RANKO: OOUR "BARAKA" BANJALUCKO POLJE b.b. (2)

Sjedim ja kod direktora i slusam njegov monolog, kad nesto privuce njegovu, pa tako i moju paznju. Pred kapijom, a direktorova kancelarija je imala dobar pogled jer je on volio da zna ko i kada ulazi i izlazi, se parkirao najnoviji pezo. Iz auta izlazi covjek u tamnom odijelu, sa kravatom i besprijekorno uglacanim cipelama; preskacuci lokve ispred kapije, koje nikad nisu presusivale, zastade pred portirnicom, na kojoj je toga dana bio portir Vlado.
Uvijek u plisanom odijelu boje meda, Vlado koji nije volio uniformu, je bio Direktorov miljenik. Ostavljao je kako je director govorio “dobar utisak”. Samo sto je podigao slusalicu i spremao se da nesto kaze, Vlado je vec trcao prema kancelariji ostavljajuci covjeka da ceka. Kad je zadihan uletio u kancelariju i vidio nas na rastojanju, laknulo mu je. Nakon sto je Dule, poslovodja bravara, pridavio Direktora zbog nesporazuma oko povecanja plate, napravljen je dogovor da kad direktor digne slusalicu i suti, portir odma trci u njegovu kancelariju.
“Sta hoce onaj?” prodera se direktor na Vladu.
“Kaze da je zbog upraznjenog mjesta.”
“To je novi sekretar, dovedi ga ovamo!” Nije proslo ni sedam dana otkako je bravar Veno uletio na sastanak Radnickog Savjeta i sav uzbudjen se proderao: “Helekno sekretar!”; vec je bio objavljen oglas u Glasu i director je ocekivao prve kandidate.
Kad je drug iz pezoa napokon dosao do kancelarije director ga je docekao na vratima. Ispostavilo se da je Zilijen, tako se predstavio, a pravo ime mu je bilo Zivko, dosao zbog upraznjenog radnog mjesta cistaca kruga. Direktor je odma naredio da ga prime i to obrazlozio: “Vidis kako je cist i uredan, ima iskustvo iz Francuske, a tamo nema zajebancije. Kakav ce nam tek krug biti!? Takve mi ljude trebamo inzinjeru.”

Vec slijedeci dan je Zilijen dosao na posao, parkirao pezoa preko puta kapije, presvukao se iz odijela u radni kombinezon, koji je imao natpis neke francuske firme, a zatim uredno okacio odijelo na vjesalicu u autu. Dobio je Zilijen alat, metlu i lopatu i prvi dan se mogao vidjeti kako hoda po krugu preduzeca i upoznaje se sa radnim mjestom. Slijedeci dan je nastavio hodati okolo, onda bi se naslonio na lopatu i satima posmatrao sta se oko njega dogadja; i tako svaki dan. ali krug nije meo niti je sta radio. Samo se smjeskao i na pitanje: “Kako ide Zilijen?” bi spremno odgovarao: “Ko pisca sefe, mersi.” Ili na: “Kako si Zilijen?” “Nikad bolje, mersi”.
Prolazili su dani, prituzbe, zatim prva disciplinsaka, pa druga pred iskljucenje i na kraju kad je direktor izgubio strpljenje, pozove ga da mu licno da otkaz. Nije direktor stigao da “a” kaze a Zilijen mu je vec izdeklamovao da zna da nisu sa njim sretni i da bi volili da on ode, pa je zato nasao posao u drugom preduzecu za koje mu treba preporuka. Pri tome je poturio direktoru pod nos vec sastavljeno pismo koje je ovaj sretan da ga se rijesio spremno potpisao i pozelio mu srecu. Kad se sutradan Zilijen opet pojavio, director je mislio da je to neki nesporazum. Poslije nekoliko dana ga je pozvao a ovaj mu rekao da nije primljen u ono drugo preduzece. Direktor nije imao izbora, rekao je portiru da ga vise ne pusta u preduzece. Tako mi Zilijena vise nismo vidjeli.
Poslije nekih godinu dvije u preduzece dolazi pismo od Pravobranioca Samoupravljanja da ga director posjeti. Na pitanje, zasto je Zivko otpusten, director je izvadio cijeli dosije, izjave poslovodja, disciplinske, opomene, opomenu pred iskljucenje i sve to iznio na uvid. Pravobranilac to nije ni pogledao nego je izvadio list papira i upitao: “Jeli ovo vas potpis?” Odlukom Pravobranioca Zivku je sve bilo isplaceno, cak i viskovi koje je OOUR u medjuvremenu podijelio. Nisam bio tamo ali sam siguran da je na pitanje, ima li primjedbi Zivko rekao: “Ma jok, mersi!”

