Svetislav Basara: Braunova posla

Možda se pitate koje sad pa Braun? Saznaćete to na kraju kolumne, sada imamo preča posla od Braunovih. Najavih, naime, onomad javnu diskusiju (možda i nacionalni dijalog) na temu grbog rođenja Srbije, pa po srpskom običaju zaboravih šta sam započeo i zamajah se osnivanjem nove nauke, antropologije srpskog despotizma sa posebnim osvrtom na čulnost dupeuvlačenja, tako da danas nastavljam gde sam stao, a vi - što reko pesnik - produžite i (ako možete) ne ostajte ovdje.
Videćete i zašto.
Pre nego što razmotrimo šta je grbo u Srbijinom rođenju, razmotrimo najpre u čemu je tajna negrbavo-rođenih, snažnih država, kakve su, redmo, SAD, Rusija, Nemačka i Francuska. Ima tu, naravno, čitavo jedno mnoštvo faktora, ali je po meni ubedljivo najpresudnije to što agitpropovi rečenih država (svih boja i vremena) u glave svojih državljana od malih nogu, pa do smrti - manje ili više suptilno, sa manje ili više stila, ali kontinuirano - upumpavaju priču o tome da su pripadnici velikih, slobodnih, pobedonosnih i prosvećenih naroda, što uopšte ne odgovara činjeničnosti - svi su ti narodi i te kako gubili ratove, imali uspone i padove i teška posrnuća - ali što, obrni okreni, u psihologije građana rečenih država uliva osećanje slobode, samosvesti i optimizma. Zahvaljujući srpskim "posebnostima" pravoslavnosti i inatu, u Srbiji se radilo upravo obrnuto, pa je od Srbijinog osnivanja (koje je još u toku i kome se kraj ne vidi) u glave njenog naroda i senata (svih boja) upumpavana priča o užasnoj, vekovnoj porobljenosrj, stravičnoj nepismenosti i jezivom siromaštvu, da bi -kao kec na desetku zlobi sudbine - kao glavni nacionalni narativ bio uspostavljen na-vrat-na-nos smandrljani luzerski mit koji je u nebesa uzdizao poraz u kosovskom boju, koji, da sve bude naopakije, uopšte i nije bio poraz, a svakako ne najgori koji će Srbija doživeti.
Znamo kako je stvar počela i tekla - da ne obnavljamo gradivo - a sada, nakon "katastrofalne pobede SNS-a", (citat, naslovnica Vremena) naziremo i kako će završiti; u teškom jadu, čemeru i pičvajzu, eto kako. Manje ako se dogodi biblijsko čudo, drugačiji ishod nije moguć u razvaljenom aritmetičkom skupu pomahnitalih, razularenih, potuljenih, lažljivih i kradljivih individualnosti provizorno (i lažljivo) povezanih mitom o "dobrom Srbinu" i periodičnim apoteozama, ritualima i masovnim proslavama zaklanosti, bombardovanosti, izdanosti i prevarenosti. Kako će se u takvom ambijentu sveopšte agresivne apatije i manijakalne osujećenosti stvari odvijati, na to, tvrd vam stojim, neće uticati nijedna od ovdašnjih "političkih volja", pa čak ni El Supreno, nego isključivo zakoni velikih brojeva i verovatnoće, a kuda će Srbija dalje ići, o tome će odluku doneti fenomen Brownovog kretanja. A kakvo je to kretanje, obavestite se na Wikipediji, ako ste zaboravili gradivo.

Svetislav Basara (Danas)

In memoriam: STEPHEN HAWKING

Danas je u Cambridgeu u  svojoj 76. godini preminuo najveci fizicar danasnjice Stephen Hawking. Smatran je najvecim naucnikom nakon Alberta Einsteina. Najpoznatiji savremeni teoreticar fizike posebno se proslavio svojim teorijama o misteriji kosmosa, vremenu, crnoj rupi...Roman "Kratka istorija vremena" prodana u milionima primjeraka ucinila ga je besmrtnim naucnikom. 
Od svoje 21. godine bolovao je od amiotrophic lateral sclerosis (ALS), prikovan za kolica i zavistan od tudje pomoci. Kao da se njegov um razvijao na racun njegovog bolesnog tijela.

Stephen Hawking je preselio u vjecnost koju je izucavao. 

Milan Milišić: UNUTRAŠNJE STVARI

Družio sam se sa ljudima i sa životinjama
Družio sam se sa ljudima koji su mi bili ovo ili ono.
Bili su Židovi u Poljskoj, Mađari u socijalizmu, Hrvati u Jugoslaviji, Srbi u Hrvatskoj, Talijani u Istri, ili ukršteni između sebe. Imao sam psa porijeklom sa Šar planine. Živio je sa nama u istoj kući u Dubrovniku, ne bi se reklo pretjerano sretan (držao se dosta dobro, kao uostalom i ja). Gledajući mu u oči, zasjenjene prijateljskim klempavim ušima, shvatio sam što je njegov unutrašnji problem. „Vous etes depayse mon poure ehien", formulirao sam (možda malo neprecizno).
A da je sam progovorio, kao psi u dječjim knjigama, vjerojatno bi to bilo na Albanskom.
(1988)

