Blaž Kotarac - Koki: "Koronotonci” trče počasni krug (3)

Nastavljamo sa Blažovim aprilskim setnjama praznim Beogradom sa prijateljem i kosarkaskim trenerom Vladom Đurovićem . 
Njegova treca setnja, 26. aprila 2020. – Skupština - Bulevar KA – Tašmajdan – Skupština

******************************

Maltene, izgledalo je kao i predhodnog dana, kako se ono kaže,,,ista meta, isto ostojanje”!  Predivan, topli sunčan dan, s vazduhom  čistim, svježim,  da ne može biti bolji, (ili se to meni pričinjava poslije onog, 40.to dnevnog, kućno– sobne, radijatorske zagušljivosti,i, još sa mješavinom koje kakvom mučkalicom od predloženih dezinfekcionih    tekućina).....                                                                                                                Elem, Đura i ja,startovali smo  na istom mjestu kod Skupštine i odmah produžili avetinjsko pustim Bulevarom ,,AK”, do,pod zavjesama, zatvorenog Restorana ,,Madere”.

  

   

                                                  

Uđosmo u naš Taš, laganim hodom pređošmo pokraj spomenika naših, ,,pjesnikinje” ,,Ne, nemoj mi prići, hoću iz daleka da,….drage nam baka Dese (D.Maksimović) i  proznog pisca, književnika, Miše.Pavića, obrnušmo već oprobani, provjereni krug i stigošmo do,a, šta drugo, već zatvorene ,,Poslednje Šanse!”.

Pogled nam se zadrža, po tašmajdanskim stazama, šetalištima. Ovaj put, učini mi se mnogo više ” nego prošli put, generacijsko - penzionerskih ,,sapatnika – suputnika, idu, nekako se kreću, po jedno ili dvoje, tiho, ne čujno,najtiše…                                                                                                                                        

Gledam onako,em, velik park, em, ima dosta ljudi,em, nekad je ovdje bilo tašmajdansko groblje,em,....              I, đavo u meni proradi,..mala asocijacija, I… pade mi na pamet davno, meni, namenjeni vic– šala, a,u, vezi mojih zemljaka, još kad sam pristigo u Bgd, na moj govor i izgovor onih rodnih bosanskih riječi i izraza, koje su odudarale od ovo beogradskog dijalekta,…s razlogom!....                                                                   

Elem,  zaposlio se  Huso u velikom gradu j i dolazio redovno, mjesečno, kući ali, jedno vrijeme nema ga, i kad se napokon pojavio, pita ga jaran Haso, gdje si bolan, šta je s tobom, nema te?  Ma,Haso, pusti me, imao sam pa sa malom stankom izgovori …,,sahranu” mom kolegi, (zaboravio onaj domaći izraz ,,đenazu”), ,..

Gleda ga Haso začuđeno, ne kapira, a, Huso, misli se, misli,pa, skupi prste na šaci i kaže,..bolan, to ti je ono, ima puno,puno insana a nigdje žive duše!  Baš tako mi je i ovdje izgledalo!                                      

Nažalost, nekako mi je tužan ovogodišnji, ovaj moj, tašmajdanski park. Nisam ove godine osjetio dolazak onog pravog, ranog, proljeća uz miris i pogled na procvetale krošnje i nasmijane i vedre mi komšije.

Pozdravišmo se i, svako na svoju stranu i ja uz tihi zvižduk Bajage i njegovog ,,Buđenja ranog proleća“.     Do sledećeg viđenja.  Pozdrav od Kokia 

Razgovor sa Bošom Tanjevićem

Dobijem zadatak od kapitana Angela da nazovem Bogdana - Bošu Tanjevića i provjerim s njim tehničke detalje vezane za slijedeći ZOOM sastanak košarkaša Borca na kome je Boša trebao biti gost – kapitenovo iznanadjenje!

U medjuvremenu je, cujem, iznenadjenje već provaljeno – a i kako ne bi, kad smo mi košarkaši prilicni laprdavci! Samo tako je moguće objasniti da je iznenadjenje, čuvano kao najveca tajna,  provaljeno. Kao što i svaki drugi dogadjaj, i ovo otkrivanje iznenadjenja, ima i svoju dobru stranu. Sada, ne čekajuci da detalji isčeznu iz moje memorije, mogu ponešto napisati o mojim nedavnim, vrlo prijatnim, razgovorima sa Bošom.

Moram odmah reći da se sa Bošom nikad ranije nisam upoznao, ali bio mi je oduvijek blizak i po svom vrijednom i istrajnom radu, entuzijazmu, viteškom odnosu prema sportu, predanosti...

Sjecam se da sam ga nekada davno, sezdesetih godina proslog vijeka, gledao kada je kao  junior sarajevskog Željeznicara igrao na juniorskom prvenstvu BiH u Banjaluci. Pamtim i sada njegovo i Pimpekovo zagrijavanje iza kosa, onog do svlačionica, na Stadionu sportskih igara. Pamtim ga kao igraca Želje, juniorskog reprezentativca Jugoslavije, kasnije igrača OKK Beograda. Sjecam se da je u 24. godini, 1971. godine iznenada napustio igračku karijeru i postao trener KK Bosna, koju od drugoligaša dovodi do dvostrukog šampiona i osvajača kupa Jugoslavije. Pa onda 1979. sa Bosnom postaje šampion Evrope – do tada najveći uspijeh jednog jugoslovenskog košarkaskog kluba! 

Kao trener, sa juniorskom reprezentacijom Jugoslavije 1974. osvaja prvenstvo Evrope. Sa najboljom selekcijom Jugoslavije koju je vodio od 1980-82. osvaja evropsko srebro,  bronzu na Univerzijadi… Onda odlazi u Italiju. Drugoligaša Juventus Kazertu uvodi u prvu Italijansku ligu i jedne od narednih godina postaje vicešampion Italije. Sa Olimpijom iz Milana 1995/96. osvaja kup i prvenstvo Italije. Sa reprezentacijom Italije 1999. osvaja šesto mjesto na svjetskom prvenstvu, šampionat Evrope i peto mjesto na Olimpijskim igrama 2000. godine. 2001/02 sa Asvelom osvaja prvenstvo Francuske. Od 2004. preuzima reprezentaciju Turske sa kojom 2010. postaje vicešampion svijeta i osvaja zlatnu medalju na Mediteranskim igrama 2013…

Necu dalje da vas ne umorim! Moze li bolje i više?!
Samo cu reći da nisam nabrojao ni polovinu sportskih uspijeha ovog covjeka.

I da ne zaboravim, 2019. Boša Tanjević je izabran u svjetsku Košarkašku kucu slavnih!

Šta dalje reći?!

Boša je, i pored svih pobrojanih i nepobrojanih uspijeha, ostao ono što je uvijek i bio: sarajevska košarkaška raja,  iskreni i veliki  covjek koji je za sebe jedino isticao da je po rodjenju Crnogorac a po izboru Sarajlija!

Kako pričati sa čovjekom koji je osvojio baš sve sto se u sportu moglo osvojiti?!

Sa Bošom – vrlo jednostavno!

Razgovor teče kao da se poznajemo stotinu godina! S teme na temu. Najmanje ' skoro pa nista, o njegovim uspijesima. Pošto prica sa Banjalucaninom, sjeca se da je u Banjaluci nekih sezdesetih osvojio juniorsko rukometno prvenstvo BiH, jer je prije košarke igrao rukomet. Onda je godinu kasnije 1964. osvojio košarkaško republicko juniorsko prvenstvo, koga sam, sjećam se, gledao. Sjećam se da je tu nekako pocela moja idila sa košarkom, koja, evo, traje i danas.

S njemu svojstvenim entuzijazmom Boša se sjeća banjaluckog rukometnog trenera i sportskog entuzijaste Branka Jankoviča (sa kojim sam, da se i ja pohvalim,  1974. osvojio Majsku nagradu SOFKe Banjaluka)...






...banjalucke rukometne legende Jerolima - Jerke Karadže, koji mu je bio i ostao sportski uzor!








Kad pričas sa Bošom ne trebaš birati teme.
One same dolaze jedna za drugom - spontano i logično!

Pričamo tako i o porijeklu mog prezimena koje je raširenije u Turskoj nego na Balkanu, a Boša to zna, jer desetak godina živio u Turskoj. Spomenemo i grad Čanakkale, čiji dio je i istorijska Troja. Ispričam mu ukratko šaljivu priču u mom porijeklu; o seobi slavenskog plemena sa južnih  padina Urala, preko Male Azije, do obala Egejskog mora -  gdje su oni koji nisu znali privati - ostali, a oni koji jesu - nastavili sve do Like na Balkanu. Sluša Boša, ne prekida me, pa na kraju u šali  kaže: ”To ti je fina verzija, a ona prava je da je neki Turčin – aga u onih pet vjekova na Balkanu, neku tvoju pra, pra - babu … Pa djete nazvaše Čanak po drvenoj zdjeli. Kasnije to postade prezime...!” Sjetim se  da su mi neki, nekad davno, rekli da ličim na Turčina. Ali se branim kontranapadom, pa kažem da i on meni, posebno sa onim brkovima koje je obrijao, liči na Turčina, sto znaci da bi se i kod njega mogla naći tako neka slicna istorija… Poznat  po betonskoj košarkaškoj odbrani, Boša spremno odgovara da je on iz vrletne Crne Gore, iz Pljevalja, ali porijeklom sa planine Ljubišnje do koje se iz Pljevalja, koji su na 770 m nadmosrske visine, islo uskim, krivudavim putem – skoro vertikalno uzbrdo. I poentira time da je tih 2500 m nadmorske visine Turcima bilo toliko visoko da se ni u tih 500 godina nikad tamo nisu penjali - dokazujući time svoje cisto slavensko porijeklo!

