Vracam se stazom pored rijeke sa stapom u ruci.
Predivno pomalo svjeze jutro.
Sunceve zrake pretvaraju brzake u srebrni filigran.
Njih dvoje sjedne na obali i ljube se.
Ona uredno zamotane glave u hijab.
On crn, paperjaste brade.
Skolske torbe pored njih.
Spustim pogled da im ne smetam.
Ali ne odolim i opet ih pogledam.
Ljube se.
Pogled mi se susretne s njenim. Ja postidjen, brzo ga spustim.
Ona me ni ne primjecuje.
Ljube se.
Ubrzam. Ne zelim da svojim prisustvom prekidam njihovu srecu..
Jer oni su u ovom momentu najsretniji par na svijetu.
Osim ljubavi, oni ne osjecaju, ne vide, ne cuju nista drugo.
Ne vide ni slucajne prolaznike; ni prelijevanje sunca u vodi.
Ne cuju sum brzaka.
Cuju samo otkucaje srca.
Nihova ljubav je sada jaca i od skole, porodice, tradicije, vjere...
Vjerovatno nisu ni svjesni koliko su sretni zbog onoga sto sada dozivljavaju.
Jer, ako zivot jednog dana pobijedi njihovu ljubav; ako ih rastavi,
njima ce ostati sjecanje na danasnji dan,
na svetlucave brzake ciji sum nisu culi,
na prolaznike koje nisu vidjeli,
na bezgranicnu ljubav koju danas osjecaju...
Sunday, May 09, 2010
Saturday, May 08, 2010
IN MEMORIAM: DRAGAN TOSIC
Pocetkom nedjelje cuo sam jos jednu tuznu vijest iz Banjaluke. U 83. godini zivota, je umro Dragan Tosic. Doktor Tosic, kako su ga vecina zvali. Dragan, kako smo ga zvali mi, kosarkaska i sportska raja Banjaluke.
Ja se Dragana sjecam otprilike koliko moje sjecanje seze u proslost. Sjecam se, djecak sam bio, kada je prilicno brzo ali i spretno, za one prilike i ceste, vozio svoga tamno plavog ficu banjaluckim ulicama. Kasnije, kosarka nam je na neki nacin isprepletala zivotne puteve. On, iskusan kosarkaski radnik, stariji brat Prleta (Milana) jednog od utemeljivaca banjalucke kosarke, ja, junior zaljubljen, kao sto je i on bio, u nas zajednicki sport. I ta ljubav prema kosarci nas je godinama spajala. On, prvi predsjednik Kosarkaskog Odbora Banjaluke. Ja, sekretar tog odbora. On, zajedno sa Prletom osnivac KK Vremeplov. Ja, igrac i student, osnivac suparnickog tima KK Rade Licina. Lijepi, sportski rivalitet ova dva lokalna kluba, priblizili su Dragana i mene. Pa i kad su nam se misljenja razilazila, osjecali smo da pripadamo jednoj, sportskoj porodici. Osjecao sam, da ako mi ikada zatreba pomoc na Hirurgiji, gdje je Dragan kao specijalista odradio cijeli svoj radni vijek, da znam koga cu potrazim i ko ce mi pomoci. Samo jednom mi je ta pomoc trebala. Uspanicen, uletio sam na Hirurgiju, pitajuci za Dragana. On se ubrzo pojavio. Iz njegovog pogleda shvatio sam da je prekasno. Ostao je sa mnom i mojom tugom, cutke me tjeseci.
Nikada mu nisam zahvalio. Evo sada, po prvi put to i spominjem. On, moju zahvalnost nije ni ocekivao, jer i on je znao da pripadamo istoj, sportskoj porodici.
U toku zadnjeg balkanskog rata, kada je pobjesnjeli nacionalizam uzimao svoj danak u zivotima, poigravao se sa sudbinama i kada je mnoge ljude doveo u dilemu koju nisu znali rijesiti, Dragan i cijela porodica Tosic su ostali ono sto su uvijek i bili, postena banjalucka srpska porodica. Ni Dragan a ni Prle, nisu zaigrali u kolu nacionalizma. Znam da je Dragan pokusavao da smiri upaljene nacionaliste u banjaluckom Medicinskom Centru, da pozove usijane glave na etiku, na razum, na srpsku tradiciju kojoj je pripadao i do koje je on uvijek drzao. Nisu ga culi. Nisu ga poslusali. Bili su gluhi i slijepi. Jer oni su gradili neku novu tradiciju. Pregazili su i njega. Tih godina, porazen, razocaran i slomljen, ali svijetla obraza jer je pomogao koliko je mogao, i kome je mogao, Dragan se povukao u penziju.
