Pjesmu Ranka Risojevica "Povratak Vladimira Bogoslovskog", posvecenu profesoru matematike u banjaluckoj Gimnaziji sezdesetih godina proslog stoljeca, sam dobio na fejzbuku. Za one mladje, profesor Vladimir Bogoslovski je bio pojam profesora koji se trudio da ne bude "bauk profesor" i koji je u svakom uceniku vidio licnost i za svakog imao lijep i duhovit komentar ili savjet. . Bio je jedan od profesora banjalucke Gimnazije koga se njegovi ucenici i nakon vise od pola stoljeca rado sjecaju i u tim sjecanjima iskazuju postovanje i ljubav kojima ih je on nekada, pored matematike, ucio. Za generacije sezdesetih i sedamdesetih bio je legenda ravna profesoru Nakicu.
Iznenadjuje saznanje da pisuci o profesoru Bogoslovskom, njegov mladji kolega profesor i knjizevnik Ranko Risojevic, nema namjeru da izrazi ljubav i postovanje. Iz njemu poznatih razloga on kao da ima namjeru da dovode u sumnju obrazovanje profesora Bogoslovkog (..."profesor matematike, ako je bio profesor..."). Pa zatim, jer mu vjerovatno za njegovu teoriju jedan Rus nije dovoljan, on generalise i siri sumnju na sve Ruse koji su se skrasili na Balkanu. Po Ranku Risojevicu, nagradjivanom i slavljenom banjaluckom knjizevnku i profesoru matematike, ti Rusi su "bili sto su htjeli"...i "cega su se dosjetili..." "...a znali su dovoljno da svakog ubijede..." Dakle, po Ranku Risojevicu oni zapravo nisu znali, vec su znali dovoljno (za dvicu?) da svakog ubijede. Umjesto insinuacije, bilo bi fer da je Risojevic, jasno rekao da Bogoslovski nije profesor i ponudio dokaze za to, naravno, ako ih ima.
Ni to nije Ranku Risojevicu dovoljno, pa on na kraju svoje prozne pjesme pominje navodnu pricu Bogoslovskog o snu u kome se vraca u majcinu utrobu. Nadovezujuci se na taj navodni san, Risojevic za cin sahranjivanja Bogoslovskog u majcin grob kaze: "...nego baš s njom, u njen grob, kao u utrobu...". Po Risojevicu, gresno, jer za taj cin on kaze:" ...Tako je i bilo, oprosti nam Bože grešnima." Izmisljena prica o izmisljenom snu ujedinjene sa cinjenicom da je sahranjen u majcin grob sluze Risojevicu da optuzi profesora Bogoslovskog za grijeh. On kao da previdja cinjenicu da su hiljade i hiljade ljudi, i prije i nakon profesora Bogovslovskog i njegovog navodnog sna, sahranjivani u grob ili grobnicu predaka, pa i majki, i nikome nije palo na pamet da u tome vidi ulazak u njihove utrobe.
Valjda ce Bog oprostiti i gresnom Ranku Risojevicu, jer zelim da vjerujem da mu je ova prozna pjesma bila samo plod jednog loseg stvaralackog sna.
********************
Ostavljam vama samima da prosudite koliko moj utisak o ovoj pjesmi ima realnog osnova.
Uz to vam nudim na citanje i tekst Zorana S. Mackica, arhivskog savjetnika u Arhivu RS, "Banjalucki Rusi". Da li su i svi ti izbjegli Rusi, inzinjeri, profesori, ljekari, umjetnici koje Mackic, imenom i prezimenom pominje u svom tekstu, bili "sto su htjeli, sto su znali, cega su se dosjetili, a znali dovoljno da svakog ubijede..."?
***********************
Ranko Risojević: Povratak Vladimira Bogoslovskog
Živio je jednom, već prilično davno,
ruski emigrant, Vladimir Bogoslovski,
s majkom sve dok nije umrla i ovdje sahranjena;
profesor matematike, ako je bio profesor,
mnogi su Rusi kod nas tada bili šta su htjeli,
šta su znali, čega bi se dosjetili,
a znali su dovoljno da svakog ubijede,
kako su prošli dovoljno škola,
dovoljno kilometara i svake patnje,
da mogu ovdje, možda kao predah,
dok im se ne otvore putevi dalje,
tamo gdje se govore jezici koje su znali,
da mogu ovdje, na nekom Balkanu,
opravdati prihvatanje, hljeb i so.