Pominjuci Čanakkale, Troju, dotakosmo se i ozbiljnih tema - čuvene bitke kod Čanakkalea, koju yovu i bitka kod Galipolja, iz Prvog svjetskog rata. Bila je to bitka za Dardanele, vitalni pomorski prolaz do Carske Rusije koje je držalo Osmanlijsko carstvo. Ujedinjene snage Ruskog carstva, Britanskog carstva i Francuske su se tu borile sa Otomanskom vojskom. Rezultat bitke je povlačenje saveznika prema Egiptu i velika pobjeda Otomanske vojske pod vocstvom Kemala Ataturka.  

Bitka se smatra uvodom u Turski rat za nezavisnost i proglašenjem moderne Turske republike pod Kemalom Ataturkom, osam godina kasnije. U sastavu savezničke vojske bile su i vojske Australije i Novog Zelanda. U bici je poginulo preko 130 hiljada vojnika na svim stranama. I pored poraza, kao sjećanje na ovu bitku podignut je spomenik i palim vojnicima porazenih u ovoj bici kao i spomenik turskog vojnika koji nosi i spasava povrijedjenog savezničkog vojnika. Zanimljivo je, a Boša prica bas o tome, da su se nakon te bitke sačuvale posebne veze izmedju Australije i Turske, iako su u toj bici bili na neprijateljskim stranama.  Ostalo je zajedničko sjecanje na junastvo i žrtve koje su tada pale.

Spomenik Turskom vojniku koji spasava povrijedjenog savezničkog vojnika 

Onakav kakav jeste, Boša i u ovom razgovoru  ističe istinsku hrabrost i  viteštvo kakvo je on tražio u sportu.  Jer, neprijatelj se i na bojnom polju treba poštovati i cijeniti njegova hrabrost i žrtva. A ne, kako se to sada kod nas dešava, da čak i protivnika na sportskom polju smatras neprijateljem koga mrziš i omalovažavaš! Još jedan od detalja koji je Boša istakao je da, i pored toga što su u ovoj bici iz Prvog svjetskog rata bili na neprijateljskim stranama, države Australija i Turska gaje posebno bliske odnose baš nakon bitke u kojoj su bili neprijatelji. Bliski su odnosi izmedju košarkaških organizacija Australije i Turske. Australski sportisti, kad se nadju u Turskoj, redovno odlaze i polazu vijenac palim borcima u bici kod Galipolja (Čanakkalea). Jer se smatra da je ova bitka, i pored poraza, označila početak stvaranja nacionalne svijesti i nacije i u Australiji i Novom Zelandu.

Tokom čitavog razgovora u pozadini se čulo cvrkutanje Bošine četvorogodišnje unučice. U jednom momentu Boša rece:” Nemoj prekidati, samo da ispratim moju princezu!”

Mogu samo zamisliti kakav je Boša deda!

Fikret Tufek: Švedski model "krdo imuniteta" na udaru: Trebali biti strožiji

Sa 3. junom 2020. zbog koronavirusa u Švedskoj je 40.803 zaraženih osoba, umrle su čak 4.542 osobe, na liječenje je primljeno 1.559 osoba, od čega je danas na intenzivnoj njezi 308 osoba. Poređenja radi, u zemljama Sjevera (Norden) ukupno je 68.162 zaraženih, te 5.680 umrlih - što znači da je u odnosu na sve druge zemlje Sjevera (Danska, Norveška, Finska, Island) u Švedskoj ca 60 % zaraženih, čak više od 82 % (zemlje Sjevera imaju ukupno ca 27 miliona stanovnika, Švedska 10 miliona).

Uporedni podaci zemlje Nordena/Sjevera: Danska 11.771 zaražen - 580 umrlih, Norveška 8.446 zaražen - 237 umrlih, Finska 6.911 zaražen - 322 umrla, Island 1.086 zaražen - 10 umrlih,

Nisu ohrabrujući ni podaci o širenju pandemije koronavirusa u svijetu, gdje je sa 3. junom 2020. bilo 6.505.596 zaraženih i 385.885 umrlih, dok je u Evropi 2.024.173 zaraženih i 176.431 umrlih.

U Švedskoj se maltene živilo normalno: djeca do 16 godina su išla normalno u škole i vrtiće, radile su prodavnice i trgovinski centri, malo ko je nosio maske s tim da su se poštivale socijalne mjere zaštite. Najviše se podbacilo u staračkim domovima, gdje je velika smrtnost, čak 30 % tokom intenzivnih sedmica pandemije, u regionu Stockholm čak 100 % veća u odnosu na stanje u periodu 2017-2019. Tokom pandemije samo u Stockholmu u staračkim domovima umrlo je ca 1.900 starih osoba (dok su u aprilu 2019. umrle 784 osobe)! Anketirano je 23.000 straih osoba i pokazalo se da se čak 45 % osjeća usamljeno, što dalje ugrožava njihovo zdravlje. Švedska nije uvela dovoljnu zaštitu starih osoba, a starost se pokazala kao poseban rizik. Švedska vlada je uputila 100 miliona kruna pomoći direktno starima, da ublaži stanje. Tvrdnja da su uz sve to zaštitili stare ne pije vode, pa je premijer Stefan Löfven prihvatio formiranje komisije koja će sve istražiti još prije ljeta.

Švedska je imala snage da prizna grešku, najodgovorniji sada, sa naknadnom pameću kažu da bi odabrali strožiji put, negdje ”između” njihovog (koji još uvijek brane) i karantina ostalih zemalja. Brojke o zaraženim i umrlima su nedvojbene, smrtnost čak 11 %, što ukazuje da se Švedska u borbi sa koronavirusom ipak postavila previše komotno, sa labavim mjerama. Iznenađenje svima je da je Švedska na određen način dočekala nespremno pandemiju Covid-19 - posebno da je nedostajalo zaštitne opreme, podbacilo se i u planiranom broju testiranja: 100.000 sedmično, ostvaruje se svega ca 30.000 testova sedmično. Nije postojala ni dobra koordinacije između države, 21 regiona i komuna, pa se odgovornost prebacuje s jednih na druge. Ne spašavaju Švedsku ni podaci da je 90 % umrlih iznad 70 godina, odnosno da je u tome najviše onih iznad 85 godina starosti, te da je ca 49 % živjelo u stračkim domovima. Ogorčenost stanjem u Švedskoj pokazale su i prijetnje glavnom epidemiologu Andersu Tegnellu, ali i kroz snažne kritike stručnjaka i javnog mnijenja. Švedska se ”brani” i da iskazuje sve umrle i u staračkim domovima, što je tačno i što druge zemlje ne čine, ali ostaje činjenica uz sve to da je broj zaraženih i umrlih, za jednu visokorazvijenu Švedsku, nesrazmjerno visok!

Činili su se i pogrešni potezi: montirala pa sad se demontira - a da nije ni upotrijebljena (!) posebna poljska šatorska bolnica u Älvsjöu, Stockholm. Opalo je povjerenje švedskoj vladi (sa 63 na 45 %), zbog načina na koji je Švedska zdravstvena uprava (FHM) tretirala pandemiju koronavirusa (isto je opalo povjerenje za FHM sa 73 na 65 %): Sada se traži drugi tip borbe sa pandemijom.

Ne događa se baš često da Švedska u nečemu "promaši", naprotiv ova je zemlja u svijetu poznata po ”naj” u mnogim oblastima. Međutim, sve češče su kritike švedskog modela "krdo imuniteta", ne samo stručnjaka u Švedskoj, već i od susjednih ali i evropskih zemalja koje više ne gledaju blagonaklono na Šveđane, što se posebno osjeća pred otvaranje mnogih zemalja pred turističku sezonu. Šveđani su se "otrijeznili" tek kad su uvidjeli da ne mogu ni u susjedne a kamoli u druge, čak evropske zemlje.

Zbog turizma mnoge se zemlje ipak otvaraju. U Švedskoj se može unutar zemlje putovati do ca dva sata vožnje, što isto izaziva pomutnju. Danska se otvorila pa švedski građani mogu tranzitno preko Danske (do aerodroma Kastrup ili autom kroz Dansku). Švedsko Ministarstvo vanjskih poslova međutim ne preporučuje putovanja, izuzev samo ona neophodna, uz uslov npr. rezervacije hotela na krajnjoj tački putovanja, a ranije je 15. juli određan kao datum do kada se ne preporučuju putovanja. Upravo se očekuju nova uputstva švedske vlade do 7. juna o mogućnostima kretanja u i izvan zemlje.

Interesantan je primjer Norveške u kojoj nije zabilježen veći broj umrlih u odnosu na godine prije koronavirusa: samo u periodu od 6. do 19. aprila 2020. zabilježena je nešto veća smrtnost osoba straijih od 65 godina, ali sveukupno u ovoj zemlji nema povećanja smrtnosti zbog koronavirusa: dosada je umrlo svega 237 osoba (u Švedskoj 4.542).

Nizozemska otvara granice za turiste 15. juna, ali ne i za Šveđane i Britance. Slična je i odluka Kipra koji je otvorio granice za turiste iz 19 zemalja, ali tu nisu: Švedska, Velika Britanija, Španija, Francuska, Belgija, Nizozemska, Luksemburg, Italija i Rusija. Isto će učiniti i Italija koja će turistima biti otvorena od 15. juna, a Španija od 1. jula. Švedska se zalaže za otvorene granice i djeluje diplomatski da se to ostvari. Ako je pandemija uzdrmala jaku Švedsku, šta je tek sa drugim zemljama!