Nedočitano
Dočitao sam osrednje knjige. Neću reći da medu njima ne bješe onih zanatskih vješto urađenih, niti bih zatajio koliko me, kao čitača, takva vještina veseli. Opisi mjesta, dobre karakterizacije likova i nadasve kratko sročeni, vrcavi dijalozi, od kojih se čovjek zdravstveno oporavlja.
Ali, ponekad mi je došla do ruku posve posve posebna knjiga. Pročitao bih par strana, nekad stojeći u knjižari, nekad za svojim stolom; nikad više od prvog poglavlja. Spustio bih olovku u preklop, podigao pogled sa knjige i pustio da se zadivljujuće blaženstvo razlije po cijelom tijelu.
Nikada više nisam nastavljao sa čitanjem tih knjiga, mada neke stoje u mojoj kućnoj biblioteci i ne treba do ispružiti ruku pa da ih dohvatim.
Moja žena zna za ovo i jednom me pitala zašto se nikada nisam vratio tim knjigama.
Iz straha, rekao sam joj; iz straha.
(1988)

Pobjednici
Sitost pobjednika, njegova oblapornost, samozadovoljstvo, njegovo oduženo prijatno preživljavanje. Štošta ne bi valjalo da budemo, ali jedino pobjednici nikad ne bismo smjeli postati.
(1990)

O nacionalizmu
Sukob je zajednička kob, SU-KOB!
U suštini nacionalizma je vjerski rat.
A vjerski rat – što je?
Djetinjasto otimanje za naklonost Božju.
(1990)

Kako nas...
Kako nas smrt umije iznenaditi, kao da je to posljednje što bi se moglo očekivati da se dogodi živu čovjeku.
(1988)

Kad nikne trava...
Kad nikne trava na mome grobu
Kao ova sad brada na mom licu
Pustite ovcu da uroni u nju zubima
Kao što moja ruka uranja u nju noktima
(1988)

(Iz knjige UNUTRAŠNJE STVARI u kojoj su prikupljeni zapisi sa margina knjiga, časopisa, dnevnih novina... koje je godinama bilježio tragično nastradali književnik Milan Milišić)
Milan Milišić (1941. Dubrovnik – 5.X 1991. Dubrovnik)

Duško Vujošević: Košarka je misaona delatnost, morate imati sliku u glavi

U knjizi ‘Dribling 1001 noć’ pisac Božo Koprivica kaže da je Duško Vujošević "najbolji i jedini trener čije ćete igrače prepoznati kao izdanak. Prepoznaje se njegov majstorski žig napadačke jugoslovenske škole košarke. One škole i one tradicije u kojoj su Daneu, Korać i Đerđa, Krešimir Ćosić, Skansi i Simonović, Kićanović, Dalipagić, Delibašić i Slavnić, Dražen Petrović i Divac, Đorđević, Paspalj i Danilović".
Selektor reprezentacije BiH i najtrofejniji trener beogradskog Partizana u intervjuu datom Tamari Nikčević (Dani) pričao je da su ga zaveli Bosna i Bosanci, da poklanja knjige svojim igračima, te po čemu pamti Mirzu Delibašića.

Da nije otišao prije šesnaest godina, Mirza Delibašić bi ovog januara, ovog 9. januara, napunio šezdeset i čeliri godine. Jednom mi je Bogdan Tanjević pričao o Mirzi Delibašiću (koji bi sada imao šezdeset I četiri godine): "Uvijek je igrao pomalo solo - sam protiv njih pet. Vidjelo se majstorstvo, strast, neobuzdanost i ljepota u kojoj smo svi uživali. Na koš bi pucao i kada je bilo prilike i kada nije. Navikao ih je da svi rade za njega... Samo je jednom dobio tehničku grešku. Bio je blag čovjek, neagresivan... Po dobroti, ljudskosti i šarmu, mogu ga uporediti samo sa Krešimirom Ćosićem. Imao je i onu tipičnu bosansku osobinu: pravio je štoseve na svoj račun. Duda, njegova mater, visila je na svakoj utakmici. U odnosu na Dudu, majka Dražena Petrovića bila je amater. 'Joj, dobra je moja Duda', govorio je Mirza, 'kada Varaja nešto zajebe, Duda viče: vid' Varaje! Šta radiš to, budalo?!; kada ja zajebem - šta će jadno dijete!'’’

Razgovor sa proslavljenim beogradskim i jugoslovenskim sportskim stručnjakom Duškom nastavljen je o Mirzi Delibašiću. "Mirza je bio dio ju goslovenske košarkaške generacije koja je često bila ili najbolja ili druga na svetu. Osim po lepoti, gospodstvu, pameti, stilu, eleganciji, pamtim ga po gotovo metafizičkom talentu za košarku. Mirza se zajebavao, imao je poseban smisao za humor. Bio je i veliki igrač i dobar čovek. Što, inače, nije karakteristika zvezda: obično su dozlaboga teški ljudi. Boša Tanjević mi je pričao da mu je Mirza mnogo pomogao kao treneru".

Kako igrač pomaže treneru?
Bolji ste trener ako sarađujete sa talentovanim igračem. Ako imate sreću da radite sa darovitim ljudima, na treninge dolazite spremniji, trudite se da im, osim nekih zanatskih stvari, objasnite i da se spram talenata koji imaju moraju odnositi s poštovanjem, jer talenat obavezuje, znate.
Daroviti ljudi kasnije sazrevaju, razmaženiji su, svesni su da su drugačiji, nemaju realnu sliku o životu. Doduše, u tim je godinama teško odupreti se popularnosti, slavi; nije lako ostati ravnodušan u odnosu na zavodljivo osećanje moći koju slava donosi. Obaveza trenera je da mladog čoveka nauči kako da izbegne ta iskušenja... Iako je vlastito iskustvo uvek teško preneli, svoje sam igrače uvek pokušavao i da vaspitam, da utičem na njihovo obrazovanje, svestan da im treninzi i posvećenost košarci otežavaju redovno školovanje, isključuju ih iz života kojim žive ostali dečaci i devojčice njihovog uzrasta.