Ovaj profesor, ako je bio profesor,
a predavao je matematiku na svoj način,
ocjenjujući blago i vodeći računa
da svaka ocjena opravda neko znanje,
bilo čega korisnog, ko bi se sjetio samo,
šta će ustrebati u životu ovome đaku,
ovoj djevojci koju čeka kuhinja i muž,
i ko zna koje izgnanstvo poput njegovog,
ovaj profesor, pred smrt, ovdje,
sa ženom i bez sina koji je nastavio seobe,
sve do Beča, govorio je o svom snu,
u kome se vraća u majčinu utrobu,
sasvim mali, baš onakav kakav se i rodio.
Kada je došlo vrijeme, njegova žena,
sada udovica, Karolina, zvana Draga,
kćerka banjalučkog Jevreja, Gotliba,
rekla je parohu da je posljednja želja njenog muža
da se sahrani sa svojom majkom,
ali ne u još jednu grobnicu, pored njene,
nego baš s njom, u njen grob, kao u utrobu.
Tako je i bilo, oprosti nam Bože grešnima.
Ranko Risojević
**********************************
Banjalučki Rusi
Burne godine Prvog svjetskog rata, Oktobarske revolucije i građanskog rata u Rusiji okončaše se slomom Ruske armije generala Petra Nikolajeviča Vrangela.
U razložnom strahu od boljševičkih represalija, oko 150.000 pripadnika poražene armije i civila ukrcano je u krimskim lukama na oko 150 brodova i otplovilo ka Bosforu. Velik dio izbjegličkog talasa razlio se po Kraljevini SHS. Broj izbjeglica koje su došle u našu zemlju kreće se između 50.000 i 70.000.
U granicama mogućnosti koje je imala ratom opustošena zemlja, a Srbija posebno, izbjeglicama iz Rusije pružena je svekolika pomoć i podrška. Novoj domovini izbjeglice se odužiše na najbolji mogući način. Hiljade obrazovanih ljudi bili su neophodni državi koja je stasavala i iz koje je po propasti Austrougarske masovno iseljavalo neslovensko stanovništvo.
Prvi emigranti iz Rusije, njih 126, stigoše u Banjaluku sredinom 1921. U ovoj grupi nađoše se i ličnosti poput književnika i pukovnika Vasilija Mihailoviča Kaškarova, člana ruske Dume i čuvenog pravnika Erasta Andrejeviča Isejeva, general-lajtnanta Artemija Solomonoviča Vartanova, likovnog umjetnika Fedora Nikitoviča Sahna i kompozitora Rafaila Jeronimoviča Arnerija...
Po dolasku u Kraljevinu SHS emigranti iz Rusije ustanoviše razuđen sistem udruženja raznolike orijentacije, od onih prevashodno ili isključivo socijalnog do onih naučnog karaktera. Posebno mjesto među njima pripada ruskim kolonijama, koje su okupljale emigrante koji nisu bili pripadnici vojnih formacija. Kolonije su svojim članovima pružale pomoć u toku obrazovanja, rješavanja socijalnih problema, ostvarivanja zdravstvene zaštite i sl.
Ruske kolonije početkom 30-ih počeše da polako i sigurno odumiru. Otad članstvo u kolonijama više nije bilo obavezno za lica koja su stekla državljanstvo, pa je broj članova rapidno smanjivan. Pored toga, monarhistička usmjerenost rukovodstva je sve češće dolazila u sukob liberalnijim stavovima mlađeg naraštaja. Identičan razvojni put prošla je i banjalučka Ruska kolonija.
Među najznačajnije emigrantske organizacije valja uvrstiti Rusku maticu koja je, preko Centrale u Ljubljani i mjesnih podružnica, djelovala širom Kraljevine. Osnovana je po uzoru na matice ostalih slovenskih naroda, koje su odigrale ključnu ulogu u očuvanju i razvoju njihovog nacionalnog identiteta.
