Relaxing Blues Music | Thierry Blues Music Vol 2 | Rock Music 2018 HiFi ...

Vesna Pešić: Propast Srbije na pačijem jeziku

Foto: Predrag Trokicić

Nekako smo već oguglali na valjanje u blatu Vučićevih svakodnevnih laži, smaranja, hvalisanja i konfuznih predviđanja šta će biti s nama. I on je prolazio kroz režiranog toplog zeca, teške reči svojih mrzitelja i misteriozna „rušenja“ i državne udare iz kojih se jedva izvukao. Bilo je tu i sijaset velikih odbrana od neprijateljskih komšija koji su tabloidno pretili da nas unište. Srećom tu je bio Putin, na naslovnim stranama istih tih tabloida, sa šajkačom na glavi, odlučan da nam pošalje ubitačno oružje i živu silu koja će Srbiju odbraniti od tih nemani.

Na početku svoje vladavine Vučić se preporučio zapadu kao čuvar ključeva nemirnog Balkana. On će razvezati kosovski čvor kao glavni problem mira i stabilnosti u ovom delu sveta. Rešenje za Kosovo je tada već bilo uslov svih uslova za članstvo Srbije u EU. On je potpisao Briselski sporazum i od tada su se ređali dijalozi i potezi realizacije dogovorenog. Srbija je dobila datum za otvaranje poglavlja početkom 2014. Onda je došao Briselski sporazum #2 i njegova realizacija. Poglavlja su sporo otvarana, tek njih nekoliko, jer se vlast oko toga nije mnogo naprezala. To je bilo i razumljivo u kontekstu razornog uništavanja demokratije, medija i institucija. Celokupna Srbija je uvezana u gvozdenu vertikalu na čijem vrhu je lično Vučić. Ništa ne sme da štrči i da se otima. Lokal je najviše jaukao i zato najviše batina popio. Ko se od vertikale odmakao da odbrani svoje lično dostojanstvo, svoju imovinu i svoj grad, kome je bilo tesno, ko je virio da vidi šta ima napolju, kazna ga nije promašila.

Društvom su zavladale šizofrenija i beda, a ljudi su digli ruke od svega zagledani u daleke predele. Trude se da odu što dalje, u čemu prednjače mladi koji svoju budućnost ne vide u Srbiji. Dok smo velikom brzinom hvatali kontra pravac u odnosu na EU i tonuli na dno Evrope, izgledalo je da se istom brzinom približavamo rešenju kosovskog problema. Na zahtev Vučića dobili smo i nekakvo klimavo obećanje da će Srbija biti primljena u EU oko 2025. ako ispuni poznate uslove za članstvo. Potpisivanje obavezujućeg sporazuma o normalizaciji odnosa sa Kosovom se podrazumevalo, bilo je već tu, nadomak ruke. Taj deo velikog posla je bio planiran do kraja ove ili početka iduće godine.

I onda je ispalo jedno ogromno Ništa. Potopljeni su svi sporazumi. Tražio se neki novi početak, s namerom da se ne stigne nigde i napravi potop koji sada gledamo. Nema rešenja za Kosovo, nema ni EU za koju mnogi misle da nam i nije potrebna. Za ovaj zaokret u zamrznuto nema objašnjenja sa vrha vertikale. Profesionalni lažov koji voza ovu zemlju već šest godina objašnjenje za ruševine dodelio je Ani Brnabić. Ona je građanima tu istinu saopštila preko Dojče velea na svom pačijem jeziku. Objasnila nam je da „do 2025. postoji mogućnost da bude potpisan dugoročni dogovor o normalizaciji sa Prištinom“, ali da po svoj prilici „nema mogućnosti da Srbija do tada bude spremna da se pridruži EU“. Pa kako to sad: postoji mogućnost da se neki dogovor sa Prištinom potpiše, ali Srbija ni tada neće u EU zato što je nespremna?

Meni se čini da nema ni govora da se bilo kakav dogovor ikada potpiše, kao što nema ni govora da Srbija pristupi EU. Ispalo je da se Vučićeva furtutma svela na nekoliko nebuloza, nekakvih „mogućnosti“ i nekoliko „možda“ i „dugoročni dogovor“ za koji Brnabić „ne kaže da će se desiti“. Nego kaže da je Srbija tome privržena. „Ne zavisi to samo od Srbije, zavisi i od Prištine i od naših saveznika. Tako da mislim da idemo u pravcu EU. Za mene je važno da zaista implementiramo reforme tako da kao društvo politički i ekonomski budemo zreli za EU“.

Od formule i Kosovo i EU doguralo se do formule – ni Kosovo ni EU. Njene nerazumljive reči zvuče jezivo: „Mislim da je, onoliko koliko je naš interes da se priključimo EU, i interes EU da proširenjem pokrije Balkan. EU je, prvo i najvažnije, mirovni projekat i to uspešan jer po prvi put u istoriji imamo dugoročni mir u Evropi“. I dalje: „Time što je jedan od uslova da se Srbija pridruži EU potpisivanje pravno-obavezujućeg sporazuma o mirnim odnosima sa Kosovom, za Srbiju je najbliži mogući termin za pristupanje EU 2025“. Tako da ona misli da do 2025. „postoji mogućnost (podvlačenje moje) da se zapravo potpiše dugoročni dogovor o normalizaciji odnosa sa Prištinom“.

Kada je na svom nemuštom jeziku rekla da u Srebrenici nije bilo genocida nego da je to bio strašan zločin, i da je ona, Ana Brnabić, „apsolutno ponosna kako je Srbija obradila problem prošlosti“, mučnina me je nadvladala. Ko hoće još, ko ima nerve k’o konopce, neka čita dalje i u celini na adresi https://www.dw.com/sr/jo%C5%A1-nismo-spremni-za-eu/a-46290937

Peščanik.net, 15.11.2018.

Svetislav Basara: Rupa u asteroidu

Zna li neko od vas mudrijaša na kolikoj su udaljenosti od Trampa, Putina, Merkelove i Makrona, sedeli predsednici/premijeri Danske, Norveške ili Švajcarske, recimo? Čisto sumnjam. A šta mislite, da li bilo koga u Danskoj, Norveškoj ili Švajcarskoj boli Crven Ban gde su mu predsednik i premijer sedeli na panađuru u Notru Damu. Još čistije sumnjam.

Ako i ne znaju gde su im predsednici/premijeri sedeli, Danci, Norvežani i Švajcarci znaju ono što mi, Srblji, nikada nećemo sanjati, da je, naime, za male države i narode najprobitačnije da budu na učtivoj, ali što većoj distanci od Trampa, Putina, Merkelove i Makrona. Isto tako znaju da ambiciozni, ali visinom neobdareni svati koji obuju patike sa visokim potpeticama, natapiraju kose, pa namerače da se "na mufte" uguraju u neki klub NBA lige, po pravilu bivaju u klub i primljeni, ali na radna mesta skupljača lopti, perača dresova i zanosača visokih muda. Kako je ono rekao onaj mudri svat: kraljevi su kao vatra, ako si predaleko od njih, nazepćeš, ako si preblizu, dobićeš opekotine trećeg stepena, pa ti gledaj.

A šta mislite kakav utisak ostavljaju i šta u životu i istoriji postižu dilberi niski rastom koji pošto-poto hoće da igraju košarku u NBA ligi i države niske rastom koje pošto-poto hoće da budu velesile i da se bave imperijalizmom? Isti utisak i ista postignuća kao onomad pomenuti provincijalni džiberi koji su svoje jadne karijere gradili na pokazivanju slika na kojoj su zagrlili Dragana Džajića, a na kojima se lepo vidi da je Džaji neprijatno. Kao što su drevni provincijski džiberi bili uvereni da će komad Džajine svetske slave obasjati i njih i da će im prokrčiti put u bespuću srpske povijesne zbiljnosti, tako i banana državnici i njihovi banana narodi - nije Srbija jedina u tom društvu - fanatično veruju da će ako sednu blizu Putina, Trampa, Merkelove, etc, i njima zapasti komadina moći kojom malo pre pomenuti predsedavaju, a zapadne im samo po neki rashodovani avion, poneko slikanje i tapšanje po ramenima i to ne po ceni po kojoj ja krečim, dakle džaba, nego se to debelo plati, NIS-om recimo. Istorije takvih država - među kojima je Srbija lider, a da šta drugo - ima puno sličnosti sa scenarijima filmova katastrofe holivudske B produkcije. Znate priču... asteroid se ustremio ka Zemlji, opšta panika, opšti pičvajz, predsednik (najčešće SAD) miri se sa predsednicima Rusije i Kine, drži trogatelne govorancije, a onda se, u poslednji čas, praktično niotkuda pojavljuje mlađahna naučnica koja neočekivanom silom pronalazi rupu u asteroidu i rešava stvar, a film završava hepiendom, uz minimum žrtava u ljudstvu i materijalu. Isto to biva kad se neki istorijski asteroid ustremi na neku bananu državu, ali - vidi vraga - mlađahne naučnice ni od korova (moždano se odlila u SAD ili Kanadu) pa asteroid grune svom snagom. Želim vam lep vikend pod novogodišnjom rasvetom. Provedite ga pokušavajući da pronađete izlaz iz lavirinta na Obilićevom vencu.

Svetislav Basara (Danas)

Stevie Ray Vaughan Tin Pan Alley | Relaxing Blues & Rock Music 2018 | Hi...

In memoriam: Nada Tomic rodj. Objedovic

28.3.1954. - 16.11. 2018.

Sinoc je otisla Biljanina prijateljica iz djetinjstva, nasa kuma, Nada Tomic, rodj. Objedovic.  Vjerovatno se Nade sjecaju oni iz nasih generacija koji su nekada hodali banjaluckim korzom, isli na igranke, kasnije disko - klubove.

Nada je bila dobra osoba, hrabra i pouzdana. Do rata je radila u OS "Georgi Stojkov Rakovski", a kasnije je, nakon kratkog zadrzavanja u Hrvatskoj, zajedno sa muzem Jadrom i kcerkom Majom stigla u Kingston, univerzitetski gradic na 300 km od Toronta. Tu je tiho, na svoj nacin, prezivljavala izazove zivota u daljini, potajno pateci za "onim zivotom", onim druzenjima i prijateljstvima, onim prostorima...

Nije bila te srece da uziva u unici Mii, penzionerskim danima, slobodi...
Otisla je tiho, kako je i zivjela.

Jadri, Maji, sestri Jadranki, porodici i prijateljima iskreno saucesce.

Pocivaj u miru, Nado nasa.

Draga Saveta!

Kad sam se uhvatio da krisom pijem pice iz zenine case,
da se ne bi vidjelo koliko sam popio - ozbiljno sam se zabrinuo!

