Dobijem zadatak od kapitana Angela da nazovem Bogdana - Bošu
Tanjevića i provjerim s njim tehničke detalje vezane za slijedeći ZOOM sastanak
košarkaša Borca na kome je Boša trebao biti gost – kapitenovo iznanadjenje!
U medjuvremenu je, cujem, iznenadjenje već provaljeno – a i
kako ne bi, kad smo mi košarkaši prilicni laprdavci! Samo
tako je moguće objasniti da je iznenadjenje, čuvano kao najveca tajna, provaljeno. Kao što i svaki drugi
dogadjaj, i ovo otkrivanje iznenadjenja, ima i svoju dobru stranu. Sada, ne čekajuci da detalji isčeznu iz moje memorije, mogu ponešto napisati o mojim nedavnim, vrlo
prijatnim, razgovorima sa Bošom.
Moram odmah reći da se sa Bošom nikad ranije nisam upoznao,
ali bio mi je oduvijek blizak i po svom vrijednom i istrajnom radu, entuzijazmu, viteškom odnosu prema sportu, predanosti...
Sjecam se da sam ga nekada davno, sezdesetih godina proslog
vijeka, gledao kada je kao junior sarajevskog Željeznicara igrao na juniorskom prvenstvu BiH u Banjaluci. Pamtim i sada njegovo i
Pimpekovo zagrijavanje iza kosa, onog do svlačionica, na Stadionu sportskih igara.
Pamtim ga kao igraca Želje, juniorskog reprezentativca Jugoslavije, kasnije igrača
OKK Beograda. Sjecam se da je u 24. godini, 1971. godine iznenada napustio igračku
karijeru i postao trener KK Bosna, koju od drugoligaša dovodi do dvostrukog šampiona
i osvajača kupa Jugoslavije. Pa onda 1979. sa Bosnom postaje šampion Evrope –
do tada najveći uspijeh jednog jugoslovenskog košarkaskog kluba!
Kao trener, sa juniorskom
reprezentacijom Jugoslavije 1974. osvaja prvenstvo Evrope. Sa najboljom selekcijom
Jugoslavije koju je vodio od 1980-82. osvaja evropsko srebro, bronzu na Univerzijadi… Onda odlazi u Italiju. Drugoligaša Juventus Kazertu uvodi u prvu Italijansku ligu i jedne od narednih
godina postaje vicešampion Italije. Sa Olimpijom iz Milana 1995/96. osvaja kup i
prvenstvo Italije. Sa reprezentacijom Italije 1999. osvaja šesto mjesto na
svjetskom prvenstvu, šampionat Evrope i peto mjesto na Olimpijskim igrama 2000.
godine. 2001/02 sa Asvelom osvaja prvenstvo Francuske. Od 2004. preuzima
reprezentaciju Turske sa kojom 2010. postaje vicešampion svijeta i osvaja zlatnu
medalju na Mediteranskim igrama 2013…
Necu dalje da vas ne umorim! Moze li bolje i više?!
Samo cu reći da nisam nabrojao ni polovinu sportskih uspijeha ovog covjeka.
Samo cu reći da nisam nabrojao ni polovinu sportskih uspijeha ovog covjeka.
I da ne zaboravim, 2019. Boša Tanjević je izabran u svjetsku
Košarkašku kucu slavnih!
Šta dalje reći?!
Boša je, i pored svih pobrojanih i nepobrojanih uspijeha, ostao ono što je uvijek i bio: sarajevska košarkaška raja, iskreni i veliki covjek koji je za sebe jedino isticao da je po
rodjenju Crnogorac a po izboru Sarajlija!
Kako pričati sa čovjekom koji je osvojio baš sve sto se u
sportu moglo osvojiti?!
Sa Bošom – vrlo jednostavno!
Razgovor teče kao da se poznajemo stotinu godina! S teme na temu. Najmanje ' skoro pa nista, o njegovim uspijesima. Pošto prica sa Banjalucaninom, sjeca se da je u Banjaluci nekih sezdesetih osvojio juniorsko rukometno prvenstvo BiH, jer je prije košarke igrao rukomet. Onda je godinu kasnije 1964. osvojio košarkaško republicko juniorsko prvenstvo, koga sam, sjećam se, gledao. Sjećam se da je tu nekako pocela moja idila sa košarkom, koja, evo, traje i danas.
Razgovor teče kao da se poznajemo stotinu godina! S teme na temu. Najmanje ' skoro pa nista, o njegovim uspijesima. Pošto prica sa Banjalucaninom, sjeca se da je u Banjaluci nekih sezdesetih osvojio juniorsko rukometno prvenstvo BiH, jer je prije košarke igrao rukomet. Onda je godinu kasnije 1964. osvojio košarkaško republicko juniorsko prvenstvo, koga sam, sjećam se, gledao. Sjećam se da je tu nekako pocela moja idila sa košarkom, koja, evo, traje i danas.