Poslednji put sam sreo Dragana ovdje u Torontu u kuci Dujsica, kada ga je njegov Sasa dovezao da posjeti i druzi se sa Banjalucanima Toronta.
Sa Draganom otpada jos jedan sjajni kamen sa banjaluckog mozaika. Ali ostace u nasim sjecanjima.
Neka ti je laka zemlja, Dragane.
Ja se Dragana sjecam otprilike koliko moje sjecanje seze u proslost. Sjecam se, djecak sam bio, kada je prilicno brzo ali i spretno, za one prilike i ceste, vozio svoga tamno plavog ficu banjaluckim ulicama. Kasnije, kosarka nam je na neki nacin isprepletala zivotne puteve. On, iskusan kosarkaski radnik, stariji brat Prleta (Milana) jednog od utemeljivaca banjalucke kosarke, ja, junior zaljubljen, kao sto je i on bio, u nas zajednicki sport. I ta ljubav prema kosarci nas je godinama spajala. On, prvi predsjednik Kosarkaskog Odbora Banjaluke. Ja, sekretar tog odbora. On, zajedno sa Prletom osnivac KK Vremeplov. Ja, igrac i student, osnivac suparnickog tima KK Rade Licina. Lijepi, sportski rivalitet ova dva lokalna kluba, priblizili su Dragana i mene. Pa i kad su nam se misljenja razilazila, osjecali smo da pripadamo jednoj, sportskoj porodici. Osjecao sam, da ako mi ikada zatreba pomoc na Hirurgiji, gdje je Dragan kao specijalista odradio cijeli svoj radni vijek, da znam koga cu potrazim i ko ce mi pomoci. Samo jednom mi je ta pomoc trebala. Uspanicen, uletio sam na Hirurgiju, pitajuci za Dragana. On se ubrzo pojavio. Iz njegovog pogleda shvatio sam da je prekasno. Ostao je sa mnom i mojom tugom, cutke me tjeseci.
Nikada mu nisam zahvalio. Evo sada, po prvi put to i spominjem. On, moju zahvalnost nije ni ocekivao, jer i on je znao da pripadamo istoj, sportskoj porodici.
U toku zadnjeg balkanskog rata, kada je pobjesnjeli nacionalizam uzimao svoj danak u zivotima, poigravao se sa sudbinama i kada je mnoge ljude doveo u dilemu koju nisu znali rijesiti, Dragan i cijela porodica Tosic su ostali ono sto su uvijek i bili, postena banjalucka srpska porodica. Ni Dragan a ni Prle, nisu zaigrali u kolu nacionalizma. Znam da je Dragan pokusavao da smiri upaljene nacionaliste u banjaluckom Medicinskom Centru, da pozove usijane glave na etiku, na razum, na srpsku tradiciju kojoj je pripadao i do koje je on uvijek drzao. Nisu ga culi. Nisu ga poslusali. Bili su gluhi i slijepi. Jer oni su gradili neku novu tradiciju. Pregazili su i njega. Tih godina, porazen, razocaran i slomljen, ali svijetla obraza jer je pomogao koliko je mogao, i kome je mogao, Dragan se povukao u penziju.
Poslednji put sam sreo Dragana ovdje u Torontu u kuci Dujsica, kada ga je njegov Sasa dovezao da posjeti i druzi se sa Banjalucanima Toronta.
Sa Draganom otpada jos jedan sjajni kamen sa banjaluckog mozaika. Ali ostace u nasim sjecanjima.
Neka ti je laka zemlja, Dragane.
Friday, May 07, 2010
ZELJKO SARIC POSLAO: LJUBAV I TUGA
Zenka ptice je letjela nisko iznad ceste i udario ju je auto. Ozlijedjena je i njen zivot je u opasnosti.
Njen mužjak donio joj je hrane i pokušao je nahraniti svom ljubavi i suosjećanjem.
