Svetislav Basara: Pronalazači grešaka

Došlo zadnje vreme!
Ne može čovek da popije dva kila rakije, da to javnosti predstavi kao ispijanje kafe i limunade, a da ga nedremani neprejebivci ne raskrinkaju, kao što su onomad podfamozni komentatori raskrinkali mene, nakon što sam bezuspešno pokušao da orgijastičko rakijanje predstavim kao bezazleno kafenisanje.
Ama to su - bezbeli će graknuti dilberi iz bolje i zubatije Srbije - komentatorski mufljuzi i luzeri, ali zubati dilberi neće biti u pravu, jer raskrinkavači laži tipa podfamoznih komentatora u obema Srbijama nisu izuzetak, nego pravilo. Niko ovde nikome ništa ne veruje i to s dobrim razlogom jer ovde - čast retkim izuzecima - svi masno lažu i svi u svemu vide prevaru.
Sad će pak neki naivčina reći da je to, kao i siromaštvo, naša "komparativna prednost" jer nas nedremane, neprejebive i nepoverljive kakvi smo, niko ne može izlagati i prevariti, ali ni naivčina neće biti u pravu jer nema ko nas nije obrlatio i prevario, samo ako mu se navio Crven Ban, a Srbi - masovno (i samo naoko paradoksalno) - najviše veruju upravo najmasnijim lažovima i prevarantima.
Odgovornost, međutim, za takvo stanje stvari - zbog kojeg se sve brže i sve neopozivije pretvaramo u naciju mufljuza i luzera - ne pada na sadašnji naraštaj. Davno je to zakuvano, još u XIX veku, u vreme kada su Pantelija Srećković i njemu slični klepali srpsku istoriju i ukrašavali je fantazijama i lagarijama. I blaženopočivši Ćosić je vaktile napisao srceparatelnu odu srpskom laganju, pravdajući ga "teškom istorijom i uslovima života", ni na trenutak se ne zapitavši nisu li možda teška istorija i teški uslovi života posledica, a ne uzrok sveopšteg laganja.
Upravo zato bi Vučićev poziv na dijalog o demitomanizaciji Srbije opozicija (a i svi ostali) trebalo da shvate krajnje ozbiljno, bez obzira koliko Vučić mislio ozbiljno, a intimno ne verujem da misli, jer ako bi mislio ozbiljno - dozvolimo i tu mogućnost - onda bi radio direktno protiv svojih najboljih interesa. Pa zašto onda - možda ćete se zapitati - ako već ni ja ne verujem Vučiću, huškam opoziciju da se odazove na Vučićev ljubazni poziv? Zato što boljeg predlagača i pozivara nema, eto zašto, a ako je našoj nadasve principijelnoj opoziciji ispod časti da razgovara sa Vučićem i ako čeka pojavu nekog blagočestivijeg srpskog vladara koji bi zadovoljio njene visoke kriterijume, onda stvar možemo postaviti i ovako: ako se takav pojavi, koji će nam onda Crven Ban opozicija.
Vladara po meri i ukusu opozicije nema - niti će ih biti - ne samo u Srbiji nego nigde na ovom guravom svetu, ali opozicija i postoji (tamo gde postoji i gde nije ikebana) upravo zato da svim legitimnim sredstvima vladara primorava na što je moguće veći stepen blagočestivosti i blagorazumija. Jedno od tih legitimnih sredstava je i dijalog, ma koliko u početku izgledao uzaludan.

Svetislav Basara
(Danas)

Admir Lisica: BiH - nekadašnja zemlja snova evropskih migranata

Gledajući iz današnje perspektive zvuči gotovo pa nevjerovatno da je Bosna i Hercegovina na početku austrougarske vladavine bila jedna od najpoželjnijih destinacija za življenje među evropskim doseljenicima, koji su uslijed nestabilnih ekonomskih prilika u svojim zemljama sreću tražili upravo u zemlji iz koje danas skoro svakodnevno neko ode tražeći sreću koju ovdje ne mogu pronaći.

