Muharem Sitnica-Sica: Banjaluka u vjekovima

Gornji šeher. Snimljeno 1933. godine.

Gornji šeher ("Stari grad", "Gornji grad"). Počeo se naglo razvijati prelaskom sjedišta bosanskog sandžak-bega Sofi Mehmed-paše u Banjaluku. Na prostoru između Vrbasa i Suturlije on je izgradio džamiju, javno kupatilo (hamam), most preko Vrbasa ("Careva ćuprija" između Careve i Jama džamije), karavan-saraj, tri mlina, 69 dućana. Gubi na značaju nakon što je Ferhad-paša Sokolović 1576. godine, na prostoru između Crkvene i Vrbasa, podigao novo gradsko naselje oko džamije Ferhadije. Poznat po sumpornim izvorima, upotrebljavanim još od rimskog doba radi liječenja reumatičnih oboljenja mišića, zglobova, neuralgija i kožnih oboljenja. Snimljeno 1900. godine.

Državna prva dječačka pučka škola (zv. "Carska škola"), osnovana 1880. godine. Zgrada izgrađena 1885. godine u Grđića ulici ( Ulica 22. aprila). Od 1936-45. godine nosila naziv I narodna osnovna škola. Preseljena 1939. godine u zgradu Trgovačke akademije u Ulici muftije Džabića (ranije Nurije Pozderca ), izgrađenu 1933. godine. Poslije drugog svjetskog rata u "Carskoj školi" djelovalo je nekoliko odjeljenja OŠ "Zmaj Jovan Jovanović". Porušena januara 1970. godine.

Tehnicki problem

Kao sto su neki od vas primijetili, komentari su nestali.
Tehnicka ekipa je na terenu i radi na popravci.

******************

Mario M.: Počela sezona ribarskog ogovaranja

Mnoge ribare sam poznavao, svi odreda dragi ljudi, ali bez obzira kako dobri ribari bili, mene nisu mogli uhvatiti na svoje mamce. A pokušavali su ti, meni dragi ljudi da me navuku, da me pridruže. Ni oni nas planinare nisu mogli razumjeti, kao zašto se pentramo po nekim stjenčugama, mučimo, znojimo, i onda se bez rezultata vraćamo sa žuljevima i praznijim rancima. Ma, znao sam, i njima se dogadja da se vrate bez rezultata, čak da vodu nisu ni vidjeli... samo li ih je neko zapit'o nešto nedostojno njihove reputacije...
Moj dobri rođak volio ribariti na neki svoj način, ugnijezdio bi se na svoje tajno mjesto, uz Vrbas, aktivirao oba štapa pa se lijepo odmarao, logično, bio metalac, radio naporno... Zvao sam ga 'Teška industrija'. A kad bi se vratio s nekom ribom, onda zove, ja donosim vino i uživam u njegovim pričama.
Poznavao sam i jednog Ibru, on je bio pojam pedanterije, imao 'mali milion' kutijica punih ribarskih potrepština. I kada se nešto otkači, kada mu nešto pukne dok ribari, on bi već sutradan popunjavao svoj ribarski arsenal. Donese na vrata poneku ribu, očišćenu obavezno i uvijek kaže kako je treba pripremiti.
Ili Emir Barukčić (u kom li je on dijelu svijeta sada?), moj optičar, prijatelj dobrog srca, malo reć' uspješan ribar, redovno bi (s komšijom Enom) jedne noći išao, druge se vraćao s Une ili Sane, a nikada ne bi pojeo ribu bez društva, onog 'neribarskog'. Raduje me, jer i sada negdje, ubijedjen sam, uz vodu uživa...
A Dragan, ribarski autoritet, nekada bio i odličan odbojkaš, ne može čovjek smislit' London. Žena ga ipak povremeno navuče, tamo im unuci i nije on kontra podmlatka nego teško mu se lišiti ribarenja. Ne možeš u tom Londonu napecati plotica pa pokazati Englezima šta je riba. Maestralno, prije pečenja, on sitnim, jedva vidljivim, poprečnim rezovima, učini gustu mrežu kostiju bezopasnom. Zna on i da uz plotice idu i vino i anegdote...
Ili Zlatko Mačak, koliko ozbiljan – toliko drag, taj se nikada, baš nikada ne vrati prazne torbe. Možda zna te tajne, kako (?) i kada(?), možda ima neko 'sedmo ćulo', ali pojma nemamo, ne priča puno o ribama. Voli on da ribu pripremi, voli da pokloni... Voli on i rakijicu i meze, čudak reklo bi se, jer ne jede ribu.
Sada čujem od novog ribara da je u Kanadi otpočela sezona ribolova, tiče me se to, kako da ne, jer zaista volim ribu. Otrcano bi bilo dodati zbog 'trećeg plivanja', jer volim ribu i kada mi je dio doručka, a prije podne ne koristim ni aperitive ni digestive. Tu jutarnju ribu ja vadim iz konzerve, uživam u njima uz masline i njezino ulje... I jutros otvorim onu na kojoj piše Mirna iz Rovinja, ugledam male srdelice i sjetim se prijatelja, mladog ribara iz Toronta, onog Čanka. Da možda Istrijani ne pakuju njegove ribice?, pitam se.