RANKO: OOUR "BARAKA" BANJALUCKO POLJE b.b. (1)

Kad je komercijalac Iljo doveo musteriju da mu pokaze progres njegovog posla i nasao Relju kako, na jastuku koji je donio od kuce, spava na crtacem stolu i ovaj naglo probudjen, jos sa brazdama od jastuka, zarez’o na Iliju sto ga budi za vrijeme pauze, znao sam sta mi se sprema. Po obicaju je Bajo dolio ulje na vatru: “Dumara, vec te vidim kod direktora na kafi!”
Nije proslo ni pola sata, toliko je otprilike trebalo u nasem malom kolektivu, da vjest ode do direktora Munevera i ko boomerang se vrati nazad, a normirac Taba, bivsi pouzdani centarhalf BSKa, je sav zadihan uletio na vrata pripreme i proderao se: “Inzinjeru zove te Direktor!” Sa masinske strane, u istom trenutku, nekoliko glava poviri iza crtacih tabli. “Sta je zicari, samo sranje pravite!” zapista Bude i zasmija se. U raji poznat kao vozac Ljube Trube, sa ogromnim stomakom koji bi se, kad se smijao, nekontrolisano tresao, naocalima cija su stakla izgledala ko dna pivskih boca i tri zuba sto su mu u glavi ostala izgledao je k’o ogromna beba sa naocalima za ronjenje.
Na krugu, pred samim ulazom u upravu, varilac Skaja je imao strateski poredane kandelabere tako da niko ne moze uci u kancelarije dok on ne prestane variti, uz uvjek spreman komentar: “Sefe, pazi da ne zapnes na ovu moju elektroniku!” Kad sam naisao, iskezio se: “Postovanje inzinjeru; sta cujem da se oni tvoji tamo zajebaju, dok mi radnickaj klasa ovdje crncimo!?” Skaja Dzumhur, raja od Crne Kuce, je posebno bio dobar prema meni odkad sam mu bio zirant, a svi ga drugi odbili, za kredit za knjige. Kad sam mu potpisao i on pokupio papire, nagnuo mi se na uho i u povjerenju, da niko ne cuje, rekao: “Ma kakve knjige, to cu ja popit’.”
Kod direktora je vec bio Djemo, poslovodja elektro radione. Djemo je je bio dobar covo, stanovao je u Novoseliji k’o i vecina zaposlenih, a kad bi malo popio i okurazio se, prijetio je da ce otici kod direktora i napraviti dar-mar. Radnici su ga stisavali, bojeci se ne za direktora nego za njega samoga, a on je uporno stezao sake prijeteci kroz zrak u pravcu direktorove kancelarije. Sada, skroz trijezan, je stajao skruseno dok ga je Munever grilovao zbog jucerasnjeg boks meca izmedju bravara Pale i magazionera Goge.
Pala, bivsi bokser Slavije, je imao jedva pedesetak kila, a Gogo makar osamdest vise, su boksovali za opkladu u krugu preduzeca, izmedju dva reda baraka. Boksalo se sa bravarskim rukavicama, a mec se zavrsio nerjeseno jer Pala nije mogao da dokuci Gogu, a ovaj poslije tri minute vrteci se u krug se toliko umorio da nije mogao vise da drzi gard. Borba je na kraju zavrsena Goginim rijecima: “Ma ne mozes mi nista!” U krugu se toliko navijalo da su u okolnim preduzecima mislili da se nesto desava u Sportskoj Dvorani na drugom kraju Banjaluckog Polja.
Kad sam usao u direktorovu kancelariju Djemo se naglo uspravio i promijenio drzanje a direktor ga je otpustio sa: “Nastavicemo mi jos.” Na vratima mi je Djemo znacajno namigno i rekao sapatom, da se moglo jasno cuti na dvadeset metara: “Ma ne moze on meni pero odbiti.” Direktor je to kasnije prokomentarisao: “Vidis ti s kim ja radim; da nije mene djeca bi im gola i bosa hodala po Seheru.”…