Poznato je da svojim igračima poklanjate knjige.
Veoma volim igrače s kojim radim, provodim s njima vreme, razgovaramo... Uvek im govorim da je čitanje važno ne samo zbog obrazovanja nego i zato što razvija maštu, fantaziju. Jer, košarka je misaona delatnost: da biste našli rešenje, da biste predvideli potez, morate imati sliku u glavi, razmišljati kako da se snađete u prilikama koje nisu uobičajene.

Koje knjige preporučujete reprezentativcima Bosne i Hercegovine?
One koje volim. Obično biram literature koja nije preteška I koja bi mogla biti nekakav uvod u čitanje. Džananu Musi sam, na primer, poklonio Hadrianove memoare...

Hadrianove memoare?!
Da, zašto?

I, je li ih pročitao?
Nije. Onda sam mu poklonio Bludnog sina, vjerujući da bi ga možda Bukovski mogao više zainteresovati. Vladimir Lučić je, na primer, postao ozbiljan čitač nakon što je savladao Bukovskog. Nekim igračima sam poklanjao meni najdražu knjigu - Kišovu Grobnicu za Borisa Davidoviča. Pored literature, preporučujem im i filmove. Grka Zorbu, na primer. …

(iz intervjua Duška Vujoševića datog Tamari Nikčević)

Miljenko Jergović: Kinđetov roling

U Burkini Faso, jednoj od najsiromašnijih zemalja svijeta, običaj je da se ljudima ne govore loše vijesti. Umre li čovjek, to se prešućuje rodbini i prijateljima i čini se sve da što dulje žive u iluziji da je živ onaj kojeg više nema. Dozvoljeno je i lagati, samo da se drage spasi od loših vijesti. U Burkini Faso nikome se ne pišu nekrolozi, a o mrtvima se govori kao da će evo sad naići ili kao da su na nekom dalekom aerodromu i čekaju avion da ih vrati kući. Lijepo bi bilo biti Burkinjanin i ne spominjati ono što riječi ne mogu popraviti.

Noć je pred Dan oslobođenja Sarajeva, godina 1979. i svi gledamo direktan prenos iz Grenoblea. Teku posljednje sekunde utakmice, tri je razlike za “Bosnu”, prednost koju “Emerson” nikada neće stići. Gledam u crno-bijelu sliku televizora koji se zvao Ambasador i nisam svjestan da ću ovo zauvijek pamtiti. Bit će u životu važnijih stvari i većih događaja koje ću zaboraviti, bit ću i sretniji nego te večeri, ali malo šta će mi ostati, iz slike u sliku, iz trenutka u trenutak, kao čist doživljaj, cijeli i jasan. Nešto se u mozgu tako posložilo, proradila je neka kemija, i bilo je tako. Četrdeset pet koševa Žarka Varajića, Radovanovićevo hrvanje s Dinom Meneghinom, poderani glas Boše Tanjevića, Kinđe… Bio je to vrhunac njegove karijere, premda je tek navršio dvadeset petu. Ništa što se dalje bude događalo, nijedna pobjeda, neće biti veće od Grenoblea. Već pet godina bio je najbolji “Bosnin” igrač, često i jedini; tim je uz njega rastao, od loših, običnih, darovitih i nedarovitih Tanjević je stvarao košarkaše, samo od njega, činilo se, nije. Kinđe je, otkada pamtim, bio isti. Velik i u lošim utakmicama i među igračima za koje nitko nije vjerovao da će postati prvaci Europe. Netko drugi bi iz te “Bosne” još 1975. ili 1976. otišao u “Partizan” ili “Crvenu zvezdu”, igrao s gotovim košarkašima, Kićanovićem, Dalipagićem, Slavnićem, Kapičićem… ali Mirza Delibašić to nije učinio. Umjesto da ode u veliki klub, on je maloga stvorio prvakom Europe. Ne znam da je ikada jedan igrač bio tako važan.

U razredu bi se svakoga ponedjeljka prepričavalo koga je u subotu Kinđe uzeo na roling. Istu fintu ponavljao je po desetak puta u svakoj utakmici i skoro uvijek bi upalila. Okrenuo bi obrambenog igrača, obično blizu aut-crte, s lijeve ili s desne strane, digao se na šut i pogađao. Desetak godina kasnije bila bi to tri poena. Taj leđni roling, koji je Kinđe izvodio prvi u Europi, pokušavali su naučiti svi provincijski šuteri tog vremena, ali nije im išlo. Bježala im je lopta, sudija bi svirao krivo vođenje, zabijali su se u protivnika ili bi, ako slučajno sve dobro izvedu, promašivali koš. Dragan Kićanović, autentični košarkaški genije, i standardni član najbolje reprezentativne petorke u jugoslavenskoj povijesti, nikada nije pokušavao kopirati Kinđetov roling. Bio je pametan i bilo mu je jasno da ga ne može izvesti na isti način. Ta mekoća pokreta, tijelo koje klizi iznad parketa jednako sigurno i logično kao što ptica leti, bila je ono po čemu se Mirza Delibašić razlikovao od svih košarkaša koje sam u životu gledao. Jednom sam mu, u zimu 1992., plašeći se malo da ga ne uvrijedim, rekao da me taj njegov roling podsjećao na balet. Pogledao me je u oči, skužio da mi ne pada na pamet provaljivati ga, i mirno rekao: “Pa da, prvo sam vježbao balet, a onda počeo igrati košarku!” Mislio sam da se zeza. Poslije su mi drugi rekli da je Kinđe stvarno vježbao balet.

