Moja supruga je načinila, zapravo, dvije fotografije - jednu, sa mojim sinom Koljom u naručju, drugu, očigledno za vrijeme sparnih ljetnih dana. Obe fotografije nastale su u našem stanu na Mejdanu, tek na drugoj fotografiji, iza, nazire se "ta mejdanska punoća" u kojoj i dandanas uživamo, neovisno da li je u pianju jesen ili početak proljeća kada Mejdan cvjeta - možete tek da zamislite kakvi su mirisi dolazili iz tog "obilja"; no zašto sve ovo pišem.
Svo ovo vrijeme mislio sam da sam zbirku priča, govorim o Senki, započeo koncem proljeća; ova me je fotografija - zimska, tek kada sam je uporedio, dakle sa ovom "sparnom", ljetnom - podsjetila, u stvari "otključala" neke prostorijice svijesti gdje je bilo pohranjeno sjećanje o "stvarnom" započinjanju Senke.
Hoću da vas pitam - nije li naš život zapravo niz priča kojima pokušavamo da objasnimo ovo, ovo - sada - ovaj trenutak koji je već isčeznuo, upravo ovaj trenutak... taj primordijalni, suštinski elemenat tajne prirode?
No comments:
Post a Comment