Ruska matica osnovana je kao kulturno društvo, sa zadatkom da podupire razvoj nacionalne svijesti, pruža pomoć pri obrazovanju i da ruske emigrante povezuje na nacionalnoj i kulturnoj osnovi. Želja i potreba za ovakvim djelovanjem lako je objašnjiva. Dugo je u ovim krugovima živjela nada da je emigrantski status privremen i da će po padu boljševičkog režima uslijediti povratak u "rodinu". Mlađi naraštaj je bio pragmatičniji. Nostalgija za domovinom kod njih nije bila tako izražena, a antikomunističko raspoloženje ni izbliza tako snažno. Do jače integracije emigranata u novu sredinu dolazilo je tek kada je postalo izvjesno da boljševička Rusija nije kratkotrajna pojava.
Banjalučka podružnica Ruske matice osnovana je 4. novembra 1925. Za prvog predsjednika izabran je književnik V. M. Kaškarov, za potpredsjednika Ljubomir Dimitrijević, za blagajnika Vadim Konstantinov, a za tajnika Ivan Novicki, dok su upravu činili Mićo Baslać, Savo Samardžija, Dušan Mačkić, Marina Popović, David Pavlišin, Milan Puhalo, Boris Jakovljev, Vsevolod Lukaševič, Rafail Arneri i Vladimir Pčeljnikov. Za predsjednika Nadzornog odbora izabran je Aleksej Judin, za potpredsjednika Sergej Burskij, a za članove Vladimir Bogoslovski, Semen Družinjin i Georgij Sorokin.
Pored njih, Ruska matica je okupila još 46 članova, među kojima i dobar broj poznatih Banjalučana: Đoku Koljevića, Stojana Borovnicu, Maru Popović-Borovnica, Bogdana Miškovića, Čedu Kovačevića, Dušana Puvačića, Uroša Stefanovića, Dragutina Kokanovića...
Dugotrajna izloženost asimilacionom uticaju pobudila je među emigrantima želju da očuvaju nacionalni identitet. Ruska matica organizovala je brojna predavanja kulturnog, literarnog i nacionalnog sadržaja. Na literarnim večerima gostovali su književnici i pjesnici, mladi su nastupali sa referatima na zadate literarne ili nacionalne teme, formirana je Biblioteka Ruske matice. U čitaonici su bili dostupni časopisi i publikacije iz evropskih emigrantskih centara, kao i beogradsko "Novoe vremja", "Poslednje novosti", "Vazroždenie" i druge.
Djelovanje u relativno malom mjestu, kakva je između dva svjetska rata bila Banjaluka, bilo je ograničeno brojnim specifičnostima i praćeno poteškoćama i nedaćama. Pored Kolonije i Matice, u Banjaluci su djelovali Društvo ruskih oficira, Ruski radnički hrišćanski pokret, Nacionalno-radnički savjet novog pokoljenja, Ruski soko, Odred ruskih skauta i Društvo ruskog Crvenog krsta.
Uporedo sa osipanjem Ruske kolonije, emigranti su pristupali brojnim mjesnim udruženjima. Velik broj ih je, na primjer, nastupao u crkvenim horovima srpskih hramova. Istaknuti članovi Banjalučkog šahovskog kluba bili su Pavel Didzinski, Aleksandar Jeršov, Boris Bojev, sudija Ivan Kirov, Aleksandar Mordvinov, Ivan Jagotincev i Nikolaj Belonin, Konstantin Gazdanov bio je član uprave Vrbaskog kola jahača "Vojvoda Mrkonjić"...
Neizmjeran je ali i neopravdano zaboravljen doprinos emigranata iz Rusije privrednom, društvenom i kulturnom napretku Banjaluke. Snažan impuls banjalučkom pozorištu dali su reditelj Aleksandar Aleksandrovič Vereščagin, glumica i pjevačica Irina Petrovna Astrova, glumica Iraida Gejer-Lomonosova Komarevska, reditelj, glumac i pedagog Aleksandar Filipovič Čerepov, scenograf i kostimograf Jurij Driženko, čija kćerka Svjetlana prije koju godinu pokloni Narodnom pozorištu i Banjaluci četiri slike svog oca.
Freske, ikone i ikonostas pravoslavnog hrama Svete trojice živopisa Petar Suhačev, a plan za ikonostas, ustolovanije i polilej izradi arhitekta Grigorij Ivanovič Samojlov.
