Gojka Berića: Fašizacija antibosanskog uma

 Sada je i Americi i Evropi Dodikov ratnohuškački scenarij poznat od prve do zadnje scene, ali izgleda da, kao i devedesetih, čekaju da snimanje “filma” odmakne, pa da tek tada eventualno nešto poduzmu

Da li je Milorad Dodik, narodski rečeno, pomahnitao i postao psihijatrijski slučaj, kao što misli njegov ljuti politički oponent Željko Komšić i kao što misle svi oni koji više nemaju drugog objašnjenja za Dodikovo političko ludilo? Ili je, naprosto, riječ o čovjeku koji je odlučio da do kraja ide protiv države u kojoj obavlja najvišu političku funkciju i tako opravda stečenu reputaciju njenog neprijatelja broj jedan? Šta god da je u pitanju, da parafraziram Hamleta, u tom ludilu ima sistema. Ali, ako bi se sve završilo na populističkoj dijagnozi da je Dodik “stvarno puk’o”, a sve zbog njegovog provokativnog pjevanja uz harmonikašku pratnju u kabinetu Predsjedništva BiH - to bi praktično značilo njegovu političku i pravnu aboliciju. Na kraju krajeva, primitivizam je stvar ličnog karaktera. A Dodikov primitivizam je poznat svima koji ga već deceniju i više biraju za svog lidera. Mora da se većina njih na taj način poistovjećuje sa njegovim postupcima i da im oni imponuju. Međutim, za pravne institucije ove zemlje ima neodgodivog posla, jer Dodik ultimativno atakuje na one najvažnije, među kojima su Oružane snage BiH, Ustavni sud, OSA i SIPA. Niko drugi neće ga ukloniti sa političke scene. Ni novi visoki predstavnik Christian Schmidt, ni opozicija, koja bi bila sretna da ga đavo odnese, jer bi tada ona došla na vlast. “Imam narodni legitimitet i ne možete mi ništa”, prkosi Dodik vlastitoj državi.

A ŠTO SE PJEVANJA TIČE...

Oni sa dužim pamćenjem i dalje se pitaju šta bi od nekadašnjeg protivnika Radovana Karadžića i njegovog fašističkog režima, zaboravljajući da u istoriji postoji mnogo atraktivniji primjer transformacije jednog uticajnog socijaliste u moćnog fašističkog vođu velike evropske zemlje. Zvao se Benito Musolini. Što se tiče pjevanja, i Hitler je sa svojim minhenskim pivničarima u početku Nijemcima izgledao smiješan. Pri čemu, naravno, svako poređenje Dodika sa Hitlerom otpada. To bi bilo više nego neozbiljno, a za Firera i uvredljivo. Hitler je ipak bio genije, makar samo genije zla, a Dodik je tek kliconoša opasnih namjera, antibosanski um napadnut epidemijom fašizacije. I nije riječ samo o Dodiku i samo o Bosni i Hercegovini. Srećko Horvat, ljevičar i novi Slavoj Žižek evropske filozofske misli, autor nedavno objavljene knjige “Poslije apokalipse”, o tome kaže: “Danas je fašizam prisutan svugdje, u svim državama, na svim granicama, na svakom koraku, nije to nužno fašizam u crnoj uniformi, nije to nužno ni nešto što primjećujete, ali što je gora ekonomska kriza – to je gora situacija u društvu. Više je bijede i neostvarenih mogućnosti, više frustracije i impotencije u smislu nemoći koja se najviše pretvara u apatiju, bijes ili mržnju. Nije pitanje da li će se pojaviti novi Hitler ili Musolini, pitanje je što oni rade u ovom trenutku i kako ih možemo spriječiti u tome što rade. Pitanje je što mi radimo.

