"Nasa prica" : Nema Bosne bez Jugoslavije!

Ratko Stamenic (desno) sa kandidatom za predsjednika RS Zoranom Kalinicem (lijevo)

 Vidim na horizontu jos jednu "novu" stranku. Ime stranke: Nasa prica Republika Srpska! Imaju i kandidata za predsjednika Republike Srpske - Zorana Kalinica, profesora doktora, rektora, osnivaca i vlasnika privatnog Univerziteta. Ime i prezime mi poznato i potvrdjujem da to jeste covjek koga se sjecam iz proslog, predratnog zivota: izvidjac, omladinac, aktivista, komunista, rukovodilac... Malo radio i u Kosmosu, direktor osiguranja Kopaonik, sve do 2010. A onda, u svojoj  48. godini odluci da se "posveti nauci", magistrira na Evropskom centru za mir i razvoj iz Beograda (sta li je to?!), u 52. godini doktorira u Novom Sadu na Univerzitetu Privredna akademija. Lijen sam da kopam i provjeravam, ali sam vec cuo dosta o respektu novosadskih "univerziteta". I onda, nakon svih tih uspjesnih skolovanja, 2010. sa cetvoricom svojih prijatelja, osnuje i svoj privatni Univerzitet i nazove ga Nezavisnim! Nezavisnim od cega: politike, nauke...? Google mi pomaze da nadjem informaciju o kredibilitetu tog univerziteta. U 2022.godini - uvjerite se, poslednji medju poslednjima u svijetu, Evropi i BiH! Ukratko, kandidat za predsjednika RS je stereotip uspjesnog poratnog balkanskog naucnika podobnog da skoluje mlade srpske kadrove!

Google mi, isto tako kaze, da je petljao po nekim strankama penzionera, koje su se udruzivale sa Stevandicem, poznatom "humanitarcu" iz crvenog kombija, cuvenom po sijanju straha u Banja Luci i okolini za vrijeme zadnjeg rata.  

Znaci, summa summarum, profesor doktor sa politickim, privrednim i naucnim pedigreom!

Ratko Stamenic (u sredini) i sa Mirsadom Hadzikadicem (desno). Jos jedna izvidjacka veza. Pitam se da li Hadzikadic, kandidat za clana prdsjednistva BiH, zna za program stranke u kojoj je aktivista njegov nekadasnji drug - izvidjac: "Nema Bosne bez Jugoslavije". Objavljivanjem ovakvih slika Stamenic vjerovatno pokusava zamutiti vodu i sakriti ciljeve za koje zapravo radi. 

Posto se na primjeru Univerziteta, uvjerio da je najbolje imati svoje licno, profesor doktor Kalinic nedavno odluci da osnuje svoju licnu stranku koju je " inventivno" nazvao "Nasa prica Republika Srpska". Zahvaljujuci Ratku Stamenicu, profesorovom bliskom saradniku jos iz vremena izvidjaca, bivsem direktoru Medicinske elektronike doznao sam za osnivanje i za ciljeve ove stranke. O Ratkovim politickim i privrednim uspjesima najbolje svjedoci sudbina ove, nekada veoma perspektivne banjalucke firme, koju je on doveo do bankrota pa je, uz niz sudskih procesa, tri zgrade i zemljiste u centru Banja Luke "prodao" maltene besplatno Dodikovom kumu i tajkunu Radisicu. Uostalom procitajete i sami o tome studiju Transparency International „GRAND TRADE – OSAMNAEST GODINA PLJAČKE“. 

Njih dvojicu, Zorana i Ratka, je uvijek i krasila prica. Nije slucajno da su bas tako nazvali svoju novu stranku "Nasa prica...."! 

Da ne zaboravim razlog zasto uopste trosim svoje, a i vase vrijeme ovom strankom. 

Citajuci najave akrivnosti stranke primijetim da u tim najavama ne postoji Bosna i Hercegovina - vec samo Republika Srpska, da ne postoje drugi narodi osim Srpskog naroda. Posto smo drugari na fejzbuku, cak smo jedno vrijeme i radili u toj Medicinskoj elektronici, priupitam Ratka u kojoj drzavi je Republika Srpska i ima li nekih drugih naroda u njoj osim srpskog. Odgovori moj bisvi drug, kratko i jasno: " Nema Bosne bez Jugoslavije!" I tako, u samo cetiri rijeci, Ratko mi objasni program i cilj profesorove, a vjerovatno i njegove, stranke ili prevedeno na Seseljev jezik:" Svi Srbi u jednoj drzavi", sjecate li se?! Nakon sto mu u najkracem objasnih sta o tome mislim, Ratko me, brze-bolje, blokira na fejzbuku i izbrise moj komentar. Valjda mu tako lakse nego da cuje (a i da drugi citaju) suprotno misljenje. Ovim je samo jos jednom potvrdio da je kukavica i prevrtaner koji trazi kako i gdje se udomi ali na najlaksi nacin.  Tako je bilo i kad je radio u Medicinskoj elektronici, gdje je iskoristio osnivaca Medicinske elektronike Slobodana Cvijetica koga je na kraju na najodvratniji nacin eliminisao iz firme. Meni su prevrtaneri uvijek izazivali mucninu u stomaku. Zato mi je drago da vise nismo "prijatelji" ni na fejzbuku. 