Otisao je i donio joj hranu ali je utvrdio da je mrtva.
Pokušao ju je premjestiti sa ceste... a to je napor koji se rijetko vidi.
Svjestan da je njegova ljubljena uginula on je neutješno doziva.
Stajao je kraj nje, žalostan zbog njezine smrti. Kad je napokon shvatio da se ona zapravo nikada neće vratiti, stajao je pored nje s dubokom tugom i žaljenjem.
Fotograf je prodao ove slike po sasvim uobičajenim cijenama poznatom francuskom listu.
Slike su objavljene istog dana, a svi primjerci istog dana - rasprodani.
Njen mužjak donio joj je hrane i pokušao je nahraniti svom ljubavi i suosjećanjem.
Pokušao ju je premjestiti sa ceste... a to je napor koji se rijetko vidi.
Slike su objavljene istog dana, a svi primjerci istog dana - rasprodani.
Thursday, May 06, 2010
RANKO: JEDAN DAN RIBARENJA NA VRBANJI
Skupljamo se vec u sedam sati, Jocvi, Belavi, Crnogorac, Zaba, Daco, Sele, Mali Boro, Velki Boro, Zoka, Rajko, … svi oni koji nisu negdje otisli. Vecina ima stap a poneko i dva , ako nas iznenadi cuvar. Gliste su se nakopale jos jucer, a Crnogorac je ulovio i par mrmaka i ponosno ih pokazuje u tegli. Prikupljamo pare I dvojica idu da kupe cigare u trafici kod Kose. Odnekud se pojavljuju Lazo I Seskules. Mali su, ne mogu s nama, a ako ih ostavimo, pratice nas. Odlucimo da ih povedemo. Napokon polazimo.
Kod vojne pekare se djoramo sa vojnicima, mijenjamo cigare za cetri struce vruceg kruha. Tek su iz rerne pa ih moramo nositi u majici. Kod bazena izvlacimo slamku. Najkraci mora do Celulozinog mosta go. Zaba izvlaci najkracu. Pita sta ako neko naidje. Normalno zaklonit cemo ga dok ne prodje. Ko zajebe, svi cemo mu suditi. Kod Rebrovackog nailaze neki ljudi i par zena. Stiscemo se uz Zabu. Ljudi prilaze na par metara, a svi se rasprsuju. Ljudi se smiju, a Zaba cucno i pokrio se rukama. Neko predlaze da idemo kraticom, preko Celulozinog kanala pa do usca. Nekolicina nece, oni ce preko malog mosta. Dogovor je da se sretnemo na Bijelom Viru.
Kod kanala se skidamo goli, treba preci pjenu. Zagledamo se. Bibo ima najvecu..., ali je i najstariji. (Poslije ce moj brat, dok roditelji ponosno pokazuju rodjacima spomenik na Sehitlucima, objasniti rodici: “Da vidis kod Bibe…!”) Oprezno prelazimo crvenu pjenu da se ne okliznemo. Zaba prica kako se neko napio vode iz kanala i umro. Sad mi je krivo sto nisam i ja isao preko mosta. Necu da ispadnem kukavica a moram paziti i na brata. Prelazimo sa odjecom na glavi, koju drzimo jednom rukom a u drugoj stapove. Lazu i Seskulesa nose Bibo I Bjelavi na ramenima. Rajko baca odjecu preko pjene, ali mu se bunt raspada i majica pada u kanal. Trci sve do Vrbasa ali ne uspjeva da je izvuce.
Dolazimo do usca i peremo se. Neko zabacuje, ali ne trza. Zato polako idemo prema Bijelom Viru. Usput beremo mlade kukuruze. Rajko I Crnogorac idu da nadju paradaiz. Dolaze i nose nekoliko krastavaca i malu lubenicu. Na Bijelom Viru se srecemo sa ostalima. Oni vec ulovili nekoliko zekica, na kruh. Rasporedjujemo se sve do Crnog Vira. Ja ostajem sa Seletom, tako mi je lakes paziti na njega. Dobro mi ide, Sele nize ribe na vrbovu granu koju stavlja u vodu i podupire kamenom. Uskoro imamo dvadesetak zekica i dvije mrene.