Draga Saveta, reci mi, molim te, da li ja vise volim alkohol ili svoju zenu?
Jesam li ja alkoholicar ili je to samo bezazlena prevara u braku?

Ivo Komšić: Iz Hrvatske se ruši BiH načinom koji podsjeća na devedesete

Procitah ovaj tekst jos jednom. Vrijedi ga procitati i vise puta! Trazim gresku, predubjedjenje - uobicajeno kad nasi politicari analiziraju politicku situaciju. Ne nalazim! Bilo - kako bilo, i zbog toga sto je analiza realna i sto zakljucak trazi hitnu akciju i velike promjene - nisam siguran da u nasoj Bosni i Hercegovini, u njenom blizem i daljem okruzenju, medju onima od kojih se ocekuje akcija, postoji volja i zelja da se stanje mijenja na bolje. Crne su slutnje...

**********************

Što nam znači Dejtonski sporazum danas kada se vodi žestoka kampanja protiv opstanka Bosne i Hercegovine, kada se želi pokazati i dokazati domaćoj i svjetskoj javnosti nemogućnost opstanka države i potpuna urušenost društva?
Protagonisti te kampanje koriste se već isprobanom strategijom: prvo se proizvede poželjno stanje pa se onda proglasi nepoželjnim i nepodnošljivim; zatim se predlažu mjere za njegovo prevladavanje. I to sve rade isti politički subjekti i isti ljudi.
Tako smo od Daytona do danas promatrali kako se smišljeno destabiliziraju institucije države, a onda se zaključuje o nemogućnosti njenog funkcioniranja i opstanka.
Cilj te strategije je jasan: pokazati da država BiH ne može osigurati stabilnost građanskog društva i zaštitu prava konstitutivnih naroda, te da složena država, kakva je BiH, ne može biti funkcionalna i demokratska.
Ova strategija se ne primjenjuje kod nas prvi put. Treba se prisjetiti Miloševićeve politike rušenja Jugoslavije, da bi se onda tražila zaštita srpskog naroda koji je živio širom te države.
Osnovna politička ideja je bila zaštita naroda i njome se pravdala vojna intervencija na tadašnje republike – Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Redoslijed taktičkih poteza u toj strategiji bio je precizan: politička propaganda (”kako bi svaka baba znala dokle seže srpska država”), medijska kampanja, događanje naroda, formiranje dobrovoljačkih narodnih paravojnih odreda, vojna intervencija regularnom vojskom.
Na tu strategiju iz Srbije naslonila se tadašnja hrvatska politika. Da nije bilo otvorenog sporazuma Miloševića i Tuđmana (o kojem su već napisane knjige), hrvatska zvanična politika se mogla razumjeti kao spontana reakcija. Međutim, Milošević je po dogovoru s Tuđmanom vukao prve poteze, te se činilo kako je hrvatski odgovor samo iznuđen.
Pod izlikom zaštite hrvatskog naroda u BiH od ”jugokomunističke” agresije, Tuđman vojne formacije HVO-a, formirane spontano za obranu BiH, okreće protiv Bosne i Hercegovine, formira ”Herceg-Bosnu” kao prelazno rješenje do konačnog ostvarenja ”povijesnog interesa hrvatskog naroda”.
To je bila samo ponovljena i zaostala teza Miloševića i Karadžića o narodu u jednoj državi. Cilj te političke strategije nije bio ostvariv bez uništenja BiH, države koja je već dobila međunarodno priznanje i koju je navodno priznala i RH.
U takvim koncepcijama, Bošnjaci (tada Muslimani) kao relativna ali nadmoćna većina u BiH, postali su ”remetilački faktor”. Samo njihovo postojanje nije se uklapalo u politiku
”konačnog rješenja srpsko-hrvatskog pitanja”. (Konačni rezultat uklanjanja te ”smetnje“ dobio je svoj ishod na Međunarodnom sudu u Hagu i na domaćim sudovima).
U okolnostima tih strategija proveli smo Referendum, po nalogu međunarodne zajednice, dobili međunarodno priznanje države u tadašnjim republičkim granicama, s državnim suverenitetom i garancijom ravnopravnosti naroda i građana.
Ovo priznanje bilo je garant opstanka države, bez obzira na licemjerje nekih zemalja međunarodne zajednice. U međunarodnim pregovorima o miru, BiH je nastupala s državnim subjektivitetom i suverenitetom. To je bilo neizbježno bez obzira na prisustvo vojnih snaga iz susjednih zemalja koje su komadale našu zemlju.
Danas se nalazimo u identičnoj političkoj situaciji, samo je vojnu silu zamijenila medijska.
Otvoreno se zagovara nestanak BiH, država i društvo se destabiliziraju, a onda proizvedeno stanje proglašava nepodnošljivim i nude rješenja zaštite naroda.
Pri tome, potpuno se prikriva vlastita uloga i prstom se upire u druge kao krivce.
U takvom stanju se proizvodi strah od drugih s kojima se inače živi, strah vodi u nepovjerenje, nepovjerenje u neprijateljstvo, neprijateljstvo u otvoreni sukob. Identičan scenarij onome iz devedesetih godina.
Danas imamo Dejtonski sporazum, sa svim njegovim slabostima. Ali, on je ipak jedina pravna zaštita države. Svi napadi na državu, destabilizacija njenih institucija, ne mogu uništiti državnu strukturu koja je tim sporazumom utemeljena i garantirana. Kako god se ta struktura procjenjivala s demokratskih stanovišta, ona je čvrsta i ima međunarodnu garanciju.
Strategija rušenja naše države, koja dolazi izvana, danas otvoreno i snažno iz Hrvatske, ista je ona iz devedesetih godina.
Prvi ešalon u tome čine najviši državni zvaničnici, predsjednica i premijer. Drugi ešalon su sabornici, odnosno parlamentarci u Evropskom parlamentu iz Hrvatske. Treći ešalon su mediji i nevladine organizacije (koje uglavnom kontrolira Vlada) i druge organizacije značajne za narod – kulturne, znanstvene, vjerske i sl. (Posljednji primjer je okrugli stol, od petog ovog mjeseca, u organizaciji Matice Hrvatske i Hrvatske televizije, na temu: Kakva je budućnost ovakve BiH?).
Četvrti ešalon su sami građani, indoktrinirani i raspamećeni već rastućim neonacizmom, koji će vjerovatno uskoro ”samoorganizirano” izaći na ulice i trgove i tražiti zaštitu naroda u drugoj, ne u svojoj, državi (već viđeno ”događanje naroda”, ali opet zaostalo od Miloševića).
Konačno, sve će se to prebaciti preko plota u dvorište susjedne države, pravo mjesto gdje hrvatska politika treba ostvariti svoj ”povijesni interes”.
U srazu s ovakvom političkom strategijom jedini oslonac je Dejtonski sporazum, koji garantira opstanak države u međunarodno priznatim granicama, njen međunarodni politički subjektivitet i suverenitet.
Također, Dejtonski sporazum primorava na primjenu demokratskih principa pri formiranju vlasti, zaštitu ljudskih prava po međunarodnim standardima i ravnopravnost naroda u institucijama države.
Međutim, Dejtonski Ustav BiH je propisao i zaštitio državnu strukturu, ali nije BH društvo. Ono se formira u neposrednom životu, razvija kroz mnogostruke društvene odnose, kroz djelatnosti nevladinog sektora i funkcioniranje vaspitno-obrazovnih, znanstvenih, kulturnih, vjerskih, gospodarskih i drugih društvenih institucija od općeg značaja.
Rušitelji naše zemlje to dobro znaju, i oni unutarnji, i oni vanjski.
Radi toga su svoje aktivnosti prebacili na destabilizaciju društva, na kidanje životnih veza među građanima. Računaju s tim, kada se društvo potpuno etnički polarizira i proizvede neprijateljsko stanje, ni država neće moći opstati. Tada teza o ugroženosti naroda i njegovoj zaštiti dobiva svoj zbiljski, objektivni smisao. Uzorak za to već postoji, to je Mostar.
Preko 25 godina, mostarsko društvo se drži podijeljenim među etničkim skupinama.
Inače, Mostar je bio, uz Vukovar i Sarajevo, najmultietničkiji grad u Jugoslaviji. Razdijeljeni su životi običnih ljudi, vaspitno-obrazovne i kulturne institucije, znanstvene institucije, nacionalne i nevladine udruge, gospodarska društva, čak mjesta društvenog života i okupljanja mladih, humanitarne organizacije itd.
Strategijom dugog trajanja, ova razdijeljenost postaje običajna.
Na takvoj razdijeljenosti nije moguća ni jedinstvena administracija grada jer je vremenom prestala životna potreba za njom, nisu potrebni izbori, demokratske institucije, ništa zajedničko. Tako proizvedeno stanje se koristi kao argument nemogućnosti postojanja jedinstvenog grada.
BH država i društvo neće se zaštititi samo verbalnim odbijanjem napada, iako se i to čini rijetko i mlako. Trebamo kod nas, u našoj zemlji, proizvoditi analogne događaje onima izvana.
Trebaju se uputiti oštri i odlučni zahtjevi predstavnicima međunarodne zajednice u našoj državi da se drže svoga mandata, da se drže obaveza koje su preuzeli kao garanti čuvanja i provođenja Dejtonskog sporazuma.
Drugo, naši parlamentarci trebaju poduzeti iste akcije prema evropskim odgovarajućim institucijama, posebno prema onima u kojima sudjeluju, a diplomacija prema zvaničnicima EU, uključujući i parlamentarce iz drugih država u Evropskom parlamentu.
Treće, naše nevladine organizacije, nacionalne, kulturne, pa i vjerske, trebaju krenuti otvoreno u obranu vrijednosti našega društvenog života, u obranu temeljnog ljudskog i demokratskog prava da se živi s drugima i da se s drugima njeguje i čuva svoj narodni identitet.
Treba razvijati svijest da svaki separatizam vodi u nestanak. Oni koji to napadaju već su u prednosti, već su nekoliko koraka ispred.
Ako izostane ovaj unutarnji angažman, koji je hitan, bit će kasno kada se događaji iz susjedstva prebace u naše dvorište.

(Analiziraj.ba)

Eldar Dizdarević: Tri neuništive ključne stvari kriptovaluta

Sjećate li se euforije za bitcoinom i kriptovalutama iz novembra prošle 2017. godine? Svjetski mediji su objavljivali hvalospjeve na račun kriptovaluta, a ovdašnji su mediji to veoma rado prenosili. Osnovni moto koji se tih dana provlačio kroz sve medije je bio slijedeći: da ste prije sedam godina u bitcoin uložili 100 dolara, danas biste imali 83 miliona dolara! Ljudi su širom svijeta poletjeli da se preko noći obogate po principu "hljeba bez motike". Mi smo tada (Dani, Oslobođenje) - upozoravali da je to naprosto mamac za lakovjerne željne brze zarade te da ulaganje u kriptovalute nosi veliki rizik.