BRUJA: BRAZILCI U PRIGLAVCIMA

Ljeto 1962

Juna 1962 godine, Čile je bio organizator SP u fudbalu. Brazil, najbolji, najatraktivniji i prvak svjeta, sa Peleom, Garinčom, Zagalom, Didom, Vavom i kompanijom. Samo mjesec dana poslije, opijeni fudbalom i četvrtim mjestom Jugoslavije, na tom SP, u julu 1962 godine u Banjaluci je organizovan turnir u malom fudbalu.
Spektakl je održan, na rukometnom stadionu Borca, na crnoj šljaci i pred prepunim trebinama, koje su mogle da prime možda negdje oko tri hiljade gledaoca. Kad kažem spektakl, onda moram napomenuti, da je turnir trajao nekih petnestak dana, jer je bilo prijavljeno dosta ekipa, a poneke i sa čudnim i smješnim imenima, šege radi. "Alibaba i četres hajduka", "Udri pa bježi",itd. Bilo je i nekih ekipa, koje su se htjele prošvercati pod čudnim imenima, "Cimtespr" ili "Rimti tuki za hou", al to nije prošlo, jer je organizator angažovao najbolje svjetske lingviste, koje su to odmah spriječili.
Prijavila se i ekipa po imenu "Brazil". Skupljena i sastavljena s brda s dola, od svih Roma tadešnjeg "Veselog brijega", svojom pojavom i ponašanjem u mnogome su i potsjećali na tamnopute brazilce. Nošeni, bodrenjem publike, i uz malu pomoć sudija, Brazil je dogurao do finala.
Finalna utakmica je odigrana pred prepunim stadionom, rukometnog stadiona Borac. Ambijent paklen, pravi juznoamerički, a igra se "totalni fudbal", što bi rekao mudri Miljan Miljanić, totalni fudbal, mnogo godina ranije, prije nego se pojavio Ajaks. Sjevale su varnice, sa svih strana. Napadački fudbal, bez kalkulisanja, pa kome opanci, kome obojci. Brazilci nedisciplinovani, a svi u priglavcima. Niko nikog ne sljivi, pa ni trenera, svi bi da igraju, pa u jednom trenutku utakmicu igraju sa jednim ili dva igrača viška. Niko neće da izadje i da bude zamjenjen. Piblika urla od smjeha. Smješnih momenata na pretek. Fudbalska komedija. Publika je došla na svoje. Balkoni obližnjih zgrada pretrpani,okićeni kao grozdovi, a mašinovodja lokomotive voza koji ulazi u željezničku stanicu piskom pozdravlja spektakl. Nezaboravno banjalučko predvečerje.
Brazil je pobjedio, ne sjećam se razultata, al se sjećam da se taj dogadjaj danima prepričavao u Banjaluci. Ostala je ljepa tradicija i turnir koji je ostao za pamćenje.
Eto tako se Banjaluka zabavljala kad sam ja bio mali dečkic i tek u školu išao.

Evo i bonus:
http://www.youtube.com/watch?v=DrBLqp-s__o

MARIO: VOZNI RED ZA BOSANSKU GRADISKU

Ovih dana kada se ubrzano gradi autoput Banjaluka – Gradiška i kada se pred izbore što je uobičajeno o njemu nešto više priča, naišao sam na reprint izdanje Voznog reda za grad Bosansku Gradišku iz 1909. godine. U prevozu fijakerom iz B.Gradiške čak do Banjaluke navedene su i udaljenosti za međustanice (prometna pristaništa) u kilometrima (klm): Okretalo, Windthorst srednji - crkva, Brenzinger - stara karaula, Šibić han, Arnaut han (Josefsburg), Rudolfstahl birtija Marton, Laktaši Ilidže, Klašnice, Dragočaj... Tako se „za tamo“ (48 klm) plaćalo 14 Kruna, a „za tamo i nazad“ 18 Kruna ('Kočijaš obavezan je putnika za povratak pričekati, a da ga je potonji o tome za vrijeme vožnje obavijestio'). Vozni red je napisan paralelno ćirilicom i latinicom.

********

Mario se nece ljutiti ako ovome dodam filmski zapis Banjaluke iz ranih 40-tih godina proslog vijeka, koji sam upravo dobio.