Novčani poticaji i besplatno obradivo zemljište

Primamljiva ponuda tadašnjih vlasti upravo je bila glavni razlog zbog kojeg je Franz Benzinger, uzgajivač duhana iz Heidelberga odlučio da se doseli u Bosnu i Hercegovinu, te tako, prema pisanju dr. Amile Kasumagić (‘Austrougarska kolonizaciona politika u BiH i prvi njemački doseljenici’), postane prvi ekonomski migrant sa područja Njemačke. Naime, nakon poziva što je novouspostavljena austrougarske vlast poslala poziv migrantima za naseljavanje prema perspektivnoj Bosni u kojem im se obećavao poticaj za pokretanje vlastitog biznisa, ali i besplatna obradiva površina, Franz Benzinger je odlučio obići okolinu Banje Luke kako bi se uvjerio u ono što nudi austrougarska vlast.
Nakon ispitivanja stanja na terenu Benzinger se vraća u Njemačku, a inspirisan onim što je vidio, ubrzo se ponovo vratio u Bosnu sa svojom porodicom, ali i sa još nekoliko drugih njemačkih porodica koje su, očarane pričama ovog uzgajivača duhana, svoj novi i uspješniji život željele započeti u obećanoj zemlji Bosni i Hercegovni. U prvih nekoliko godina nakon okupacije Bosne i Hercegovine, osim stanovnika Njemačke i Austrije kojih se doseljavalo najviše, među doseljenicima su još bili i Česi, Mađari, Poljaci, Slovenci, Hrvati i Slovaci čiji je broj rastao iz godine u godinu sve do početka Prvog svjetskog rata kada se doseljavanje privremeno zaustavlja zbog nepovoljne političke situacije. Koliko je doseljavanje u Bosnu bilo atraktivno među ostalim zemljama pod austrougarskom vlašću govori i proglas sa trga u Zagrebu 1878. godine u kojem se javno pozivaju stanovnici da se dosele u novo područje koje je od sada pod austrougarskom vladavinom.
Područja koja su ekonomski migranti naseljavali bila su ona bogata obradivom površinom kao što su Semberija, okolina Banje Luke, Prnjavora, ali i dijelovi srednje Bosne u blizini Busovače. Bilo je i onih doseljenika koji su svoj ranije stečeni kapital željeli usmjeriti u neki od privatnih poslova, te su se naseljavali u većim gradskim centrima, koji bi im omogućavali provođene ranije zamišljenih poslovnih ciljeva. Ipak, san o obećanoj zemlji sa privrednim potencijalom među evropskom gospodom nije dugo trajao, jer su se u toku Prvog svjetskog rata zbunjeni cjelokupnom političkom situacijom počeli iseljaviti na područje današnje Vojvodine posredstvom agitatora, čime je dolazak u Bosnu i Hercegovinu prestao biti atraktivan u onoj mjeri kakav je bio na početku okupacije. Nakon završetka Prvog svjetskog rata došlo je do sporadičnih naseljavanja, međutim bez velike euforije i nerealnih očekivanja, kao što je to bilo na početku. Iako je doseljenika bilo i u međuratnom periodu, okončanjem Drugog svjetskog rata završena je migrantska epizoda evropskih doseljenika.

Stotinu godina poslije, iseljavanje u suprotnom smjeru

Da je kojim slučajem danas među živima Franz Benziger bi sasvim sigurno sa čuđenjem posmatrao kako u njegov rodni Heidelberg svake godine dolaze mnogobrojni studenti iz nekada obećane zemlje - Bosne, čiji je cilj sličan njegovom, a to je potraga za boljim standardom življenja. Zemlja čija su vrata bila širom otvorena za sve one nezadovoljne ekonomske migrante sa područja Austro-Ugarske postala je tužna majka koja ispraća sina u jednom smjeru bez nade da će se u skorijoj budućnosti vratiiti, jer osim bosanskohercegovačkih studenata koji u potrazi za sigurnijom budućnosti, odlaze u češki Brno, slovačku Bansku Bistricu ili pak Ljubljanu sa ciljem izučavanja raznih oblasti, mnogo je više onih stanovnika čiji je cilj odlaska u zemlje zapadne Evrope isključivo zasnivanje bilo kakvog pristojnog radnog odnosa koji bi imi omogućio dugoročnu ekonomsku sigurnost.
Zabrinjavajući podatak svakako je da većina mladih ljudi jedini izlaz iz bosanskohercegovačke svakodnevnice vidi u odlasku iz svoje domovine, a još više brine da veliki broj onih koji žele napustiti zemlju nemaju jasno definisanu strategiju o tome koju će zauzeti funkciju u sistemu koji ne prašta niti najmanje pogreške. Kolo sreće se okreće, pa tako migracija ide u suprotnom smjeru već tridesetak posljednjih godina, nažalost bez naznaka kada će biti zaustavljena.