Monumentalnu palatu Državne hipotekarne banke reljefima i bronzanim skulpturama ukrasi Vladimir Pavlovič Zagorodnjuk, a prema skicama Stepana Fedoroviča Kolesnikova.
Arhitekte iz Rusije ostaviše iza sebe brojna banjalučka zdanja i privatne vile: Nikolaj Ivanovič Fedorov, Grigorij Ivanovič Samojlov, Viktor Zelinski, Jevstatij Ignatijevič Mamukov, supružnici Aleksandar i Ksenija Medvedevi.
Nastavnik u Prijedoru Pavel Žitecki ostavio je iza sebe značajno likovno nasljeđe, a gimnazijski profesor Vladimir Kuragin otvorio je 15. januara 1928. privatnu muzičku školu. U sjećanju ostade i muzičar Georgij Plehanov.
Velik broj šumarskih inženjera dao je ogroman doprinos na planu gazdovanja šumskim bogatstvom: Evgenij Antonevič, Nikolaj Belonin, Igor Vjatkin, Aleksandar Panov, Sergej Stepanov, Ivan Sinjicki, Nikolaj Bukin, Vasilij Polferov, Vjačeslav Poplavski, Nikolaj Popjonov, Aleksej Levšin, Sergej Lazarev, Vladimir Hvorostin...
Silan je i doprinos građevinskih inženjera Pavela Didzinskog, Petra Popovičenka, Aleksandra Mordvinova, Nikolaja Pogoreckog, Viktora Sidnjenka, Sergeja Šuljgina, Konstantina Gazdanova i Vartana Asaturova, agronoma Viktora Bjeljajeva, Alekseja Bogoslovskog, Nikolaja Belonina, Vjačeslava Drozdovskog, Dimitrija Nekrašenka, Georgija Protopopova, Viktora Žvirblisa i Nikolaja Fatejeva, hidroinženjera Aleksandra Jeršova, rudarskog inženjera Sergeja Pavlova, mašinskog inženjera Vitalija Ribkina...
Banjaluka je upoznala i brojne istaknute ljekare: Mihaila Nagornog, Jekaterinu Ribkin-Murza, Boleslava Splavskog, Semena Maksimova, Jekaterinu Šišlov-Merkulovu, Veru Pstrocki, Pavela Pregl-Berezovskog, Spiridona Borodina, Mihaila Usatij-Sidorenka, Nataliju Željeznovu...
U našem je gradu djelovao i velik broj pedagoga: Vladimir Bogoslovski, Aleksandar Davidov, Ivan Pavlovski, Andrej Jegorov, Vjačeslav Drozdovski, Nikolaj Zolotarenko, Ana Kaube-Uzelac, Boris Kačalov, Aleksandar Kosmodeli, Viktor Oberemok, Vitalij Ribkin, Stepan Sjerikov, Aleksej Firsov, Semen Špirko, Igor i Klavdija Meljnicki, Ivan Feofilaktov, Genadij Krasnov, Vladimir Pčeljnikov...
Studentima banjalučkog Mašinskog fakulteta u sjećanju ostade profesor Vasilij Zaharovič Andrejev.
Pod ustaškom vladavinom Ruska kolonija je odigrala značajnu zaštitničku ulogu, koristeći činjenicu da mnogi njeni članovi nisu stekli državljanstvo, te su tako izbjegli regrutovanje u ustaške postrojbe. Oktobra 1941. u okviru Kolonije formiran je i odsjek Nacionalne mladeži. Tako su mladi Rusi izbjegli opštu obavezu upisivanja u redove Ustaške mladeži.
Komunističke vlasti nisu prema ruskim udruženjima bile blagonaklone. Valjalo je Sovjetskom Savezu i Crvenoj armiji vratiti partijske dugove. Već za koji mjesec "banjalučki Rusi" mogli su da se nabroje na prste jer su se listom uputili ka Zagrebu, Sarajevu i Beogradu. Oni malobrojni preostali postali su nečujni i nevidljivi. U novostvorenoj atmosferi bratstva-jedinstva postalo je nezamislivo bilo kakvo organizovanje na nacionalnoj osnovi. Malobrojna ali snažna, ugledna i uticajna ruska zajednica u Banjaluci prestala je da postoji.