RANKO: SJECANJE NA PROSLAVU VELIKE GOSPE

To jutro su crkvena zvona, koja redovno 15. augusta svake godine najavljuju proslavu, zatekla vecinu mjestana vec budnih, uzbudjeno pripremajuci svecanu odoru. Poslije obavezne posjete jutarnjoj misi i crkvene procesije sa Gospinim kipom kroz mjesto, posjetilo se groblje na vrhu brda i odala pocast mrtvima, a zatim potamanile silne: dagnje, zabe, jegulje, liske, cipoli i sve one divne stvari koje im je Neretva podarila. Poslije, u kasno poslije podne, kad je jara malo uminula, jos bunovne od popodnevne sieste, vecina zena se smjestila po klupama u hladu gradskog parka, dozivajuci djecu koja okolo trce sa sladoledima u rukama. Osim nekoliko prodavaca i par staraca koji su sa stapom u ruci klecajuci zurili preko trga u pravcu pjace skoro da i nije bilo muskaraca.

Na pjaci guzva. Poveca grupa ljudi i djece se guraju i glasno komentarisu. U sred grupe stoji visok covjek u mornarskoj majici i sa kapetanskom kapom na glavi. Pored njega seljak, drzi na uzdi magarca sa crvenom maramom oko vrata a do njih covjeculjak, jedva visi od magarca, u izblijedeloj sivo plavoj majici bez rukava. “Postovani dame i gospodo, danas imate vidjeti, za samo pet banki, borbu izmedju Mate i Dise! Covik protiv tovara, ko ce pobiditi, pitam ja vas?” deklamuje visoki u mornarskoj majici. Plavi, Mate, napeo misice i sepuri se, povremeno gledajuci protivnika. Crveni, Diso, stoji sasvim nezainteresovan, ko da je to vec mnogo puta dozivio, samo ponekad trepne. Okolo trckara momcic sa torbicom oko vrata i naplacuje ulaz. Neko iz publike prilazi Disi, pipa mu koljena i odmahuje glavom: “Ma ‘judi, bestija je to… nima Mate sanse!” Mate se jos vise napreze a visoki u mornarskom se okrece okolo i nestrpljivo pita: “Dite, jesu svi ovdi, da pocnemo?” Napokon visoki daje znak za pocetak.

Publika se razmice, Mate obilazi okolo, mjerka protivnika, Diso ni da trepne. Mate zastaje ispred i gleda Disu pravo u oci.
Cuju se povici: “Ajde Mate, osvitli nam obraz!” Mate, stisnutih pesnica, zauzima gard fiksirajuci protivnika. Odjednom sijevnu lijeva saka i pogodi Disu u celo. Ovaj zacudjeno, ko da je ocekivao desnicu, ni da trepne, samo se lagano zaljulja, kleknu na koljena a onda strovali na stranu i zatvori oci.

U publici muk. Seljak sa nevjericom gleda, a onda zakuka: “Judi, ubi mi tovara…ubi Disu!” Mate jos jednom pogleda u protivnika i kad je bio siguran da je borba zavrsena, okrenu se i poce da se udaljava, pracen obozavaocima koji su ga tapsalii po ramenu.

“Dite” i visoki su se vec izgubili, kad je publika pocela razocarano da se razilazi. Na kraju na pjaci ostade samo nekoliko znatizeljnika i seljak koji je molio gledajuci u nebo. “Velika Gospe, Majko Bozija vrati mi Disu!” tuzno je odjekivao njegovi vapaji dok se i posljednji gledaoci razilazili a samo nekoliko djece ostadose radozanalo gledajuci u nepokretno Disino tijelo. U jednom momentu, kao da je cekao da se svijet razidje, Diso otvori oko, zatrepta, zatrese glavom, napravi pokusaj da se digne, a onda opet strovali nazad. Tek iz drugog pokusaja, kad ga neko zali vodom, dize se na koljena a onda i nesigurno na noge. Seljak pogleda okolo, pa kad vidje jos nekoliko radoznalih ociju, pogleda u nebo: “Moja Gospe, hvala ti!”

Neko vrijeme su tako stajali, a kad seljak i Diso na nesigurnim nogama krenuse, neko zapljeska. U to se u daljini, negdje od Duvanske Stanice, zacu pleh muzika, djeca potrcase na tu stranu i pjaca zacas opusti.

PROLJETNI HERCEGOVACKI SUSRETI (POSLAO ANGEL)

Vjetrovi saradnje, na odusevljenje svih ljudi dobre volje, zahvataju polako ali sigurno "zapadni Balkan".

KOGA HARIS ZASTUPA?