Bila su to vremena kada je naša, balkanska, prepotencija imala nekog uporišta u stvarnosti. Dobro smo živjeli, vjerovali smo da nam je zemlja najbolja i najpravednija na svijetu i rado smo radili folove od tuđih slabosti. Ona Kićanovićeva i Slavnićeva odbojka u europskom finalu protiv Rusa 1977. vrtila se svake sedmice na špici sportskoga pregleda, kao vrhunac našega ruganja svijetu. Našoj svadljivosti nije bilo granica, ni potrebi da ponizimo svakoga koga smo u stanju pobijediti. Zapravo, nije nam bilo jasno zašto bismo i pobjeđivali ako se nakon toga nećemo rugati. Ono što smo pokazivali prema vani, demonstrirali smo i jedni drugima, na domaćim terenima i u lokalnim obračunima. Ali Kinđe je bio iz neke druge priče. Bez cirkuskoga dara i potrebe da razveseli naciju, on je igrao svoju igru, jednako pristojan u pobjedi i porazu. Zato njemu nisu zviždali u Zadru, Beogradu ili Zagrebu i zato je on, uz Krešu Ćosića, bio onaj mirni, tihi i dobri igrač generacije. Ako je i bio jugoslavenska zvijezda, to je bilo uvijek i samo zbog košarke. Došao je iz svijeta fino odgojene djece.

Osim njega ne znam više nikoga koga Sarajevo nije pokušalo osporiti. I pritom je svu veličinu pokazao u ovome gradu. Svi drugi mogli su biti šupci i papci, lopovi, prevaranti i foleri, bilo da se radilo o Bregi, Papetu, Berberu ili Indexima, samo za njega nitko nikada nije rekao da je loš košarkaš i da je budala. Da se Michael Jordan rodio u Sarajevu, puno bi gore prošao. Da je Picasso bio naš, već bi ga pola grada smatralo trećerazrednim molerom i teškom varalicom. Samo je Kinđe mogao izbjeći takvoj sudbini. Nije ga nosilo to što je bio čudesan košarkaš, veći nego što su rezultati njegovih ekipa mogli pokazati, nego to što je bio i ostao iznimka od mentaliteta. Fini čaršijski gospodin, kojega je jače obilježilo ono što je ponio iz roditeljskoga doma, nego sav sjaj velike karijere. Samo je takav mogao fascinirati baš cijelo Sarajevo, premda je malo vjerojatno da su ljudi bili svjesni razloga.

Naši Amerikanci često govore: “Nema više onog Sarajeva!” Čovjeka te riječi nerviraju, pa nema razumijevanja za činjenicu da se njima ljudi koji žive daleko pokušavaju osloboditi neke svoje muke. Otišao bih u Burkinu Faso, pa čim me netko pita šta je sa Kinđetom, da znam šta ću mu reći.

(Izvor: BH dani)

Photo: Printscreen 

Miljenko Jergović

Kukavicje jaje u profesorovom gnijezdu

Pjesmu Ranka Risojevica "Povratak Vladimira Bogoslovskog", posvecenu profesoru matematike u banjaluckoj Gimnaziji sezdesetih godina proslog stoljeca, sam dobio na fejzbuku. Za one mladje, profesor Vladimir Bogoslovski je bio pojam profesora koji se trudio da ne bude "bauk profesor" i koji je u svakom uceniku vidio licnost i za svakog imao lijep i duhovit komentar ili savjet. . Bio je jedan od profesora banjalucke Gimnazije koga se njegovi ucenici i nakon vise od pola stoljeca rado sjecaju i u tim sjecanjima iskazuju postovanje i ljubav kojima ih je on nekada, pored matematike, ucio. Za generacije sezdesetih i sedamdesetih bio je legenda ravna profesoru Nakicu.

Iznenadjuje saznanje da pisuci o profesoru Bogoslovskom, njegov mladji kolega profesor i knjizevnik Ranko Risojevic, nema namjeru da izrazi ljubav i postovanje. Iz njemu poznatih razloga on kao da ima namjeru da dovode u sumnju obrazovanje profesora Bogoslovkog (..."profesor matematike, ako je bio profesor..."). Pa zatim, jer mu vjerovatno za njegovu teoriju jedan Rus nije dovoljan, on generalise i siri sumnju na sve Ruse koji su se skrasili na Balkanu. Po Ranku Risojevicu, nagradjivanom i slavljenom banjaluckom knjizevnku i profesoru matematike, ti Rusi su "bili sto su htjeli"...i "cega su se dosjetili..."  "...a znali su dovoljno da svakog ubijede..."  Dakle, po Ranku Risojevicu oni zapravo nisu znali, vec su znali dovoljno (za dvicu?) da  svakog ubijede.  Umjesto insinuacije, bilo bi fer da je Risojevic, jasno rekao da Bogoslovski nije profesor i ponudio dokaze za to, naravno, ako ih ima. 