Da smo tada bili u pravu, svjedoči slijedeće: da ste prije godinu uložili 100 dolara u kriptovalute, danas ne biste imali ništa! Cjelokupno tržište kriptovaluta naglo je palo od početka 2018, odmah nakon pomenute novembarske euforije, tako da sada mnogi tvrde da su kriptovalute bile zapravo samo jedan veliki spekulativni balon zasnovan na informacionim tehnologijama. lnteresantno, to smo i mi tvrdili, ali prije godinu.

Uglavnom, kako god bilo, tržište kriptovaluta je u oktobru 2018. dosegnulo svoj najniži nivo u posljednjih deset mjeseci, predvođeno padom vrijednosti bitcoina. Cijena bitcoina je krajem oktobra iznosila 6.289 dolara, što znači da njegova tržišna vrijednost trenutno iznosi oko 197 milijardi dolara, što je znatno manje u odnosu na januar ove godine, kada je bitcoin vrijedio 640 milijardi dolara. Znači, samo u toku ove godine bitcoin se istopio za ravno 443 milijarde dolara!
Isto se desilo i sa ostalim kriptovalutama. Ethereum, dash, ripple, litecoin i druge kriptovalute su znatno izgubile na svojoj vrijednosti, čemu su znatno kumovale dvije stvari. Prvo, ljudi širom planete Zemlje nisu reagirali na kriptovalute onako kako su njihovi tvorci očekivali, odnosno, kako je to službeno lijepo rečeno, "šire prihvatanje digitalnih valuta trajat će duže nego što se očekivalo".
Drugo, u januaru 2018. u hakerskom napadu na Coincheck, japansku berzu kriptovaluta, ukradena su 534 miliona dolara, što je najveći slučaj krađe kriptovaluta u njenoj kratkoj historiji. Ovaj hakerski napad je doslovno potopio sve bajke o block-chain tehnologiji kao najnaprednijoj i praktično neprobojnoj kripto-tehnologiji zaštite digitalnih podataka, na čemu je, između ostalog, bila bazirana vrijednost bitcoina.

Pojednostavljeno, narodski rečeno, gore pomenuto znači sljedeće. Ljudi širom svijeta nisu prihvatili nove valute jer s njima zaista mogu jako malo stvari kupiti (možete plaćati samo neke stvari na internetu, poput naručivanja dostave pizze na kućnu adresu u većim gradovima u SAD-u), pri čemu su te i takve kriprovalute itekako neotporne na hakerske napade.
Dakle, ako ste za 100 dolara kupili bitcoin, s njima možete otprilike naručiti pizzu u SAD-u i pri tome vam bukvalno preko noći malo vještiji hakeri mogu ukrasti čak i to.

Da cijela stvar bude još i gora po tvorce kriptovaluta, monetarni autoriteti širom svijeta počeli su vršiti nadzor nad tržištem kriptovaluta, pa čak davati i određene preporuke s tim u vezi. Prvo su manje-više sve centralne banke širom svijeta upozorile svoje građane da kriptovalute i nisu nekakav stvarni novac, te da je svako investiranje realnog novca u njih veoma rizično.
Potom su porezne službe širom svijeta krenule sa češljanjem rada kripto-mjenjačnica, zbog činjenice da su se kriptovalute mogle koristiti za pranje novca i njegovo prebacivanje iz jedne zemlje u drugu bez većih problema i bez ikakvog nadzora. Porezne su uprave potom počele slati upozorenja svima koji su imali dodir sa kriptovalutama u vezi s plaćanjem poreza na prihod, potom su banke počele zabranjivati povlačenja i uplate povezane s kripto—mjenjačnicama, a neki su korisnicima u potpunosti zamrznuli račune.

Na sve to Facebook je zabranio reklamu kriptovaluta na svojim stranicama, a potom je i američki SEC (U.S. Securities and Exchange Commission, tamošnja komisija za vrijednosne papire) obustavio trgovanje dionicama dva emitenta koja su bila povezana sa kriptovalutama i pucanje balona te pad tržišta bili su jednostavno neminovnost.
No, sve ovo ujedno zaista ne znači kraj kriptovaluta. Kako smo to napisali još u novembru prošle godine, kriptovalute su zasnovane na tri gotovo neuništive stvari - na pohlepi, strasti za kockanjem i ljudskoj gluposti - tako da je sada zaista neodgovorno tvrditi da je došao kraj kriptovalutama, a imajući na umu stvarnu moć, snagu i potencijal pomenute tri stvari.

Eldar Dizdarević (Dani)

Predrag Matvejević: Jugoslavenska ideja

Postoji jugoslavenstvo koje ne mora biti ni državnost ni nacionalnost, koje ne zaboravlja i ne briše zajednički dio prošlosti i povijesti u kojima su naraštaji dijelili ideje i ideale, nade i zablude, oduševljenja i razočaranja.

Jugoslavenska ideja bila je nekoć Južnim Slavenima putokaz u povijesti, ponekad i luč koja je sjala u tami. Rađala se, razvijala i propadala na različite načine, kao kulturna, politička ili državotvorna ideja. Nosila je u sebi nadu da ćemo zajedno biti slobodniji, samostalniji i jači nego što smo bili pod tuđinom. Raspad Jugoslavije, način na koji se odigrao i posljedice koje je ostavio, potisnuo je tu ideju na rub prošlosti.

Sačuvala se ipak u pamćenju dobrog dijela građana.

Nisu rijetki oni koji danas priznaju da smo u Jugoslaviji živjeli bolje. U sedamdesetim i osamdesetim godinama prošloga stoljeća životni standard bio je prilično visok, nezaposlenost zanemariva, socijalno osiguranje prošireno, mirovine zajamčene, školstvo besplatno, zdravstvo dostupno. Živjelo se, unatoč raznim ograničenjima, dostojanstvenije nego u zemljama Istočne Evrope, koje su stenjale pod totalitarnim režimima, obilježenim staljinizmom. Iz godine u godinu osjećao se napredak, ulijevao je stanovito povjerenje, ohrabrivao. U umjetničkom stvaranju bili su mogući razni izbori i različita opredjeljenja. Neki su sadržaji smatrani nepoželjnima, ali se najčešće nalazilo načina da se izbjegne ili nadmudri politička cenzura. Broj zabranjenih tema s vremenom se smanjivao i ograničavao. Kažnjavani su prije svega kritičari režima i ideologije na koju se oslanjao. Većina stvaralaca bila je donekle zaštićena u materijalnom pogledu, dio ih je bio podržan od ustanova i komisija koje su pod stanovitim uvjetima, ne previše zahtijevnim, podupirale suradnju i pružale pomoć.

Nakon sukoba i obračuna koji su dugo tinjali da bi izbili na površinu početkom devedesetih godina, Jugoslavija je propala, po svemu sudeći nepovratno. Zasnovati novu, zajedničku državu Južnih Slavena – takav pothvat izgleda danas nemoguć i neostvariv. Krivice za ono što se dogodilo – materijalne, moralne, povijesne – teško se priznaju i još teže prihvaćaju. Svaka strana nastoji umanjiti svoju odgovornost i uvećati tuđu.

Za sve su svakome krivi «drugi».

U prilikama koje su nastupile nakon raspada Jugoslavije, suočeni smo, na raznim stranama, s pljačkom imovine i korupcijom golemih razmjera, s nečuvenom privatizacijom («prihvatizacijom», kaže dosjetka), s dugovima za koje nema pokrića, s nezaposlenošću koja je svakim danom veća i sve više pogađa osobito mlađi naraštaj. Pritom je očito da povratka natrag nema – vara se onaj tko pomisli da bi oštrina izrečenih sudova nosila u sebi poziv na obnovu jugoslavenske države, tako surovo razbijene. Unatoč svemu, moglo se, da je bila više razbora, možda i sreće, izbjeći barem ono najgore što se dogodilo – toliko ljudskih žrtava. Temelji su popustili, zidovi popucali, krov propao, zdanje se urušilo. Samo žaljenje što je tome tako nije dovoljno da obnovi uništeno ili povrati izgubljeno.

Danas se malo tko javno poziva na jugoslavensko iskustvo iz straha da ga se ne proglasi «jugosnostalgičarom», izbjegavajući optužbe i osude kojima se služi najzagriženiji dio nacionalizma. Kritički pogled u prošlost i povijest malo tko dočekuje s razumijevanjem i povjerenjem, osobito ako se poziva na neka pozitivna prethodna iskustva i postignuća. Umjesto imena Jugoslavija sve češće čujemo magloviti naziv «regija». Koja? Gdje je?

U kulturi su, unatoč svemu, uočljivi stanoviti pokušaji, rijetki i bojažljivi, koji pokazuju da bi se moglo – prihvaćajući nove državne granice i prevladavajući nepotrebna ograničenja – saobraćati ili surađivati na civiliziran način, s uzajamnom korišću za svakoga ponaosob. Moguće su razmjene i doticaji koji ne dovode u pitanje ničije identitete i posebnosti, nego – naprotiv – potiču plodonosan protok ideja i obogaćujuću razmjenu iskustava. Takve je težnje nužno osloboditi predrasuda kakve su često uvriježene u nacionalnim kulturama malih naroda.

«Naša će umjetnost biti nacionalna tek kad bude evropska», upozoravao je i opominjao, davno već, Antun Gustav Matoš. Tako su mislili i drugi, valjani stvaraoci u raznim južnoslavenskim sredinama Krleža je svojedobno isticao primjere «stalnog i tvrdoglavog uspona i porasta kulturne južnoslavenske svijesti, koja nije ograničena na pojedine regije ili provincije nego, tinjajući pod zulumom stvarnosti čitavom zemljom uzduž i poprijeko i ne ugasivši se ni za trenutak, svijetli kao jedina moralna svjetlost i utjeha». Ti su redci napisani davno prije krize jugoslavenske zajednice. Moramo li doista poricati ili prikrivati postojanje takvih stavova samo zato da bismo zadovoljili ostarjelu nacionalnu ideologiju? Nije li moguće govoriti o južnoslavenskim kulturama i njihovim vezama kao što se govori, primjerice, o nordijskim, o srednjoevropskim ili latinoameričkim kulturama i literaturama – a da se pritom ni jednoj od njih ne oduzima ni najmanji dio njezine posebnosti?