Umjesto da upregnu svoje intelektualne mogucnosti, ako ih jos imaju jer godine cine svoje, u cuvanju zemlje u kojoj smo odrasli, u cuvanju zivota koje smo zajedno zivjeli, oni se udruzili sa navecim sljamom, slijedeci i provodeci velikosrpske ideje.  "Nema Jugoslavije - nema Bosne" i "Svi Srbi u jednoj drzavi" su ideje koje su policijske i vojne sluzbe iz Srbije provodile u Bosni devedesetih i kojima i danas nastoje ostvariti ono sto im dvedesetih nije uspjelo. Razni Kalinici i Stamenici su njihove produzene ruke koje podrzavaju i vjerovatno placaju ocekujuci od njih da ostvare njihove ciljeve. A nasi junaci - bivsi komunisti, a sada pritajeni nacionalisti, udruzujuci se u stranku koja realno nema nikakvu sansu za pobjedu zapravo ocekuju da ih zapadne poneka preostala mrvica. Kolace vec godinama jedu igraci koji su se obogatili radeci za tudje interese u svojoj drzavi. 

Jasno je iz onoga sto mi je Ratko napisao pa obrisao, da je program stranke Nasa prica Republika Srpska rusenje Bosne i Hercegovine. Naslijedjen je od Milosevica, Tudjmana, Karadjica... sada Dodika, Covica, logisticki podrzan od policijskih i vojnih sluzbi i raznih zvanicnih i nezvanicnih kriminalnih bandi. Na zalost taj projekat je podrzan rigidnom unitaristickom politikom vecine bosnjackih ratnih i poratnih politicara. Rasturanje Bosne, kako ga zagovara ova i ne samo ova stranka, u ovim vremenima i uslovima, ne znaci nista drugo nego rat. Siguran sam da su oni koji u ovu pricu ulaze svjesni toga. Isto tako sam siguran i da ce im u predizbornoj kampanji usta biti puna posvecenosti u ocuvanju mira. 

Zato, dragi moji, razmislite dobro prije nego sto glasate. Ne slusajte ni mene - ali citajte, istrazujete, provjeravajte,  raspitajte se - pa tek na kraju odlucite za koga da glasate.

Na zalost - nemate mnogo izbora. Ali ipak ima i onih koji zasluzuju da im se pruzi sansa. Pronadjite ih sami. U svakom slucaju ne glasajte za one koji, iz svojih licnih razloga, sijeku granu na kojoj vi stojite. 

Jedanaesti juli

 

Danas je 11. juli.
Na danasnji dan, prije dvadeset osam godina, desilo se nesto strasno,
nesto sto normalni ljudski um ne moze razumjeti.

Hiljade ljudi je ubijeno. 
Hiljade necije djece, majki, oceva, striceva, daidza, ujaka, amidza, djedova, babi... 
Hiljade porodica je trajno osakaceno, unisteno...

Ubijeni su zbog vjere i nacije u ime druge vjere i nacije...

Dvadeset osam godina je proslo, a kao da se ubijanje tih ljudi nastavlja,
jer, jos uvijek se svadjaju da li je ubijeno pet ili osam hiljada, 
da li je to samo strasan zlocin ili genocid,
da li su to isto i oni nama cinili, ranije ili kasnije, 
da li se, kada i kako osvetiti..?
Ja ne mogu da shvatim, niti da prihvatim
da postoji ljudski stvor koji tako nesto moze smisliti i uciniti...
Zlocin kakav je ovaj se, zbog onih kojih vise nema, 
zbog onih koji za citav zivot ostadose osakceni, unesreceni,
zbog onih koji odrastaju bez porodica, 
ali i zbog buducih generacija, nikada se ne smije zaboraviti.

Ali, u isto vrijeme, ne treba dozvoliti mrznji da prevlada druga osjecanja.
Jer mrznja je najnizi ljudski osjecaj; razara onoga u kome je. 
Kriva je za mnoga zla. Ona radja novu osvetu. Uvod je u novi zlocin.

Nikada ne smijemo zaboraviti Srebrenicu.
Ne zaboravimo ni druga stratista; ni jednu nevinu zrtvu. 
Jer zrtva nema naciju. Ona je to sto jeste za svagda.
Ali, ne zaboravimo i ne ostavimo nekaznjenog ni jednog zlocinca.
Jer sve dok zlocinci nekaznjeno setaju Srebrenicom, Banjalukom 
ali i Sarajevom i Mostarom, Bosna nece biti mirna; ni mi s njom.

( Ovaj  tekst sam napisao i prvi put objavio 2010.
Uz male izmjene objavljujem ga 11. jula, na dan posvecen zrtvama u Srebrenici)

*******************************

Vidim plače. Priđem.

-Je li ukopavate nekog svog 11-tog?

-Ne.

-Ukopali ste već?