Didrik von Seth, generalni sekretar Švedskog biroa za putovanja (SRF): "Problem je ako Šveđani nisu dobrodošli, kao i ako inozemni turisti ne žele posjetiti Švedsku, to je udar na švedsku ekonomiju". Švedski turizam je zbog pandemije koronavirusa u opasnosti, već do sada je u toj oblasti bez posla ostalo 30.500 osoba, od čega je 13.500 ekstra zaposlenih. Agencija Visita saopćava i da je ugroženo 25.000 ljetnih radnih mjesta zbog pandemije, najviše za mlade i doseljenike!

Hotelijerstvo je u Švedskoj u aprilu 2020. zabilježilo manje gostiju za 69 %, što je najlošiji rezultat u posljednje 42 godine.                                                                                                            

Ministar privrede Ibrahim Baylan: "Turizam je zahvaćen jakom krizom, korona pandemija može imati drakonske konsekvence za švedsku ekonomiju." Ako ne bude olakšica u preporukama za putovanja Švedska može izgubiti i do 80 milijardi kruna u turizmu, to može biti ne samo loše, već katastrofalno ljeto. Šveđani vjeruju da tu ima i zlonamjerne propagande da se ošteti švedska privreda. Pandemija se negativno odražava i na druge privredne grane, uz pad zaposlenosti padaju i cijene nekretnina, očekuje se i smanjenje zarađenih penzija za 1,5 % u 2021. godini. Šveđani po prvi put iskazuju zabrinutost!

Švedska vlada je donijela krizni paket zaštite zaposlenih i podrške kućnoj ekonomiji u korona krizi vrijedan 350 milijardi kruna, koji osigurava da se u Švedskoj još uvijek živi relativno dobro unatoč pandemiji. Samo u aprilu podbačaj u švedskom budžetu je 39 milijardi kruna - najviše se dalo kao pomoć firmama da ne otpuštaju radnike, ali značajno je smanjen i prihod od poreza: tako je državni priliv u aprilu manji za 26,4 milijarde kruna, dok je u 2020. to 49,3 milijarde kruna.                                           

Švedska vlada pomno prati mjere EU i dobro se ekonomski nosi sa krizom: tako je prihvaćena mjera da se zaštiti transport, pa je data mogućnost da se za sedam mjeseci produži rok tehničkog pregleda za ca 2,5 miliona vlasnika vozila, koja se trebaju tehnički pregledati od 1. februara do 31. augusta, a što se odnosi i na produženje vozačkih dozvola.

Dok se ne pronađe vakcina protiv Covid-19 vladaće strah od koronavirusa. Kineska firma Cansino prva je u svijetu testirala 108 pacijenata u kliničkoj fazi 1-studiji, objavio je časopis Lancet - rezultati su niži od očekivanih: većina od 108 pacijenata razvilo je antitijela, ali samo 50 - 75 % razvilo je dovoljno visok nivo antitijela za neutralizaciju bolesti, u zavisnosti od doze vakcine.

EU nije još odobrila eksperimentalni lijek remdesvir protiv Covid-19, proces još traje, a kada se i odobri postoji problem za produkciju i logistiku lijeka, na koji će se očito još morati pričekati.

Dok sve to čekamo, s pažnjom pratimo svaki dan nove podatke i mjere o razvoju iliti zaustavljanju pandemije koronavirusa, koja jednostavno utiče na naše životne planove.

Ukidaju se restrikcije u Švedskoj 13. juna

Premijer Stefan Löfven je na konferenciji za medije 4. juna kazao: „Ukidaju se restrikcije za osobe bez simptoma na Covid-19“. Švedska zdravstvena uprava procjenjuje da se putovanja unutar Švedske mogu provoditi uz odgovornost i odstojanje. Zamjenica premijera Isabella Lövin je istakla da iako su restrikcije ukinute da se život ne vraća u normalu.

Socijalna ministrica Lena Hallengren: „Oni koji izlaze moraju imati odgovornost i posebno držati fizičku distancu tokom ljeta, inače biće problem!“ Ukinute restrikcije dočekane su kritikama kršćanskih demokrata i švedskih demokrata, pa Ebba Busch kaže da je neodgovorno ukinuti restrikcije ljeti, dok SD partijski vođa ističe da se time šalju signali da je sve gotovo, a faktički nije!

Jonas Sjöstedt (V) razmišlja je li prigodno skinuti restrikcije istovremeno dok raste broj zaraženih! Vlada će uložiti dodatnih 5,9 milijardi kruna da se ubrza testiranje i praćenje pandemije koronavirusa u cijeloj Švedskoj.

Osluškujući prognoze pandemije ravnaju se i brojni građani koji žive u nordijskim zemljama porijeklom iz balkanskih zemalja, da bi znali hoće li bar za odmor moći putovati u domovinu. Iako većina ima dva državljanstva, želja za posjetom u zemlje rođenja je još uvijek kod većine jaka! Gledaju i šta kažu u zemljama jugoistočne Evrope, ali i ovdje u nordijskim zemljama - nije nimalo lako imati dvije domovine. "Ovdje nismo, a tamo nas nema", ili kako bi humorista Džiho kazao: "Ni tamo, ni vamo!"

(Oslobođenje)

NIKOLA ZDRAVKOVIĆ: Naš prijatelj SZO

Foto: shaadjutt/iStock

Donald Tramp je 29. maja najavio povlačenje SAD iz Svetske zdravstvene organizacije (SZO), čime bi se međunarodnoj organizaciji uskratio i najveći izvor budžeta (SAD godišnje donira oko 400 miliona dolara, što je više nego ijedna druga zemlja). To je samo poslednji u nizu pokušaja da se krivica za globalnu katastrofu zvanu Covid-19 svali na SZO – deo propagandnog rata u kojem su se, između ostalog, našle i obaveštajne agencije, novinari i istraživači širom sveta, a čije su lažne narative preuzeli i neupućeni domaći mediji, kao i razgranata skupina dežurnih teoretičara zavera na društvenim mrežama.

Naime, suprotno onome što sad već postaje neformalni mejnstrim priče o Covid-19, Svetska zdravstvena organizacija je od prve pojave virusa bila na visini zadatka. Niko nije savršen, naravno, a posebno ne međunarodno zdravstveno telo u svetu kojim dominira neoliberalizam, ali SZO se iz nedelje u nedelju, od januara naovamo, pokazala kao pouzdan i pravovremen izvor informacija, uputstava i saveta, i za razliku od vlasti mnogih zapadnih zemalja koje su njen rad uporno ignorisale, kao vodič koji je zaista ulagao trud u spasavanje ljudskih života.

U svetlu sve jače propagande protiv SZO, njena odbrana postaje i odbrana celokupne struke, medicine uopšte, a posebno javnog zdravlja.

Prva lekcija je i najvažnija: da su države širom sveta reagovale onda kada je SZO govorila da treba da se reaguje, danas bi stotine hiljada ljudi još uvek bilo živo.

***

Nije lako ovako sa distance proceniti kako je izgledao taj presudni januar, kada je u roku od par nedelja postalo jasno da postoji pretnja od pandemije. Nije lako ni ovako sa distance – ovaj put fizičke, kao i saznajne – razumeti ni rasplet događaja u Kini ni prirodu reakcije SZO. U tome svakako ne pomažu mnogi svetski mediji, kao ni državni zvaničnici, koji bi najradije želeli da okrive kuloare kineskog državnog vrha i njihov navodni uticaj na SZO. Ali nema pravih činjenica koje bi išle u prilog teorijama zavere.

Naime, sve važne informacije o tada sasvim nepoznatoj bolesti dobijene su na vreme i transparentno. Krajem decembra prošle godine, kada su prvi simptomatični pacijenti u Vuhanu ukazivali na novi SARS, nije se znalo gotovo ništa: ni kakav je virus u pitanju, ni da li je smrtonosan, niti da li može da se prenosi sa čoveka na čoveka.

Međutim, već 5. januara, kada je broj potvrđeno zaraženih bio samo 41, kineski virolozi iz Nacionalnog instituta za kontrolu i sprečavanje zaraznih bolesti završili su genetičko sekvenciranje novog virusa i predali ga na objavljivanje; 13. januara SARS-Cov-2 postaće zvanično javno dostupan u američkoj bazi GenBank. Postalo je jasno da u pitanju nije SARS, niti neki drugi poznati korona virus, ali je njegova priroda i dalje bila misterija. U to vreme se razboljevaju i prvi lekari u Vuhanu, ali rani testovi, razvijeni neverovatnom brzinom, greškom daju negativne rezultate: još uvek nije bilo jasno da li se virus prenosi među ljudima. SZO 14. januara objavljuje zvaničnu (i svakako tačnu) informaciju zbog koje će kasnije dobiti nezaslužene kritike: navodi da (u tom trenutku) „ne postoji jasan dokaz prenošenja novog korona virusa sa čoveka na čoveka“.

Dani su prolazili bez novih potvrđenih slučajeva, a tek 20. januara stižu prvi pozitivni testovi za zdravstvene radnike: potvrda, drugim rečima, da se novi korona virus prenosi sa osobe na osobu. Istog dana SAD i Južna Koreja prijavljuju prve slučajeve zaraze. Kako opasnost od epidemije postaje jasna, Vuhan zatvara saobraćaj već 23. januara, uključujući i avio transport i vozove: mesecima kasnije, grupa stručnjaka iz Italije i SAD objaviće istraživanje koje pokazuje da je ova rana reakcija usporila širenje virusa van Kine za čak nekoliko nedelja.

SZO 21. januara počinje da objavljuje dnevne izveštaje o zarazi, koje izdaje i danas, a već narednog dana – samo dva dana nakon potvrde prenošenja novog korona virusa sa čoveka na čoveka – održava sednicu na kojoj je glavna tačka dnevnog reda bila proglašenje „javne zdravstvene pretnje od međunarodnog značaja“.

