In memoriam: Davor Crnic

 

Ponovo tuzna vijest iz Banja Luke. Umro je moj dobri drug i prijatelj Davor Crnic, veteran kosarkaskog kluba Borac, trener Borca, Mladog Krajisnika, Rade Licine, krace vrijeme u Sloveniji I Srbiji.

Igrom slucaja, Davor mi je bio prvi trener davne 1962 ili 63. Tada su prvotimci Borca, medju njima i Davor, mnogi od njih jos u juniorskoj ili tek dozreli za seniorsku selekciju, vodili grupe kosarkaskih pocetnika starosti od 10-14 godina. Sjecam se da su tada svoje grupe imali Davor, Angel, Borko, Djoko... Sjecam se naseg entuzijazma i zelje da naucimo sto vise od nasih trenera-mentora. Imao sam srecu da me tada prvim koracima, vodjenju lopte, driblingu, polaganju sa obje strane, sutu a ponajvise ljubavi prema tom, za mene novom sportu, ucio bas Davor. Visok, plav, tih I blag odnosio se prema nama kao prema svojoj mladjoj braci. Uporno je ispravljao nase “divlje” pokrete, pogresan sut. Radio je to drugacije od ikoga. Sa postovanjem prilazio svakome od nas neobuzdanih klinaca. Zato smo ga mi cijenili i sa nestrpljenjem svojstvenim samo za taj uzrast i to doba, iscekivali dan i sat treninga ili utakmice sa nekom drugom grupom pocetnika.

I ponovo, Davor mi je bio trener i u Rade Licini, studenstkom klubu koji sam osnovao uglavnom od bivsih igraca Borca. Prilikom jednog od mojih poslijeratnih dolazaka u Banjaluku, mi je ispricao detalj koga sam ja vec bio zaboravio. Rekao mi je da sam ja bio prvi koji mu je ponudio prvi trenerski angazman u novoosnovanom studentskom klubu Radi Licini i da je to bio pocetak njegove uspjesne trenerske karijere. Igrom slucaja, u tom klubu mi je Davor bio moj poslednji trener.

Sretali smo se Davor i ja i kasnije, na kosarkaskim terenima i van njih. Svaki taj susret mi je bio drag jer Davor je za mene bio i ostao posebna osoba od koje sam ucio toliko mnogo a da on toga nije ni bio svjestan. Imo je Davor neku posebnu vrstu urodjene otmenosti i blagosti u svakoj zivotnoj situaciji, ali i odlucnosti kada je to trebalo. Volio bih da sam od njega uspio nauciti vise, jer Davor je u mnogo cemu bio zaista poseban. To sto mi nije uspjelo, do mene je -  nije do njega!

Ostace mi u sjecanju svaki nas trening, utakmica, svaki susret, posebno poslednjih godina susreti u Merkatoru na kavi sa njim i Jadrankom, kao i susreti veteran Borca.

Ostace mi u trajnom sjecanju i moj susret sa njegovom Tijanom krajem maja u basti Bosne, kada mi je, na moje pitanje kako je Davor, rekla u kako teskoj situaciji je njen i nas Davor. Rekao sam tada nesto sto mozda ne treba reci u takvim situacijama, jer Davor je bio toliko dobar covjek, toliko sam ga i cijenio i volio i nisam mogao da prihvatim da su mu zadnji dani toliko teski. On to bas nicim nije zasluzio. Bio je primjer korektnosti, postenja, dobrote.

Bio mi je i ostace mi uzor u nmogo cemu!

Otisao si prerano, druze moj dobri, ali smirio si se. Iako sam ateista, zbog tebe i nekih drugih, slicnih tebi, ljudi zelim da vjerujem da cemo se naci negdje na nekom drugom, ljepsem mjestu.

Pocivaj u miru dobri, moj druze!

Tijani, kcerkama i ostaloj rodbini moje iskreno saucesce.

Zao mi je sto necu biti u Banja Luci da ga zajedno sa porodicom i kosarkasima ispratim 23.juna u 12:00 sati na groblju Sv. Marko.