...banjalucke rukometne legende Jerolima - Jerke Karadže, koji mu je bio i ostao sportski uzor!
Kad pričas sa Bošom ne trebaš birati teme.
One same dolaze jedna za drugom - spontano i logično!
Pričamo tako i o porijeklu mog prezimena koje je raširenije u
Turskoj nego na Balkanu, a Boša to zna, jer desetak godina živio u Turskoj. Spomenemo i grad Čanakkale, čiji dio je i istorijska Troja. Ispričam mu ukratko šaljivu priču u mom porijeklu; o seobi slavenskog
plemena sa južnih padina Urala, preko
Male Azije, do obala Egejskog mora - gdje su oni koji nisu znali privati - ostali, a oni koji jesu - nastavili sve do Like na Balkanu. Sluša Boša, ne
prekida me, pa na kraju u šali kaže: ”To ti je fina verzija, a ona prava je da je neki Turčin – aga u onih pet vjekova na
Balkanu, neku tvoju pra, pra - babu … Pa djete nazvaše Čanak po drvenoj zdjeli. Kasnije to
postade prezime...!” Sjetim se da su mi neki, nekad davno, rekli da ličim na Turčina. Ali se branim kontranapadom, pa kažem da i on meni, posebno sa onim brkovima koje je obrijao, liči na Turčina, sto znaci da bi se i kod njega mogla naći tako neka slicna istorija… Poznat
po betonskoj košarkaškoj odbrani, Boša
spremno odgovara da je on iz vrletne Crne Gore, iz Pljevalja, ali porijeklom sa planine
Ljubišnje do koje se iz Pljevalja, koji su na 770 m nadmosrske
visine, islo uskim, krivudavim putem – skoro
vertikalno uzbrdo. I poentira time da je tih 2500 m nadmorske visine Turcima bilo toliko
visoko da se ni u tih 500 godina nikad tamo nisu penjali - dokazujući time svoje
cisto slavensko porijeklo!
Pominjuci Čanakkale, Troju, dotakosmo se i ozbiljnih tema - čuvene bitke kod Čanakkalea, koju yovu i bitka kod Galipolja, iz Prvog svjetskog rata. Bila je to bitka za
Dardanele, vitalni pomorski prolaz do Carske Rusije koje je držalo Osmanlijsko carstvo.
Ujedinjene snage Ruskog carstva, Britanskog carstva i Francuske su se tu borile
sa Otomanskom vojskom. Rezultat bitke je povlačenje saveznika prema Egiptu i
velika pobjeda Otomanske vojske pod vocstvom Kemala Ataturka.
Bitka se smatra uvodom u Turski rat za
nezavisnost i proglašenjem moderne Turske republike pod Kemalom Ataturkom, osam
godina kasnije. U sastavu savezničke vojske bile su i vojske Australije i Novog
Zelanda. U bici je poginulo preko 130 hiljada vojnika na svim stranama. I pored
poraza, kao sjećanje na ovu bitku podignut je spomenik i palim vojnicima
porazenih u ovoj bici kao i spomenik turskog vojnika koji nosi i spasava povrijedjenog savezničkog vojnika. Zanimljivo je, a Boša prica
bas o tome, da su se nakon te bitke sačuvale posebne veze izmedju Australije i
Turske, iako su u toj bici bili na neprijateljskim stranama. Ostalo je zajedničko sjecanje na junastvo i žrtve koje su tada pale.
Onakav kakav jeste, Boša i u ovom
razgovoru ističe istinsku hrabrost i viteštvo kakvo
je on tražio u sportu. Jer, neprijatelj se i na bojnom polju
treba poštovati i cijeniti njegova hrabrost i žrtva. A ne, kako se
to sada kod nas dešava, da čak i protivnika na sportskom polju smatras
neprijateljem koga mrziš i omalovažavaš! Još jedan od detalja koji je Boša istakao je da, i pored toga što su u ovoj bici iz Prvog svjetskog rata bili na neprijateljskim stranama, države Australija i Turska gaje posebno bliske odnose baš nakon bitke u kojoj su bili neprijatelji. Bliski su odnosi izmedju košarkaških organizacija Australije i Turske. Australski sportisti, kad se nadju u Turskoj, redovno odlaze i polazu
vijenac palim borcima u bici kod
Galipolja (Čanakkalea). Jer se smatra da je ova bitka, i pored poraza, označila
početak stvaranja nacionalne svijesti i nacije i u Australiji i Novom Zelandu.
Spomenik Turskom vojniku koji spasava povrijedjenog savezničkog vojnika
Tokom čitavog razgovora u pozadini se čulo cvrkutanje Bošine četvorogodišnje unučice. U jednom momentu Boša rece:” Nemoj prekidati, samo da
ispratim moju princezu!”
Mogu samo zamisliti kakav je Boša deda!
No comments:
Post a Comment