U pitanju je najoštrije upozorenje i poziv na reakciju koje ova organizacija može da proglasi. Ukupan broj potvrđeno zaraženih ljudi tada je bio samo 314, od čega je 309 bilo u Kini. SZO tog dana ne uspeva da dostigne konsenzus po pitanju krize, ali najavljuje da će se Komitet za hitne situacije, koji čini 15 lekara iz institucija širom sveta (od kojih je, usput, samo jedan bio kineski stručnjak), sastati ponovo u najkraćem roku.

Par dana kasnije, 24. januara, pojavljuju se prva istraživanja koja kažu da prenosioci mogu biti zarazni i pre pojave prvih simptoma, a za njima slede i prve preporuke za široku upotrebu zaštitne opreme u kineskim bolnicama. Svest o opasnosti, drugim rečima, još uvek nije sasvim razvijena.

Najzad, SZO 30. januara zvanično saopštava javnu zdravstvenu pretnju od međunarodnog značaja, koja podrazumeva preporuku svim zemljama da „budu spremne da zaustave zarazu, da sprovode aktivno posmatranje, ranu detekciju, izolaciju i negu zaraženih, da prate kontakte i spreče dalje širenje“ novog korona virusa. U samo osam dana od prethodne sednice, broj potvrđeno zaraženih u Kini skočio je na 7.736, ali je u celokupnom ostatku sveta tada bilo otkriveno tek 82 slučaja. Još uvek niko nije bio umro van Kine. Brza reakcija SZO i relativno rano proglašenje uzbune (kao i „zatvaranje“ Kine i otvoreno deljenje laboratorijskih podataka) dalo je ostatku sveta vremena i prilike da se pripremi za novi korona virus i spreči nepotrebno umiranje. Covid-19 je, uz pomoć medicinskog i profesionalnog iskustva, opreza i dobre politike, mogao da postane egzemplar sposobnosti savremene medicine da se izbori sa novom, smrtonosnom bolešću.

Kao što znamo, to se nije desilo.

Narativi o sporoj reakciji SZO tada nisu postojali: oni se javljaju tek mesecima kasnije, kada pre svega SAD, u koju je prvi zaraženi iz Vuhana stigao već 15. januara, ulaze u kritičnu fazu epidemije, i kada postaje jasno koliko su vlasti zapadnih zemalja kao što su SAD, Velika Britanija, Italija i Francuska zakazale u svojim odgovorima na pojavu SARS-Cov-2. Najlakše je okriviti malo poznato međunarodno stručno telo, u čiji portfelj, za razliku od državnih aparata, ne ulazi sprovođenje mera zaštite od epidemije, već međunarodna saradnja, koordinacija podataka i uzbunjivanje.

Ali lakoću sa kojom je anti-SZO narativ prihvaćen u medijima i široj javnosti nije uzrokovao (samo) Donald Tramp: u pitanju je kulminacija višegodišnjih političkih i propagandnih, anti-medicinskih i pseudonaučnih kampanja i teorija zavera kojima je Svetska zdravstvena organizacija samo jedna od meta. One se mogu pratiti sve do osnovnih načela organizacije, koja se principijelno zalaže za vakcinaciju svetskog stanovništva protiv zaraznih bolesti, za dostupnost abortusa i za univerzalnu zdravstvenu zaštitu. A doprinosi SZO nisu se završili u januaru, proglašenjem uzbune.

***

Francuski ministar zdravlja je 14. marta, i to na svom Tviter nalogu, izjavio kako podaci sa terena kažu da je ibuprofen (brufen) opasan kao lek za simptome Covid-19, jer navodno može da ih pogorša. Mada će se kasnije pokazati da za tako nešto ne postoje dokazi, mediji širom sveta preneli su ovu vest bez zadrške, uključujući i renomirane kuće kao što je britanski Guardian. SZO je reagovala brzo, i već 18. marta – samo četiri dana kasnije – objavila zvaničan demant. Jedna naizgled jednostavna i kratka preporuka, kao što je ova o upotrebi ibuprofena, podrazumeva ogroman rad – potrebno je zapravo proveriti, u haosu koji u tom trenutku vlada u zdravstvenim sistemima širom sveta, da li postoje indikacije da je ibuprofen opasan, prikupiti podatke, doći do konsenzusa i stati iza svoje izjave. Ogroman je uspeh uraditi sve to za samo četiri dana: međutim, SZO je svejedno bila optužena za tromost.

Koliko su uputstva SZO bila pravovremena pokazuje i nesrećna priča o hlorokinu i hidroksihlorokinu, antimalaricima koji su, uz pomoć upitnih studija u Francuskoj i bahatog ponašanja Donalda Trampa, tokom aprila okupirali medicinska istraživanja leka za Covid-19. SZO je još krajem marta upozorila1 protiv upotrebe ovih lekova pre adekvatnih kliničkih ispitivanja; i dok se na društvenim mrežama širila teorija zavere po kojoj SZO „po naredbi farmakomafije“ kritikuje lek koji je star, jeftin i jednostavan za proizvodnju (pa samim tim i neprofitabilan), SZO je organizovala najveću kliničku studiju na svetu kako bi proverila uspešnost lekova kao što je hidroksihlorokin – Solidarity Trial u koju je bilo uključeno 400 bolnica i 3.500 pacijenata iz 17 zemalja. Hidroksihlorokin je iz ove studije izuzet 24. maja, na osnovu relevantnih ispitivanja koja su pokazala da lek ne da nije delotvoran, već da njegove nezgodne nuspojave mogu čak povećati smrtnost kod pacijenata koji ga dobiju kao terapiju za Covid-19.

Nema potrebe naglašavati svaki doprinos SZO u borbi protiv Covid-19: između ostalog, ona od januara sprovodi nezapamćenu kampanju informisanja javnosti i razbijanja raznih mitova o virusu, a uputstva koja deli, kao što je vodič za upotrebu zaštitnih maski, od samog početka na vrlo odgovoran način balansiraju zdravstvene potrebe, ali i realnost globalnih nestašica medicinske opreme.

Problem je zapravo u tome što je SZO odbila da bira stranu u političkom sukobu između SAD i Kine. Uspeh Kine, koju je SZO više puta pohvalila zbog brzog odgovora na pandemiju i otvorenosti u deljenju podataka, pokazuje da je postojao „pravi put“ u spasavanju ljudskih života od korona virusa, samo što ga mnoge najbogatije zemlje sveta nisu odabrale. Ako je katastrofalnu smrtnost bilo moguće sprečiti, to znači da krivac nije samo korona virus, već i državne vlasti širom sveta – da u pitanju nije samo prirodna katastrofa, već i društvena. Ali pustimo sad teorije zavere o Kini. Pogledajte datum kada je SZO upozorila sve zemlje sveta da se pripreme. Njena savest je sa razlogom čista. A zatim pogledajte koliko je vremena trebalo da prođe od 30. januara do trenutka kada su vlasti zapadnog sveta odlučile da konačno reaguju, pa će vam postati jasno ko snosi najveću odgovornost za globalnu katastrofu.

Autor je urednik časopisa o nauci u društvu Odiseja.

Peščanik.net, 03.06.2020.

Vladislav Bodnaruk - Toba: 1. dio DOBRO JUTRO BANJALUKO

 

Neki od vas su vjerovatno primijetili da su neke od tema pod HOME izbrisane, jer ih godinama nisam mijenjao, niti nesto dodavao. Umjesto njih dodao sam temu "Banjalucke price". 

Na prijednog naseg sugradjanina Vladislava Bodnaruka koga svi u Banjalci, onoj koje vise nema, poznaju kao Toba, otpocecemo slaganje prica i sjecanja vezanih za nas grad. 
Ako i neko od vas bude inspirisan da napise nesto vezano za vase djetinjsto i zivot u Banjaluci, bice nam drago da nam se pridruzite. Vase sjecanje cemo ponuditi i drugima na citanje.

Dakle, udjite u temu "Banjalucke price" i Toba, kao i vi koje je on inspirisao,  ce vas nagraditi svojom pricom.  

Pravo na objavljivanje prica zadrzano samo za Parkic!

*******************************

DOBRO JUTRO BANJALUKO

Nije se banjalucaninom postajalo uvijek, tek po samom rodjenju u tom Gradu! Znam mnoge rodjene u Banja Luci a da nikad nisu postali dio tog grada. Znam i da je nelogicno to sto govorim ali znam i da niko ne izdaje papire u to ime.Tu pripadnost nekoj sredini, nekom gradu, ne mozes kupiti. Tome pripadas, koliko i to tebi.
Banja Luka je sirokogrudna, svakom je dala sansu, i nikog ne ostavlja po strani. Svakome je ostavljeno pravo da kaze sta je, kako se osjeca, medjutim ako to raja ne prihvati, nista od posla. Mozes pricati sta hoces! To je bio taj jedini kriterij!

Dolazili mladi ljudi u Banja Luku iz cijele Jugoslavije.

Nekima uspjelo da Svijet podignu na noge. Svijet zbunjeno trazio na geografskim kartama gdje je ta Banja Luka!
A Banja Luka ponosno izlazila na ulice da doceka svoje heroje!

Istorija i Statistika dvije najvece "naucne" lazljivice uspjele su izbrisati ili marginalizirati (otjerati u zaborav) one kojima smo se ponosili.