-Nisam.

Sjednem pored.

-Ja sam Amela.

-Aleksandra, drago mi je.

-Odakle ste?

-Iz Srbije.

-Prvi put?

-Prvi.

Šutimo. Plače.

-Ja sam…ja sam šokirana.

-Niste imali informacije o genocidu?

-Jesam, ali nisam imala sliku ovoga, nisam, zamuckuje, nisam znala da je ovoliko.

-Osjećate teret?

-Itekakav. Hodam i čitam godišta, ovo su bili mladi ljudi kao ja. Kako je neko mogao ovo učiniti, ne mogu zamisliti kako se osjećaju njihove majke, sestre, teško mi je, žao mi je, stvarno mi je žao...

-(Amela Jordamović/BIR TV)

Preporucujem - procitajte!

Svima, a posebno vama koji zivite pod kisobranom jezive propagande, koja laz pretvara u istinu, koja ne postuje ni struku ali ni vas, koja i nauku pokorava pokusavajuci je koristiti za svoje ciljeve, koja vas postrojava i priprema za nove "svete ratove"...preporucujem da prociate ovu knjigu. 

Ja sam je procitao u jednom dahu sretan sto na Balkanu jos ima normalnih ljudi, koji se nisu ni predali ni prodali,  koji razmisljaju svojom glavom i vide stvari onakvima kakve one jesu - a ne onakvima kakvima ih svakodnevno serviraju najgori medju njima...

Sretan Bajram!

 Svima koji slave, 

Bajram Serif Mubarek Olsun!

Mitovi i istorijske zablude

"Mit prvenstveno nastaje na područjima gdje se kulturna tradicija prenosi s koljena na koljeno, putem usmene predaje. Kod nekih plemena, koja i danas žive izolirano, tradicija pričanja priča o nastanku i porijeklu vlastitog naroda i njihove povijesti očuvala se do danas. Često je puta usmena predaja bila jedini način da povijest vlastite grupe ne padne u zaborav, predajući je prilikom obreda inicijacija mlađim naraštajima, koji će je dalje prenositi svojim potomcima.

Mnogi stvarni događaji koji su se prenosili s koljena na koljeno, pretvorili su se u bajke, a stvarni ljudi u heroje kulture, pa je danas nemoguće razlučiti što se stvarno dogodilo, a što nije."

*******************************

Svi narodi svijeta imaju svoje mitove. Pitanje je samo koliko ti narodi vjeruju u istinitost svojih mitova i koliko su mitovi koristeni u manipulisanju naroda.

Evo, ovog puta, samo nekoliko, od hiljada mitova i zabluda, koje se stoljecima stvaraju i i pretvaraju u "istinu":

Marko Kraljevic - srpski heroj koji se istakao hrabroscu u borbi protiv Turaka.

Marko Kraljevic, "mladi kralj" je, kao Sultanov vazal, poginuo u bici protiv Srba koji su upadali na turske teritorije.  Legenda o srpskom junaku je jednostavno izmisljena! 

Draza i njegovi cetnici spasavali su srpski narod.

Draza i njegovi cetnici su cinili zlocine ubijajuci "Turke" i komuniste (i "Turke" i Srbe i Hrvate i...)

Rusija je uvijek pomagala i spasavala srpski narod!

Rusija nije uvijek spasavala i pomagala srpski narod  - vec onda kad je u tome nasla svoj interes. 

 Za one koji ce, vjerujuci da time pravdaju postojanje ovih mitova, i koji ce  odmah odgovoriti mitovima, lazima i legendama kojima se hrane drugi narodi - tacno je, i drugi narodi prekrajaju svoju istoriju i prave mitove, ali ja, ovog puta govorim o mitovima naroda kome i sam pripadam i u cije ime se ovi mitovi stvaraju. O Kosovskom mitu, mitu o nebeskom narodu, mitu o svjetskoj zavjeri protiv Srba, mitu o promaji, mitu o najvecim svjetskim ljubavnicima ... mozda neki drugi put. 

Filip David: Ima li nade za Srbiju?

 

Od tragičnog i krvavog raspada Jugoslavije do današnjih dana, srpska politika luta između šešeljovskog profašističkog populizma i nacionalizma koji je manipulativan, u bizarnom sadejstvu manije veličine i manije gonjenja. Duboke frustracije i bolne rane bacaju svoje duge senke iz nedavnih vremena na sadašnjost i budućnost. Ništa nije krhkije i kratkotrajnije od ljudskog pamćenja i zato treba neprestano podsećati na ograničenost i jednstranost državnih i nacionalnih programa koji Srbiju sukobljavaju sa susedima i svetom. To je ona vrsta  nacionalizma o kojoj je Danilo Kiš pisao kao o ideologiji, banalnosti i kiča. Put koji ne vodi u budućnost već u opštu mentalnu konfuziju i politički haos, naopake i izvrnute logike.