Mario M.

Aleksandar Trifunović: Nakon subote sve će ostati isto

Milorada Dodika je ulica dovela prvi put na vlast. Enitetski udar izazvan odlukom Biljane Plavšić da raspusti Skupštinu izbacili su ga u političku orbitu. Podjela i netrpeljivost u RS u to vrijeme je bila gotovo fizička. Granica je bila negdje kod Prnjavora, gdje su se susretali tadašnji interesi i izborni rezultati Banjaluke i Pala.
Tih godina iz Hotela Bosna istjerani su Šešelj, Vučić i Toma Nikolić zato što su došli da podrže SDS i tadašnjeg Predsjednika RS Nikolu Poplašena koga Dodik nije volio jer je mnogo voleo da i dalje ostane Premijer. Do Bijeljine ih je, Tomu, Voju i Acu, ispratila policija pod kontrolom Premijera Milorada Dodika uz asistenciju SFOR, ili IFOR, ko će ga sad znati.
Do prije par godina Milorad nije imao lijepe riječi za taj radikalski trojac.
Nisu jedini koje sad s radošću priziva pod svoj neprestano razapeti predizborni šator, tačnije dragstor osvjetljen jakim reflektorima RTRS-a.
Kad je prije 15 godina bilo jasno da neće ostati Premijer i da je izgubio vlast, Dodik je javno izjavio da je narod glup. Tako narod od tada i tretira. Pošteno.
Danas iz daljine, jer s Milom se nikad ne zna, preko katodnih cijevi RTS-a Vučić daje podršku Dodiku i upozorava na moguće nemire u Banjaluci. Eto ti ga sad. Dodik istina ne voli nemir, već 10 godina u potpunom miru, bez ikakvog ometanja radi šta hoće od Republike Srpske, rezultat je takav, kakav je, ko ga ne vidi džaba mu je a i odveć kasno govoriti. Kome se ne sviđa taj rezultat, unaprijed je izdajnik. Na listi izdajnika su već dugo oni koji su govorili kakav će biti rezultat ovakve vlasti, a on je više nego katastrofalan. Politički, položaj Dodika toliko je loš da se uplašio i ovakve opozicije, s kojom već danima plaši i prepada odveć preplašene građane. Broj izdajnika je doduše već izgubio svaki smisao jer sada je lista od nekoliko imena proširena na svakog onog ko ne voli ovu vlast po riječima vodećih ljudi SNSD-a.
A to je već ozbiljan bezobrazluk.
Samo zbog tih riječi protesti se trebaju desiti.
Onog trenutka kada se odlučio na kontramiting isti dan kad je opozicija zakazala protest, na sebe je preuzeo odgovornost za sve nepredviđene događaje. Kontramiting je glup potez, i ni u strahu velike oči ga ne mogu opravdati. No kao i uvijek, Milorad se najteže nosi sa svojim potezima i odlukama.
Kontramiting nije prvi te vrste, onomad su se, izborne 2000. godine, istog dana i istovremeno održavali poslednji predizborni mitinzi dvije velike i žestoko posvađane koalicije, prošli su bez incidenata. Kao i obično i jednima i drugima je najveća podrška došla autobusima, i tada se uveliko pričalo o incidentima. Nije ih bilo.
Tako će proći i ovi protesti. Ne zbog toga što Vučić poziva na mir, već zbog činjenice da je jedino što je sigurno i za vlast i za opoziciju u RS disciplinovano članstvo, moraju doći gdje im se kaže, ali i raditi ono što im se kaže. A Srbi su miran narod, istorijski je dokazano da se ma koliko se kurče po kafanama i fejsubuku teško pokreću protiv svojih eksploatatora.
Zato će nakon subote sve ostati isto, jer da ostane isto u ovom trenutku odgovara svima.
A to je već za građane, one koji još nisu otišli, mnogo veći problem od samih protesta.