IMA LI NADE!?

DRAGI BOG CE ZNATI!

SLIKA NASA BANJALUCKA

Ne vrti se sve oko Parkica u nasoj Banjaluci, postoji i veliki park nazvan po (doktoru) Mladenu Stojanovicu.
Nekada smo tu dovodili djecu na ljuljacke, na tenis...
Slike tog parka bez komentara mi je poslao Mario, a ja pomjerio glavu malo desno i vidim okupljene ljude s transparentima...

Ekonomski ugrozeni ljudi... Ne tako, vec... Sacica ekonomski unistenih, zgazenih, obespravljenih se sprema za protest pred zgradom Vlade...Ostali... Sta rade ostali? Zadovoljni? Predali se? Bez nade?
U pozadini nova velika palata u staklu. Ne, nije Vlada. Ali jeste Vladina Radio i Televizija. Simbol vlasti i 'nezavisnog' informisanja. Simbol do simbola. Jedan do drugoga. Vezani pupcanom vrpcom. Pitam se ima li i podzemni tunel, da informacije ne kasne i ne kisnu. Da ih vjetar ne odnese gdje ne treba.
Hoce li ovi demostranti ista promijeniti? Hoce li se njihov zivot popraviti?
Za koga li ce oni, a i oni koji nisu tu, glasati kad dodje do glasanja?
"Svako za svoga" kao i do sada!? Da li bas...?
Ja nisam odavde... Ja ne znam.
Znate li vi?

BRUJA: DIRECTOR

Jedno ljetno suncano popodne, al svjez dan u gradu Sadburiju, na sjeveru Kanade. Setam ulicom sa suprugom, u gradu gdje smo zivjeli dvije godine. Pricamo i ne obracamo paznju, na zenu i djevojcicu oko desetak godina staru, sto nam dolaze u susret. U trenutku mimoilazenja curica iskoraci korak u stranu i zamahnu sakom meni u lice. Izmaknuh se refleksno i ona me udari po prsima. Zena se pocinje izvinjavati i opravdavati da je mala dusevni bolesnik. Prihvatih izvinjenje, al mi ipak nešto nije jasno.

Na ulicama Banjaluke, pedesetih i sesdesetih ste mogli sresti: Jozu, Viktora, Mujicu, Direktora, al se nikad nije desilo da je neko od njih napao bilo kojeg Banjalucanina, a pogotovo djete ili stariju osobu.

* * *

Nikad nisam mogao da odredim koliko je Direktor star, a pamtim ga kao vjecnost, od kako znam za sebe, jos iz vremena kad sam kao djecarac lutajuci po banjaluckim ulicama, za vrelih ljetnih dana, onako bosonog i samo u crnim fiskulturnim gacicam, preplanuo od ljetnog sunca, kao i sva druga banjalucka djecurlija, iz radoznalosti odlazio bez znanja matere, na "Banjalucko polje", do Vrbanje i preko Vrbasa.

Suvonjav, guste, crne, cetkaste kose, sa sivom kapom na glavi, za jedan broj vecom nego sto mu pase, na kojoj je iznad crnog plasticnog siljta bila zakacena jajolika mesingana plocica, sa izgraviranim natpisom "Nosac", te sa tamno-sivom bluzom, reklo be se uniformom. Vidjao sam ga, kako tegli svoja teska ili se meni samo cinilo da su tako teska kolica, jer je Direktpr bio mrsav nejacak, kolica sa rastocenim drvenim tockovima, okovanim sinjom, koja su rondala i svuda po banjaluckim ulicama pravila buku, natovarena koferima, iz pravca zeljenzicke stanice, ponekad vrecom kupusa, kromipra ili cega ne sve jos, sto su nakupovale domacice na pijaci. Vukao je kolica, svuda po gradu, a njegova krhka fizicka pojava plijenila je paznju fakina. Uvjek pracen ruganjem, i dobacivanjem derana, koji su mu nekad prilazili izivljavajuci se, udaranjem taceve ili cvoke, na sta je on jadnik zapomagao i plakao, pokrivajuci glavu, onom slobodnom rukom, kojom nije vukao kolica. Siromah, nikog nije dirao, a njega su svi zadirkivali i udarali po glavi, cinivsi mu strasnu nepravdu. Uvjek sam se pitao, "zasto su takvi prema njemu?"