Malo je koja kultura poput hrvatske, posebice u uvjetima potčinjenosti kakvi su joj bili nametnuti u prošlosti, otvorila svoje prostore onima koji su joj prilazili i nalazili mjesta u njoj kao glasnici dobre volje i neimari kulturnog razvoja: imena stranoga porijekla nose Strossmayer, Šenoa, Gaj, Demeter, Štoos, Vraz, Zajc, Lisinski, Šulek, Bukovac (prezivao se zapravo Faggione), Medulić (Mendola), Papandopulo, Gavella, Ružička (naš prvi Nobelovac, Čeh porijeklom), Sorkočević – iz albanske obitelji koja je prodavala Dubrovniku sijerak: sorgo )itd. Gotovo zaboravljeni Harambašić je srpskoga roda, kao i Tesla, Preradović ili Desnica među inim. Lista bi se lako dala produžiti i upotpuniti, ona sama po sebi obvezuje jednom vrstom, moglo bi se reći, ekumenske otvorenosti, koju u hrvatskoj kulturi ističu i potvrđuju spomenuti predstavnici. Svaki od njih stoji nasuprot onim shvaćanjima koja se ne uspijevaju osloboditi jalovog samoljublja i provincijalne uskogrudnosti. Davno je to shvatio Vatroslav Jagić i povjerio Franji Račkome: „Čim tko manje uči i zna, time je bjesniji Hrvat ili Srbin“ (godine 1890).

Oni koji su uvijek spremni optužiti druge za sve što nije išlo s Jugoslavijom ili bez nje te što je stvarno otišlo naopako, morali bi priznati i to da je jugoslavenskoj ideji otvorio put hrvatski ilirizam. Priznati stanovite činjenice koje je potvrdila povijest ne znači ni u kojem slučaju izdati svoju pripadnost, niti pak odricati se vlastite nacije ili države.

U Zagrebu je osnovana Jugoslavenska akademija, u Beogradu srpska, u Ljubljani slovenska. Hrvatsku je himnu uglazbio Josip Runjanin, Srbin iz Hrvatske. Ustoličenje bana Jeličića obavio je srpsko-pravoslavni patrijarh Rajačić. Riječ Jugoslavija skovao je polovicom devetnaestog stoljeća gotovo zaboravljeni dubrovački pjesnik Matija Ban – u poslanici koju je iz Dubrovnika uputio u Beograd, Aleksandru Karađorđeviću. Ideja ujediniteljskog Piemonta nije bila strana obrazovanom dijelu hrvatske inteligencije. I nesretna ORJUNA (Organizacija jugoslavenskih nacionalista), kojom se ne možemo podičiti, rodila se u našim krajevima, napose dalmatinskim, da bi u svom zanosu veličala karađorđevićevsko žezlo.

Stanovite zablude u vezi s jugoslavenskim zajedništvom prisutne su manjim ili većim dijelom na raznim stranama bivše nam države – važno bi bilo vidjeti sebe i svoj udio u dobru i zlu prije nego što za to optužimo i osudimo drugoga. Pokazalo se na djelu i u naravi kako je taj nauk težak i bolan. Dodajmo tome da je Srbija, posjedujući vlastitu državu prije južnoslavenskoga ujedinjenja, imala posve drukčiji put nego Hrvati ili Slovenci te da je za nj platila visoku cijenu, ulog u žrtvama, patnjama, stradanjima.

U razdoblju višestruke krize koju danas živi i svijet, i Evropa, i Hrvatska – i «regija» također, tj. naša južnoslavenska braća – taj fenomen valja uzeti u obzir ne precjenjujući ga ni ne podcjenjujući, dajući mu značenje i pridajući važnost kakvu zaslužuje. Nužno je suočiti se i s perspektivama moderniteta, traženjima vlastitoga mjesta i smisla u njemu. To smo vjerojatno propustili prije suludog stupanja u ovaj naš posljednji rat – daj Bože da je doista posljednji.

U raznim povijesnim razdobljima značenja jugoslavenstva bila su različita. U devetnaestom stoljeću i na početku dvadesetoga, ono se oslanjalo na slavenstvo uopće, posebice na ideje ponikle u Pragu s kojima su Hrvati bili u najtješnjem odnosu. (Rusija je, prije oktobra 1917, više povijesna sveslavenska referenca nego stvarni uzor, usprkos križanićevskom nadahnuću). Nakon ujedinjenja, jugoslavenstvo je dobilo državni okvir i težilo da se potvrdi ideologijom kojoj nije bio u svemu stran integralizam. Atentat na Radića u Beogradu i na kralja Aleksandra u Marseilleu duboko su uzdrmali krhku zajednicu, koja će se raspasti u Drugom svjetskom ratu, ostavivši za sobom tragičnu memoriju iz toga razdoblja.

Otpor fašizmu, obračun s ustaštvom i četništvom, donosi na povijesnu scenu jedno drukčije jugoslavenstvo, potvrđeno odlukama AVNOJ-a i, nakon drugoga svjetskog rata, federativnim ustrojem zemlje. Ono je kao zajednički stav, pripomoglo našem raskidu sa Staljinom i Sovjetskim savezom. Pridonijelo je da se priznaju pojedine nacije (narodnosti) poput makedonske, crnogorske, muslimanske u Bosni (danas Bošnjaka) kao i raznih manjina među kojima i one albanske s Kosova – da bi, nakon ponovnih sukoba i progona, došlo i do ustanovljenja srpske manjine u Hrvatskoj. Očito je da u svakom od spomenutih razdoblja jugoslavenstvo nema isto značenje i pogrešno je poistovjećivati ga s onim što je prije bilo, na početku ili na kraju.

Postoji jugoslavenstvo koje ne mora biti ni državnost ni nacionalnost, koje ne zaboravlja i ne briše zajednički dio prošlosti i povijesti u kojima su naraštaji dijelili ideje i ideale, nade i zablude, oduševljenja i razočaranja. Južnoslavenski i jugoslavenski stavovi bivali su, uz ostalo, osloncem našega razvitka, jamstvom opstanka. To više nije slučaj.

«Jugonostalgija» je danas najviše prisutna u njedrima manjih naroda bivše Jugoslavije i potomaka različita nacionalnog porijekla: što si ako ti je otac Hrvat a majka Srpkinja, kao što je to bio slučaj „oca domovine“ Ante Starčevića, koji se natjecao za nastavnika u srpskoj gimnaziji u Zagrebu. Ili obrnuto, kad je otac Srbin a majka Hrvatica ? Moraš li se odricati polovice sebe samoga? Žao mi je kad vidim kako se moji prijatelji, pripadnici stare i nove srpske manjine, ne osjećaju dobro u suočavanju sa stanovitim izrazima nacionalizma koji ih okružuje i opominje.

Povijesna kriza koju proživljavamo nije kadra ponuditi nove sadržaje uzajamnim odnosima naroda koji su do jučer bili u istoj državi. Evropska unija, u koju Hrvatska ulazi nakon Slovenije, uklanja tvrdu granicu među svojim članicama, potiče ih da potraže prikladna mjerila i oblike kulturne, političke i ekonomske suradnje. Takve veze nemaju gotovo ništa zajedničkog s preživjelim oblicima unitarizma i asimilacije, kojima ideolozi plaše ili ohrabruju svoju klijentelu. Pruži li nam se sreća da se zajedno s drugim južnoslavenskim zemljama nađemo u takvu savezu, mogli bismo imati, uza sve što smo već prije stekli, i nešto više i bolje od toga: suvremeniju i značajniju vezu sa svijetom i pozitivnim svjetskim tekovinama, koja ne umanjuje samostalnost i posebnost.

Te riječi ne zapisujem ovdje kao utjehu ili opravdanje – tješiti se ne mogu a pravdati ne želim.

Jugoslavenska ideja često je zapisivana lošim rukopisom na stranicama naše povijesti. Ono što je od nje ostalo može se upotrijebiti u evropskome sklopu na bolji način nego što se to činilo. Jugoslavija je u svoje doba zaslužila međunarodno priznanje zahvaljujući borbi protiv fašizma, otporu staljinizmu, politici nesvrstanoga pokreta u kojem se okupilo više od milijarde stanovnika planete – među kojima je ta naša bivša država imala doista značajno mjesto, važnije neko ikad u povijesti Južnih Slavena.

Bilo bi štetno i nedostojno odbaciti sve to na smetlište povijesti. Sama povijest može kazniti onoga tko to pokuša.

(FENOMENI)

November 24, 2014 

Most Radija Slobodna Evropa: Ustaške aveti

O odnosu hrvatske vlasti prema ustaškom pokretu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj sa novinarom Omerom Karabegom su razgovarali Dejan Jović, profesor zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, i Davor Gjenero, politički analitičar iz Zagreba.

OMER KARABEG: Hrvatska radiotelevizija, koja je javni servis, reklamirala je u svom Jutarnjem programu knjigu slovenačkog publiciste Romana Leljaka u kojoj se tvrdi da Jasenovac nije bio logor smrti, nego sabirni logor i da u njemu nije stradalo više od 1.500 ljudi. Kako je moguče da se na hrvatskom javnom servisu hvali I knjiga koja negira najveći logor smrti na Balkanu za vreme Drugog svetskog rata?

DEJAN JOVIĆ: To je pitanje koje i ja postavljam i na koje nemam odgovora. U Hrvatskoj je stvorena atmosfera u kojoj je sve moguće i reći i napisati i pri tome se ne vodi i i računa ni o historijskim okolnostima ni o specifičnoj odgovornosti Hrvatske za događaje u Drugom svjetskom ratu. To se uklapa u trendove koji postoje u nekim zemljama istočne i centralne Evrope, gdje se već duže vrijeme primjećuje negiranja zločina u Drugom svjetskom ratu počinjenih od njihovih sunarodnika.

DAVOR GJENERO: To što se dogodilo u Jutarnjem programu HTV-a posljedica je nevjerojatne gluposti i političke neodgovornosti. Ne postoji niti jedno opravdanje za nešto takvo, kao što ne postoji opravdanje što u javnom servisu, nakon što se taj skandal dogodio, nisu poduzete adekvatne mjere, koje je bi spriječile da se nešto takvo ponovi, i što nisu kažnjeni oni koji su počinili taj nevjerojatni profesionalni propust.


KARABEG: Nedavno su na mesnom groblju Vaganac, u opštini Plitvička jezera, uz državne počasti sahranjeni posmrtni ostaci domobrana i ustaša za koje se tvrdi da su žrtve partizana. Sahrani i su prisustvovali ministar odbrane i izaslanica predsednice Hrvatske, koja je rekla da su oni žrtve partizanskih zločina i da su krivi samo zbog toga što su bili domoljubi i Hrvati i što su voleli svoj narod i Katolički crkvu. Savez antifašista Hrvatske tvrdi da su oni poginuli u borbi s partizanima i da je priča o nevinim žrtvama falsifikat.

GJENERO: Hrvatska, nažalost nije jasno i do kraja definirala svoj odnos prema onome što se dešavalo u Drugom svjetskom ratu i nije definirala svoj odnos prema žrtvama poraća.