(Aleksandar Trifunović/BUKA)

Nakon protesta i mitinga - pobijedio nacionalizam

Prvo i najvaznije: Velika je sreca i treba biti zadovoljan sto su oba mitinga, kako god da su ih nazvali, prosli bez sukoba.

Drugo: Drugacije nije ni moglo biti jer, na osnovu onoga sto se moglo cuti i vidjeti, oba mitinga su imala isti cilj: Jacanje srpskog nacionalizma. Jedina razlika izmedju dvije opcije ponudjene na mitinzima je put kojim doci do tog cilja: Jedni to vide u smijeni trenutne vlasti u Republici Srpskoj - drugi u cuvanju pozicije vlasti.

Trece: Oba mitinga su pokazala da oni koji misle drugacije i od jednih i od drugih, nisu dosli ni na jedan miting. Oni zive u svojoj cauri nadajuci se da ce se pojaviti ili roditi neko ko ce uraditi posao i za njih i njihovu djecu. Ili su izgubili svaku nadu i cekaju svoj bioloski kraj.

Cetvrto: Nakon ovih mitinga potpuno je jasno da u Republici Srpskoj, a moze se slobodno reci i u cijeloj Bosni i Hercegovini, ne postoji ni volja ni snaga koja bi svojom kriticnom masom pokrenula bilo kakvu promjenu na bolje.

Peto: I jedni i drugi su klicali stvaraocima Republike srpske, ratnim zlocincima Karadzicu i Mladicu i njihovoj djeci. Djeca su sada, ili ce uskoro biti, ravnomjerno rasporedjeni u vlasti i "opoziciji".

Mogao bih ja jos nabrajati, mozda i pojedinacno o ucesnicima, ali mislim da ne vrijedi, jer jedino sto je potpuno jasno nakon ova dva mitinga je da je nacionalizam jos jednom odnio ubjedljivu pobjedu nad demokratijom i slobodom.

Branko Perić Mitingaške politizacije ili kraj politike

Dva zaraćena politička tabora u Republici Srpskoj (RS) užurbano privode kraju političku mobilizaciju za predizborni politički obračun, koja se u demokratskom rječniku, izlizanom i sve prljavijem, zove miting.

U njihovim štabovima vlada metež. U odsustvu smisla i razumne politike prave se spiskovi putnika, određuju vođe grupa, postrojavaju autobuse. Po ustanovama i firmama u kojima gazduje vladajuća koalicija taoci stranačke poslušnosti se potpisuju na spiskove kojima će se dokazivati njihova partijska lojalnost i poslije mitinga, u slučaju potrebe, odlučivati o kaznama. Armija političkih vazala preuzima pozive za regrutaciju. Još samo da se zaduži oružje!

Na sceni je klasično političko nasilje, nezabilježeno u istoriji demokratije! U diktaturi proleterijata i komitetskoj prakseologiji bilo je više suptilnosti i dostojanstva. Bar nisi morao da se potpisuješ i ostavljaš trag svog političkog zatočeništva.

Ovakva vrsta prinude i političkog zastrašivanja ušla je u zonu kriminogene djelatnosti. Njome se ozbiljno ugrožava sloboda građana i sloboda političkog opredjeljenja. Da se radi o društvu vladavine prava, zakonodavac bi razmišljao o inkriminaciji i sankcionisanju ovakve političke prakse. U demokratskom društvu se političke slobode ne smiju ometati nikakvim, posrednim i neposrednim, ucjenama i pritiscima.

Ima u ovoj političkoj praksi nečeg bolesnog i punog patologije. Mislio sam da se radi o svojevrsnom sljepilu, izazvanom dugim i lagodnim vladavinama. Vlast kvari, a apsolutna vlast kvari najviše! Ali nije! Politike su generalno posrnule. Na sceni je kraj politike.

