberalni etno-klero-kapitalistički svijet sliči velikoj pijaci na kojoj se trguje ljudskim dostojanstvima i životima. Što više bude ljudi koji će se tome suprotstaviti, računajući pritom i s rizicima, to će i ovo društvo biti zdravije i ljudskije.

( Prometej.ba)