Odjednom cujemo galamu od Crnog Vira. “Cuvar!” neko vice. Bacamo stapove u grmlje i skacemo u vodu. Cuvar nailazi sa par stapova koje je zaplijenio. Pita nas da li pecamo, a mi se pravimo ludi, Gleda po grmlju ali ne nalazi stapove. “Docu ja opet “, prijeti nam.
Skupljamo se za rucak. Saznajemo da je Malom Bori i Daci cuvar uzeo stapove. Pripremamo hranu i lozimo vatru za kukuruz, a Jocvi cisti ribu da je pece na kamenu. Neko je izdubio jednu strucu kruha, samo kora ostala. Lazo odaje Seskulesa. Neko mu dao dvije zekice da stavi u teglu, a on im zadrobio punu teglu kruha. Gledamo tegla puna kruha koji je upio vodu a ribice se i ne vide. Neko pokusava da mu otme teglu, a on place: “To su moje ribe.” Mi se smijemo.
Poslije rucka idemo da se kupamo. Strah nas je, svake godine se na Crnom Viru neko udavi. Zato nema skakanja, dogovaramo se, zbog podvodnih pecina.Crnogorac pliva sve do crne stijene, ali on je i onako lud. Mi plivamo na rubu gdje je plice. Svakih malo neko plivajuci u plicaku, sa nogama u pravcu Crnog Vira pita:”Jesam li sad u Viru?” Sutra ce se svima hvaliti kako je plivao na Crnom Viru.
Dolazi vrijeme da idemo kuci. Polako idemo obalom i pricamo dogodovstine sa cuvarom. Iznenada iz kukuruza nas sacekuju lokalci. Ima ih samo petorica I jaci smo, ali odlucujemo da se ne tucemo. Jedan od njih mase povecim nozem I trazi pare. Mi im kazemo da nemamo ali oni hoce da nam pretresu dzepove.
Idu redom i ne nalaze ni kod koga pare, ja sam na kraju i jedan me pita sta mi je u gornjem dzepu. Nalazi mi nesto sice, jutrosnji kusur od mlijeka. Sve jedno mi je krivo sto sam ispo levat. Mogo sam ih lako sakriti da sam se sjetio. Lokalci odlaze zadovoljni, a neko od nasih komentarise: “Doce oni kad tad u kino Kozaru!?”
Vracamo se ovaj put preko Celulozinog mosta. Kad smo presli Rebrovacki I zasli u Aleju skoro kao da smo bili kod kuce. Pred kucom dajem nekome svoje ribe, nije mi do toga, a za vecerom me Sele cinkari kod staroga da su mi neki oteli pare.
Kod vojne pekare se djoramo sa vojnicima, mijenjamo cigare za cetri struce vruceg kruha. Tek su iz rerne pa ih moramo nositi u majici. Kod bazena izvlacimo slamku. Najkraci mora do Celulozinog mosta go. Zaba izvlaci najkracu. Pita sta ako neko naidje. Normalno zaklonit cemo ga dok ne prodje. Ko zajebe, svi cemo mu suditi. Kod Rebrovackog nailaze neki ljudi i par zena. Stiscemo se uz Zabu. Ljudi prilaze na par metara, a svi se rasprsuju. Ljudi se smiju, a Zaba cucno i pokrio se rukama. Neko predlaze da idemo kraticom, preko Celulozinog kanala pa do usca. Nekolicina nece, oni ce preko malog mosta. Dogovor je da se sretnemo na Bijelom Viru.
Kod kanala se skidamo goli, treba preci pjenu. Zagledamo se. Bibo ima najvecu..., ali je i najstariji. (Poslije ce moj brat, dok roditelji ponosno pokazuju rodjacima spomenik na Sehitlucima, objasniti rodici: “Da vidis kod Bibe…!”) Oprezno prelazimo crvenu pjenu da se ne okliznemo. Zaba prica kako se neko napio vode iz kanala i umro. Sad mi je krivo sto nisam i ja isao preko mosta. Necu da ispadnem kukavica a moram paziti i na brata. Prelazimo sa odjecom na glavi, koju drzimo jednom rukom a u drugoj stapove. Lazu i Seskulesa nose Bibo I Bjelavi na ramenima. Rajko baca odjecu preko pjene, ali mu se bunt raspada i majica pada u kanal. Trci sve do Vrbasa ali ne uspjeva da je izvuce.