JOVIĆ: To je samo jedan u nizu postupaka kojima se relativiziraju sukobljene strane u Drugom svjetskom ratu, pri čemu meni izgleda da je Hrvatska u prilično licemjernoj poziciji. S jedne strane, u ustavu se naglašava antifašistički karakter hrvatske države, slavi se 22. lipanj. Dan antifašističke borbe i to se ističe svaki puta kada je potrebno opovrgnuti da u Hrvatskoj jačaju negacionistički trendovi. S druge strane, vidimo čitav niz manifestacija, uključujući i rušenje partizanskih spomenika, kojima se to negira. To je vidljivo u medijima i obrazovanju, a i u pojedinim općinama pišu se nove povijesti tih općina u kojima se ustaše predstavljaju kao borci protiv komunizma, kao ljudi koji su branili postojeću državu - NDH, koju su neki drugi napadali.

GJENERO: Premijer Plenković pokušava snižavati tenzije koje je naslijedio, pokušava jačati centrističku politiku. Pokušava se baviti pragmatičnim društvenim problemima, a ne problemima iz prošlosti. Plenković se bavi onim stvarima gdje može nešto postići, a teme iz prošlosti na neki način pokušava zamrznuti i smanjiti prostor desnim radikalima u medijima.

JOVIĆ: Plenković je pod priličnim pritiskom radikalne desnice. On njoj osobno nikako ne pripada. Međutim, okolnosti su takve da on mora igrati dosta kompleksnu igru u nadi da će vremenom diskurs radikalne desnice izgubiti na atraktivnosti. Za to mu treba vremena. Za razliku od premijera Plenkovića, predsjednica Grabar Kitarović nema neku jasnu strategiju. Ona je na samom rubu populističke pozicije, a to znači da pokušava predstavljati sve one koji tvrde da nisu predstavljeni u političkom i društvenom prostoru. U te spadaju i desne radikalne grupe. Ona vrlo često ulazi u taj prostor pokušavajući ga pridobiti. Predsjednica se nalazi na drugoj strani u odnosu na Plenkovićevu ideju o stvaranju centrističke Hrvatske.

GJENERO: Gospodin Jović je uglavnom u pravu, jedino mi se čini da je malo prestrog kada kaže da se predsjednica nalazi s druge strane. Točna bi bila ona njegova prva definicija - da hoda po rubu. Taj njen hod može biti vrlo opasan za društvo. Za sada se to još nije dogodilo, ali bi predsjednica morala o tome razmisliti.

KARABEG: Da li je danas u Hrvatskoj legalizovan pozdrav Za dom spremni?

JOVIĆ: To nitko ne može reći sa punom sigurnošću jer postoje vrlo različite i oprečne sudske presude, koje potom nitko sa viših instanci ne poništava, niti pokušava stvar izvesti do kraja. Vijeće za suočavanje sa posljedicama nedemokratskih režima donijelo je o tome zaključak koji pokušava napraviti neku vrstu kompromisa koji nije baš sasvim i logičan. Prema tom zaključku moguće je korištenje slogana Za dom spremni u određenim okolnostima.Tu se prije svega misli na njegovu upotrebu u doba rata u devedesetim. Međutim, tolerira se u onim situacijama koji nemaju nikakve veze sa pomenutim slučajevima. I da direktno odgovorim na vaše pitanje - meni čini da se ništa ne bi dogodilo, kad biste taj pozdrav uzviknuli u Zagrebu, osim što bi vjerojatno jedan broj ljudi smatrao da je to potpuno neprimjereno.

GJENERO: U formalnom smislu vjerojatno ne bi bio kažnjen, ali bi se svi okrenuli na i drugu stranu i nitko normalan sa tim čovjekom ne bi komunicirao. Ne slažem se sa onim što je gospodin Jović rekao o Vijeću za suočavanje sa prošlošću. Čini mi se da taj kompromis nije bio loš, jer se u zaključku govori o zabrani kompletne NDH i simbolike, uključujući i uzvik Za dom spremni koji je jasno definiran kao ustaški pozdrav. Međutim, i Vijeće tolerira njegovu selektivnu i vrlo suženu primjenu. Mi smo devedesetih godina imali jedno nesretno razdoblje, u kojem je zbog agresije Miloševićevog režima na Hrvatsku posve popustila pozornost u odnosu na uporabu fašističke simbolike - a za medije u Beogradu i tako smo u to vrijeme svi i mi i u Zagrebu bili ustaše, bez obzira na to što smo govorili - pa je ta ograda prema ustaštvu u jednom j trenutku pala jako nisko. Iz tog razdoblja imamo te insignije na uniformama HOS-a koji jeste bio partijska vojska jedne nacionalističke radikalne stranke, ali, nažalost nije bio samo to, i jednog autora i pjevača čudnih pjesama, pisanih u balkanskom koljačkom desetercu, koje vrijednosno obilježavaju to razdoblje, pa se i danas svako malo negdje pojave. Taj pastirski rok, nažalost danas u Hrvatskoj ima svoju veliku publiku. To je kombinacija loše, primitivne muzike i kvazi buntovničkog diskursa koji se kao sustavno suprotstavlja svakome režimu. Taj antiestablišment kontekst Perkovićevog nastupa je nažalost zanimljiv dosta širokom krugu publike, pa se dogodilo i to daje proslava povratka nogometaša iz Rusije, nakon osvajanja vicešampionske titule, bila obilježena njegovim nastupom.

JOVIĆ: Thompsonove pjesme nisu izraz i želje za antiestablišmentskom pozicijom. Samo da podsjetim da je predsjednica Hrvatske više puta davala prilično pozitivne političke izjave o tome što radi taj pjevač. Rekla je da su joj neke njegove pjesme iznimno drage i da su dobre za nacionalno zajedništvo.

(Radio Slobodna Evropa)

Svetislav Basara: Budućnost straha

Gotovo celu proteklu nedelju straćili smo na smatranja o razvoju straha u Srba kroz vekove, a današnju subotu, dan za kulturu, posvećujemo budućnosti srpskih strava i užasa, pritom uopšte ne promašujući temu, jer smo mi kultura straha par excellence, ne znam kako bih drugačije nazvao kulturu koja se do pre otprilike četvrt veka smrtno plašila nekih uspelih pesama, romana, filmova, pozorišnih predstava i izložbi slika.
I - šta kažem? Kakva je budućnost srpskog straha? Svetla, eto kakva, svejedno što će biti vrlo mračna, a još svejednije što je ta budućnost već nastupila. Osim ako se ne dogodi biblijsko čudo, zadugo nam neće biti data prilika da postanemo - ne društvo bez ikakvog straha, takva ne postoje - nego društvo u kome će se ljudi strašiti da čine prostakluke i nepočinstva (svih boja), a ne mačje jebalište u kome prostakluci i nepočinstva bivaju ohrabrivani, nagrađivani, pa i odlikovani.
Da bismo (eventualno) postali takvo društvo, potreban je obrt ravan Kopernikanskom. Priliku da napravimo taj obrt imali smo dvehiljadite, ali smo je - ne propustili, blaga je to reč - nego smo je, kako juče apsolvirasmo, prodali po jeftine pare. lako izbegavam prvo lice množine i odgovarajuće zamenice, kažem "smo prodali", naprosto zato što je to bilo tako. Nismo se, fakat, svi ovajdili od novčanih priloga bivših uterivača straha ali smo - svako na svoj način - saučestvovali u masovnom otkupu i rehabilitaciji strahouterivača. Pri tom nismo izvukli nikakve pouke. Izgovori tipa "zajebao Koštunica", "zasraoTadić" apsolutne su besmislice, jer da je umesto Koštunice bio Zobenica, a umesto Tadića Tatić (što ne bi bilo loše da se zvao Josif), rezultat bi bio isti, možda čak i gori. Svidelo se to vama ili ne, sve aktuelne političke personae dramatis (minus premetnule svetom) nešto su najbolje što Srbija može ponuditi iz svojih skromnih resursa.
Nema, dakle, u Srbiji nikakvih mesija koji čame u anonimnosti, nikakvih vizionara koji se ne vide, nikakvih poštenjačina koje čekaju svoju šansu. Jok, more. Naš problem nisu loša imena i loše ideologije, nego loši karakteri. Sto puta sam vam govorio, tj. džaba krečio, da to što "ovaj" ima više zuba, bolje natuca engleski i manje arlauče nego "onaj" uopšte ne znači da u karakternom smislu "ovaj" nije ista jajara i položara kao "onaj". Naš su "gorući" problem, dakle, opštenarodno jajarstvo i položarstvo i dok se ta dva zla ne iskorene - a ne vidim način kako - ovom zemljom i njenim ljudima neće se upravljati zakonima i institucijama nego će se njima vladati strahom. Karakteri cure, pa da privodim kraju. Kakva će biti budućnost straha? Ovakva otprilike. Jednoga će dana - po sili prirodnih zakona - aktuelni uterivači straha zglajzati i onda će se i oni usrati od straha, a malo potom će, kad se dovranišu, od budućih revolucionara otkupiti pravo da ponovo uteruju strah.

Svetislav Basara (Danas)

Eric Clapton, Stevie Ray Vaughan, Buddy Guy, Jimmie Vaughan, Robert Cray...

Adam Hochschild: Hvala vam za rat

Tekst je pisan povodom stogodisnjice pocetka 1. Svjetskog rata. Tema je zanimljiva i danas kada se proslavlja stogodisnjica kraja ovog rata. 

****************************

                  Ruski i nemački vojnici plešu na istočnom frontu 1917. ili 1918, foto: Bundesarchiv

Krenite u rat i političari će vam biti ne samo zahvalni, nego nećete moći da se odbranite od njih. Slaviće vas spomenicima i bistama, ratnim muzejima i vojnim grobljima – dugo posle vaše smrti. S druge strane, niko ne kaže hvala ljudima koji su odbili da se bore, čak i u ratovima koji su se ispostavili kao tragične greške, kao na primer invazija na Irak 2003, o kojoj danas vlada opšte prihvaćeno mišljenje da je uzrok propasti te zemlje. Međutim, američki političari i dalje slave veterane iz ovog rata, a nijedan senator neće ni pomenuti stotine hiljada demonstranata koji su po ulicama naših gradova protestovali protiv invazije.

Izuzetak koji potvrđuje ovo pravilo slavljenja ratnih huškača i ignorisanja boraca za mir dogodio se u Evropi. Naime, 25. decembra prošle godine obeležena je stota godišnjica čuvenog Božićnog primirja u Prvom svetskom ratu. Verovatno znate tu priču: posle petomesečnog pokolja industrijskih razmera, na Božić 1914. godine, borbe na zapadnom frontu su spontano utihnule. Britanski i nemački vojnici u Francuskoj i Belgiji prestali su da pucaju jedni na druge, izašli iz blatnjavih rovova i na ničijoj zemlji razmenili hranu i poklone.