Šta dakle svi mi, danas i ovdje, radimo da bismo spriječili Dodika i mnoge druge Dodike da rade ono što rade? Evidentno je da je naš politički i intelektualni otpor njihovoj agresivnosti jako skroman jer dolazi od malobrojne, po nacionalističke vlasti bezopasne manjine. Nasuprot tome su etničke većine, homogenizirane strahom i mržnjom, a često i klijentelističkim interesima. Da li ste ikada čuli nekog od vodećih političara postojeće opozicije u Republici Srpskoj, recimo Mirka Šarovića, da grmi protiv srpskog nacionalizma i otvorene diskriminacije preostalog bošnjačkog i hrvatskog stanovništva u tom entitetu? Murali sa likom osuđenog ratnog zločinca generala Ratka Mladića niču diljem Republike Srpske, a Milorad Dodik pjeva gdje god stigne i u narodno kolo se hvata, veličajući zlikovca i smještajući ga u “istoriju Srba”. Prethodno je svom omiljenom đeneralu slao u Haag rođendanske čestitke i lično ga obilazio. Uzor u tvrdoglavom poricanju genocida u Srebrenici našao je u svom Velikom bratu Aleksandru Vučiću. Kad je u julu 2001. na državnoj televiziji prikazan film o brutalnom ubistvu mladih Bošnjaka u Trnovu, Vučić je zatražio odgovornost za onoga ko je prikazivanje odobrio. Za film je rekao da predstavlja “sramotu i hajku na srpski narod”. Gostujući na istoj televiziji, do kraja je otkrio svoje pravo lice kazavši: “Srpski narod nije kriv, već ste vi krivi što hoćete da mu nametnete krivicu, što hoćete da kažete da su krivi Karadžić i Mladić i svi ostali Srbi koji su junaci, a ne zločinci i krivci.” Dvadeset godina kasnije, na proslavi Dana pobjede nad fašizmom, jedna pored druge stajale su slike Draže Mihailovića i Josipa Broza Tita. Prva je bila Dražina, a druga Titova. Vuk Drašković, političar sa velikim zaslugama za rehabilitaciju četništva u Srbiji, svojevremeno je podigao Draži spomenik na Ravnoj gori, a potom na Adi Ciganliji u Beogradu, na mjestu gdje je četnički vođa kao osuđeni ratni zločinac navodno strijeljan, postavio krst i vijence.

VOJNICI HRISTA I(LI) ČETNIČKI POPOVI

Srpski patrijarh Porfirije prošetao je Sarajevom kao misionar pomirenja i mira, izrekavši nadahnute pohvale glavnom gradu BiH. Međutim, nije promaklo da se prilikom jutarnjeg dočeka u hramu Rođenja presvete Bogorodice rukovao sa poznatim četničkim popom Žućom, čije je ime Vojislav Čarkić. Sarajlije ga pamte po tome što je, i sam u uniformi, krstio vojnike i blagoslovio oružje kojim je Sarajevo držano u smrtonosnoj opsadi. “Blagoslovio sam oružje mog naroda da ga branim od balija”, kazao je u razgovoru za Al Jazeeru. “U ratu i uniformi, uvijek sam bio vojnik Hrista, ratnik srpskog naroda i autentični četnik. Ne žalim za ničim što sam radio u životu, to je od Boga, šta god sam uradio do sada, opet bih ponovio isto. Ako me pitate da li imam dušu, rekao bih da je nemam više.” Pop Žuća i mnogi drugi popovi Srpske pravoslavne crkve nose na duši mnogobrojne nevine žrtve proteklog rata. Oni nikako nisu mogli biti vojnici Hrista, već samo četnički popovi.

Stanje duha u regionu, posebno u BiH, ljude podsjeća na devedesete godine. Dodik i Vučić isprobavaju granice do kojih mogu ići. Kako ne nailaze ni na kakav ozbiljan otpor, ponašaju se kao vlastodršci koji se ne plaše da će izgubiti vlast. Sve analize pokazuju da se rat u Jugoslaviji mogao zaustaviti samo u jednom trenutku - prije nego što je počeo. Već sutradan je bilo kasno. Sada je i Americi i Evropi Dodikov ratnohuškački scenarij poznat od prve do zadnje scene, ali izgleda da, kao i devedesetih, čekaju da snimanje “filma” odmakne, pa da tek tada eventualno nešto poduzmu.

(Oslobodjenje)