(Al Jazeera)

Brioni danas

Nastojim da na ovom blogu izrazim svoje misljenje o dogadjajima, ljudima, okolini... U isto vrijeme se trudim da ne podlegnem izazovu kojem su mnogi podlegli na fezbuku pretjerujuci u postavljanju slike sa svojih putovanja i upadajuci u zamku malogradjanstine koja je nama balkancima, priznali mi to ili ne, prilicno bliska. Slika, jedna za drugom sa razlicitih mjesta, bez osmislenog komentara, bez poruke, objasnjenja, price koja je dopunjuje nije nista drugo nego primitivizam i malogradjanstina. Stoga ne objavljujem ni svoje slike, ni utiske sa nekih od putovanja iako bih o njima imao sta reci. Mozda i pretjerujem u tome, ali ovako se bolje osjecam, jer ono drugo mi je odvratno. 

Jedan od izleta koji ipak ne mogu precutati je posjeta Brionima zato sto ova posjeta potice na razmisljanje, budi mnoga, pomalo i oprecna, osjecanja.

Koliko god se u vecini Hrvatske, Srbije i ponekim drugim dijelovima bivse nam domovine trude da Tita prikazu kao diktatora, izroda, zlocinca i ne znam sta sve jos... u Istri, kojoj pripadaju i Brionska otocja, na kojima je Tito provodio dobar dio svoga radnog ali i onog drugog vremena, svakodnevno organizuju turisticke posjete ovom otocju. Prije par dana, ukrcali smo se u jedan od brodica koji svakodnevno po desetak puta dnevno prevoze turiste iz Fazane, Pule, Rovinja... Dan oblacan, prijeti kisom, idealan da se iskoristi za neki ovakav izlet na nekada najpoznatije otocje Jadrana.   

Moj prvi utisak je da su na Velikom Brijunu zgrade, hoteli, asfaltirani puteljci kojima se polagano krecu vozici prepuni turista, sumarci, travnjaci, golf teren, zooloski vrt... da je sve to pomalo zapusteno i ne odrzava se onako kako bi trebalo. Pitam se zasto je to tako, da li je razlog ekonomski ili politicki. Gledam tu gomilu turista, pocinjem brojati, racunati koliki je dnevni prihod samo od ulaznica... pa odustajem, jer dobro je i ovako. Da se, ne daj boze, to otocje nalazi negdje drugo, samo malo juznije na primjer, mozda bi taj arhipelag bio zatvoren i sklonut od javnosti jer ga je koristio "diktator" koga danas krojaci nove istine preziru. 

Foto izlozba slika Josip Broz Tito na Brionima potvrdjuje istinu koji krojaci nove istorije bivse nam domovine ne mogu promijeniti. 

Uz prihvatanje da je u tom sistemu bilo propusta i velikih i malih, koji se svakako mogu pripisati i Titu, ne moze se nijekati da smo imali predsjednika koga smo postovali i mi i svijet. Na Brione su Titu dolazili svi drzavnici ili poznati umjetnici svijeta koje je on pozvao. Znao ih je dostojanstveno primiti i ugostiti. Nije licio na ove danasnje koji samo sto javno ne ljube dupeta trecerazrednih svjetskih politicara, sekretara kabineta i izgledaju kao pajaci pred svjetskim politicarima - pajaci kojih se svako normalan stidi. Slike potvrdjuju da je Tito dostojanstven na tim slikama, da je gospodin koji se sa respektom ali  kao ravnopravan partner odnosi prema bilo kom svjetskom drzavniku. Izlozba na Brionima potvrdjuje ono sto je istinito, da je tu potpisana Brionska deklaracija koja je bila temeljni dokument o osnivanju svjetskog pokreta nesvrstanih koji je privukao sve zemlje "treceg" svijeta i da je Tito bio nezvanicni vodja tog pokreta, da je Jugoslavija bila postovana zemlja i u "trecem svijetu" ali i u bilo kojoj drugoj zemlji svijeta, jer nije puzila kako to cine danas njeni ostaci.  Uostalom, neka izbor slika koje postavljam potvrde ono o cemu govorim. A vi sami zakljucite za sebe onako kako vi to dozivljavate i osjecate. 

