Vecernji list: "Ravnatelj Specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju dr. Davor Gredičak potvrdio nam je da je jutros u 5.20 sati prirodnom smrću u 88. godini života preminula naša pjesnikinja Vesna Parun.
.....
Iza Vesne Parun ostao je impresivan opus. Bila je rođena pjesnikinja, prava tvornica riječi, esejistica, dramatičarka, pisala je prozu, brojne knjige za djecu, prevodila je s bugarskog i njemačkog, slikala, pisala likovne kritike.
Rođena je na otoku Zlarinu 10. travnja 1922. godine, školovala se na Zlarinu, u Biogradu, na Visu, u Šibeniku, Splitu, Zagrebu... Nikada nije diplomirala. Pjesmu "Pramaljeće" napisala je 1932. godine i objavila u listu Anđeo čuvar. U književnost je na velika vrata ušla zbirkom "Zore i vihori" 1947. godine. Ime je zbirci, koja je uzburkala službenu kulturnu politiku, dao je Gustav Krklec koji je knjigu i uredio. Po mnogim poznavateljima literature, baš je ta karizmatična Vesnina zbirka označila rođenje suvremene hrvatske poezije."
******************
Vesna Parun je hrvatska pjesnikinja, koja je pripadala je svima nama, jer smo voljeli i rasli uz njenu poeziju. Podsjeticu vas na jednu njenu pjesmu koju smo svi nekada osjecali.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.
Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.
Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.
Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.
Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.
Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenoj crnoj šumi.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!
STABLO
Rekao si: budi stablo.
I bijah stablo.
Rekao si:
budi plaha.
I ne usudih se
zatreperiti lišćem.
Rekao si: budi vjerna.
I ja čekah.
Onda si ušutio.
A stablo je još tu.
I ne usudi se
Zatreperiti lišćem.
Vesna Parun
No comments:
Post a Comment