Ovaj događaj – koji je poslednjih godina uzdizan u knjigama, pesmama i muzičkim spotovima, jednom igranom filmu i jednoj operi – istorijski je tačan. Vojnici zaraćenih strana zaista su proslavili Božić 1914. razmenjujući cigarete, šlemove, konzerviranu hranu, dugmad za šinjele i suvenire; pevale su se božićne pesme, pekao se roštilj, nemačko pivo se trampilo za britanski rum, a sve je zabeleženo i na fotografijama. Pripadnici neprijateljskih vojski su čak zaigrali fudbal na tlu izbrazdanom kraterima od granata, a umesto lopti su šutirali limenke i krpenjače. I pukovnici obe strane su izmileli iz rovova da se rukuju i slikaju zajedno. (Priča se da je samo jedan nemački vojnik odbio da se pridruži slavlju: 25-ogodišnji Adolf Hitler, koji je ovo primirje smatrao skandaloznim i nečasnim.)

Proslavu stogodišnjice ovog primirja u Britaniji je preuzeo Britanski savet, institucija koju finansira vlada, a na smenu predvode razni pripadnici plemstva. Svaka osnovna i srednja škola dobila je „obrazovni paket“ o Božićnom primirju. U njemu su fotografije i izjave svedoka, radne sveske sa testovima i višejezični slogani kao što su: „Nađimo se na pola puta“, „Kakvi su vaši rovovi?“, „Mogu li da te slikam?“. I Kraljevska pošta je izdala ediciju poštanskih maraka na kojima je ovekovečeno Božićno primirje.

U Francuskoj je u skupštini gradića Armentijer postavljena izložba dokumenata, mapa, uniformi i ostalih suvenira iz doba primirja. U Belgiji je održan komemorativni omladinski fudbalski turnir sa timovima iz Britanije, Belgije, Francuske, Austrije i Nemačke. Na novoizgrađenom terenu nazvanom „Igralište flandrijskog mira“, turniru su prisustvovali lokalni gradonačelnik i ambasadori Britanije i Nemačke u Belgiji.

I glumci u kostimima uniformi iz Prvog svetskog rata su pevali božićne pesme i odigrali fudbalsku utakmicu u pažljivo sklopljenoj reklami za lanac britanskih supermaketa. Volonteri iz nekoliko zemalja su tokom jubileja proveli tri dana i dve noći u sveže iskopanim rovovima simulirajući Božićno primirje. Jedan od članova žirija na dečijem konkursu za spomenik Božićnom primirju je bio princ Vilijam, vojvoda od Kembridža.

Šta se neće slaviti

Ako se mir po pravilu retko i gotovo nikad ne slavi, šta je to što Božićno primirje čini bezbednim za plemstvo, gradonačelnike i diplomate? Po meni su to tri stvari. Prvo, ovaj izuzetan, spontan i dirljiv događaj nije ugrozio nastavak Prvog svetskog rata. Bio je odobren od strane komandnog kadra, trajao je kratko (granatiranje i razmena mitraljeske vatre nastavljeni su dan, dva kasnije, uz pojačane strahote novih bojnih otrova i bacača plamena), i nikada se nije ponovio. Slaviti ovaj događaj je bezbedno, jer on nije u koliziji sa podrškom ratu kao takvom. U onom TV spotu za supermarket, na primer, reklamira se spomen-čokolada, a prihod od njene prodaje ide nacionalnoj organizaciji veterana, Kraljevskoj britanskoj legiji.

Drugo, slavljenje bilo čega, pa čak i mira umesto rata, dobar je i siguran posao. U sledeće četiri godine obeležavanja stogodišnjice Velikog rata, samo Belgija očekuje dva miliona posetilaca bivšim borbenim linijama, a sada im je kao turističku destinaciju dodala i lokalitete Božićnog primirja. Belgijska država je odvojila 41 milion dolara za muzeje, izložbe, marketing i turističku infrastrukturu, ne računajući privatne investicije u nova hotelska postrojenja, restorane i slično.

Treće, Božićno primirje je kao stvoreno za promociju profesionalnog fudbala koji je ogromna industrija. Vrhunski igrači zarađuju 60 miliona dolara godišnje, a neki i više. Dva najveća španska kluba vrede više od 6 milijardi dolara. Bivši menadžer britanskog Mančester junajteda, ser Aleks Ferguson, postao je predavač na Harvardovoj poslovnoj školi. Čak pet od deset najskupljih fudbalskih klubova na svetu je iz Velike Britanije, što objašnjava poseban entuzijazam te zemlje za ovu proslavu. Zvanični pokrovitelj Britanske fudbalske organizacije je Vojvoda od Kembridža, a u promovisanju fudbalskog turnira Božićnog primirja i pratećih jubilejskih tričarija učestvovala je i UEFA. Onaj paket materijala koji je stigao u više od 30.000 britanskih škola ima naziv „Fudbal se seća“.

Neko je izračunao da povezivanje fudbala sa školama, božićem i pozitivnim istorijskim događajima mora biti dobro za biznis. Kao svaka industrija, i fudbal vodi računa o svojoj promociji u Evropi, gde ljudi sve manje gledaju utakmice i okreću se drugim sadržajima koji se nadmeću za njihov novac i njihovo slobodno vreme.

U sledeće četiri godine, od jedne do druge stogodišnjice ove ili one prekretnice iz Prvog svetskog rata, Evropom će se širiti obeležavanje jubileja. Ali mogu da se kladim da vojvoda od Kembridža i ostali visoki zvaničnici ni u snu neće podržati proslave mnogo subverzivnijih mirovnih događaja iz prošlosti, čije nas godišnjice takođe čekaju.

Na primer, iako su se zaraćeni vojnici na zapadnom frontu družili tog prvog ratnog božića, mnogo veće bratimljenje neprijatelja dogodilo se nešto kasnije u Rusiji. Klimava a preteška, imperijalna Rusija se pod pritiskom katastrofalnih vojnih gubitaka i zvanično raspala početkom 1917. godine. Car Nikolaj II i njegova porodica su uhapšeni i posle više od 300 godina je završena vladavina dinastije Romanov.

Umorna ruska vojska je ovu vest dočekala sa oduševljenjem. Jedan američki izveštač sa fronta posmatrao je kroz dvogled kako se ruski i nemački vojnici sreću na ničijoj zemlji. Jezička barijera nije bila problem: Nemci su svoje bajonete pobadali u zemlju, a Rusi duvanjem u otvorene dlanove pokazivali da je caru odzvonilo. Kada su novembra te godine vlast u Rusiji preuzeli boljševici koji su hteli da što pre završe rat, bratimljenje neprijatelja se intenziviralo. Postoji mnogo fotografija na kojima zajedno poziraju ruski i nemački vojnici, a u jednom slučaju čak plešu u parovima na snegu, dok ih njihovi oficiri zgranuto posmatraju.

Imena i dela ruskih dezertera se sigurno neće naći u „obrazovnim paketima“, iako je njihova uloga u zaustavljanju rata bila ključna. Jedan uznemireni britanski vojni ataše u Rusiji procenio je da je najmanje milion ruskih vojnika dezertiralo iz svoje neuhranjene i loše opremljene vojske. Većina tih ljudi je prosto otpešačila kući. To je omogućilo sklapanje sporazuma o prekidu vatre na istočnom frontu mnogo pre završetka borbi na zapadnom.

Poslednjih nedelja Velikog rata počela je da se osipa i nemačka armija. Ljudi nisu dezertirali sa fronta, već iz pozadine, gde je stotine hiljada vojnika prosto nestalo ili odbilo naređenje o odlasku na front. Šef berlinske policije procenio je da se u ranu jesen 1918. bar 40.000 dezertera krilo po Berlinu. Onda nije ni čudo što je nemačka vrhovna komanda požurila sa mirovnim pregovorima.

Neće biti proslave ni stogodišnjice pobune francuskih vojnika u Velikom ratu. Najimpresivnija pobuna u francuskoj vojsci dogodila se u proleće 1917, posle ofanzive koju je francuska komanda predstavila kao odlučujući udarac Nemcima i siguran kraj rata. Za samo nekoliko dana poginulo je 30.000 francuskih vojnika, ranjeno ih je 100.000, a sve to da bi se osvojilo nekoliko beznačajnih milja blata natopljenog krvlju.

Tokom narednih nedelja, stotine hiljada francuskih vojnika odbilo je da se dalje bori. Jedna grupa je čak otela voz i pokušala da se domogne Pariza. Većina je prosto sedela u logorima i rovovima odbijajući da učestvuje u samoubilačkim napadima. Ova „kolektivna nedisciplina“, kako su je eufemistički nazivali generali u pokušaju da je zataškaju, paralisala je francusku armiju. Njeni zapovednici se te godine nisu usudili ni na jedan veći napad. O posebnoj osetljivosti ove teme svedoči i činjenica da će deo arhivske građe o ovim pobunama ostati van domašaja istraživača sve do stogodišnjice 2017.

Parade za koga?

Od Bavarske do Novog Zelanda, gradski trgovi širom sveta ukrašeni su spomenicima lokalnim herojima „palim“ između 1914. i 1918. godine, a biste i spomen ploče u čast vodećih generala Velikog rata posejane su od dvorca u Edinburgu do trga Peršing u Los Anđelesu. Ništa slično tome ne postoji u slavu onih koji su služili miru. Poljsko-nemačka revolucionarka Roza Luksemburg, koja se i u kajzerovoj Nemačkoj i u sovjetskoj Rusiji borila za slobodu govora, provela je dve godine u nemačkom zatvoru zbog protivljenja ratu. Britanski filozof Bertrand Rasel iz istog razloga je odležao šest meseci u londonskom zatvoru. Američki vođa radničkog pokreta, Judžin V. Debs, dočekao je kraj rata u federalnom zatvoru u Atlanti, zbog podstrekavanja otpora mobilizaciji. Ni dve godine kasnije nije bio pušten na slobodu, iako je te 1920. iz zatvora osvojio skoro milion glasova na izborima kao predsednički kandidat Socijalističke partije.

Francuski socijalista Žan Žores strastveno je govorio protiv nadolazećeg rata 1914, zbog čega ga je jedan francuski militarista ubio četiri dana pre izbijanja rata (ubica je oslobođen, a ovo ubistvo proglašeno „zločinom iz strasti“). Uprkos protivljenju svojih vlada, socijalna radnica Džejn Adams i druge žene uspele su da 1915. u Holandiji organizuju mirovnu konferenciju sa delegatima iz zaraćenih i neutralnih zemalja. U svakoj državi koja je učestvovala u tom užasnom ratu, na hiljade mladića stasalih za vojsku završilo je u zatvorima ili bilo streljano zato što su odbili da se bore.