ALJAZEERA: ’’Mi zadržavamo pravo…’’

‘’U nekim medijima, koji prenose informacije nekih novinskih agencija, kao i na socijalnim mrežama, pojavile su se tvrdnje da je zatvaranje medijske mreže Al Jazeere (Al Jazeera Media Network) i svih njenih kanala, jedan od uslova koje su zemlje koje bojkotuju Katar, postavile.
Te novinske agencije tvrde da su u posjedu zvanične liste zahtjeva upućenih od strane ovih zemalja.
Svi mi iz naše medijske mreže, vjerujemo da bilo kakav poziv za zatvaranje Al Jazeere, nije ništa više nego pokušaj gušenja slobode izražavanja i prava ljudi da dobiju informaciju, te njihovog prava na slobodu mišljenja.
Mi zadržavamo pravo da se profesionalno bavimo novinarstvom, i da se ne povijamo pod pritiskom bilo koje države ili vlasti, te zahtijevamo da sve države poštuju slobodu medija i da novinarima dopuste da rade svoj posao bez zastrašivanja i prijetnji.
Pozivamo kolege iz drugih medijskih kuća i međunarodnih organizacija da potvrde solidarnost u nastojanju da se odbrani sloboda medija globalno. Posebno u vremenu kada smo suočeni sa agresivnim prijetnjama slobodi govora i izražavanja.
Od svog osnivanja, prije dvadeset godina, Al Jazeera je izvještavala i donosila ljudske priče sa terena iz svih dijelova sijeta, uvijek stavljajući ljude u središte pažnje. Ostajemo odlučni da nastavimo izvještavati hrabro, iskreno, pošteno i istinito iz svih dijelova svijeta.
Al Jazeera, medijska mreža, je godinama osvajala i osvaja najprestižnije novinarske nagrade i pozivi na njeno zatvaranje nisu ništa drugo nego opsada novinarske profesije”, prenosi “Slobodna Bosna“…

Nacional: Demofest na listi najzanimljivijih festivala u Europi

Demofest, najpoznatiji mali-veliki festival u susjedstvu, za svoj deseti rođendan dobio je jedan od najljepših poklona koji ga je svrstao među najzanimljivije festivale u Europi.
Naime, Flight Network, najveća turistička agencija u Kanadi, objavila je ovogodišnju listu najzanimljivih festivala iz Europe koji imaju najprisniji odnos s publikom. Na toj listi našao se i Demofest.
“Coachella, Lollapalooza, Tomorrowland, Fuji Rock. Zvuči poznato? Trebalo bi, jer su ovi međunarodni glazbeni festivali među najvećim i najpopularnijim na svijetu. Dok su ovakvi masivni koncerti dobri, oni uključuju i velike troškove, a mi ne govorimo samo o novcu. Ogromne gužve i mnogo buke znače da je ponekad teško vidjeti ili čak čuti neke glazbene nastupe. Međutim postoje brojna festivalska mjesta koja treba posjetiti, jer je njihov odnos prema publici potpuno drugačiji. Intimniji”, započinje svoj osvrt Flight Network.
Najpoznatiji festival demo bendova u široj regiji našao se u društvu velikih i poznatih festivala. Flight Network posebno ističe prednosti Demofesta, kako zbog grada u kojem se odvija, koji odlikuje alejama, nadimkom ‘grad zelenila’ i prelijepom rijekom Vrbas, tako i zbog lokacije na kojoj se održava sam festival, odnosno tvrđave Kastel.
“Izuzetno smo ponosni što se priča o Demofestu proširila i na drugi kontinent i što je Banjaluka putem našeg festivala prepoznata kao turistička lokacija koja je poželjna čak i za posjetitelje iz Kanade. Smatramo da je ovo jedan od konkretnih znakova koji ukazuju na to da Banjaluka treba postati jedan od velikih glazbenih regionalnih centara, kada je u pitanju festivalski turizam”, naveli su organizatori Demofesta.
Podsjetimo, ovogodišnji Demofest će se održavati od 20. do 22.07. na tvrđavi Kastel u Banjaluci i pored natjecateljskog dijela za demo bendove, kojih je ove godine čak pedeset, donosi koncerte poznatih domaćih i stranih izvođača poput Dubioze Koletiv, Ede Maajke, Lačnog Franza, Freemasonsa, Rudimentala, Markyja Ramonea i mnogih drugih.
Među pedeset demo bendova koje je izabrao stručni žiri, naći će se čak devet bendova iz Hrvatske – Bad Mashrooms, Disco Occulto, Harvo Jay, Ischariotzcky, Neće to na dobro, Pale Origins, Slow Motion Suicide, Tyger Lamb i Detroit Groove Gang.
Ulaznice za Demofest 2017 se kupuju na ulazu u Tvrđavu Kastel, a za publiku iz Hrvatske organizirani su posebni i vrlo pristupačni paketi smještaja, prijevoza i ulaznica.

