Gojko BERIĆ: Dvostruka memorija

Priroda je svakom čovjeku podarila sposobnost i slobodu da se sjeća čega hoće i kako hoće, pa tu slobodu nije uskratila ni Miloradu Dodiku. Ali, problem s Dodikom je u tome što je on čovjek dvostruke, međusobno isključive memorije, pa jednom hvali ono što je nekad bilo i žali za njim, a drugi put tvrdi kako ono što je nekad bilo nikada zapravo nije bilo, niti će ikada biti. Kad bi ta zbrka u Dodikovoj glavi ostala u granicama njegove privatnosti, kao psihološki problem koji Dodika čini pacijentom, to ne bi bila stvar koja bi nas trebala uznemiravati. Međutim, čovjek koji se uspeo na tron političkog lidera jednog naroda, u ovom slučaju bosanskohercegovačkih Srba, ne bi smio svojom dvostrukom memorijom lagati taj isti narod i falsifikovanim narativom o bliskoj prošlosti podsticati srpski separatizam, obmanjujući tako i sebe i Srbe. Krajem juna, prilikom otkrivanja spomenika Gavrilu Principu u Istočnom Sarajevu, Dodik je opsesivno ponavljajući svoju misao da je Bosna i Hercegovina "na silu država", rekao i ovo:

"Svima je jasno da narodi koji u BiH žive nikada nisu bili na istoj strani. Nikada nismo bili zajedno, ni u tuzi, ni u veselju, nikada nismo i nećemo obilježavati zajedničke praznike, jer ih nije ni bilo, niti će ih ikada biti…"

Ništa od tog nije tačno. A što je po Dodika još poraznije, njegov prezir prema zajedničkoj prošlosti u potpunoj je suprotnosti sa onim što je govorio ranije, kad je znao reći: "I ja bih, umjesto u ovakvoj, volio živjeti u predratnoj Bosni i Hercegovini, ali to više nije moguće." Dodik danas ima svoj sandžak, svoju upravu i policiju, ima moć kojom žari i pali, Putinu ide u Kremlj kad hoće, jedan je od najbogatijih ljudi u ovoj zemlji, a ipak bi više volio živjeti u onoj predratnoj Bosni i Hercegovini u kojoj je bio anonimni marginalac, takoreći niko i ništa?! Srce mu tako hoće onda kad se aktivira jedna od njegove dvije nepomirljive memorije, ona koja pamti prošlost i neponovljive draži zajedničkog života. Nacionalistički ideolozi tvrde kako je sve to bila iluzija, kako smo živjeli bez identiteta, jer nismo znali ko smo i šta smo. U "Knjizi mojih života" Aleksandar Hemon piše kako na pitanje "Šta si ti?" obično odgovara da je - komplikovan. "Također bih htio dodati da sam ja, možda prije nego bilo šta drugo, gomila pitanja bez odgovora, skupina drugih ljudi", ističe Hemon. Svi mi koji smo odrasli u multietničkim sredinama, pogotovo u kosmopolitskim gradovima kakvi su bili Sarajevo, Mostar, Banja Luka ili Tuzla, bili smo upravo to – skupina drugih ljudi. Komplikovani! I sjajno smo se osjećali u toj koži. Zašto je golema većina nas dozvolila da nam novi stvoritelji naših identiteta te naše živote ponište i oduzmu u zamjenu za ogoljeli etničko-vjerski identitet, pitanje je na koje odgovor treba potražiti u psihologiji mase.

Suprotno onome što tvrdi Milorad Dodik, postoji bezbroj primjera da su u ovoj zemlji Srbi, Bošnjaci, Jevreji i Hrvati znali biti zajedno i u tuzi i u nevolji, da su jedni drugima išli na slave, svadbe, sahrane. Ti naši bivši životi ostali su u hronikama, knjigama i sjećanjima. Pokojni Ljubo Lucić pisao je svojevremeno o crkvi Sv. Ante u Sarajevu kao o ekumenskoj bogomolji svih Sarajlija. Postojala je u Sarajevu jedna neobična tradicija. Stare žene su savjetovale osobe koje se nalaze u nevolji kojoj više nema lijeka da odu na tri mjesta: u staru pravoslavnu crkvu na Baščaršiji i zapale svijeću, da dođu "kod Svetog Ante na Bistriku" i zapale svijeću ili dadnu sadaku, te da odu "kod sedmero braće" i ostave sadaku. "Neposredno pred rat, piše Lucić 1996. u splitskom 'Zborniku Kačić', u crkvi Sv. Ante u Sarajevu održano je nekoliko ekumenskih susreta i molitava, ali na zadnje susrete pravoslavni (bolje je reći Srbi) više nisu htjeli doći. Ispričavali su se da im ne da Sveti Sinod. Bio je to početak razlaza i neprijateljstva koji je obični puk osudio, jer je smatrao da je crkva Sv. Ante zajednička crkva svih Sarajlija. U toj crkvi se nikad nije nastupilo ekskluzivistički, nikad se nije apostrofirala nacionalna i religijska pripadnost iz bojazni da se netko od prisutnih vjernika ne uvrijedi. Sv. Ante u Sarajevu zaista je bio ekumenski svetac oko kojeg će se, nadamo se, opet okupljati ljudi svih vjera i svih nacija."

Pljujući po svemu što povezuje ovdašnje narode, po stoljećima njihove zajedničke istorije, uključujući i onih sedamdeset godina bivše Jugoslavije za kojom on, kako je stotinu puta izjavio, pati, Dodik ismijava krhku multietničnost današnjeg Sarajeva i naziva ga Teheranom, nastavljajući tako fašističku politiku Radovana Karadžića. Pošto je u Republici Srpskoj multietničnost praktično pokopana, Dodiku smetaju i njene preostale male oaze, poput ove sarajevske. Ali, nema potrebe da se zbog njihovog postojanja uzrujava, jer će glupa bošnjačka politika i te oaze prije ili kasnije dokrajčiti. Svi koji su u Hemonovom smislu riječi "komplikovani", treba da nestanu – u tome su jednoglasni i srpski, i hrvatski, i bošnjački nacionalisti. Onog, dakle, trenutka kad se javlja kao tvorac novog srpskog identiteta, simbiozi pravoslavlja i mita, Dodik aktivira onu svoju drugu memoriju, utemeljenu na kulturi zaborava, zabranjujući i sebi i drugima da imaju bilo kakvo sjećanje.

Na pitanje novinara magazina Dani "Kako se kod ljudi u tranzicijskim postjugoslovenskim društvima dešava radikalna negacija svega što je bilo prije", dr. Dragan Markovina, profesor povijesti na Filozofskom fakultetu u Splitu, inače rođeni Mostarac, dao je pregnantan odgovor: "Bilo je previše žrtava, teško se živi, nema industrije, nema novca i sad zamislite kad bi ljudi koji prozivaju lidere i stranke sagledali stvar i rekli: pa mi smo za ovo krivi. Mnogo je lakše optužiti socijalizam, srušiti stare simbole, izgraditi nove i uvjeriti sebe da je ovo trebalo napraviti jer smo sada katolici, muslimani, pravoslavci, vjernici smo i možemo mahati zastavama."