Dolazimo do usca i peremo se. Neko zabacuje, ali ne trza. Zato polako idemo prema Bijelom Viru. Usput beremo mlade kukuruze. Rajko I Crnogorac idu da nadju paradaiz. Dolaze i nose nekoliko krastavaca i malu lubenicu. Na Bijelom Viru se srecemo sa ostalima. Oni vec ulovili nekoliko zekica, na kruh. Rasporedjujemo se sve do Crnog Vira. Ja ostajem sa Seletom, tako mi je lakes paziti na njega. Dobro mi ide, Sele nize ribe na vrbovu granu koju stavlja u vodu i podupire kamenom. Uskoro imamo dvadesetak zekica i dvije mrene.
Odjednom cujemo galamu od Crnog Vira. “Cuvar!” neko vice. Bacamo stapove u grmlje i skacemo u vodu. Cuvar nailazi sa par stapova koje je zaplijenio. Pita nas da li pecamo, a mi se pravimo ludi, Gleda po grmlju ali ne nalazi stapove. “Docu ja opet “, prijeti nam.
Skupljamo se za rucak. Saznajemo da je Malom Bori i Daci cuvar uzeo stapove. Pripremamo hranu i lozimo vatru za kukuruz, a Jocvi cisti ribu da je pece na kamenu. Neko je izdubio jednu strucu kruha, samo kora ostala. Lazo odaje Seskulesa. Neko mu dao dvije zekice da stavi u teglu, a on im zadrobio punu teglu kruha. Gledamo tegla puna kruha koji je upio vodu a ribice se i ne vide. Neko pokusava da mu otme teglu, a on place: “To su moje ribe.” Mi se smijemo.
Poslije rucka idemo da se kupamo. Strah nas je, svake godine se na Crnom Viru neko udavi. Zato nema skakanja, dogovaramo se, zbog podvodnih pecina.Crnogorac pliva sve do crne stijene, ali on je i onako lud. Mi plivamo na rubu gdje je plice. Svakih malo neko plivajuci u plicaku, sa nogama u pravcu Crnog Vira pita:”Jesam li sad u Viru?” Sutra ce se svima hvaliti kako je plivao na Crnom Viru.
Dolazi vrijeme da idemo kuci. Polako idemo obalom i pricamo dogodovstine sa cuvarom. Iznenada iz kukuruza nas sacekuju lokalci. Ima ih samo petorica I jaci smo, ali odlucujemo da se ne tucemo. Jedan od njih mase povecim nozem I trazi pare. Mi im kazemo da nemamo ali oni hoce da nam pretresu dzepove.
Idu redom i ne nalaze ni kod koga pare, ja sam na kraju i jedan me pita sta mi je u gornjem dzepu. Nalazi mi nesto sice, jutrosnji kusur od mlijeka. Sve jedno mi je krivo sto sam ispo levat. Mogo sam ih lako sakriti da sam se sjetio. Lokalci odlaze zadovoljni, a neko od nasih komentarise: “Doce oni kad tad u kino Kozaru!?”
Vracamo se ovaj put preko Celulozinog mosta. Kad smo presli Rebrovacki I zasli u Aleju skoro kao da smo bili kod kuce. Pred kucom dajem nekome svoje ribe, nije mi do toga, a za vecerom me Sele cinkari kod staroga da su mi neki oteli pare.
Wednesday, May 05, 2010
BOCO: VUK
„Znaš Đurđa“-reče Slava, kao kroz plač, obračajući se radnoj kolegici, a sad glumici-amateru u dramskoj sekciji. Penjala se na pozornicu, škripavim stepenicama, nastavi:
„Hoće tvoj čovjek da me ostavi.“
Muk.
Trajalo je to samo dva treptaja oka. Nastade neka teška i nelagodna tišina. Glumci i malobrojni prisutni u sali, restoranu društvene ishrane, koji je služio i kao sala za priredbe i zborove radnih ljudi ,zanijemili su.
A.potom...Prasak.
Prasak smijeha.
Dvije lijepe djevojke, na praznoj sceni, smijale su se na sav glas,od srca i mladelački iskreno. Zarazni smijeh obuze i ostale, mada nisu znali šta je razlog toj iznenadnoj provali emocija.