Godine su prolazile, Banjaluka i ja smo rasli, a Direktor je sve to vrijeme vukao svoja kolica i uvjek bio isti, onakav kakvog ga znam, od prvog dana, kao da je vrijeme za njega stalo, kao da nije stario. Nista o njemu nisam znao, a ponajmanje kako se zove, gdje stanuje, ko su mu roditelji, ili koliko ima godina, ali sve do jednog kisnog, sumornog, popodneva, kad sam na utakmici Borca ipak saznao nesto vise o Direktoru.
Na istocnim trebinama "Gradskog stadiona", raja navija, a odnekud naidje Direktor. Odmah se skupila grupica derana i pocela ga zadirkivati, udarati taceve i cvoke. On jadnik place, pokrivajuci dlanovima glavu, a publika mu se smije, jer im je zabavno.
-Ostavi ga, sta ga diras!- izdera se netko iz publike, sa trebina, krupnim muskim glasom.
Odjednom, sve utihnu i svi kao ukopani i paralizovani, zastadose. Bio je to sredovjecan covjek, pedesetak godina star, sa crvenom kravatom, bjelom kosuljom i crnim ispeglanim odjelom na sebi, crnih gustih obrva, cetkaste kratke kose, ovalnog lica. Nije trebalo pitati, "ko je to?". Bio je to glavom i bradom Direktorov otac, na kog je Direktor licio, kao jaje na jaje. Iz njegovog ocajnickog krika, moglo se dobro prepoznati spremnost covjeka, da ga brani. Nije se postidio i sakrio.
-Prodji slobodno!- dobacio je Diretkoru.
Svi su zacutali, svi su bili duboko postidjeni i ja sam se osjecao tako i niko nista na trebinama nije govorio, a utakmica, tog casa nikog nije zanimala.
Pocetkom osamdesetih, mnogo godina kasnije, moja susjeda koja je radila u Vrapcu, zapita me:
-Da li poznajes Direktora?
-Da poznajem ga, iz vidjenja,- rekoh joj
-On je sad kod nas, na ljecenju,- dodade ona.
Ispricah joj istu ovu pricu, koju sam i Vama ispricao, o nasem Direktoru, koji je godinama radio vrijedno, bas kao mrav, a mrava nikad nije zgazio.

Evo i bonus:
http://www.youtube.com/watch?v=yXhVt9Yldxs

MARIJAN BENES: SVADJALICE (POSLAO BOCO)

Ako netko, napiše ovakve stihove, na jeziku samo nama znanom, neka se šampion zove i prijatelj sa dušom ranjenom. Konobo cijela, Marijan vam peva iz grla bijela.(Boco)
SVAĐALICE
Svađali se rakija i vino,
ko je jači,
ko je veća sila
i kolika je moć
njihovih promila.

Vino kaže:
Mene piju po tri dana,
bili gladni bili siti,
pa i kad me se napiju,
opet bi me htjeli piti.

Rakija će:
Ajde more...
od mene se najpre kreće,
pijani su i veseli
nakon ture treće.

Ti ljudima
razotkrivaš dušu,
svatko tako kaže,
jer kad nekom
protekneš kroz gušu,
ne umije da slaže.

Vino:
Istina, da u meni je istina,
al,kad tebe piju,
onda se od sramote
od komšija kriju.

I presudi “Knjaz Miloš”voda:
Dobro,
Pa neka tako vam bude:
Svi pametni mene piju,
a vas piju lude.

Marijan Beneš

SLIKA I PRILIKA

Pricam jutros sa svojom sestricnom Sladjom, koja je redovni citalac i jos redovniji kriticar bloga. Ona se inace „nikada nece javiti“ na blog. I pita mene moja Sladja zasto sam postavio svoju sliku na kojoj mi je frizura „k'o u policajca“. Ona mene tako casti jos od kada sam, sretan sto to jos uvijek mogu, poceo eksperimentisati sa frizurama. I nije to sve. I Biljana joj se u tome pridruzila. I kad god namjestim svoju frizuru onako kako se meni svidja, ili sam „kao milicioner“ ili, gluvo bilo, “k'o karadzic“, ali ne Vuk, vec onaj razbaruseni iz Haga.

Evo zato sam, da bih zadovoljio moje dvije najvece kriticarke, pronasao sliku na kojoj je frizura koja ce im se, nadam se, svidjeti. Jel' valja sada!?
--------------------------------
Evo danas sam nasao jednu noviju.