Ni to nije Ranku Risojevicu dovoljno, pa on na kraju svoje prozne pjesme pominje navodnu pricu Bogoslovskog o snu u kome se vraca u majcinu utrobu. Nadovezujuci se na taj navodni san, Risojevic za cin sahranjivanja Bogoslovskog u majcin grob kaze: "...nego baš s njom, u njen grob, kao u utrobu...". Po Risojevicu, gresno, jer za taj cin on kaze:" ...Tako je i bilo, oprosti nam Bože grešnima." Izmisljena prica o izmisljenom snu ujedinjene sa cinjenicom da je sahranjen u majcin grob sluze Risojevicu da optuzi profesora Bogoslovskog za grijeh.  On kao da previdja cinjenicu da su hiljade i hiljade ljudi, i prije i nakon profesora Bogovslovskog i njegovog navodnog sna, sahranjivani u grob ili grobnicu predaka, pa i majki, i nikome nije palo na pamet da u tome vidi ulazak u njihove utrobe. 

Valjda ce Bog oprostiti i gresnom Ranku Risojevicu, jer zelim da vjerujem da mu je ova prozna pjesma bila samo plod jednog loseg stvaralackog sna. 

********************

Ostavljam vama samima da prosudite koliko moj utisak o ovoj pjesmi ima realnog osnova. 
Uz to vam nudim na citanje i tekst Zorana S. Mackica, arhivskog savjetnika u Arhivu RS, "Banjalucki Rusi". Da li su i svi ti izbjegli Rusi, inzinjeri, profesori, ljekari, umjetnici  koje Mackic, imenom i prezimenom pominje u svom tekstu, bili "sto su htjeli, sto su znali, cega su se dosjetili, a znali dovoljno da svakog ubijede..."? 

***********************

Ranko Risojević: Povratak Vladimira Bogoslovskog

Živio je jednom, već prilično davno,
ruski emigrant, Vladimir Bogoslovski,
s majkom sve dok nije umrla i ovdje sahranjena;
profesor matematike, ako je bio profesor,
mnogi su Rusi kod nas tada bili šta su htjeli,
šta su znali, čega bi se dosjetili,
a znali su dovoljno da svakog ubijede,
kako su prošli dovoljno škola,
dovoljno kilometara i svake patnje,
da mogu ovdje, možda kao predah,
dok im se ne otvore putevi dalje,
tamo gdje se govore jezici koje su znali,
da mogu ovdje, na nekom Balkanu,
opravdati prihvatanje, hljeb i so.
Ovaj profesor, ako je bio profesor,
a predavao je matematiku na svoj način,
ocjenjujući blago i vodeći računa
da svaka ocjena opravda neko znanje,
bilo čega korisnog, ko bi se sjetio samo,
šta će ustrebati u životu ovome đaku,
ovoj djevojci koju čeka kuhinja i muž,
i ko zna koje izgnanstvo poput njegovog,
ovaj profesor, pred smrt, ovdje,
sa ženom i bez sina koji je nastavio seobe,
sve do Beča, govorio je o svom snu,
u kome se vraća u majčinu utrobu,
sasvim mali, baš onakav kakav se i rodio.
Kada je došlo vrijeme, njegova žena,
sada udovica, Karolina, zvana Draga,
kćerka banjalučkog Jevreja, Gotliba,
rekla je parohu da je posljednja želja njenog muža
da se sahrani sa svojom majkom,
ali ne u još jednu grobnicu, pored njene,
nego baš s njom, u njen grob, kao u utrobu.
Tako je i bilo, oprosti nam Bože grešnima.

Ranko Risojević

**********************************

Banjalučki Rusi

Burne godine Prvog svjetskog rata, Oktobarske revolucije i građanskog rata u Rusiji okončaše se slomom Ruske armije generala Petra Nikolajeviča Vrangela.

 U razložnom strahu od boljševičkih represalija, oko 150.000 pripadnika poražene armije i civila ukrcano je u krimskim lukama na oko 150 brodova i otplovilo ka Bosforu. Velik dio izbjegličkog talasa razlio se po Kraljevini SHS. Broj izbjeglica koje su došle u našu zemlju kreće se između 50.000 i 70.000.

U granicama mogućnosti koje je imala ratom opustošena zemlja, a Srbija posebno, izbjeglicama iz Rusije pružena je svekolika pomoć i podrška. Novoj domovini izbjeglice se odužiše na najbolji mogući način. Hiljade obrazovanih ljudi bili su neophodni državi koja je stasavala i iz koje je po propasti Austrougarske masovno iseljavalo neslovensko stanovništvo.

Prvi emigranti iz Rusije, njih 126, stigoše u Banjaluku sredinom 1921. U ovoj grupi nađoše se i ličnosti poput književnika i pukovnika Vasilija Mihailoviča Kaškarova, člana ruske Dume i čuvenog pravnika Erasta Andrejeviča Isejeva, general-lajtnanta Artemija Solomonoviča Vartanova, likovnog umjetnika Fedora Nikitoviča Sahna i kompozitora Rafaila Jeronimoviča Arnerija...

Po dolasku u Kraljevinu SHS emigranti iz Rusije ustanoviše razuđen sistem udruženja raznolike orijentacije, od onih prevashodno ili isključivo socijalnog do onih naučnog karaktera. Posebno mjesto među njima pripada ruskim kolonijama, koje su okupljale emigrante koji nisu bili pripadnici vojnih formacija. Kolonije su svojim članovima pružale pomoć u toku obrazovanja, rješavanja socijalnih problema, ostvarivanja zdravstvene zaštite i sl.