Politike su ostale bez programa i ciljeva. Politike više nemaju boju. Politike više nemaju ideja. Politike su vladajuće grupe za implementaciju političkih, ekonomskih i ostalih naloga globalnih, identifikovanih i neidentifikovanih centara moći. Na domaćoj sceni politike su organizovano neznanje podanika bez kompetencija i ugleda, marginalaca alavih na novac i moć. Umjesto ideja i ciljeva koje građane vode u bolji život, politike građanima nemilosrdno nude mržnju, pohlepu, nemoral, nadmenost, bahatost, osionost, netoleranciju! Politika danas truje i ubija! Na političkoj sceni svakodnevno gledamo mrgodna i izobličena lica političara iz kojih se širi zlovolja, bijes i mržnja! Koga može da ohrabri narogušeno lice političara? Gdje dezorijentisani čovjek danas može pronaći tračak optimizma? Koga može da ohrabri priča o izdajnicima i kriminalcima?

Slušam razgovore običnih ljudi... Svi su redom nezadovoljni i nesrećni. Izgubili su vjeru u politiku i političare. Niko im ne valja. Niko ne uliva ni djelić povjerenja. Ne postoji lider kome vjeruju i u kojeg polažu, makar i krhku nadu. Svi su im isti, i njihovi i oni drugi. Na sve strane vide kriminal, pohlepu, političku trgovinu i nepravdu. Svoje nezadovoljstvo politikom šire na poslu, na porodici, svuda i na svakom mjestu. Nezadovoljstvo ključa!

Političari ne žele da vide opšti očaj i nezadovoljstvo! Njima su važni glasovi. Oni vjeruju da će građani ponovo glasati. Zaboravljaju da će glasati nevoljno i zbog toga što nemaju alternative. Njihov glas će još, možda, imati neki politički značaj, ali neće imati političku težinu. Da li ozbiljnim politikama trebaju takvi glasovi? Zašto zaboravljaju da je glasanje radi glasanja korak do potpunog obrta, obrta koji istorija poznaje kao prevrate i revolucije. Da sam političar ne bih se na ovakav način igrao s biračkim tijelom. Ne bih nesrećne i nezadovoljne vodio u politički bratoubilački rat. Ne bih se igrao vatrom nezadovoljne mase. Bunt unesrećenih je opasan i nepredvidiv. Kao duh koji se pusti iz boce!

Umjesto mitingaške strasti, ljudima bih ponudio istinu! Obećao bih pravdu! Sve ostalo je u njihovim rukama. Pravda je čovjekova posljednja nada. Utočište napaćene duše. Pravda životu daje ljudski smisao. Sa pravdom se lakše podnosi sve, pa i egzistencijalne krize. Umjesto mitingovanja i priča o izdajnicima i neprijateljima, otvoreno bih progovorio o opštem stanju nacije, o ekonomskim perspektivama, o značaju kulture, o pogubnosti primitivizma, o vladajućem moralu, o kriminalu, o zloupotrebama, o pohlepi i o kleptokratiji političke elite. Samo zdrava nacija može da se odupre izdajama i neprijateljima. O tome, izgleda, nema ko da govori! Sumnjam da će na mitinzima o tome govoriti oni kojima bi se povjerovalo!? Predsjednik RS je na velikom iskušenju! Preuzeo je na sebe ogroman teret. I istorijsku odgovornost! Čini se da je zaboravio da kormilari brodom na kome su svi građani, a ne samo članovi njegove stranke. Ta predsjednička crvena nit se sve manje vidi.

U ovakvoj političkoj magli, u ovakvom stanju duha, u sveopštoj nemoći i besmislu, narod očekuje glas predsjednika, a ne predsjednika stranke. Očekuje glas koji će odjeknuti!

Vrijeme je da predsjednik učini snažan i hrabar zaokret!

(Nezavisne novine)
(Autor je sudija Suda BiH)

Otpocela sezona ribolova!