Predsednik države se hvali time što je, kako izjavljuje, Srbija jedina država u Evropi koja Rusiji nije uvela sankcije. Izjava koja ne samo da nije za pohvalu nego jasno otkriva samoizolaciju srpske šizofrene politike. Hoćemo navodno u Evropsku uniju a mediji pod kontrolom države pišu iz dana u dan protiv politike Unije. Predsednik je tobože iznenađen porastom ekstremne desnice a ta desnica je izašla iz njegovog šinjela. Priča o „srpskom svetu“ potekla iz kabineta Predsednika politički je, kakva slučajnost, blizanac Putinovom „slovenskom svetu“. Takve megageopolitičke zamisli izvor su traumatičnih i opasnih sukoba, a ne temelji na kojima se može zasnivati jedna drugačija, bolja Srbija, koja će zaslužiti poštovanje drugih naroda i država.

Za mnoge posmatrače sa strane, ali i za stanovnike bivše Jugoslavije raspad ove zemlje došao je naglo i neočekivano. Parcijalna tumačenja istoričara, političara, ekonomista, sociologa, generala, nedovoljna i nepotpuna, prikazuju različite aspekte velikih tekstonskih balkanskih poremećaja, ali ne daju i sliku celine.

Istorija se prilagođava trenutnim političkim potrebama. Tamo gde ne postoji odnos prema prošlosti nema ni odnosa prema sadašnjosti i budućnosti. Stvaranje kulta problematičnog patriotizma odgovara politici koja se zasniva na postojanju stalnih tenzija, vanrednog stanja i mobilizacija čime se prikrivaju mnogi drugi važni životni, svakodnevni problemi. Vremenom laž se institucionalizuje. Neprekidni zahtevi za lojalnošču u nepouzdanim sistemima sa naopakim vrednostima uvećavaju strah i kukavičluk, stvaraju se mutirani, groteskni i čudovišni oblici ponašanja, ljudi postaju nepošteni prema svome životu, prema svojoj profesiji.

Bankari se  udružuju sa lopovima, novinari manipulšu istinom, ekstremisti se kite demokratskim parolama, a ubice ljubavlju prema domovini. I to postaje jedno stalno, bolesno stanje.

Udžbenici istorije su puni lažnih mitova, a tamna mesta bliske i dalje prošlosti su prećutana. To ne može ostati bez posledica, ta sveopšta prisutnost laži, poluistina, manipulacija koje se šire na sve oblasti života. Ako se jedan oblik netolerancije i mržnje, zameni drugim oblikom, ideološka netrpeljivost postane verska, nacionalistička, ili neka druga u službi politike, tada se mogu, kako je govorio nobelovac Tagore, čitavi narodi dovesti do najotrovnijeg samoljublja, a da niko ne bude svestan svoje moralne izopačenosti.

Globalna evropska i svetska kriza izazvana napadom Rusije na Ukrajinu pojačava strepnju da ne postoje dobri i pravi odgovori na pretnje raznih agresora. Liberalni kapitalizam se sukobljava sa mnogim problemima, od izbegličkih do ekonomskih, političkih i geopolitičkih. Sličnost sa situacijom uoči Prvog i Drugog svetskog rata je zastrašujuća.

Ostaje nam samo da se nadamo da se ovoga puta krize neće rešavati velikom svetskom katastrofom. U ovakvim turbulentnim i opasnim vremenima još više se izoštravaju i zloupotrebljavaju pitanja identiteta, izostaju obaveze međunarodne solidarnosti u zaustavljanja zločinačke aktivnosti pojedinih država. Živimo u vremenu kada su činjenice i argumenti nemoćni u sudaru sa masovnom propagandom i populistilčim emocijama.

Ukupan život utapa se u otrovnom moru populizma. Zločinu se ne sudi, a zločinci postaju ugledni članovi establišmenta.

Život dobija razmere globalnog političkog propagandnog marketinga koji lažnim slikama tobožnje stvarnosti sakriva istinsku materijalnu i moralnu bedu života. Porazi se veličaju kao pobede. Očuvanje vlasti važnije je od elementarnog poštenja. Glavna mudrost populizma i njegovih protagonista sažima se u uproščenom shvatanju kako svi važni problemi spoljne i unutrašnje politike isključivo zavise od efikasnosti propagande, kontrole nad medijima, sposobne policije i moćne vojske. A iza tobožnjih nacionalnih, patriotskih i rodoljubivih interesa socijalne pravde pomaljaju se grubi sebični i dominantni lični i partijski interesi.

