Sunday, May 27, 2012

Ivo Andrić: NEDOPIJENA ČAŠA

Mnogi su znani majstori pera uzimali za temu vino i radosti što ga ono pruža. Tako se čaroliji vina, ugođaja što ga stvara čaša na stolu, nije mogao oduprijeti ni Ivo Andrić. Možda će se i vama svidjeti ovaj manje poznati tekst našeg nobelovca.

Mario
****************



NEDOPIJENA ČAŠA

Na jednom otoku na Sredozemnom moru ostala mi je nedopijena do kraja teška ča­ša, na stolu od kamena. I da­nas posle mnogo vremena, ja mogu da zagledam u tu širo­ku čašu i da na sjajnoj povr­šini vina vidim pergolu sa okrajkom neba i da naslutim živ i nejasan odraz moga lica i pored sebe seosku devojku koja govori glasom iz grudi, popravljajući kosu i izvinjavajući se: »Imamo samo sira, hleba, maslinki i vina«. U to malo svetle tečnosti - koliko grob da se prelije - što je ostalo iza moje utoljene žeđi ja sam nekada mogao da uto­pim ne samo sve što jesam, što sam bio video i znao u životu nego i sva vina ovog sveta i svet sam sa svim promenama i svim stvorovima i ljudima, živim, pomrlim i nerođenim.

Dug dan na letnjem moru, vino, hleb, maslinke i nasmejana žena sa toplim glasom koji dolazi iz grudi. Pa to je bilo mnogo više nego što je meni izgledalo da treba za moj kratak vek bez računa.

Ali šta je nedopijena čaša koju sam ostavio jednog leta na ostrvu! I u ovom trenutku u mojoj svesti ona sja i blešti zlatnim površinama do u beskraj. Pa ipak vidim, sa svakim danom sve više, kako ta pučina polagano ostaje iza mene i osećam neumoljivo jasno da je celokupno vino ove zemlje samo mrtvo, za­tvoreno more iz koga treba tražiti izlaz u okeane koji nas očekuju.

Ali, još udaljajući se tako sve više i obzirujući se kao čovek koji napušta voljen i poznat kraj, mi izgovaramo iskrene, poslednje reći u sla­vu vina. Svi smo se na njego­voj iskri, kao na drugom sun­cu, ogrejali i utešili. Ko od nas nije doživeo dane kad čovjek putuje sam, bežeći od jedne, manje, samoće u dru­gu, veću i kad na tome putu ne sretne ništa od onoga što traži, ni živo ljudsko biće ni željenu misao, nego ostane sam sa smrtonosnom pusti­njom vremena pred sobom, sa jedinom mogućnošću da ide svetom kao što buba mili oko slamke, bez izgleda, bez nade i bez vidljivog smisla: kad za jedinu hranu ima onaj gorki i tvrdi zalogaj koji ni­kada nije pojeo, a koji mi poi­grava u grlu od detinjstva i koji samo vino može za tre­nutak da smekša i da ukloni. I koga tada vino nije utešilo i podržalo? I ko njemu ništa ne duguje?

Ispod ovih reći javlja se na­da, smela i neslućena, da će tečno i stvarno vino krte loze postati jednom samo nevid­ljiv miris, a zatim da će pro­lazan i nestalan miris ze­maljskog ploda postati čist duh koji traje i vekuje na na­ma nepoznat način, bez kraja i promene.

Ta nada, to je ono što kao poslednje vidimo u svakom vinu dok ga držimo i dok zagrevamo prestudenu čašu to­plinom svoga dlana, slušajući profani razgovor profanih ljudi. I trenutak ćutanja, dok posmatramo svetlu površinu pune čaše, u stvari je potajna, nema zdravica toj našoj nadi. Jer i u čaši najtamnijeg vina neizmerno tanak i pokretan odblesak svetlosti, kao odš­krinuta vrata u predele bez zvuka i znaka, bez lika i vida, bez svakog vina i opoja. I dok ćutimo zagledani u taj odble­sak, u nama pupi slutnja da sva vina ove zemlje nestaju kao kap vode na vrelom sun­cu, da smo pijući bez mere i bez prestanka u stvari prošli žedni ovim svetom i da ćemo se pojaviti na ISTINI suva gr­la, ginući od žedi za jednom kapi nepoznate milosti.

Ivo Andrić

1 comment:

  1. Nepoznato, lijepo.
    Volim Andrića.

    U samoći, putu kojim nas sudbina želi dovesti samima sebi, i u čaši vina tražimo vlastitu istinu, no da li ju uvijek želimo naći, jer treba ju moći podnijeti.
    Traženje istine potiče nadu, a nada nas u samoći održava.
    Ali vrijeme protiče i otkriva istinu.

    ReplyDelete