Ruske kolonije početkom 30-ih počeše da polako i sigurno odumiru. Otad članstvo u kolonijama više nije bilo obavezno za lica koja su stekla državljanstvo, pa je broj članova rapidno smanjivan. Pored toga, monarhistička usmjerenost rukovodstva je sve češće dolazila u sukob liberalnijim stavovima mlađeg naraštaja. Identičan razvojni put prošla je i banjalučka Ruska kolonija.

Među najznačajnije emigrantske organizacije valja uvrstiti Rusku maticu koja je, preko Centrale u Ljubljani i mjesnih podružnica, djelovala širom Kraljevine. Osnovana je po uzoru na matice ostalih slovenskih naroda, koje su odigrale ključnu ulogu u očuvanju i razvoju njihovog nacionalnog identiteta.

Ruska matica osnovana je kao kulturno društvo, sa zadatkom da podupire razvoj nacionalne svijesti, pruža pomoć pri obrazovanju i da ruske emigrante povezuje na nacionalnoj i kulturnoj osnovi. Želja i potreba za ovakvim djelovanjem lako je objašnjiva. Dugo je u ovim krugovima živjela nada da je emigrantski status privremen i da će po padu boljševičkog režima uslijediti povratak u "rodinu". Mlađi naraštaj je bio pragmatičniji. Nostalgija za domovinom kod njih nije bila tako izražena, a antikomunističko raspoloženje ni izbliza tako snažno. Do jače integracije emigranata u novu sredinu dolazilo je tek kada je postalo izvjesno da boljševička Rusija nije kratkotrajna pojava.

Banjalučka podružnica Ruske matice osnovana je 4. novembra 1925. Za prvog predsjednika izabran je književnik V. M. Kaškarov, za potpredsjednika Ljubomir Dimitrijević, za blagajnika Vadim Konstantinov, a za tajnika Ivan Novicki, dok su upravu činili Mićo Baslać, Savo Samardžija, Dušan Mačkić, Marina Popović, David Pavlišin, Milan Puhalo, Boris Jakovljev, Vsevolod Lukaševič, Rafail Arneri i Vladimir Pčeljnikov. Za predsjednika Nadzornog odbora izabran je Aleksej Judin, za potpredsjednika Sergej Burskij, a za članove Vladimir Bogoslovski, Semen Družinjin i Georgij Sorokin.

Pored njih, Ruska matica je okupila još 46 članova, među kojima i dobar broj poznatih Banjalučana: Đoku Koljevića, Stojana Borovnicu, Maru Popović-Borovnica, Bogdana Miškovića, Čedu Kovačevića, Dušana Puvačića, Uroša Stefanovića, Dragutina Kokanovića...

Dugotrajna izloženost asimilacionom uticaju pobudila je među emigrantima želju da očuvaju nacionalni identitet. Ruska matica organizovala je brojna predavanja kulturnog, literarnog i nacionalnog sadržaja. Na literarnim večerima gostovali su književnici i pjesnici, mladi su nastupali sa referatima na zadate literarne ili nacionalne teme, formirana je Biblioteka Ruske matice. U čitaonici su bili dostupni časopisi i publikacije iz evropskih emigrantskih centara, kao i beogradsko "Novoe vremja", "Poslednje novosti", "Vazroždenie" i druge.

Djelovanje u relativno malom mjestu, kakva je između dva svjetska rata bila Banjaluka, bilo je ograničeno brojnim specifičnostima i praćeno poteškoćama i nedaćama. Pored Kolonije i Matice, u Banjaluci su djelovali Društvo ruskih oficira, Ruski radnički hrišćanski pokret, Nacionalno-radnički savjet novog pokoljenja, Ruski soko, Odred ruskih skauta i Društvo ruskog Crvenog krsta.

Uporedo sa osipanjem Ruske kolonije, emigranti su pristupali brojnim mjesnim udruženjima. Velik broj ih je, na primjer, nastupao u crkvenim horovima srpskih hramova. Istaknuti članovi Banjalučkog šahovskog kluba bili su Pavel Didzinski, Aleksandar Jeršov, Boris Bojev, sudija Ivan Kirov, Aleksandar Mordvinov, Ivan Jagotincev i Nikolaj Belonin, Konstantin Gazdanov bio je član uprave Vrbaskog kola jahača "Vojvoda Mrkonjić"...

Neizmjeran je ali i neopravdano zaboravljen doprinos emigranata iz Rusije privrednom, društvenom i kulturnom napretku Banjaluke. Snažan impuls banjalučkom pozorištu dali su reditelj Aleksandar Aleksandrovič Vereščagin, glumica i pjevačica Irina Petrovna Astrova, glumica Iraida Gejer-Lomonosova Komarevska, reditelj, glumac i pedagog Aleksandar Filipovič Čerepov, scenograf i kostimograf Jurij Driženko, čija kćerka Svjetlana prije koju godinu pokloni Narodnom pozorištu i Banjaluci četiri slike svog oca.

Freske, ikone i ikonostas pravoslavnog hrama Svete trojice živopisa Petar Suhačev, a plan za ikonostas, ustolovanije i polilej izradi arhitekta Grigorij Ivanovič Samojlov.

Monumentalnu palatu Državne hipotekarne banke reljefima i bronzanim skulpturama ukrasi Vladimir Pavlovič Zagorodnjuk, a prema skicama Stepana Fedoroviča Kolesnikova.

Arhitekte iz Rusije ostaviše iza sebe brojna banjalučka zdanja i privatne vile: Nikolaj Ivanovič Fedorov, Grigorij Ivanovič Samojlov, Viktor Zelinski, Jevstatij Ignatijevič Mamukov, supružnici Aleksandar i Ksenija Medvedevi.