Na kraju, spomenimo i slučaj našeg bivšeg sugrađanina Sergeja Bjeljajeva koji je u Konjicu organizovao čuvene "Djevojke sa Neretve" i sa njima pobrao i svjetsku slavu. Kada se u ljeto 1995. rasplamsao rat u Čečeniji, presretne ga i premlati grupa konjičkih siledžija, uz poruku: Ovo ti je za ono što Rusi rade našoj braći Čečenima! Sa najlon kesom u ruci i pod ruku sa svojom suprugom muslimankom, pješke se zaputio u Mostar, gdje su mu prijatelji obezbijedili avionsku kartu, garancije i američku vizu.
Zoran S. Mačkić
11.03.2013
11.03.2013
(Autor je arhivski savjetnik u Arhivu RS)
Risojevic, odrastao sa majkom i babom, sa sela u provinciji, onda u malo vecu kasabu, pa u Sarajevo na fakultet. Sve to ostavii na ljude neke teskobe i ljubomore! Mozda, i zato, nije voleo konkurenciju ������ pa se okomio na onoga ko se prvi setio sa majkom da se sahrani ...
ReplyDeleteČitam ovaj tekst i ne mogu sebi da dođem ... kako je moguće da se jedan davno umrli Gospodin i profesor Banjalučke Gimnazije Vladimir Bogoslovski , sada i na ovakav način prevrće po nekakvim "snovima" i "pjesmama" od strane čovjeka koji nikada , očito je , neće biti ni blizu prof. Bogoslovskom , jer sve to o njemu je mogao reći i "napisati" još za života istog nam cjenjenog Gospodina i profesora , ali ... ali trebalo je stisnuti i imati petlju , jer možda bi stigao i odgovor . A ovakvo užasno insinuiranje i pominjanje groba i Majke , neutemeljeno objeđivanje , nemjerljivo večeg , boljeg i dražeg nam profesora , nego što je seoski "pjesnik" , je u najmanju ruku bijedno i jadno . Trebao je pisac ovakog teksta prvo razgovarati sam sa sobom , pa poći prvo od sebe samog , ko je , šta je odakle je i ne bi mu palo na pamet da radi i "piše" ovakve stvari . Moram dodati da sam imao sreću da mi je prof.Bogoslovski predavao matematiku i sve što je mislio , rekao i kako nas je istu učio , bio je u pravu ... znali smo za dvicu , a bio sam počašćen što sam mu nosio dnevnik i veoma često ceger i kišobran do i od kuće .
ReplyDeleteMoram reći da mi je nakon čitanja ove pjesme ostao vrlo čudan, nekako ružan osjećaj.
ReplyDelete...“profesor matematike, ako je bio profesor“...zaista, na šta to autor misli? Djaci valjda znaju da je bio profesor!! Mogu samo reći da je prof. Bogoslovski bio pravi, veliki profesor, čija su predavanja bila kristalno jasna! I da su mnogi iz mog razreda kojem je predavao, stekli itekako dobar temelj, pa su i sami postali profesori (dvoje baš profesori matematike), inžinjeri...
Naš profesor je umro davno, 1971. godine. Ali eto, profesora ima ko da brani, njegovi djaci! Oni najbolje znaju.
a profesora Vladimira Bogoslovskog vezuju me najprijatnije uspomene iz Gimnazijskih dana. Bio je izuzetan profesor i pedagog, blage naravi, specificnog smisla za humor! Cast mi je i zadovoljstvo da je bio i moj profesor! Neka pociva u miru, njegovi ucenici ga pamte samo po dobru!
ReplyDeleteProfesor Bogoslovski je moj najdraži i najbolji profa ne zbog petice ,niti što me zvao svojim asistentom.Risojevića sam upoznao sada i razočaran sam.
ReplyDeleteSigurno je Risojevic imao slabu ocjenu.Bog mi je predavao jednu godinu mislim u II razredu.Bio je ok nije gnjavio I bio je vrlo duhovit.
ReplyDeleteNe znam sta bi Ranku da ovako nesto ruzno pise o bilo kome a kamoli o profesoru Bogoslovskom.