Jedan, možda bitan elemenat te žalosne priče, njeno važno značenje može se dešifrovati upoznavanjem onoga što nemački istoričar Daniel Goldhagen naziva delovanje  »kulturnog modela«. U knjizi »Hitlerovi dobrovoljni dželati«. Goldhagen daje niz ubedljivih primera u kojoj meri takozvani »kulturni modeli« oblikuju mišljenje ali i postupke pripadnika nekog naroda. Kada se određeni mitovi, uverenja, predrasude, stereotipi ne osporavaju ili čak »postaju dominantni u datom društvu, pojedinci obično počinju da ih prihvataju kao očite istine«. Naopaki, izopačeni »kulturni modeli« prisutni u Nemačkoj više od stotinu godina konačno krunisani su Holokaustom i dugotrajnim izopštenjem Nemačke iz zajednice civilizovanih naroda. Kulturni modeli  obuhvataju sveukupni javni život, pravila ponašanja na kojima počivaju zakoni, utiču na ragulativu pravnih normi, duboko urastaju u politički, naučni i kulturni život, u svakodnevicu pojedinaca

Sadržaj srpskog »kulturnog modela« načinjen je od supstrata ideološkog i nacionalističkog. Mit o Kosovu kao kolevki srpstva i pravoslavlju kao nacionalnoj religiji što treba da naglasi povezanost svih pravoslavnih naroda. Ne tako davno ideja realnog komunizma povezivala je zemlje Istočne Evrope pod neprikosnovenim vođstvom u suštini imperijalne politike Sovjetskog saveza i njegovih političkih satelita. Na drugi, ali sličan način, današnja Rusija  nastavlja osvajačku imperijalnu politiku zasnovanu na idejama i programima dugogodišnjeg Putinovog savetnika, evroazijskog teoretičara i mistika, ultradesničara Aleksandra Dugina.

Koje su odlike srpskog kulturnog modela? To je ono što je još sedamdesetih godina poznati pisac i istoričar književnosti Radomir Konstantinović nazvao filozofijom palanke, onim klaustrofobičnim duhom čija je glavna odlika strah od sveta, potreba za samoizolacijom i zatvaranjem, a koji u nekim posebnim okolnostima na kraju vodi u ono što Konstantinović naziva srpskim nacizmom.

Tragične okolnosti raspada Jugoslavije, nesumnjivi uticaj jednog takvog “kulturnog modela” stvorio je od Srbije svetsku pariju, sa katastrofalnim posledicama po istoriju, društveni, ekonomski i kulturni život države.

Na unutrašnjem planu došlo je do urušavanja institucija, zarobljenh medija, tabloida koji svojim primitivizmom dovode do trijumfa političkih bedastoća, raspirujući nacionalističke strasti.

Jedan odskora veoma rašireni televizijski žanr, takozvani rijaliti programi zasnovani su na do sada neviđenom  prostakluku i pornografiji. Emituju se i danju i noću, na zadovoljsvo milionskog gledališta. Postali su bukvalna metafora moralnog rasula i zaglupljivanja masovnih razmera. Kao svakodnevni gost nastupa predsednik države čije pojavljivanje svaki čas prekida skandalozni rijaliti da bi visoki gost govorio o svojim političkim susretima i odlukama. Taj program koji bi se morao zbog vređanja javnog morala sankcionisati pretvara svojim nastupima vodeća ličnost države u  glavnu partijsku i državnu tribinu, govornicu sa koje se obraća anesteziranoj naciji i čije ga kamere i novinari prate u stopu.

Tek kada se shvati, količina licemerja dirigovanih tabloidinih medija i njihovo skandalozno uplitanje u politički život čitavog društva,i šokantna činjenica kvaliteta poruka koje šalju, može se barem donekle shvatiti i dubina i težina problema sa kojim se suočavamo, nemoguća misija promena u uslovima zarobljene države.

Umesto da se čitavo društvo oslobađa od zabluda, iluzija, lažnih mitova, od demagogije, uprošćenog govora, pornografskog mišljenja i ponašanja, od svega onoga što duh i misao, emocije i znanja okiva stereotipima, predrasudama i niskim strastima, to stanje se samo produbljuje razarajući osnove na kojima društvo počiva. Nekakav puzajući fašizam ostvaruje se kao opasna pretnja za budućnost države. „Dok se uobičajeno poimanje stvarnosti urušava, fašistička politika stvara prostor za ukorenjivanje opasnih i lažnih uverenja“,  piše američki profesor Džejson Stenli o savremenom, mutiranom obliku fašizma.

U društveni život ulaze ruku pod ruku nasilje, neobuzdana glupost, primitivizam i prostakluk kao zvanična politika i nova ideologija čuvara poretka.

Posledice ovavog stanja su apatija, zombijevska psihologija masa, podmetanje kukavičeg jajeta  korupcije i neodgovornosti kao rezultat tobožnje demokratizacije, što nema veze sa stvarnim stanjem u društvu. Ne samo da nema volje za krupnim, temeljitim i neophodnim promenama, nego se učvrščuje vlast mediokriteta i partijskih poslušnika da bi se sačuvao postojeći poredak.

Promene unutar sistema ne mogu izvesti oni koji su ustanovili i održavaju vlast zasnovanu na opštoj hipokriziji, partokratiji, demagogiji, u čijem je središtu opasna klica nasilja koja se u vanrednim okolnostima lako preobražava u otvorenu diktaturu.

Nije moguće verovati da takva vlast iskreno poštuje evropske vrednosti a ne samo novac koja odatle pristiže, niti da iskreno osuđuje rusku agresiju, još manje da iskreno teži uspostavi dobrosusedskih odnosi sa Kosovom i susedima, što je i osnovni uslov za pristupanje Evropskoj uniji.