Nastavnik u Prijedoru Pavel Žitecki ostavio je iza sebe značajno likovno nasljeđe, a gimnazijski profesor Vladimir Kuragin otvorio je 15. januara 1928. privatnu muzičku školu. U sjećanju ostade i muzičar Georgij Plehanov.

Velik broj šumarskih inženjera dao je ogroman doprinos na planu gazdovanja šumskim bogatstvom: Evgenij Antonevič, Nikolaj Belonin, Igor Vjatkin, Aleksandar Panov, Sergej Stepanov, Ivan Sinjicki, Nikolaj Bukin, Vasilij Polferov, Vjačeslav Poplavski, Nikolaj Popjonov, Aleksej Levšin, Sergej Lazarev, Vladimir Hvorostin...

Silan je i doprinos građevinskih inženjera Pavela Didzinskog, Petra Popovičenka, Aleksandra Mordvinova, Nikolaja Pogoreckog, Viktora Sidnjenka, Sergeja Šuljgina, Konstantina Gazdanova i Vartana Asaturova, agronoma Viktora Bjeljajeva, Alekseja Bogoslovskog, Nikolaja Belonina, Vjačeslava Drozdovskog, Dimitrija Nekrašenka, Georgija Protopopova, Viktora Žvirblisa i Nikolaja Fatejeva, hidroinženjera Aleksandra Jeršova, rudarskog inženjera Sergeja Pavlova, mašinskog inženjera Vitalija Ribkina...

Banjaluka je upoznala i brojne istaknute ljekare: Mihaila Nagornog, Jekaterinu Ribkin-Murza, Boleslava Splavskog, Semena Maksimova, Jekaterinu Šišlov-Merkulovu, Veru Pstrocki, Pavela Pregl-Berezovskog, Spiridona Borodina, Mihaila Usatij-Sidorenka, Nataliju Željeznovu...

U našem je gradu djelovao i velik broj pedagoga: Vladimir Bogoslovski, Aleksandar Davidov, Ivan Pavlovski, Andrej Jegorov, Vjačeslav Drozdovski, Nikolaj Zolotarenko, Ana Kaube-Uzelac, Boris Kačalov, Aleksandar Kosmodeli, Viktor Oberemok, Vitalij Ribkin, Stepan Sjerikov, Aleksej Firsov, Semen Špirko, Igor i Klavdija Meljnicki, Ivan Feofilaktov, Genadij Krasnov, Vladimir Pčeljnikov...

Studentima banjalučkog Mašinskog fakulteta u sjećanju ostade profesor Vasilij Zaharovič Andrejev.

Pod ustaškom vladavinom Ruska kolonija je odigrala značajnu zaštitničku ulogu, koristeći činjenicu da mnogi njeni članovi nisu stekli državljanstvo, te su tako izbjegli regrutovanje u ustaške postrojbe. Oktobra 1941. u okviru Kolonije formiran je i odsjek Nacionalne mladeži. Tako su mladi Rusi izbjegli opštu obavezu upisivanja u redove Ustaške mladeži.

Komunističke vlasti nisu prema ruskim udruženjima bile blagonaklone. Valjalo je Sovjetskom Savezu i Crvenoj armiji vratiti partijske dugove. Već za koji mjesec "banjalučki Rusi" mogli su da se nabroje na prste jer su se listom uputili ka Zagrebu, Sarajevu i Beogradu. Oni malobrojni preostali postali su nečujni i nevidljivi. U novostvorenoj atmosferi bratstva-jedinstva postalo je nezamislivo bilo kakvo organizovanje na nacionalnoj osnovi. Malobrojna ali snažna, ugledna i uticajna ruska zajednica u Banjaluci prestala je da postoji.

Na kraju, spomenimo i slučaj našeg bivšeg sugrađanina Sergeja Bjeljajeva koji je u Konjicu organizovao čuvene "Djevojke sa Neretve" i sa njima pobrao i svjetsku slavu. Kada se u ljeto 1995. rasplamsao rat u Čečeniji, presretne ga i premlati grupa konjičkih siledžija, uz poruku: Ovo ti je za ono što Rusi rade našoj braći Čečenima! Sa najlon kesom u ruci i pod ruku sa svojom suprugom muslimankom, pješke se zaputio u Mostar, gdje su mu prijatelji obezbijedili avionsku kartu, garancije i američku vizu.

Zoran S. Mačkić
11.03.2013

(Autor je arhivski savjetnik u Arhivu RS)

Led Zeppelin Tribute - Foo Fighters, Kid Rock, Lenny Kravitz - 2012 Kenn...

Led Zeppelin - Stairway to Heaven (Live Earls Court 1975)

Za Kljaju i komsije iz zgrade do Doma JNA u Kidricevoj!

Most Radija Slobodna Evropa: Ko se igra rata u BiH

Razgovaralo se o gomilanju oružja i djelovanju paravojnih organizacija u Bosni i Hercegovini.

