Ne sjećam se
više njegovog imena, ali se dobro sjećam našeg prvog razgovora i njegovih
prekrštenih šaka u krilu. Dovezao se taj prvi dan u invalidskim kolicima pred
amfiteatar i strpljivo čekao, obazirući se zbunjeno, isto kao i ja, pitajući se
da li smo na pravom mjestu. Obratio mi se prvi, šaleći se kako revnosni uvijek
nadrljaju, pa me upita za ime, odakle dolazim i čime se bavim. Dok sam mu
odgovarala na pitanja, na licu mu se pojavio osmijeh. Vidljivo zainteresovan
slušao je moju priču o omladinskoj mreži koju smo tih dana okupljali i brusili
moj kolega Miralem iz Helsinškog parlamenta građana Tuzla i ja. Kad sam
završila kratki monolog, rekao mi je da smo tu negdje, da smo slični. I on
dolazi iz Republike Srpske, iz Srebrenice. Ispričao mi je, u dvije, tri
rečenice, kako su nastradali članovi njegove porodice i zašto je on sada u
invalidskim kolicima. I još mi je rekao da to nema veze sa mnom, da je to
učinilo zlo i da jedino što želi jeste da se zlo više nikada ne ponovi. Nikome,
nikada i nigdje. Odćutali smo preostalih par minuta i ušli u amfiteatar kad su
se pojavili ostali.
Tih dana u
Tuzli odlazila sam sa studentima i studenticama iz Bihaća, Banje Luke,
Sarajeva, Tuzle na kafe i pivo u obližnje bašte nakon predavanja, nastavljajući
guste, teške i veoma lične razgovore o apsurdima rata u Bosni i Hercegovini.
Svi odreda, pojedinačno i zajedno, spoznali smo da je nemoguće zaboraviti
ništavilo koje je bilo na korak iza nas, kao i to koliko je važno da se sjećamo
svega lošeg da bi mogli i mogle da nastavimo dalje da živimo i činimo bolje.
Moj drugar iz Srebrenice se i dalje neprestano osmjehivao i sigurna sam da su
mu kao i meni ova škola i ljudi koje je tokom nje upoznao značili mnogo.
Nikoga od
njih više ne viđam i nekako mislim da to i nije toliko važno. Ono što smo
podijelili tih par dana opredijelilo mi je posao kojim se posljednjih
dvadesetak godina bavim. Osjetila sam smisao povezivanja ljudi po onome što im
je zajedničko i koliko mi je važno da prihvatim različitosti i podržim
nepoznate. Ta podrška mi se tokom godina koje su uslijedile mnogo puta vratila
od poznatih i nepoznatih žena i muškaraca sa kojima svakodnevno radim, koje
sretnem ili mi pišu iz različitih krajeva BiH i daleko odavde.
I svake
godine u vrijeme komemoracije u Potočarima razmišljam o susretu na hodniku
Filozofskog fakulteta u Tuzli i riječima mog drugara koji nije optužio, osudio,
ružno pogledao ili učinio bilo šta što bi mnogi od njega očekivali.
Nije mržnja
lijek. Iskreno vjerujem i usudim se reći da je njegov zarazni osmijeh i
prihvatanje nepoznate žene iz Banje Luke kao svoje prijateljice učinio mnogo
više za mir u Bosni i Hercegovini nego što su učinili lokalni i
međunarodni političari od rata naovamo, gledajući se i smješkajući se jedni drugima godinama preko stolova u
klimatizovanim konferencijskim salama. I nije taj moj drugar Srebreničanin
jedini. Upoznala sam i poznajem još mnogo muškaraca i žena koji i koje su se
usudili i usudile da misle i rade drugačije nego što se od njih očekuje. Znam i
da postoje oni i one koji negiraju da su promjene moguće, tvrde da različiti
ljudi ne mogu skupa živjeti i opstati, da su pomirenje i mir nemogući u Bosni i
Hercegovini i važni samo šačici nebitnih aktivista i aktivistkinja koji taj
isti mir i pomirenje debelo naplaćuju od "stranaca".
Lako je i
jednostavno pljunuti, ne traži mnogo napora. Da bi razumio i prihvatio, pa
učinio korak naprijed, ipak moraš slušati, čuti i razmišljati, živjeti
otvorenog uma, što je za mnoge koji su skloni brzopoteznom pljuvanju još uvijek
nemoguća misija.
Vjerujem da
mora postojati vrijeme za euforično gledanje utakmica, ali i vrijeme kada
nećemo ćutati prema tragedijama i zločinima, niti ih porediti ih u zavisnosti
od toga na kojoj su se strani desili i čija je žrtva bila najgora. Zločin i
tuga nisu poput rakije da ih možete gradirati i reći da su jaki ili slabi,
odnosno da više ili manje udaraju. Oni pogađaju isto, svakodnevno, uvijek i
iznova, i oni koji su ih preživjeli ne mogu niti trebaju zaboraviti šta im se
dogodilo i drage osobe koje su izgubili.
Ne znam gdje
se sada nalazi moj drugar iz Srebrenice i da li odlazi u Potočare svake godine.
Ali znam da nam je trebalo jako malo da se razumijemo i da u njemu, a ni u
meni, nema ni mrve mržnje.
Nije mržnja
nikakav lijek da od nje može, bilo kome, biti bolje.
Aleksandra Petrić
(manjine.ba)
No comments:
Post a Comment