Herman Broh je pisao kako „bez osvešćivanja nema ni samosvesti, a bez samosvesti nijedan narod nije u stanju da svesno uzme u ruke svoju političku sudbinu“. Osvešćivanje podrazumeva dug i mučan poces koji proizilazi iz prihvatanja svoga dela krivice, kajanja i izvinjenja za sve ono što se učinilo drugima, i – sopstvenom narodu.

Kod nas taj proces još nije ozbiljno započeo, a bez njega, bez promene kulturnog modela, nema ni suštinskih, dubinskih promena koje nas jedino mogu izvući iz ovog moralnog mulja u kojem se nalazimo. Stvara se privid sigurnosti i dugovečnosti vlasti. No, ničija nije trajala doveka. Znamo za vremena kada je narod uveravan da je istina ono što za istinu proglašavaju potkupljivi mediji i lažljive vlasti a ne ono što vidimo sopstvenim očima.

Šta činiti, kako se ponašati u okolnostima novih mračnih vremena u kojima narasta ravnodušnost pred stradanjima drugih, narasta zaslepljenost perfidno izazvanim i strogo kontrolisanim emocijama, nesposobnost da se sagleda prava mera stvari i sopstveno mesto u svetu.

Narasta nemoć pred gospodarima naših života. Glupost i primitivizam ubijaju suštinu života jednako kao pravi meci. Mračna vremena imaju svoje ideologe, svoje teoretičare, svoje vojskovođe, naučnike i pisce. Svoje samoproglašene mesije. Ono što u nekim drugim, takozvanim normalnim vremenma izgleda sumanuto, dobija svoj oreol lažne mudrosti, tobožnjih istorijskih istina i interesa, kvazipatriotizma.

U mračnim vremenima čini se da se sve, baš sve, zaverilo protiv zdrave pameti, protiv razuma i normalnosti. Ako nam ništa drugo ne preostaje moramo vikati na sav glas, svakoga dana da ne pristajemo, da smo protiv.

U mračnim vremenima i taj jedan, možda usamljeni glas znači mnogo.

(Tekst je objavljen najnovijem broju nedeljnika NIN)

Zapadni Balkan i Evropska unija

 

Aziz, dobitnik Nobelove nagrade!

 

Kakvi su to ljudi?

 Kako ih nije sramota?

Povecavaju se penzije u Republici Srpskoj za cijeloih 10%! 

I sada oni iz vlasti slavodobitno izracunavaju da su penzije od 2012. godine povecane za citavih 50%. Sa tih 50% , najniza penzija, za staz od 40 godina,  je sada 485 KM a najvisa 2,500 KM, ili najniza penzija je sada 240 Eura a najvisa 1,250 Eura!

I , umjesto da se sakriju u misiju rupu, jer znaju da se sa tih 240 Eura ne moze zivjeti mjesec dana, oni se ponose kao su ucinili djelo vrijedno bar Nobelove nagrade!

Kako ih nije sramota? Kakvi su to ljudi? 

U Njemackoj je u 2021.g. prosjeca socijalna penzija (prosjecna najmanja koja se moze primiti)  bila 1,500 Eura! A Njemci i nasi ljudi su anatomski i fizioloski isti. Prohtjevi za jelom i picem su im isti. I drugi prohtjevi bi im trebali biti bar slicni. A nisu, jer nas covjek nema cime da kupi ni ono najosnovnije a kamoli nesto vise od toga. Mala digresija, ruski covjek je jedan od rijetkih koji zaradjuje i manje od nasega, balkanskoga! 

A oni koji su izabrani da bi tom nasem covjeku obezbijedili pristojnu koricu kruha ili ljeba, svejedno, oni se ponose sto ce im obazbijediti da jedu 4 dana mjesecno, koliko bi u normalnijim uslovima ta penzija dobacila! Oni slavodobitno kazu kako su im oni sada povecali penzije na znacajnih 240 Eura!

Mozda tako i treba, jer ti nasi ljudi ce kad budu glasali ponovo glasati za one koji su im obezbijedili mizeran zivot. I upotrijebice sve svoje intelektualne mogucnosti , istina ne bas pretjerane, da, uz svoje izrabljivace podrze i one ruske!?

Jer, zaboga, nema nista pokvarenije od Zapada!

Most Radija Slobodna Evropa: Opsjednutost položajem Hrvata u BiH

 

Razgovor na novom Mostu Radija Slobodna Evropa bio je na temu zašto je hrvatski državni vrh toliko opsjednut položajem Hrvata u Bosni i Hercegovini i izbornom reformom u toj zemlji.

Sagovornici Omera Karabega bili su Vesna Pusić, profesorica sociologije i bivša ministrica vanjskih poslova Hrvatske i Dragan Markovina, istoričar iz Splita.

Bilo je riječi o tome kakva je razlika između premijera Plenkovića i predsjednka Milanovića u njihovom nastupu prema Bosni i Heregovini, zašto Milanović koristi agresivniji jezik od Plenkovića i često vrijeđa pojedine bosanskoherecgovačke političare, kako se Plenković i Milanović utrkuju u tome ko će više ugoditi Draganu Čoviću, lideru bosanskohercegovačkih Hrvata i koliko su Plenkoviću važni glasovi birača iz Hercegovine koje mu obezbjeđuje Čović.