Danas da upitas nekog banjalucanina slucajnog prolaznika Gospodskom ulicom...ko je bio Marijan Benes, ili koje mjesto je zauzela jugoslovenska rukometna reprezentacija 1972 godine na Olimpijadi u Minhenu i koliko je igraca Borca igralo za tu reprezentaciju ostao bi bez odgovora, no utjesno je sto ne zna ni ime ulice kojom hoda.
A u ruci mu mocan IPhone!

Valjda je tako sa svim malim gradovima.

Veliki gradovi se ne stide svojih dosljaka, nego ih arhiviraju u Aleje Velikana. Ako veliki za zivota nisu bas u potpunosti uspjeli...uspjet ce u smrti!

Znam desetine, sta desetine i vise od toga, banjalucana rodjenih sirom lijepe nase, ma ne mislim na Hrvatsku, no na lijepu nasu ...Jugoslaviju, koji su s ponosom nazivani banjalucanima.

Ukazom Marsala Tita, gradio se "Cajavec", Japanci zidali "Celulozu", tu je "Jelsingrad" "Vitaminka", "Tvornica obuce Bosna", "Kosmos", "Trudbenik" "Viskoza", "GP Krajina", "Tvornica Duvana", "Tvornica Namjestaja Vrbas", "Autoservis", "GP Kozara" "Parni Mlin" "Klaonica" , "Bosanka", "Projekat", "Zavod za Studije i Projektovanje"i jos stosta.

Ni manjeg grada, ni vise fabrika.

Da su nama amerikanci i ostali svijet uveli sankcije (tih godina) mi bi smo mogli nesmetano zivjeti barem stotinu godina a onda bi smo, zbog nagomilanih roba kako prehrambenih tako i tehnickih, morali poceti izvoziti robu u zemlje blokade. A i strancima bi svasta nedostajalo pa se odjednom niko ne bi sjecao ko je to koga blokirao.

Dolazili mladi ljudi sa svih strana svijeta, a mlado-ludo, kako se kaze , pa samim tim uvecavao se i broj malih banjalucana. Kako je to u vezi, ni danas mi nije jasno, jer nikad nisam vidjeo te male da dolaze, nego samo nicu preko noci. Svejedno, posao je uradjen. A dobra i proporcija. U Banjaluci je na jednog muskarca dolazilo brojcano pet zena!
Sta nam to govori?
To nam govori, kakve su muskarcine bili TI banjalucani. Za jednim trci pet, ehejjj!
Pricalo se javno na televiziji i beogradskoj (Miloje Orlovic) i zagrebackoj (Oliver Mlakar) da su banjalucanke najljepse zene u Jugoslaviji. Sta u Jugoslaviji...u Evropi...kakvoj Evropi...mozda i u Svijetu,(!?) ali tada niko nije imao pasos da leta Svijetom skuplja dokaze i to provjerava!
Sta nam to govori?
To nam govori da su banjalucani bili toliko zgodni da su samo najljepse zene mogle da im pariraju! I ne treba usklicnik na kraju prethodne recenice, tu ide Tacka...i tacka!
Takvi su bili banjalucani!

Nas rodjene u toj zemlji, nisu bas puno pitali gdje cemo biti rodjeni.Zato ne mozemo biti osudjvani!
Osudjvati treba one, koji osudjuju, jer kratka pamet, kratko traje...no posljedice su jebene i nikad iz njih.
Nikoga se ne pita gdje ce biti rodjen, pa samim tim niko i ne treba da nosi breme mjesta svog rodjenja. Ali da ga spozna to treba! Moras duboko kopati da ti se iznjedri sta si. Kad se uhvatis svoga Roda,kad spoznas gdje si rodjen, vidis i koliko vrijedis! Treba samo malo da proceprkas i nadjes sebe. Put za uspjeh ti je zagarantovan, ides stazom dobrih ljudi.
Na nesrecu, kao po pravilu oni novi sto su dolazili, vremenom su uspijevali (gotovo uvijek) sve promijeniti u svoju korist a po svojim poimanjima svijeta, bas uvijek na gore.

Od Babilona i Semiramidinih visecih vrtova, napravili se Perziju, a potom od nje ispadne Iran.
Stara Grcka, Atina, Sokrat, Aristotel, Diogen, a Platon drzavnik! Danas prosjecan Grk u Thesalonikiju prodaje na pijaci ustajalu ribu , uvece plese turistima Zorbu uz buzuki!? I jos mora vikati Jasuuu, Opaaa i biti nasmijan! Naravno!
I nikog nema vec dvije i po hiljade godina da nesto popravi na Akropolju ili barem da napravi pristojan WC za turiste.
Jos gore je prosao Stari Rim! Onakav Senat, Koloseum, Fontane...Rimljani, podigli pola Evrope, a nasljednici preskacu rasuto kamenje starih zdanja. Na mjestima porusenog, zjape krateri. Od pada rimskog carstva 476 nisu podigli ni jedan pali kamen a mogli su.
Ko biva, to je nacionalno blago, pod zastitom Drzave, ne smije se dirati.
Dobro, ne smije se dirati danas ali sto ga nisu digli onda kad je pao, prije hiljadu petstotina godina. Tada nije bio pod zastitom drzave.Tad nisu imali ni Drzavu!
Da su mostarci tako razmisljali, nikad ne bi obnovili Stari most nego na njegovom mjestu razvukli nekakve sajle pa se pustali preko Neretve tim sajlama. Uostalom to je sad u modi!
Ali mostarci obecase da ce napraviti jos stariji most od Starog mosta...pa bogami i napravise.
Nesto se pitam, hoce li se vidjeti razlika za nekih sto godina i da li ce to ti novi mostarci znati?

Oko 2550 gidine prije nase ere u Egiptu izgradili Keopsovu piramidu a i one malene piramidice na kojima su valjda vjezbali, i onda Bum 4570 godina poslije proleti ispred tebe covjek na kamili! I nista ti nije cudno? Tvrdi da pripada tom istom narodu a cetiri hiljada godina nije u stanju da popravi sto se urusilo.
Da su Tvoji moj dragi Jarane pravili te Piramide, danas bi se ti Wireless prebacivao sa mjesta na mjesto a ne bi jahao jadne kamile. Pogledaj ponovo! Kako niko nista nije izgradio poslije Keopsa, makar javnu canifu, da se uzme dva dinara druze, mala nuzda jedan...a velika dva!

Pa jebem te corava, sto se vec jednom ne pitas ko je poslagao sve to kamenje u savrsenom redu?!
Koji to egipcanin moze da podigne dva miliona kamenja, teskih prosijecno dvije tone, prenese dvije hiljade kilometara, poslaze sa samo dvadeset godina?

Pa moze, kaze Istorija, bilo ih je sto hiljada!
A, sto je najsmjesnije, hodali ukoso...ili nisu znali crtati?!
Eh, kakav odgovor, bilo ih je sto hiljada. Zasto ne milion, ionako nemamo zivih svjedoka!?
A kako moze i tih sto hiljada da stane na takvo mjesto odjednom.
Jedan drugom na glavu ili ramena. Mozda moze i to!?
A sta jedu, sta piju i gdje se olaksavaju ...kad ih stisne? Kolika bi to brda bila? I rijeke! Zatrpali bi i poplavili sve piramide... i dalje ...do Kaira.
Malo matematike u vezi kamenja i kopanja. U Keopsovu je piramidu ugradjeno, perfektno obradjeno preko dva miliona kamenja i doneseno sa Asuana 2000 km udaljenog za samo 20 godina.
Jedno puta drugo, pa podijeljeno i pretvoreno...racunica kaze da su za 157 sekundi zavrsavali kompletan posao. I jos kad bi imao neko da precizno izracuna koliko je to u minutama...

Eh, nema veze Ahmete...nista od tebe i mene...Istoriju i Stastiku pisu buzdovani...nego popisa li ti se to kamila ili je opet potop? Mala nuzda jedan , a velika dva. Ni to ne kontas?!

Potop, naravno Potop...to sve objasnjava!
Kakve ovo gore sve navedeno ima veze sa Banja Lukom? Pa ima, vidjet ces dole!

A poslije Potopa, Jovo nanovo!
Ispocetka! U nove lazi!
Naravno, mi idemo iz pocetka ali ostalo je tu u genima memorisano...nesto.
Logikom stvari, znaci ni pocetak nije pocetak, jer smo tu vec bili!
Mi smo tu zateceni! Jednostavno, po ko zna kom pravilu neko se rodi u Beogradu, neko u Njujorku, neko tamo, neko ovamo. Sustina je da se radjamo i ponavljamo na onim istim
mjestima gje smo nekad prije bili! Otuda nasa veza s tim mjestima. Samo svaki put sa manje volje i manje pameti!
Mi u Banja Luci nikad nismo dohakali ni sta znaci ime tog Grada a kamo li gdje su nase Piramide i nasi Koloseumi ? Kakvo povrsno kopanje i povrsni zakljucci! Lupamo po Legendama i jos dodajemo. Nastavnica geografije tvrdi da je tu nekad bilo Panonsko more, pa zato Luka a onaj jedan sa Lausa, prilozio kao dokaz mrtvu ribu koju je jednom nasao u dvoristu , a Djole Balesevic otpjevao da je to bilo pa presusilo...dovoljan dokaz.
Meni nekako logicnije kada su kroz svoje "Provincije", to se onda tako zvalo, stari Latini gradili puteve, naletili i na termalne izvore u nasem kraju. Kako su kupatilo zvali bania a svjetlo la luce...mozda bi to kad bi se spojilo dalo rijec banialuce?
Ko zna? A i da je tako, da li je to dovoljno dobra asocijacija na ime Grada?
Da nije mrtva riba uletila u dvoriste Laus gradjanina iz dvorista Bore Sirana!?
Nikad pravog odgovora! Bilo pa...presusilo!