ReplyDeleteTako je Sopen tvoj komentár je zreo i praví. Pozdrav
ReplyDeleteOvo je prva pjesma ovog nazovi pjesnika koju sam pročitao, a sad vidim i zbog čega,a i da nisam na gubitku.
ReplyDeleteR. Risojević je ćini mi se kratko predavao u našoj gimnaziji. Ne poznam ga i niko mi o njemu kao profesoru nije ništa rekao. Znači nepamtljiv je. Poznat je više kao direktor i urednik nego kao pisac. Znači zna se laktat. Profesor Bogoslovski je silne generacije odgojio. Znači treba ga pamtiti kao dobrog.
ReplyDeleteNišta mi nije jasno! Moj stari poznanik i radni kolega sa Radija je intonirao čudnu "polemiku", koja se izvrgla u svoju suprotnost! Prvo, nije u pitanju "pjesma u prozi"! Drugo, jezik poezije ne dozvoljava ovako gruba "učitaanja"! Mnogi napadaju Risojevića sto puta gore nego što Risojević "napada" Bogoslovskog! Risojevića, čak, jedan "genije" naziva seljačkim pjesnikom! Šta bi to trebalo da znači? Risojević je jedan od uglednijih savremenih srpskih pjesnika, bogatog i raznovrsnog djela, i svi koji ga tako "nisko" napadaju razgolićuju svoju "umnost". Nije, gospodo, lako polemisati! No, ove elektronske bjeline i služe, izgleda, da neki "potvrde" sebe i svoje komplekse.
ReplyDeleteLjiljana u pravu si - nije lako polemisati! Neki od komentarora su pretjerali vjerovatno pod uticajem emocija jer im je neko dirnuo u omiljenog profesora. Ali, Ljiljo i ti si podlegla slicnom iskusenju, pa i ti pretjerujes udarajuci nisko po necijoj umnosti i kompleksima. Pri tom cak i ne imenujes kome to upucujes tako da se sve to moze pripisati svima - onako djuture! Vise bih cijenio tvoj komentar da si cinjenicama opovrgla moje navode. Bez toga izgleda kao da se javljas da branis lik i djelo Ranka Risojevica. Preporucam ti da izidjes iz sjene velicine ovog knjizevnika i protumacis samo ovu pjesmu o Bogoslovskom jer ja samo o njoj govorim. Knjizevna forma je prvo o cemu polemises, ali pri tom navodeci moje rijeci pogresno. Forma (nazovi je kako hoces) je upotrebljena bas zato da bi se izrecene insinuacije , ako zatreba, branile onako kako ih ti branis: “jezik poezije ne dozvoljava ovako gruba “ucitavanja””. Ne sporim da je Risojevic” jedan od uglednijih savremenih srpskih pjesnika, bogatog i raznovrsnog djela “ kako kazes. Ko sam ja da o tome dajem svoje misljenje i sud!? Ali sam siguran da sam njegove rijeci o Bogoslovskom u ovoj “pjesmi” protumacio onako kako ih je on napisao. Kao sto rekoh, svakome se desi los dan (san), pa i Ranku Risojevicu. Istina, nekom rjedje – nekom drugom cesce!
ReplyDeleteNije ni meni ništa jasno gospodjo Nadj. Ovdje nije bitno da li je pjesma u prozi ili priča u poeziji. Bitno je da je pisac R. Risojević bez ikakvog povoda onako usputno posumnjao u profesuru starog omiljenog pedagoga. Zašto? Zavist ili površnost, nije bitno. Ništa nas niste podučili. Kako analizirati pjesmu ‘uglednijeg srpskog savremenog pjesnika’?
ReplyDeleteKako sam na neki način prozvan od Ljiljane Nađ ("genije" itd. ) moram i odgovoriti. Nisam napisao kako ona piše seljački pjesnik , nego seoski "pjesnik" , misleći pri tom na njegov nizak i vulgaran nivo pisanja o prof. Bogoslovskom . Nije lako polemisati , ali nije lako ni pisati , pogotovo škrabotine , a od strane kako Ljiljana reče "uglednog savremenog srpskog pjesnika" ... ?! A njegovo bogato i raznovrsno djelo evo baš polemišemo ... !
ReplyDelete