OMER KARABEG: Čini se da je poslednjih godinu dana jedina tema hrvatske spoljne politike položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini za koji hrvatski državni vrh tvrdi da je katastrofalan jer su im ugrožena legitimna prava zbog nepravednog izbornog zakona?

VESNA PUSIĆ: Nažalost, imate pravo. Hrvatski državni vrh je opsjednut položajem Hrvata u BiH, ali način na koji se tom temom bavi uglavnom je na njihovu štetu, ali i na štetu BiH i međunarodnog ugleda Hrvatske. U Hrvatskoj momentalno imamo neku vrstu nadmetanja i političkog rivalstva između predsjednika republike i premijera. Mada se njih dvojica slažu, kad je riječ o položaja Hrvata u BiH jer i jedan i drugi zagovaraju istu, po mom dubokom uvjerenju, pogrešnu i lošu politiku, oni se svađaju i licitiraju oko toga ko je veći zagovornik promjene izbornog zakona u BiH.

KARABEG: Da li je položaj Hrvata u BiH zaista tako loš kao što tvrde hrvatski predsednik Milanović i premijer Plenković?.

DRAGAN MARKOVINA: Jednostavan odgovor bi bio da nije. Stvar je slijedeća. Ja sam rođen u Mostaru i zadnje dvije-tri godine pola mjeseca provodim u Mostaru, pola u Splitu tako da jako dobro iznutra poznajem kako ljudi razmišljaju i kakva je realna situacija. HDZ, koji nije niti milimetra odstupio od glorifikacije Herceg – Bosne, drži pozicije u ne znam koliko ministarstava  i sjedi u Vladi Federacije BiH. Dakle, generalno govoreći, položaj Hrvata u BiH nije takav kakav se predstavlja, ali postoji jedan simbolički problem koji HDZ savršeno i koristi. A to je činjenica da iako je država skrojena po nacionalnom principu - kojeg ne i odobravam, ali ga, nažalost više od 80 posto građana BiH već trideset godina podupire na izborima - Hrvati tri puta nisu izabrali svog i člana Predsjedništva BiH. Ja koji ne i podržavam nacionaliste niti jedan posto i smatram da su svi naopaki mislim da to nije u redu. Ako je država skrojena po nacionalnom principu ako je takav i duh zakona, pa neka biraju svog člana Predsjedništva. Uostalom, to ide na ruku HDZ politici. Ako bi se uklonila ta simbolička prepreka izbora člana Predsjedništva, onda bi HDZ, Plenković i Milanović izgubili svaki argument.

KARABEG: Kako prema BiH nastupa premijer Plenković, a kako predsjednik Milanović?

PUSIĆ: Po hrvatskom Ustavu predsjednik ima vrlo ogranične, uglavnom simbolične ovlasti. U tim uvjetima predsjednik Milanović nadoknađuje  činjenicu malih ovlasti vrlo ekstravagantnom, agresivnom i ekstremnom ! retorikom. I to ima efekta. Nikad se o stavovima predsjednika nije vodilo toliko računa kao danas. Nažalost, to Hrvatsku prikazuje u svjetlu prilične samoživosti i promocije daljnje podjele BiH. Jer to je zapravo ono na čemu insistira HDZ BiH sa svojim modelom novog izbornog zakona. Što se tiče premijera Plenkovića, on je u drukčijoj situaciji zato što HDZ na izborima dobiva priličan broj glasova Hrvata iz BiH za koje se smatra da ih kontrolira HDZ BiH i što dobar dio vodstva HDZ Hrvatske vuče svoje porijeklo iz HDZ BiH. To je komplicirani odnos koji, rekla bih, gura l vladu i premijera u pravcu prihvaćanja bilo kojeg prijedloga koji dolazi od HDZ BiH bez obzira na faktičke interese Hrvatske i Hrvata u BiH.

MARKOVINA: Milanovićeva retorika je agresivna, često i primitivna, i ako mu je stvarno cilj da se poboljša položaj Hrvata u BiH, a ja u to više uopće ne vjerujem, onda je nemoguće to postići antagonizirajućom retorikom prema Sarajevu i prema jednom narodu. Ako je neko i bio spreman na dogovor i kompromis, to više neće biti nakon Milanovićevih izjava. Dakle, ili on laže o svojim ciljevima ili ima ozbiljnih problema s percepcijom kako djeluju njegove riječi, inače, i Srbi i Hrvati u BiH su pripadnici konstitutivnih naroda i ne treba im nikakav mentor sa strane. Zamislite samo kako bi Hrvatska reagirala kada bi Aleksandar Vučić i Srbija počeli da se petljaju u izborni zakon u Hrvatskoj. A Hrvatska se, kao uostalom i Srbija, ponaša prema BiH kao da je to neka invalidna država, a ne država koja na osnovu AVNOJ-a ima isti legitimet kao i Srbija i Hrvatska. Hrvati i Srbi u BiH imaju sasvim dovoljno mehanizama da mogu, kao što vidimo, da blokiraju sve u toj zemlji ako im nešto ne odgovara. Tako da je taj cijeli angažman Hrvatske kontraproduktivan.