Banja Luka, gradic na Balkanu u Narodnoj Republici BiH, u zemlji FNRJ.
To mjesto smo zvali Domovina a moze i Zavicaj!
Zavicaj je nekako toplije, asocira na pretke, Bake i Deke, Nane i Dede...i psa avlijanera sto im kucu cuva!
Ne da postaru da preskoci tarabu i isplati im peziju! A ne da mu ni da zvoni dva puta, kada Deka ili Dedo malo prilegnu. Pa odvale!
Najljepsi dio Balkana, do duse sa Slovenijom, bas od Triglava do Vardara, dolovi i planine, sume i goleti, More, Jezera, rijeke, ma kakve rijeke...kod nas su vode tekle svojim imenima...Una, Unac, Dobra, Mirna, Tisa,Krka, Drava,Sava,Pliva ,Piva, Vrbas, Soca, Foca (nije Foca tu sam se malo zanjeo to je Grad, a mozda ima i rijeka?) Neretva, Drina, Morave i veca i ona manja, Nisava, Sutjeska , Usora, Sana, Vardar, Niska Morava (ne nije , to su cigare), Miljacka, Sarajevska Morava, Trebisnjica, Korana, Kupa, Rzav, Crkvena, Suturlija, Gomjenica, Bosna, Buna, Sava kod Gornjeg Miholjca, Sava kod Donjeg Miholjca,Vrbanja, i jos i jos plus naravno ...Dunav!
Vode bila ciste bistre, pili smo iz rijeka i kupali se u njima sve do nedavno!
Nama nije trebalo graditi ni vodovod ni kanalizaciju. Rijeke su tu na svakom cosku da sluze covjeku!
E sad kad nas se malo namnozilo, rijeke spontano promijenile zelenu boju u smedju. Vlasti nisu nikada dokucile sta je uzrok tome, ali su kontajuci po mirisu ... uglavnom, ukazala se potreba za vodovod. Ipak se to pije!
Mnogi veliki napredni gradovi nisu do dan danas izgradili svoje kolektore za preradu otpadnih voda, eto kao Beograd na primjer a i sta ce mu, volis u Savu...izvoli , volis u Dunav...izvoli.
Ima se, moze se! A i jel' se iko ikad pitao sto je u Rumuniji plodna zemlja? Pa nije, a
naravno...sve nasa zasluga!
Istina usporila malo proizvodnja struje na Djerdapu zbog gustine vode, i sta ce tolika struja, kad je danas sve na baterije.

Mi banjalucani ( namjerno pisem banjalucani a ne po novom pravopisu banjolucani) jer bi mi se sve onda izmijesalo, sve sto sam do sada naucio, a nekako mi nije preostalo vremena da mijenjam, kako kome padne na pamet, dakle(m) mi banjalucani smo morali
imati uvijek nesto exra, tako se tu nadjose i Vrbanja i Suturlija a bogami i Crkvena River.Potoke oko Grada ne brojim ovaj put. Ima neko ko ce!

Tamnoplave suknjice ili hlacice, besprijekorno bijele kusuljice a Crvena marama oko vrata , plava kapa titovka i zvijezda petokraka na njoj. A crvena!
Bolje od toga mi nismo mogli zamisliti.
Mozda ono jednom...suza u oku Majke kada me je takvog vidjela i glas Staroga k'o pred plac a samo izusti : " Eh, Stara , jos i da si mu koljena oprala mog'o bi pred Marsala."

A Marsal je i ovom prilikom bio Drug Tito! Naravno!

To u vezi Jugoslavije...medjunarodno priznate zemlje gdje sam rodjen, zasto bih se ja toga stidio. Nisam ja pravio tu Jugoslaviju a nisam ni sebe. Jednostavno, desilo se a meni bilo bas sve potaman i sve lijepo.
Cija li je to bila tamnica onda, ne znam? Cija li je ovo danas tamnica, ni to ne znam!

Pa sad, bio ti ovo ili ono!

Jedan moj drug, banjalucanin rodjen je nekako nespretno jadan od roditelja Italijana, a bas u Italiji. Ma, ni jedna mu prica nije pocinjala bez Mi Banjalucani a kad mu udjes u kucu pricaju k'o da si na Ponte Rosu. Roditelji mu predobri ali malo prosti ljudi, on njoj stalno Kara Mia, Kara Mia, ona njemu Ooo Karo Mio.
Druga dva moja druga donijela je u nas grad nekakva Revolucija, nasih burnih djecijih godina, sad ili iz Irana ili iz Iraka, nikad mi nije bilo jasno kako se to pravilno izgovara.
Crne sjajne kovrdjave kose a prelijepih osmijeha. Moja Majka je uvijek govorila da im mazu kosu Imalinon (krema za cipele, crna ...naravno).
Pricalo se cak da su Perzijanci, pa je debeli Dudo poslije dodavao da su doletjeli u Banjaluku na perzijskom cilimu samo sa majkom a da im je Otac ispao sa cilima negdje oko Turske.
Stvarno, bilo ih je samo troje, njih dvojica i Majka.
Ja nisam vjerovao u to pricu o perzijskim cilimima a jos manje da im se Otac naginjo sa cilima kad su letili.
Tihi, uvijek zajedno a uvijek malo po strani.Dugo se nisu upustali u nasu igru "Care , Care koliko ima sati?" Jednostavna igra ali ovi frckavi crnokosi lepotani, nikad nisu shvatili pravila igre pa kad ih Car izbaci u toj naivnoj igri, eh a kao sto ih je izbacio i pravi Car iz njihove zemlje, onog Perzirana ili Perziraka, sta li vec, kako se vec zvalo, oni odmah u plac i dreku Mama, Mamaaa!
Tako nam pokazu da imaju dusu, a ko ima dusu mora biti nas! Jer gradom se nije moglo bez duse! Ko danas!

Tako smo mi skontali da su i oni banjalucani! A jos isti jezik, Mama, Mamaaa ...eto!

Slicna, gotovo ista igra je bila "Crna Kraljica" pa "Zaplakala Marjanka" pa opasna igra "Neka Bije, neka bije"

Onu igru "Oduzimanja Zemlje" to nisu ni pomisljali. Zajebana Igra a i zahtjevna...morao si imati svoj noz , mislim cakiju, ili barem silo. To se igralo na utabanoj ilovaci u sred naseg igralista. Nacrta se veliki krug i koliko je igraca na toliko se krug dijelova podijeli.Svaki igrac ima parce svoje zemlje.Kad je red na igraca da igra, on baca noz ili cakiju ili silo u zemlju nekog drugog igraca pa ako se to sto baca zabije u zemlju, taj igrac otfikari tudje zemlje koliko moze a u jednom potezu.Nakon toga bosonogom petom izbrise granice izmedju svoje i otuzete zemlje i postane mocniji igrac.
Debeli Dudo je uvijek pobjedjivao. Njemu nikad nije bilo dosta oduzimanja zemlje. Oduzimao je svima skoro sve, no uvijek i ostavljao svima po malo, teko da mozes stati sa dva prsta na svoju zemlju. Najvise je volio zabadati noz u moju zemlju. Narocito ga je radovalo kad poskocim u zrak a skakao sam kao jarac pokusavajuci izbjeci njegov noz.
Dudo se tada bacao na guzicu, arlaukao od smijeha mlatarajuci debelim nogicama po zraku.
Ja sam takodjer bio dobar u toj igri ali nisam imao noz vec silo koje sam napravio od eksera i klipa kukuruzovine. A klipom kukruzovine se tesko moze osvojiti bilo sta od tudje zemlje! To nikom nije uspjelo, osim, mozda ono jednom Partizanima, ali dobro, tu su pomogli malo i Rusi! Njih sest miliona!
Kad bi nam oduzeo svu zemlju, ostavljajuci nas da stojimo na svojim parcicima zemlje kao ptice rode na jednoj nozi, Dudo bi kao u trensu legao na ledja na osvojenu zemlju i sirio ruke i noge pjevajuci neku pjesmu na svom kucnom jeziku. Nije licilo na Kara Mia, vise nekako kao Havana Nagila.
Nikad mu nismo rekli kako su mu i ledja i guzica bili blatnjavi, starah za pogledati. A on sam vjerovatno nikad nije skontao sto ga mati lema svakoga dana!
Bila je to nasa "Teorija zavjere".

Eberecke, ebertucke bila je igra za smiraj,pred fajront,bas kad su nasi roditelji na svojim malenim balkonima pili svoju popodnevnu kafu.
Dovoljan je bio nekakav ( uvijek) piskavi glas neke djevojcice...ebertuckeee.
Skakali smo k'o ludi, ostavljali sve zapoceto i skupili se u gomilu.
Dvije naljepse djevojcice su birale svoje timove.Desetak igraca na jednoj strani , desetak na drugoj. Drzali smo se cvrsto za ruke...djecaci i djevojcice. (mozda je bas da smijesna igra razvila nase medjusobno postovanje, poneku ljubav...kasnije?)
Tim vikne, eberecke, drugi tim vikne ebertucke, prvi tim pita eber koga ce te, drugi tim vikne npr. eber silnog Dudu"
Dudo se zatrci u suprotni tim i ako im probije stisnute rukice, uzima njihovog igraca po svojoj volji...ako ne probije, ostaje dio tog tima. On je uvijek probijao i najjaci stisak djecijih rucica i odnosio najbolje. Jebajiga...ko nije razumio, ne moze jednostavnije...eberecke! Vjezbajte!