Isti obrazac sećanja važi i za događaje iz novije američke istorije. Ove godine obeležava se pedeseta godišnjica zvaničnog ulaska prvih američkih trupa u Vijetnam, i već je počela debata između pristalica i protivnika rata, koji žele da odaju počast mirovnom pokretu koji je pomogao da se ta besmislena tragedija privede kraju.

Pentagon je već pokrenuo zvanični memorijalni program i izdvojio 15 miliona dolara za njega, sa ciljem da „oda počast veteranima vijetnamskog rata… za njihovu službu i žrtvu“. U međuvremenu je više od hiljadu nas – među kojima su i veterani američke vojske, pripadnici mirovnih pokreta, ili i jedni i drugi – potpisalo peticiju u kojoj insistiramo da „svako obeležavanje godišnjice rata u Vijetnamu mora uključiti odavanje pošte hiljadama veterana koji su mu se protivili i hiljadama mladih Amerikanaca koji su zbog prigovora savesti završili u zatvoru ili morali da pobegnu iz zemlje“.

O ovim kontroverzama je pisao i Njujork tajms, u članku u kojem se kaže da je Pentagon izmenio sadržaj sajta posvećenog ovoj proslavi, pošto je Nik Ters na TomDispatchu između ostalog rekao da sajt Pentagona na užasan način potcenjuje civilne žrtve zloglasnog masakra u Mi Laju.

Možda je sledeća godišnjica rata u Iraku prilika da se konačno raskrsti sa tradicijom slavljenja rata, koja ima sve manje smisla u današnjem svetu. Za promenu, možemo da organizujemo proslavu u čast onih koji su pokušali da spreče taj strašni sukob kome se ne vidi kraj. Naravno, daleko najbolji način da se izrazi zahvalnost veteranima borbe za mir je: ne započinjati ratove.

Adam Hochschild, TomDispatch, 09.12.2014.

Preveo Zoran Trklja

Peščanik.net, 26.02.2015.

Rezultati jucerasnjih izbora u Americi

Ponovo, kako to u politici cesto biva, svi slave pobjedu!

I Demokrate, koji su osvojili vecinu u Predstavnikom domu, ali su izgubili nekoliko vaznih mjesta u Senatu, ali i Republikanci koji su izgubili Predstavnicki dom ali su povecali, do sada, klimavu vecinu u Senatu.
Osvajanje vecine u Predstavnickom domu ce imati nesagledive negativne posljedice u buducnosti za vlast Republikanaca a posebno predsjednika Trampa. Do sada su Republikanci imali u svojoj kontroli i jedno i drugo i Tramp je mogao mijenjati i donositi zakone, postavljati, smjenjivati sudije i druge funkcionere, ne uvazavajuci misljenje manjine, Demokrata. Mogao je raditi sta je i kako je htio.

Ubuduce to sigurno nece moci... Morace voditi racuna o misljenju Demokrata, morace s njima pregovarati i dogovarati se. Morace odustati od diktatorkog stila, kojim je dvije godine vladao najvecom svjetskom demokratskom silom. Demokrate sada imaju snagu da pokrenu inicijativu za njegovu smjenu, da objelodane dokumenta, kao na primjer dokument o placenom porezu koji Tramp krije kao zmija noge, da se objelodane rezultati nekih od istraga koje se protiv njega vec vode, da se...

Uzimajuci to u obzir, Demokrate su postigle veliku pobjedu na jucerasnjm izborima.
Uzimajuci u obzir da su Demokrate izgubile neka mjesta u senatu koja su ranije drzali, i u drzavama u kojima su do sada lako pobjedjivali. I to bas u drzavama u kojima je Tramp u zadnje dvije nedjelje drzao mitinge! Time je on jos jednom pokazao da zna animirati glasace koje ga podrzavaju bolje nego sto to Demokrate rade sa svojim glasacima. On je covjek koji zna kako izazvati paznju i kako manipulisati masama. (Harizma i ego ; Trump - nije sve za odbaciti)

Bilo - kako bilo, naredne dvije godine ce biti veoma, veoma zanimljive na politickoj sceni Amerike. Zanimljivije cak i od prethodne dvije koje su vec do sada izazivale mnogo vecu paznju svjetske javnosti nego ikada do sada.

Bice to jos zabavniji i popularniji reality show nego i jedan do sada u istoriji reality showa!

Uostalom, drugacije ni ne moze biti, jer predsjednik Amerike je zvijezda reality showa koji je izbore dobio zahvaljujci vjestinama koje su ga napravile zvijezdom.

Aleksandar Ravlić: "ŠEJTAN DONIO ... "

Povinom 1874. godine, što će reći nekoliko godina prije, nego su austrougarske čete okupirale Banjaluku, dakle gotovo pod sam konac turske okupacije, Mihovil Pavlinović, istaknuti borac za narodna prava (i prvi čovjek koji je "progovorio hrvatskim jezikom u Bečkom parlamentu" – cit. M. Džaja), posjetio je ovaj grad na Vrbasu. Njegov putopis prebogat je vrijednim podacima i kao štivo vrlo zanimljiv čitaocu.

Ovaj književnik je pored brojnih zanimljivosti ostavio i bilješke o željeznici koja je "činila prve korake" u Bosni. Riječ je o kraku Dobrljin - Banjaluka. I dok su mu franjevci izražavali žaljenje ("jadikuju što željeznica uz tuđe radnike i mjernike u samih pel-šest godina nagrnu dosta mulja u tu lijepu župu Ivanjsku"), dotle je mnogo više drugih koji nisu krili svoje čuđenje prema "đavolskom prometalu" koje im je došlo na kućni prag. Takvog jednog s kojim je vodio podugi razgovor pred njegovim ćefenkom nadomak Ferhadije, unio je u svoj putopis. S njim je vodio razgovor o mnogim pitanjima, jer se domaćin upirao da što više svojih saznanja, podastre pažljivom slušatelju.

Dotaknuo je, iznenadno, i pitanje željeznice, koju neuki Krajišnici prozvaše "šejtan araba" (đavolska kola). Učinio je to pošto je spomenuo Omer-pašu Latasa {"šejtan ga donese amo" - reći će).
"Nema više starog zakona, Boga mi, ni u Turčina, ni u kaurina. Pa još šejtan donio ovi nikakvi željeznik. Leti, zviždje, eto tamo, nek ga gjin nosi. Nek je sve, ali odakle mu dotiče paretine?" - tim riječima je Mihovil Pavlinović zabilježio čuđenje trgovca koji je: "na ćefenku noge podvi(l)o i zadimi(l)o".

Aleksandar Ravlić ('Vesele zgode banjalučke')

Boris Rašeta: Ljuti titl

(Vijesti, HRT, 26. listopada, 22:00)

Glasnogovornica granične policije BiH Sanela Dujković priča o migrantima kod Maljevca. ‘Radi se’, kaže ona, ‘o grupi koja niti jednog trenutka nije pokazala elemente agresije. Ovdje ima još uvijek ranjivih kategorija, i žena i djece. Sve vrijeme tokom pregovora slušali su policijske službenike Granične policije da se pomjere od kordona, da se pomjere od zaštitne ograde. Ali ono što oni govore jeste da je njima namjera da ostanu tu, jer, prosto, tamo gdje bi ih mi u ovom trenutku mogli smjestiti smatraju da nemaju bolje uslove nego što su to ovi uslovi ovdje.’ Ispod naše Bosanke ide – titl s prijevodom! Kao da govori Heidi iz Švicarske. Sanelino ‘tokom’ prevodi se u ‘tijekom’, ‘uslovi’ postaju ‘uvjeti’ itd. E sad, ako su ovo strani jezici – oko čega se sve države i narodi u regiji službeno slažu – onda je prijevod neophodan. Ako prijevod nije neophodan, onda to nisu strani jezici. Ako jezici nisu strani, onda su domaći, a ako su domaći, onda je to jedan jezik. Ako je jedan, čemu titl? No ako nije jedan, onda treba titlovati sve. Sanelu, Bakira, Milorada, Jovana, Miku, Peru, Lazu, ovog, onog. Onda i u BiH parlamentu treba uvesti prevodioce kao u Europskom parlamentu. Jer tamo se govore tri jezika.

Boris Rašeta (Novosti)
Fotografija: Fena

DUBIOZA KOLEKTIV- Pravda za Davida ,pravda za sve nas !

