Kad se nakon osam mjeseci vratis u svoj grad, svoj stan, prvo pregledas ima li ostecenja, provjeris cistocu, predjes prstom po namjestaju da provjeris prasinu. Ako si bio dovoljno iskusan, ovo zadnje ti nece ni trebati, jer si sav namjestaj prije napustanja stana prekrio starim carsafima, zavjesama koje vise ne pasu izabranici srca tvog...
Slijedeca faza je ukjucivanje interneta u stanu, kupovina novih kartica za mobilne telefone. To se uvijek mora odraditi vec prvog dana po dolasku.
Odmah, istog tog dana, dolazi na red i popunjavanje frizidera, jer ziv covjek mora jesti.
E, da bi se to izvelo treba otici na pijacu koju danas svi zovemo Trznica. Sjecam se kako sam nekada, prvo sa mamom, kasnije sa suprugom na tu istu pijacu, koju danas nazivamo Trznicom, isao kao na prisilni rad. Bilo je dosadno do bola! Uvijek sam jedva cekao da se to zavrsi.
A danas - drugi covjek! Radujem se odlasku na pijacu. Pricam o tome danima ranije. Jer kad udjem na Trznicu nadjem se u poznatom ambijentu, srecem poznate trgovce, ponekad i nekog poznatog mi iz onog, bivseg zivota.... Tu sam prepoznat. Tu, na pijaci, nas vjerno ceka nasa kajmak zena (svako ima svoju kajmak zenu, zenu za jaja, zenu za gljive, grinzajg... Njeni proizvdi su najbolji na pijaci, jel' da? Nasa Bogdana se obraduje kad me ugleda k'o svome najrodjenijem, jer ona zna da ce od sada, za duzi period imati stalne musterije. Ona me odvodi kod svojih kona da kupim domaci puter, domaca jaja, domacu piletinu, domacu slaninu... Sve domace! Kod Bogdane ostavljam kese sa prethodno kupljenom robom da ih ne vucem dok dokupljujem A te plasticne kese kao da su napravljene tako da ti se nakon pet minuta nosenja rucka urezu u prste i uz to prijeti da ce svakog trenutka puknuti i da ces po ispucalom betonu Trznice prosuti kupljene namirnice.
Znam, tu pomazu ona kolica za pijacu, koja banjalucke gospodje nekako posebno, kao sa ponosom, vuku iza sebe. Ali ja, kad sam idem na pijacu, idem da kupim samo nekoliko stvari i ta kolica ne ponesem. Kasnije se kajem, ali kasno...
A onda - potajno i neprimjetno zagledanje u lica kupaca-prolaznika. Je li mi ovaj poznat odnekud? Da li sam sa njom isao u osnovnu? Je li to zena onog mog prijatelja, ili ja to samo umisljam? Sjeca li je ona mene? Prepoznaje li me on ili sam se toliko izmijenio? Pazite na ovo - izmijenio. NIkada ostario. Samo izmijenieo...To je mnogo bolje! Pa jos, izmijenio na bolje! Kako li se zove ovaj sto mi prilazi? Je li to on? Ime mi ne dolazi na pamet a vec smo tako blizu? Da li mu se javiti i priznati zaborav ili ne? Srescu ga drugi put a do tada cu se vjerovatno sjetiti imena...
I tako, nako zarsene kupovine, natrpan kesama koje se urezuju u prste, polazim prema autu i sretnem, koga drugoga vec mog druga Marija. Zamislite, nas dvojica koji se skoro svakodnevno dogovaramo nesto o Parkicu na daljini od skoro deset hiljada kilometara, sretnemo se slucajno, bas mog prvog dana u Banjaluci, i to bas na pijaci! I dok Mariu objasnjavam da mu se nisam javio jer sam tek prije desetak minuta kupio novu karticu, pored nas dostojanstveno prolazi moja prijateljica Jaca- Jaca sa Radija. Ispravljenih ledja, lijepo obucena, sa urednom frizurom, kao i uvijek, dostojanstveno nosi pune kese grincajga i ostalih namirnica. Kese koje se i njoj nemilosrdno urezuju u prste. Zato je nas susret kratak uz dogovor da se uskoro nadjemo.
Samo ova dva slucajna susreta su mi dovoljna da budem zadovoljan sto sam ponovo dosao u svoj grad. U Torontu gdje zivim i koji isto tako volim jer je on, onakav kakav jeste, postao moj novi grad, ovakvi susreti se ne desavaju.
No comments:
Post a Comment