Bila je tu i jedna crnokosa frckava djevojcica a banjalucanka sa Malte. Ja mislio, sve do polaska u skolu da je ona sa malte na Titovom drumu, tamo gdje su seljaci vagali svoja kola na ulazu u Grad kad robu voze na gradsku pijacu. Mislila tako i uciteljica!
Ma kakvi, ta malta...ima jedna jos i veca i za razliku od banjakucke, ova je jos sigurno tamo gdje je i bila!

Crna duga kosa sva u fronclama, oci k'o fildjani a lijepaaaa . Lice, k'o da je sa mora dosla.Njeni, tj. samo Majka, ju je uvijek oblacila drugacije od nas. Ni njenog Oca niko nikad nije vidio a nije se spominjao ni perzijaner cilim. Ona sama je pricala da je nastala sama od Sebe i Majke. Tako se i ponasala, pa smo samim tim mi to i vjerovali.
Dok smo mi svi picili bosonogi, ona je imala crne tupaste lakovane cipelice i male bijele podvrnute soknice, tamnoplavu suknjicu sa tregerima i naravno bijelu, bijelu, ali nije bila kosuljica...kasnije smo stontali, imala je bijelu ...majici (T-shirt), naravno , bez dugmica. To nije bilo kupiti u NaMi ili Robnoj Kuci pod Palasom.

Znali smo da je i ona banjalucanka, posto se i ona stalno derala..."Mamaaa, Mamaaa!"
I za pravdu i za nepravdu...stalno "Mamaaa!" a na nasem jeziku.
Mama, tripl, certriprl size of nje visa, "ljepotica iz 1001 noci". Moj bi Stari, kad god ova istrci na teren znao uzviknuti:"Ovo Mater vise ne radja!"...a meni nije bilo jasno sta to Stari lupa. Sto bi icija mater radjala dva puta isto dijete? Rodis drugo dijete da bude razlicito, drugacije od prvoga, tako da ih lako prepoznas!
Ona jedna iz haustora rodila odjednom dvije curice, potpuno iste i jos pricali jednojajcane! Cuj ...nastale iz jednog jajeta.Ama ljudi, covjeku su data dva jajeta ne da bi ih nos'o okolo, nego da pravi razlicitu djecu. Malo iz jednoga, malo iz drugoga! Onda ti ih je i lako razlikovati. A ne jednojajcano. Ove dvije jadnice do udaje nisu znale koja je koja jer su im svi mjesali imena. A zasto? Jer se nekome prohtjelo...iz jednog jajeta. Uh, da sam neka vlast, ja bih to najstrozije zabranio ili bi mu otkinuo ono drugo jaje. Tek toliko!
Na tu vrisku male Mirjam, Mama je uhvati njezno za ruku, privuce k sebi, pogladi po crnom runu na glavi, cucne i licem uz lice, sapatom...nesto, nekim tajnim suskavim rijecima ali nije licilo na Karo Mio...nimalo a na Havana Nagila jos manje. Kao Bolerooo...nekako.
Mi djeca, svi ko u "minuti sutnje kad neko, ne daj Boze..."...mirniii, ne disemo...zabrinuti, ko je sta usr'o, vrijeme ce pokazati.
Onda "velika frckava djevojcica ...mama" rece svom klonu: "Mirjam, to tvoji, dica...frendovi i drugs, banjalukani ka(s) i ti(s)!"
Razumjeli smo se! Mi banjalucani se uvijek dobro razumijemo!
Mirjam smo svi voljeli...i ona je voljela nas...banjalukane...onakve kakvi smo i bili.
Malo sam i bjezao od tih zenskih igrica ali se nije dalo skloniti kada se igralo "Izmedju dvije vatre". Bilo je tu puno nasilnih elemenata, bas kao stvoreno za nas djecake!"
Dudo nikad nije igrao sa nama tu igru. Znao je da ga onako kabastog niko ne moze promasiti a i strasno se bojao da ga lopta ne udari. Pa poslijue...boooli!
Loptu, koju uhvatis nabijas u onoga u suprotnom timu...gdje te je volja.
Prste udarci, odbija se lopta od djecije glave, raja se valja od smijeha. Dudo dobacuje sa strane, "spucaj je u glavu sta si se usro! U glavu, konju!"

Mirjam je bila najbolja, hvatala svaku loptu, ma ko da je spuca, dvijema rukama, cvrsto prislanjajuci na svoje djecije grudi. Uvijek se culo, nimalo bezazleno...tup!
A onda njeno nepogresivo gadjanje igraca suprotnog tima. bila je zvijezda raje iz ulice Brace Lastrica.
Slucajno, jednom neku snaznu loptu odbijem isto tako snazno kao odbojkas. Lopta spuca Mirjam negdje u uho.
Malo bice pade na zemlju. Svi smo stali kao ukopani! Nije se micala, niti jedan pokret.
Onda vrlo polako podize glavu,pokusavajuci odrediti gdje se to nalazi, iz uha joj je curnula kapljica krvi, kapnula na prasinu i tu se pretvorila u tamnu grmuljicu, na ravnom tlu, pa ni lijevo ni desno.
Dudo nesto prostenja i pade na zemlju kao mrtav.

Skamenjeni sam gledali u Mirjam, niko u polumrtvog Dudu. Ustala je, uspravila se, gledala me je pravo u oci. Meni nikad najljepse oci na svijetu nisu izgledale strasnije!
Nisam disao, koje sam si kletve izgovorio ne daju se nabrojati!A i proste su!
Jebo sam si sve po spisku!
Nikad vise u svom zivotu necu nesto tako, nesto nepotrebno...nasilno...plakao bih, vristao ali to djecaci ne rade ! Patnja se cuva za buducnost pa se javi bas onda kada je ne trebas!
Samo mi se neka velika tuga svila oko srca kao nekakva bol a za vjecnost, tu da ostane pa i onda kad ostarim...da se ima!
Ocekivali smo svi cuveni vrisak "Mamaaa, Mamaaa!"

Izostalo je!

Mirjam mi pridje, ne trepcuci, stade mirno poput vojnika ispred mene a za glavu niza...onda me iz sve snage spuca onom svojom lakovanom cipelicom ravno u cjevanicu. Koga nisu spucali u cjevanicu ne zna sta je bol a boja cipele da li je lakovana ili ne...potpuno nevazno.
Dok sam se valjao po prasini, masirajuci svoju jadnu cjevanicu, zenski djeciji glasic zakljuci..."ova bi bila poena za naske!"

Pa i jeste, ako cemo pravo...poena za njiske, ovaj za njih!

Cvrsto stiscuci loptu rukama,okrenu se i kao da nikad nista nije bilo odmarsira u svoje polje na mjesto Kapitena.
Iz haustora sam vidio kako me pogledom trazi po igralistu.
Ha, ha, ali nema mene, ne's vise...ne igro ti ja "Izmedju dvije vatre" sa djevojcicama nikad vise!
U sekundi se stvori tu i velika Mirjam!
Sklon'te se malene dica, ja doktorika pomozem meleno Dudu. "Sta bilo, Mirjam debelu Dudu?"
Mirjam suti, ne zna a i kako ce kad je i ona bila u nesvijesti. Onda zena ugleda mene i moju razbijenu cjevanicu, otvorenih usta pogleda u Mirjam i samo izusti: "Mirjam ti ne smije tuci maleni djecaci...oni dobri mali ljudi!"


Otreslo ljeto banjalucko, prasina u zraku, miris prasine u nosu, vrapci se kupaju po prasini nase neasvaltirane ulice , jutrom... miris Banjaluke.

Jutro bozanstveno, nigdje oblaka, u Aleji Brace Lastric , odebljala kestenova stabla pustilia svoje veliko zeleno lisce kao nekakav kisobran, sjene prekrile ulicu, sjene napravile hladovinu, rodjenu samo za san ili spavanje...
Zvone zvona na konjskim vratovima. Pristizu kocijasi na svojim improvizovanim kolima.


Najljepse jutro na svijetu, zvuk konjskih kopita po neasvaltiranom putu. Uzvici! Djihaaa!
Glasovi kocijasa, razdragan smijeh ...vriska...a ima po neka psovka a opet nekako, toplo, sigurno.
Samo da se protegnes u svom krevetu, razvuces ruke do neba, okrenes se i zakunjas jos onu jednu minuticu koja ti uvijek nedostaje kada te nasilno probude...naravno kada si dijete, mali ili malena...svejedno.

Ta minutica je najvaznija!

Dobro jutro Banjalukooo, je li se naspavao moj buduci Pionir?!
Ko ce blago Majci, u Septembru u Skolu, a? Sutra pocinje upis!
Uletala mi je u sobu, uvijek vesela i razdragana, uvijek sa nekakvim velikim mislima ali uvijek sa Dobro jutro Banjaluko. Za vedrih i suncanih jutara budila me je i rijecima :"Ustaj mili, pozdravi plavo nebo...vidi i ptice mu se raduju!"
Ja sam se vec po malo brinuo, sto da sabajle pozdravljam nebo...pa hajde nebo, ali sto ptice?
Ma da to nije od onih malih bobaka "Preludin" ili sta li...sto zene piju da smrsaju.
"Preludin", tablete za mrsavljenje su bile bas u modi u to doba.
Kasnije...neko ih zabranio pa je moglo svitati i suncano i mirisno, niko ne bi spominjao nebo a kamo li ptice.
Izostalo je i ono Dobro jutro Banjaluko!
Ustaj sine, vrijeme je. Stajala je na vratima sobe sa soljicom bijele kafe u rukama napravljene od cikorije, i tanko margarina na kruhu koji je sinoc umijesila.

Kod prvog gutljaja shvatis da nesto nije u redu. Ovo je gorko mama!
"Joj mene lude... zaboravila tutnuti secer, lupne se kao rukom po celu a onom drugom rukom sto ne vidim lupne se po zadnjici, mislim ta zadnjica je isto sto i guzica samo ljepse zvuci, tako da bas zestoko pljesne.