DANILO KIŠ: PESNIK REVOLUCIJE NA PREDSEDNIČKOM BRODU

Protokol

Trista bijelih košulja
(po tri komada za svaki dan)
ne da ne biste bili gol
neg tak vam nalaže protokol.
O gaćama i da ne govorimo.
(Od igle, za kravatu, do gaća
Protokol plaća.
Vama je za to odveć mala plaća.)
A što se tiče kravate
(uzgred – kažu – vi ne ljubite odveć Hrvate)
Kravata treba da se sa kompletom slaže,
Tako Protokol nalaže.
Imadete li dovoljno kupaćih,
za plažu?
Desetak recimo.
(I da ne budu
kak bi se reklo mini.)
Kod vas je,
Tak mi se bar čini,
običaj takov da se
ljudi kupaju u gaćama –
onima istim koje
na njima povazdan stoje.
I (o gaćama još samo ovo):
mijenjati ih sve češće
naročito ak uzimate učešće na kakvom prijemu
(vi to ne kažete valjda na – premu,
tamo kod vas u Šumadiji, u Sremu?)
I nemojte Mu odveć stezati ruku
I izbjegavajte krupne riječi
One po Vuku.
Evo još nekoliko savjeta
(to držite poput zavjeta):
ne smije se pljuvat
ne samo po palubi
(to je i vama samome jasno)
neg niti u more
niti u vode oceana
čak i kada je vrijeme krasno,
jer treba ovdje, izvan uljudnosti,
računat na snagu vjetra
(od nekoliko stotina metara
u sekundi).
Imat ćete lakaja i tajnika,
i poseban (odjelni) toalet i tuš.
Tuširanje bar triput dnevno.
Što se tiče konverzacije,
Treba da je (uglavnom) laka.
Što više anegdota iz nobe
(može poneka i sa seoske mobe)
kao i sa Drvara i Visa.
Ne zalaziti u mutne vode
nacionalizma.
(Čuvati jedinstvo i brastvo
to je naše najveće bogastvo.)
Ne pominjati nikako
Đilasa, Dedijera, Hebranga.
Držati se, naprosto, svoga ranga.
O Staljinu — oprezno.
Trockog pominjat uz smiješak
prezrenja.
O živima se ne izlijetati.
(Sve se u politici iz dana u dan mijenja.)
Što se tiče javnoga mnijenja
to je vaša domena.
Novine, radio i cijela štampa.
Tekstove ćete davati meni.
Ne rad kontrole, neg rad pravopisa.
Bar što se tiče
verzije ijekavske, latiničke.
Sve čuvati
kao najvišu (državnu) tajnu,
kao zjenicu oka.
Daklem: nikakova privatna trača
od našeg cijenjenog,
uglednog itd.
izvještača.
Nikakove privatne bilješke
nikakova lična viđenja
nikakova indiskrecija
Sve što je odveć lično
ovdje je neprilično
Sve što je iz posebnog ugla
uglavnom
izbjegavati.
Opisati s mnogo epiteta
jedino stav
držanje
glas
i oči
dok se palubom šeta.
Može i ruke.
Talase oceana
kroz koje lađa nam plovi.
Tropske noći.
Galebovi.
Zvijezde na nebu noćnom.
Brodske mašine u zamahu moćnom.
A On na palubi, na pramcu
Trobojku – s petokrakom –
kako se vije.
I val koji po boku lađe bije.
Što se tiče pića,
može da se umjereno pije.
No uvijek sjesti nakon Njega.
I ustati nakon Njega.
Jesti učtivno, po protokolu,
Uz poneku anegdotu
Il basnu, o psu, vuku ili sokolu.
Zbog tropske vrućine trebat će vam
unosit mnogo tekućine.
A zbog glasa
što više sokova: naranče, ananasa.
I dosta limuna.
Pjesnička duša nije imuna
pred strojem flaša.
Ta svi smo ljudi,
pa i pjesnici!
Ne pišete pjesmice?
Piće ne trošite? –
Morat ćete malko uiskija
sa ledom.
To neće, vjerujte,
na nos da vam iskija.
O tome (treba li reći?)
u izvještajima
ni riječi
(O piću i drugim nakanama)
S osobljem i mornarima
samo zvanično i ništa lično.
Nikakova pitanja:
”Odakle si, baćo?”
(I tome slično)
”Koliko do kraja roka?”
Il ponudit mornaru pića il soka.
Što se tiče lijepe književnosti,
Tu ne treba s primjerima
ići daleko.
Prosto: pričat svježe i lako.
Klasike marksizma
citirat bez paroksizma.
I, naravno, pisce iz nobe.
Ćopića sad već može.
Al bez pretjerane hvale.
“Majku Knežopoljku” svakako znadete
naizust. Lijepo.
Recitirajte.
Gorkoga čim više citirajte.
Što se tiče vaše osobne lektire
nek vas nije briga,
na lađi postoji knjižnica
sa mnogo knjiga
iz svih mogućih oblasti:
lijepa književnost, slikarstvo,
geografija, istorije revolucija,
pjesnarice, marksističke stvari
nastanak narodne vlasti
kuvari.
Tu su, naravno, i vaše knjige
podvučene raznim bojama
crvenom, plavom, zelenom
(već prema
utvrđenom kodu),
tako da kad ih uzme u ruke
može steći o njima objektivnu sliku
bez po muke,
onako u mimohodu.
Mišljenja sam da Mu vaše knjige
nisu zadavale odveć velike brige
primite moja čestitanja.
Imate li još kakovih pitanja?
Ah da. Što se tiče krabova,
rakova, oštriga
(On voli to da troši)
morate bit na oprezi,
to je čitava nauka.
Stvar morate kod kuće vježbati
pod stručnim nadzorom jednog od
naših momaka.
Te su stvari uvijek svježe
ne morate se dakle bojati
trovanja il kvarenja stomaka
S društvenim igrama kako stojite?
Šah, poker, biljar, dame, kanasta? –
Nažalost mali se fudbal
ne igra na lađi
(mada je upražnjavao i taj sport
s uspjehom
kada je
bio mlađi
i kad mu je dopuštalo dragocjeno vrijeme).
U redu za šah, zapisano je već.
Imadete li kakove kategorije?
Nemate?
Al niste ni neki pacer?
I, ponavljam, bez velikih kombinacija.
Otvaranja klasična.
(G-4, F-4 i tome slično.
Ne navaljujte odveć na kraljicu,
ne stavljajte kralja u bezizlaznu situaciju
ni odveć zamarati lovca
ni stavljati kule na neprilično mjesto;
držati se što više piona
– ali ne igrati ni poput osnovca.
Pauze između poteza
ne treba da odveć traju.
Njegovo je vrijeme dragocjeno!
Konverzacija pri šahu
treba da bude prije svega
iz oblasti sporta i šaha.
Možete pomenuti pri tom
Nasera, Negusa, Šaha
iranskog i t. sl.
Pazite prilikom kartanja
s kartama nema šale!
Gubitak plaćate iz svoga džepa!
(Osim pri velikom gubitku, koji prelazi mjeru.)
Tu se dakako vodi
žestoka bitka
nerava.
Odnos je neravan:
s jedne strane On,
čije se misli bave krupnim stvarima
(samo mu ruke učestvuju u igri)
njegove su misli
u Indiji u Iranu u Rusiji
u Africi, u snježnim Tatrama.
A vi ste cijelim bićem i mislima
kao u busiji
u – kartama.
Dame se ljube u ruke
ako su dame
gospoda se zovu mister i ser
tu nema nikakove misterije
Komrad i Tovariš
samo drugovi iz Istočnoga bloka.
Na stranicama ovog bloka
sve vam je ispisano
to izučite dobro,
tu ne smije nikako da se omane.
Dobro…
Plesati morate znati…
Dobit ćete učitelja plesa.
Ingliš, valcer, tango,
To vam uvijek zatrebat može,
u velikom svijetu.
Ruke držati u blagom stisku
oko struka
u plesu je važan rad nogu
al igra i-te-ka-ko
ulogu i ruka.
Zube morate popraviti,
imamo vremena dosta,
i najboljeg dentistu (zubara).
Ako vam i poslije toga
zaudara iz usta
upotrijebite
vodicu
to treba samo da se uštrca,
pri ustajanju,
našte srca.
To važi isto i za noge.
Mijenjati sokne dva-tri puta
na dan
i prskati sprejom.
Otkloniti perut.
(Malo da se skrati kosa.)
Morat ćete se odvići također
čačkanja uha
i čačkanja nosa.
Od svoga ćete ordonansa
dobit dva-tri dezodoransa
za upotrijebit pod pazuho.
U jednu riječ: voditi
čim više brige o higijeni.
Dođite sutra u isto doba.
A sad vam evo spiska
Tu je i trebovanje
idite kod našeg krojača
da vam uzme mjeru.
Držim vam pesnicu,
vama i vašem peru!
* * *
Nema na sve to razloga trošiti rije…
Prosto, čovječe, nije
red u otmjenom društvu
da se po nosu rije
ili
kako se to kaže tamo kod vas
u okolini Čačka
ne smije
nos da se čačka.
I još ponešto iz bontona:
ne smije se…
(a, to san već reko,
ne mari):
pljuvati štono kažu ”po podu”,
niti s palube u more,
niti po brodu.
Ili, primjerice,
češljati si kosu
za stolom.
Zamislite si samo:
Vlas – u sosu!
Da, za danas, još samo ovo:
hoće kadikad od vrućine
i znoja
da se zalijepe gaće
između guzova
a to
čovjeku zna da zasmeta.
Hoću rijet
ne smijete
taj problem rješavat niukom
slučaju rukom!
I, naravski, ne smijete
da se odveć glasno smijete.
To jest
da se razumijemo
smijete
da se slatko nasmijete
ako je u pitanju nekakova šala
cijenjenog…
i tako dale,
al to ne znači
da treba da vam poteku bale
il štono se u narodu kaže
da vam se razvalu žvale.
Treba On da zametne temu
ondak ćete
na temelju toga
vidjet da l je stvar stroga
il je sve to šala
našeg cijenjenog…
i tako dale.
Visoki si gosti
volu da se šale.
Pogotovu oni
iz Istočnega bloka.
A proposto:
sve je to zapravo prosto,
al valja neke stvari znati:
Istočni drugovi
ljubu se u usta,
to ko da je upisato
u njin Ustav.
Nesvrstani se grlu
i jedno drugom u susret hrlu.
Zapadni su van
vrlo uštirkani
ka da su progutali kolanc.
(Što reče, u šali, drug Dolanc.)
Oni se ne primiču odveć blizu puku,
pa ni rukovodstvu,
no samo pružaju ruku
(svi su oni isti)
pak je odmah povuku
ka da ćeš im je izisti.
No sve se ovo na vas ne odnosi,
to su njihovi, interni, odnosi,
no u diplomatiji
pogotovu kad je ona još mlada
tako rekuć od juče
mora čovjek vazdan učit
(znate kako je ono reko Lenjin)
…eto vidite.
Mora se čovjek malko pomučit
da bi bio dostojan
predstavnik svoje zemlje
i nacije.
Postoje tun razne mogućne
mahinacije.
Eto, neki van na primjer Rus
krkne jezičinu u usta
(kako to narod vulgarno kaže).
Šta vam je, daklem, činit? –
I vi ga njemu na isti način!
Stisne li vam ruku da se kosti lome?
Na isti način – dabome!
Štono kažu: oko za oko
zub za zub!
duboko za duboko,
čvrst stisak
za stisak grub!
Ili, primjerice,
neki vas Englez (uzmimo) pita:
hau du ju du?
šta mu vi na to kažete?
E pa, vidite, nije!
U tome grmu leži zec!
Vi mu kažete to isto:
hau du ju du?
A ne ko neki naši ljudi kad se sretnu
pa stanu da se psuju
„di si, jebem li ti mater?”
Što se paka vjetrova tiče
(tu ne mislim na pasate),
treba naprosto suspregnuti crijeva.
(To je ka što dođe čovjeku spontano
da zijeva,
kraj logorske vatre
kad mu se zadrijema)
daklem:
ni naglas niti
profunjariti
neki prdež,
što je, gledano iz aspekta okusa
u fokusu pažnje;
još gore: sve to ostaje u zraku?
Najbolje je, ako drugog rješenja nema,
izići diskretno
i zadržat se tamo što dulje,
a ne ko što rade neke hulje:
prnu vani
pa odmah uniđu
(umjesto da puste ovdje goluba
pa da ondak iziđu na palubu).
Nježnije, nježnije, nježnije.
(Ne, nije to Lenjin
To je parafraza.)
Ova vas staza
vodi pravo na put
a tamo vas čeka limuzina.
(Za sebe, idući pošljunčanom stazom prema kući, melanholično):
Opalo je lišće
Uskoro će zima.
A On voli tople predjele.

(1986)
/pesma posvećena Dobrici Ćosiću/