(Nacional)

Arsen Dedić: Poslije ljubavi

Poslije ljubavi
ostaju telefonski brojevi koji blijede


Poslije ljubavi
ostaju čase sa ugraviranim monogramima
ukradene po boljim hotelima


Poslije ljubavi
ostaje običaj da se bijelo vino nalijeva u dvije čaše
i da crte budu na istoj visini

Poslije ljubavi
ostaje sto u kavani i začuđen pogled konobara
što nas vidi sa drugima


Poslije ljubavi
ostaje na usnama metalni okus promašenosti
i adrese pozajmljenih soba od 4 do 6


Poslije ljubavi
ostaje rečenica – dobro izgledaš ništa se nisi promijenila,
javi se ponekad
imaš još moj broj


Poslije ljubavi
ostaju tamne ulice kojima smo se vraćali
poslije ljubavi,
ostaju melodije sa radija koje lagano izlaze iz mode,
ostaju tajni znaci,
ljubavne šifre,
ostaje tvoja strana postelje
i strah da će neko iznenada doći,
spuštena slušalica kada se javi nečiji tuđi glas,
hiljadu i jedna laž.


Poslije ljubavi
ostaje rečenica: „Ja ću prva u kupatilo"
i odgovor: „Zar nećemo zajedno?"
„Ovaj put ne"


Poslije ljubavi
ostaju suučesnici,
čuvari tajne koja nije više tajna,
ostaje laka uznemirenost kada u prolazu udahnemo
poznati parfem na nepoznatoj ženi.


Poslije ljubavi
ostaju nepotpisane razglednice Venecije i Amsterdama,
prepune pepeljare,
prazno srce,
navika da se pale dvije cigarete istovremeno,
fotografije snimljene u prolazu,
zagubljene ukosnice,
taksisti koji nas nisu voljeli
i cvjećarke koje jesu.


Poslije ljubavi
ostaje povrijeđena sujeta.


Poslije ljubavi
ostaju drugi ljudi i druge žene.


Poslije ljubavi
ne ostaje ništa.

Jovano Jovanke - Tijana Dapcevic & Ron Holsi

Aleksandar Ravlić: RUKA S KRUHOM I SIROM

Čim su redovnici iz reda cistercita - trapisti stigli u banjalučki kraj 1869. godine, odnosno kada su ubrali prve ljetine, nakon podmirenje njihovih potreba, uveli su jedan hvale vrijedan običaj, koji se uobičavao izgovarati adet. Naime, na svojim samostanskim vratima u Delibašinom selu, današnjim Trapistima, otvorili su malo prozorče dovoljno samo da se proturi ruka. Ubrzo se pročula banjalučkim krajem vijest da kroz taj prozorčić trapisti daju obrok svakom koji pokuca na samostanska vrata, zapravo pokuca na taj prozorčić. Nije dugo trebalo čekati i kroz prozorčić bi se pojavila ruka u kojoj je bio dobar komad kruha i sa najčešće desetak dekagrama njihovog čuvenog trapiskog sira.