Pauza...gledamo se rasirenih ociju, ne disemo... pa urnebesan smijeh! Oboje se smijemo. Meni suze iz ociju frcaju, od dragosti naravno!

Kaznjava se, ko biva mila mati!
Evo sad cu ja sa secerom...pa je nema i ne dolazi, znam da nece doci, cuci pored vrata i ceka dok ne otpijem malo, i znam da je Fasunga oko prvoga a sad je vec 20 u mjesecu, secer se pojeo, ostalo samo slatko sjecanje na njega.

No jednom, dok je "Preludin" bio dozvoljen lijek, ipak ponovo otvori vrata sobe. Proturi samo glavu te seretski upita:"Bil' ti mogla tutnuti jedan saharin unutra da ne pijes gorko?! To ti je isto kao secer a nije secer, a piju amerikanci da ne budu debeli." Pri tom pokaza malu kartonsku kutiju te rukom protrese po zraku a nesto zazvecka u kutijici. K'o nekakve bobice.
"Ajd' ti jednu prvo pojedi." Bojao sam se ako probam da cu poceti i ja pozdravljati nebo i ptice.
"Ma ne jede ti se to ludo mala, to se cucla, vidi! Umhhh, njam, njam...sto je slatkooo...sladje od secera...eh sto ti je Amerika!" A rasirila oci, k'o blista od srece. Ceka!
"Ajd' sad ti probaj," gotovo naredi.
Probah, zubi utrnuse, ali slatkooo, sto jest'- jest'. A ptice mi nisu pale na pamet! Dobra neka stvar, taj saharin.

A kruh mirisan i mekan!

"Moram li to ja bas u Skolu?"
"Moras, sva pametna djeca idu u skolu!"
"Eto te sad, znaci preko noci sam postao i ja pametan?"
Majka na to nista nije rekla samo digla obije ruke u visinu ociju pa uvukla glavu u ramena. Gest "k'o nikad se ne zna!"
Ma znao sam, uvijek ima nesto da ti pokvari dan!

Zeljeznicka stanica je bila u centru grada, kako i pripada. Tu su banjalucanima dolazili Rodjaci i Prijatelji iz cijelog svijeta da i oni postanu banjalucani a oni nekom cudom ili greskom gotovo svi od reda postadose banjolucani.

Nama niiikad niiiko nije dosao! A ni mi nismo odlazili...a i dje cemo iz Bajaluke?
To , mislim ...da odlazimo a i sto bi smo odlazili kada bi smo se uvijek nazad vracali?!

Mi nismo imali ni Rodjake ni Prijatelje, a ni pare !

Ko je iz Banjaluke a cita ovo, znat ce sta to znaci. Ko nije iz Banjaluke...neka mu se objasni.

Uvijek ima neko , ko sve zna!

A jednom se ipak ode i bez Rodjaka i bez Prijatelja pa i bez para, da se nazad nikad ne vrati.
A niko te vise i ne ceka.
Ogromne praznine na mjestima gdje su nekada neki ljudi zivjeli ubrzo se popune jos vecim brojem ljudi, a sve prethodno bude zaboravljeno. I sjecanja nestanu zajedno sa tim ljudima jer su i ona dio njih!
Jedino kad bi nekako moglo iz visina, sad da si ti neko i nesto, da iz tih visina gledas, vidjeo bi ona ista dvorista i one iste sedmogodisnje djevojcice i djecake kako...

... i sve bi izgledalo kao da se nista nije promijenilo.

To ne kontam!

Malo Alan Forda

Blaž Kotarac - Koki: "Koronotonci” trče počasni krug (2)

Nastavljamo sa Blažovim aprilskim setnjama praznim Beogradom.
Njegova druga setnja, 24. aprila sa prijateljem i kosarkaskim trenerom Vladom Đurovićem . 

******************************

Nisam vam se javljao sinoć, odmah poslije, u minut odrađene,polučasovno – dozvoljene nam  šetnje ne dalje od 300 m, ili kako bi po naški rekli na udaljenosti, izmjerenoj od bačenog ,,kamena s ramena”. Danas je i ovako pred nama,opet, onaj ,,jači” vikend (PV!), pa, rekoh, dok ispijam ovu najraniju jutarnju kavu, ima vremena da, na tanane, sročim  moj ..izveštaj” sa sinoć odrađene, tz. sportsko – penzionerske šetnje, druge po redu, overene i verifikovane od nadležnih organa,.Inače, pretpostavljam da je i ovako napolju, na ulicama u mom kraju,  isto kao i nočas – nema,brate, nikog, pusto, ne može ,,pustije” biti!

Juče, po podne, ,dok sam očekivao da mi se, uz odsečna zvona sa kupole crkve SV.Marka, ukažu kazaljke na ,,satnom ekranu” Glavne Pošte, u onom mi dragom, vertikalnom položaju na 18 časova, a, znajući da idem na dogovoreno ,,uslovno” viđenje sa mojim, starim drugarom,velikim prijateljom, kumom,i dugogodišnjim komšijom , dobrim, košarkaškim trenerom a, u poslednje vrijeme i vrsnim sportskim TV komentatorom Vladom Đurovićem, našim Đurkanom.To kažem ja a bogme i mnogi poznavaoci ovog sporta!  Stanujemo godinama,decenijama, u blizini, ja u mom sokačetu, uličici Lazarevićevoj, odmah tu tik uz dobri, stari Hotel ,,Excelsior” , danas sa pridodatim ,,Mercure” nazivom, a, Đura u ul. Majke Jevrosime, tu, u na stotinjak metara ispod Skupštine.

Elem, krenem ja u sportskoj opremi, kao nekada na trening, naoružan sa maskom, rukavicama,starim fotosima u ,,galeriji” mog mob. Telefona.  Izlazim na Glavnu Knez Miloševu ulicu pogledom na levo i desno, a ona prazna,bez auta, ljudi, sablasno tiha!   

Na uglu kod Skupštine, isti slučaj, ma, isto kao i neki dan. Spuštam se prema fontani na Trgu Nikole Pašića, na zakazani ,,randevju” sa prijateljom  Đurkanom. 

U isto vreme pristižemo,i,dok prilazimo i pozdravljamo se, na propisanoj distanci uz ono po ,,naški” daljinskim, galamđijskim tonom, odmah nas registruje patrolni, dežurni policajac. Sumnjivi smo,mu …                  i, normalno, sledi pitanje ko smo, šta smo, šta tražimo tu…reagujem,da skratim proceduru rukavica, maski, ličnih dokumenata, pokazujem u pravcu na Đuru i dobacujem, da je ovo poznati košarkaški trener I TV komentator, koji me uvodi u obavezne sportsko – penzionerske šetnje. 

Padaju maske, uz spontani smješak uspjeva prepoznavanje i što je sigurno, sigurno je, mi se udaljavamo prema ,,zacrtanom”  Tašmajdanu. Iako smo blizu, dugo se nismo vidjeli, zagledamo se, mjerkamo, i dok onako, staračkim, penzionerskim, usporenim korakom, prolazimo da ne kažem ,,gamižemo”, pokraj predivno ozelenjog i osunčanog Pionirskog Parka……  

Nije nam trebalo mnogo da ,,upalimo” uspomene i sjećanja  na naša prva druženja otpočeta još davnih šesdesetih godina, u našem OKK Beograd-u, uz prisjećanja na našu prvu zajedničku turneju po Francuskoj – na igranja, doživljaje i šetnje po azurnoj obali, isto u proljeće, isto u aprilu mjeseca neke, davne 1967.god. Mnogo davno i mnogo prelepo!

 Nije nam trebalo mnogo da ,,upalimo” uspomene i sjećanja  na naša prva druženja otpočeta još davnih šesdesetih godina, u našem OKK Beograd-u, uz prisjećanja na našu prvu zajedničku turneju po Francuskoj – na igranja, doživljaje i šetnje po azurnoj obali, isto u proljeće, isto u aprilu mjeseca neke, davne 1967.god. Mnogo davno i mnogo prelepo!.......

Ulazimo u istu priču, u prazan Bulevar Kralja Aleksandra (nekad, Bulevar Revolucije), pogled na desno, sjećanja na stari, dobri,  Restoran  ,,Tri šešira”, malo dalje, tu je ,,Pelivan”, zatvoren! Pogled preko, na ljevo, na zatamnjene izloge nekadašnjeg ,,Malog Exelsiora”, pa opet, s okom  na desno, na zatamnjena stakla, nekad, dobre, stare ,,Šeherzade”.  a,iza nje, na uglu kod  semafora, na raskrsnici sa Resavskom ulicom ,i, ,,Male Madere”sa teškim prigušenim zavjesama,drvenjacima-stolovia i  istrošenim, plavo – belim , kariranim, stolnjacima, WC-om, odmah iza šanka, nema je, nekad nam ,,odmorišta” poslije napornih treninga, ni ,,Šeherzade” ni Male Madere, a, opet, preko puta ni ,,Malog Excelsiora”,      ni ,,Laste”  ni giganta ,,JAT”-a pred kojim smo se okupljali i odlazili – letili na ,,ovozemaljske”daljine.                  I, tako ,,tugujući”, zađošmo u tašmajdanski park,………….. 

Obrnušmo krug, i prolazeći pored isto tako zatvorene nam ,,Poslednje Šanse”, najzad, uvidješmo da ,,uslovljeno, obavezujuće vrijeme ističe a I da je već primjetan zamor i u nogama a i u našim glavama, rastašmo se na platou ispred  Crkve SV.Marka I pozdravišmo do sledećeg treninga. Pozdrav od Kokia