Pocela ribolovna sezona u Ontariju! Zadnji vikend u aprilu je otvaranje sezone.
Za ribare kakvi smo Biljana i ja, to znaci cesti boravak u prirodi. A priroda u  Ontariju je predivna - skoro kao kod nas. Prva veca razlika je u prostranstvu. Ontario je ogroman. Kod nas - skoro sve na dohvat ruke. Ima jos razlika, ali priroda je priroda ma gdje bila i treba je uzivati. Ribari su vrsta ljudi koji to znaju. Ako uz to vole istrazivati i ne mare zalutati - tim bolje. Tako otkriju svoje prelijepe spotove u kojima uzivaju i na koje se podsjecaju zimi. A zime u Kanadi su duge... preduge...
Od ove sezone mi ni ribarska dozvola ne treba. Za moj uzrast - besplatno.
Sezona nam je pocela relativno uspjesno. Lijepo vrijeme, istina malo vjetrovito ali suncano, a riba trza, grize, kaci se vise negoli proslih godina...
Oba puta smo izvukli sto malih - sto malo vecih sarancica, sun fish ( ne znam kako je mi zovemo) pa i pastrmki, dovoljno za veceru ali smo po pravilima, sve ribe vratili u vodu, da bismo ih, mi ili neko drugi, ponovo mogli hvatati i pustati. Mario me ranije pitao ko je uhvatio vise riba. Biljana, naravno. Jer dok ja pripremam stapove, odmrsim silk koji ona zamrsi, skinem ribu sa udice, privezem novu udicu... ona neometano peca. A ja - neometano .izdim, brondam...
Ove slike neka docaraju i potvrde receno.
Znam, nasmijesicete se na velicinu riba, ali sjetite se zlatnog pravila da velicina nije bitna!

Irci

Brzo nakon uzlijetanja večernjeg aviona irske zrakoplovne kompanije
Air Lingus na letu iz Dublina za Boston, glavna stjuardesa se s grčem
u glasu obrati putnicima na divnom irskom:
"Dame i gospodo, jako mi je žao što vam to moram priopćiti, ali naš je
catering u Dublinu nešto gadno zbrljao. Ne znam kako se to dogodilo,
ali imamo 103 putnika u avionu, a dostavili su nam sam 40 obroka.
Iskreno se ispričavam zbog ove greške i neugodnosti koju je
prouzročila..."

Kad je jenjao žamor putnika, stjuardesa nastavi:
"Ako je netko ljubazan i prepusti svoj obrok nekom drugom putniku,
kompanija ga časti neograničenim pićem tijekom cijelih pet sati leta!"

Ista stjuardesa, nekih dva sata kasnije:

"Cijenjeni putnici, ako je neko gladan, još uvijek imamo 40 večera..."

Mario M.: Kamenu kuću otvorila 'Četvorica'

Kamena kuca

Tvrđava Kastel godinama propada, pusta je, nedostaju sadržaji... Ali postoje neki fondovi Evropske unije iz kojih se finansiraju sanacije ovakvih objekata. I našem Kastelu su zahvaljujući njima djelimično sanirane neke ugrožene zidine, obnovljena ljetna pozornica... Ima nade za simbol grada.
Uz Dan grada priređena je svečanost, a tim povodom otvorena je i revitalizirana Kamena kuća. Kultura Grada je godinama patila njenim zatvaranjem. Čini se da sada tom zanimljivom dvoetažnom prostoru, uređenom po savremenim galerijskim standardima, ništa ne nedostaje. Ako bude atraktivnih izložbi.
Uz reprezentativni objekat kamene kuće Građani su dobili još jedan poklon - izložbu nazvanu „Na putevima modernizma: Misirlić, Simić, Ćurić i Štaljo“. Treba pohvaliti ovu postavku. Grupa banjalučkih slikara koji su u jednom svom stvaralačkom periodu djelovali i izlagali pod imenom 'Četvorica' su prije više od pola vijeka skrenuli pažnju jugoslovenske likovne stvarnosti na svoj Grad. Siguran sam da bi i oni ovom prezentacijom bili zadovoljni!
Ljudi čine Grad, ali i oni objekti koji žive odgovarajućim sadržajem. Na zadovoljstvo svojih Građana.
Poželimo kulturi da dugo živi u Kamenoj kući.

Bekir Misirlic

Cetvorica

Donja etaza

Dusan Simic

 Enver Staljo

Lojzo Curic

Prozor

Mario M.

"Balkane, Balkane moj..."