KARABEG: Stiče se utisak da se Plenković i Milanović, koji su u međusobnom žestokom sukobu, trude da što više ugode lideru bosanskohercegovaćkih Hrvata Draganu Čoviću. Može li se reći da su oni u izvesnom smislu postali njegovi taoci?

PUSIĆ: Više puta sam to rekla. Kao što je Vučić postao talac Milorada Dodika - tako mi se čini da i naše vodstvo polako postaje Čovićevim taocem. lako i Plenković i Milanović imaju isti odnos prema Čoviću, razlozi su im različiti. U slučaju Plenkovića moj dojam je da je u pitanju razlog cinično pragmatične prirode, a to je korist koju HDZ Hrvatske ima od Čovića na izborima, što se Milanovića tiče, jedini način na koji mogu objasniti njegovo ponašanje je da je netko tko je vrlo blizak HDZ BiH i Čoviću ušao u njegov najuži krug i kontinuirano ga usmjerava u tom pravcu. Sjećam se da, kad smo Milanović i ja bili zajedno u vladi, on nije imao praktički nikakav interes za BiH. To nije bila tema kojom se on uopće zanimao. A sada mu je najedanput ta tema postala važnija od svega.

MARKOVINA: Mislim da je Milanović autentični tuđmanovac i to je odavno bilo jasno svakome ko je malo ozbiljnije pratio njegove nastupe, pa čak i kad je bio premijer socijaldemokratske vlade. On je uvjereni sljedbenik politike Franje Tuđmana. To se vidi i iz njegovog odnosa prema BiH. On jako dobro razumije šta je ta politika, ali je slijep za njene učinke - i to je ono što je najgore. Takvom politikom Milanović je stekao veliku popularnost na desnici, da ne govorimo o njegovoj popularnosti u Hercegovini, ali ne razumijem sljepilo tradicionalnih glasača SDP koji ga i dalje honoriraju samo zato što je protiv HDZ mada je to samo nominalno, ali ne i sadržajno. Ne znam šta sve još on treba izjaviti, koliki treba biti nacionalist, pa da ljudi, koji ne podnose nacionalizam, kažu da mu neće dati svoj glas. U drugom krugu prošlih izbora glasao sam za Milanovića jer više nisam mogao podnijeti da Kolinda Grabar Kitarević bude predsjednica zemlje, ali sam sada u fazi da bih na sljedećim izborima prvi put u životu bio spreman glasati za nekoga kandidata HDZ. Do te mjere ne mogu više podnijeti to što radi Milanović.

KARABEG: Kakve će posledice sadašnja politika hrvatskog državnog vrha prema BiH ostaviti na odnose između dve države?

PUSIĆ: To ima loš utjecaj, čak i gori od lošeg. To isključuje mogućnost da Hrvatska pozitivno djeluje u bilateralnim odnosima sa BiH i da s njom uopće ima bilateralne odnose. Hrvatska i BiH imaju 1.008 km dugačku granicu. Ljudi imaju dvostruka državljanstva, žive u obje države. Jako smo upućeni jedni na druge. Dobri odnosi između Hrvatske i BiH vrlo su važni i za stabilnost u cijeloj regiji. Inzistiranje na tome da se, kad  sve ogoli, skroji takav Izborni zakon da Čovlć bude član Predsjedništva BIH i da to postane lajtmotlv i suština ukupne hrvatske politike prema BiH eliminira bilo kakav ozbiljni utjecaj Hrvatske na BiH.

MARKOVINA: U javnom prostoru BiH nepovjerenje između političkih predstavnika Bošnjaka i Hrvata, a i onih koji se predstavjaju kao građanske stranke, nikad nije bilo veće. Nažalost, to se preljeva i na narode i građane koji se osjećaju pripadnicima tih naroda. Ako čitate komentare na portalima i društvenim mrežama, to je zastrašujuće. Nikad gore nije bilo. S druge strane, u Mostaru, gdje su u velkoj većini Hrvati i Bošnjaci, ima i nešto Srba, ljudi potpuno normalno funkcioniraju, druže se, odlaze i u istočni i u zapadni dio grada. Kao što se Jugoslavija raspala zahvaljujući elitama iz Saveza komunista tako je i BiH talac vlastitih političkih elita. Ljudi bi živjeli puno normalnije, lakše bi se dogovorali da nije stalne histerije u medijima. A što se tiče odnosa Hrvatske i BiH, nikad nije bilo manje povjerenja između Zagreba I Sarajeva nego što je to sada, naravno, s iznimkom rata u 1990-im godinama. A čak i tada bila je puno veća bliskost između Tuđmana i Izetbegovića, kažem nažalost s obzirom na ono što su zastupali, nego što je danas između Zagreba i Sarajeva.

(Radio Slobodna Evropa)