O tom lijepom iskazu dobrotvornosti i milosrđa, u banjalučkom časopisu "Putokaz" iz 1928., pisalo je vrlo malo: "Redovnici Trapisti spadaju u red onih nesebičnih i neumornih radnika, koji se mole i sve rade na slavu Božiju i na korist bližnjega, ne ističući nigdje u javnosti svoga djelovanja i ne tražeći ljudske hvale i priznanja za svoj samoprijegorni rad. Danas je ipak nadaleko već poznato milosrđe i djelovanje tih neutrudivih radnika..."
Nije se to ogledalo samo kroz sirotište, koje su imali kao prvi u Bosni i Hercegovini već 1878. godine. Ovaj podatak valjalo je spomenuti, jer jedna rečenica u istom časopisu, pojašnjava širinu njihovog milosrđa: "Njihova ljubav i velika skrb nije samo posvećena pitomcima, već je darežljiva ruka pružala pomoć i ostalim sirotama, koje su pokucale na samostanska vrata, pa makar ma koje vjere bile. Taj dobrotvorni i milosrdni čin osobito se ispoljio za vrijeme strašnog svjetskog rata (Prvog), kad je ljuta glad i oskudica natjerala na stotine bijednika iz okolice banjalučke bez razlike vjere i narodnosti na samostanska vrata. Niko nije odbijen i nije se vratio praznih ruku, jer dobrostivo srce videći bijedu nije moglo da ikomu uskrati pomoć. - Ej, kad bi znale zidine od porte sve pričati - ali... to nije potrebno!"

Valja priznati da su mladi Banjalučani, za vrijeme školskih izleta u Trapiste, provjeravali ovu darežljivost otaca trapista, poneko iz znatiželje da se uvjeri u istinitost, ali kudikamo veći broj bilo je onih koji su željeli kušati taj čuveni trapiski sir, koji u njihove porodice nije mogao ni u snu doći, čak ni u osobitim svečanim prilikama, jer prihodi obitelji nisu bili dostatni da podmire najosnovnije potrebe življenja. I niko od nas koji smo provjeravali ili priželjkivali njihovo dobročinsto, nije ostajao razočaran.
Ovaj lijepi adet samostanskih otaca prekinut je sticajem prilika u vrijeme Drugog svjetskog rata, ali ne njihovom voljom.

Aleksandar Ravlić

Razlog

Žena: Zašto izlaziš na balkon svaki put kad zapjevam?

Muž: Zato da komšije ne pomisle da te tučem!

Ratko Varda: Džordan je bio baš “praćkica”

Tokom boravka u Banjaluci, gdje je promovisao međunarodni košarkaški kamp “Three Points” na Jahorini, nekadašnji član Detroit Pistonsa i Vašington Vizardsa prisjetio se boravka na NBA parketima.
“Kakva god da je bila karijera, meni je bilo super. Zato sam sada tu da neka svoja iskustva prenesem na mlađe, savjetujem ih i naučim ih da ne rade sve ono što sam ja radio”, kaže Varda.
Prisjetio se odlaska “preko bare” 2001. godine.
“Iz Partizana sam u NBA otišao samo zbog jedne stvari – jer u dresu ‘crno-bijelih’ nikada nisam dobio pravu šansu. U prvi tim ušao sam sa 16 godina kao najveći talenat, a onda sam šest godina sjedio na klupi. Jedina opcija u tom trenutku bila je da odem u NBA, što je bila nemoguća misija s obzirom da tada nisam ni igrao i da mi je statistika bila izuzetno loša, tako da me niko ne bi ni uzeo na draftu. Ipak, na osnovu dobrog rada na treninzima, Detroit me je ‘pikirao’ i dobio sam ugovor na dvije godine”, kaže visoki centar rođen u Gradišci.
Poseban period u Vardinom životu bili su treninzi i utakmice sa velikim Majklom Džordanom u Vašingtonu.
“I sa 40 godina, Majkl je na svaki trening i utakmicu dolazio prvi. Bio je baš ‘praćkica’. Ali, o njemu je sve rečeno u brojnim filmovima. I sve je zaista tako. Imao je svoje rituale koji su uvijek bili isti. Svaki put pred utakmicu kada je Dag Kolins, trener Vašingtona, pričao, Majkl bi se izgubio. Nigdje ga nije bilo, važniji su mu bili rituali”, priča Varda i prisjeća se jednog veoma upečatljivog detalja:
“Svaki trening odradio bi u novim patikama, zatim bi ih skinuo, potpisao i stavio u kutiju. I tako, svaki dan – druge patike. Zamislite samo kolike su bile cijene tih potpisanih patika. Zato danas i zarađuje toliko”, kroz smijeh priča Varda.

(banjaluka.com)