Sagovornici Omera Karabega su bili dva opoziciona političara – u Banjaluci Zdravko Krsmanović, potpredsjednik Narodnog demokratskog pokreta, a u Sarajevu Reuf Bajrović, osnivač Građanskog saveza Bosne i Hercegovine. Bilo je riječi o tome zašto Republika Srpska nabavlja 2.500 automatskih pušaka i ko je odobrio tu nabavku, da li je tačno da je to oružje potrebno za borbu protiv terorista, kako to tvrde zvaničnici Republike Srpske, da li Milorad Dodik od policije pravi vojsku, zašto Republika Srpska gradi najmoderniji centar za obuku policajaca u regionu, kakva je veza tog centra sa ruskim humanitarnim centrom u Nišu, ko će obučavati policajce Republike Srpske, o paravojnim organizacijama koje se predstavljaju kao humanitarne i sportske, kako se djeca uvlače u ratne igre, ima li nabavka oružja veze sa predstojećim izborima u Bosni i Hercegovini, da li bi se ratne igre mogle izmaći kontroli i izazvati ratni sukob, kao i o tome zašto Zapad ne spriječi gomilanje oružja u Bosni i Hercegovini.

OMER KARABEG: Predsednik Milorad Dodik i ministar unutrašnjih poslova i Republike Srpske Dragan Lukač nedavno su najavili da u Republiku Srpsku stiže 2.500 modernih automatskih pušaka za i policiju. Nabavlja se više pušaka nego što ima policajaca?

KRSMANOVIĆ: Nije baš da se nabavlja više pušaka nego što ima policajaca, ali riječ je o zaista velikoj količini, što je uznemirilo ljude u BiH. Kod nas se pred svake izbore podižu nacionalne tenzije, ali ovo što radi režim u Republici Srpskoj prevazilazi sve što je do sada rađeno. Zaista se može govoriti o militarizaciji policije RS, preko koje se pokušava izvršiti kriminalizacija društva. Ne treba zaboraviti da su 9. januara na proslavi Dana Republike Srpske učestvovali pripadnici organizacije Srbska čast koji i imaju kriminalnu prošlost.

BAJROVIĆ: Policija u Federaciji je nabavila izuzetno mali broj dugih cijevi - nekoliko stotina.To je desetak puta manje od onoga što je nabavio gospodin Dodik. I kao da to nije bilo dovoljno - gospodin Dodik je rekao da će svaki pripadnik MUP-a Republike Srpske imati dugu cijev, što znači da će biti nabavljeno još oko 5000 automatskih pušaka. To je onda militarizacija policije Republike Srpske kojom se, po mom mišljenju, narušava Aneks 1A Dejtonskog sporazuma koji se bavi vojnim aspektima tog sporazuma.


KRSMANOVIĆ: Podsjetio bih da je u Bosni i Hercegovini za očuvanje mira zadužena vojna misija ALTHEA koja je produžena ruka EUFOR-a. Ova nabavka oružja nema nikakve veze sa terorizmom, to je demonstraciju sile radi ostvarivanja sna koji Milorad Dodik odavno sanja, a to je secesija.

BAJROVIĆ: U pitanju su dvije adrese. Jedna je Ministarstvo vanjske trgovine. Osoba koja je zadužena za izdavanje tih dozvola bila je uključena u veliku, možda i najveću poslijeratnu aferu nelegalne trgovine oružjem. Druga adresa je Ministarstvo odbrane na čijem je čelu ministrica Marina Pendeš, koja je direktno odgovorna Draganu Čoviću, Dodikovom savezniku. Treći igrač je Obavještajno sigurnosna agencija (OSA), ali ona ne daje dozvole, već samo mišljenje da li onaj ko nabavlja oružje predstavlja prijetnju po ustavni poredak. Prema tome, o nabavci su odlučivale dvije osobe koje su direktno povezane sa alijansom Dodik-Čović.

KRSMANOVIĆ: U MUP-u ima dosta školovanih policajaca, profesionalaca, kojima nije svejedno kada vide da njihova institucija pod izgovorom borbe protiv terorizma dobija vojni karakter. Zaista se može postaviti pitanje da li će Dodik predati vlast ako doživi poraz na izborima. Ali ko se igra rata, rat će mu sigurno doći glave. Dok sam bio načelnik opštine Foča vidio sam da su djeca poginulih boraca i šehida laka meta za one koji nemaju dobre namjere. Tom djecom se lako može manipullsatl. Posebno kada se ima u vidu kakav je obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini - još uvijek imamo dvije škoie pod istim krovom i različite nastavne programe. Tri naroda - tri istorije. Ukoliko se stanje u regionu promijeni, to može da izmakne kontroli. U ovom trenutku Srbija je bitan faktor stabilnosti. Kosovski problem je pod kontrolom, međutim u Srbiji postoje jake snage koje se opiru rješavanju tog problema. Ukoliko bi došlo do promjena u Srbiji i do povratka ekstremnih nacionalista, onda bi Kosovo i Republika Srpska mogli biti upaljač koji bi ponovo destabllizovao regiju Balkana.

BAJROVIĆ: Mislim da bi ove ratne igre mogle izmaći kontroli. Pogledajmo kako se ponašaju susjedi. Hrvatska nije svjesna svoje pozicije i ponaša se kao da iza sebe ima cijelu NATO vojsku. Ona pokušava da iskoristi svoje članstvo u Evropskoj uniji da bi u Bosni i Hercegovini ostvarila svoje ratne ciljeve, što je vrlo opasno. Što se tiče odnosa Srbije prema BiH ja mislim da tu nema nekih značajnih promjena. Dugoročna politika Srbije zasnovana je na ideji da se Kosovo u pogodnom trenutku pokuša zamijeniti za dio Bosne i Hetcegovine, uz podršku međunarodne zajednice.

(Radio Slobodna Evropa)
(foto: Courtasy Image)