Samo je jedan čovjek u sali, krajnjim naporom nastojao biti ozbiljan.
Bio je to režiser predstave, Bogdan-mladi bolničar, što je u tvornicu došao krajem ljeta,odmah poslije radne akcije.
Dan Republike se približavao a predstava, koju su pripremali za tu priliku nije odmicala od početka.
„Triput ura za Bogdana“ prodera se neko iza teške plišane zavjese.
„Ura, ura, ura“,-prolomi se salom.
Samo su dvije „glumice“čučale zagrljene na bini naslonivši čela jedna na drugu, pogleda uperenih u pod. Tresle su se od smijeha i tri puta digoše stisnutu šaku u znak podrške uskliku i drugovima što su ih ovim činom nastojali izvući iz situacije, koja je, sudeći po Bogdanovom strogom pogledu, prijetila da ne bude ni malo smiješna.
„Pauza“, tiho će Bogdan i ustade sa stolice.
Samo je on znao u stvari o čemu se radi. Drugovao je s tim radnicama, zajedno su provodili pauze na poslu i zahvaljujući njemu prihvatile su da dođu u dramsku sekciju tvornice.
Vrijedne radnice. Dobre drugarice. U tvornicu je Đurđa došla godinu dana prije Slave. Učile su zanat za heriktera, mašinsku obradu gornjih djelova obuće. Bili su to prvi industrijski radnici nakon drugog svjetskog rata, koji obučavani samo za dio operacije u izradi cipela. Do tada su učenici , morali poznavati sve faze izrade obuće i raditi sve. Ovaj vid rada bio je prihvatljiv za žensku radnu snagu, pa je tvornica, u posljednjih nekoliko godina, gotovo u potpunosti podmladila kadar i mnogo brže povećavala proizvodnju.
Sa boljim danima za sve radnike, povećavala se i želja da se za tu mladost organizuju kulturni sadržaji , kako bi „radni kolektiv“ pozitivno uticao na njih.
Nervozni Bogdanov hod i stisnute obrve, postajali su primjetniji svima. Smijeh se lagano stišavao, da bi nakon nekoliko trenutaka žamora i sašaptavanja, potpuno nestao.
„Idemo na scenu. Prvo zastava, zatim lagano pojačavajte koračnicu i...“ Zastade u pola riječi.
“Samo mi je još ovo trebalo“ pomisli Bogdan i uputi, sa nevjericom, pogleda ka mladiću koji je ušao u salu, vidno zabrinut.
Lijep,tamnoput i visok mladić, crne bujne kose složene u „tarzanku“-frizuru ,koja je u to vrijeme bila jako popularna kod omladine, uđe u salu.
„Zdjavo djugovi“, reče i zadrža pogled na pozornici, gdje se vijorila državna zastava, a ispred nje omladina uzdignutih šaka.
„Bogdane dođi povjedio se jedan jadnik“.
Na pozornici se začuše ubrzani koraci i prigušen smijeh iza kulisa.
Bogdan prekorno pogleda prema pozornici, pa u veliki časnovnik na zidu.
„Nećemo danas uspjeti ništa napraviti. Nastavićemo sutra“-reče i okrenu se mladiću
“Dođi Vuče“, položi ruku na njegovo rame i obojica nestadoše u dugom hodniku, što vodi do tvorničke hale.
Ponovo nasta žamor, a dvije kolegice sjedoše na rub pozornice. Lagano spustiše noge i smirujući smijeh brisale su, suzama ovlažene oči. U jednom času, Božana, laktom gurnu Slavu i obje pogledaše prema kuhinji, gdje je, naslonjena na štok, u bijelom mantilu, prekrštenih ruku na grudima stajala žena kamenog pogleda.
Obuze ih nelagoda, pocrveniše, spustiše poglede, lagano ustaše i uputiše se prema izlazu. Bila su to, sada, samo dva plava radna mantila. Nestankom osmijeha sa lica djevojaka, nesta i ljepota. Mladost ne posjeduje mimiku za sva raspoloženja, što se vremenom nakupe.
„Ljubiša dušo. Reci Vuku da dođe na večeru“, reče žena u bijelom i sjede za prvi sto do kuhinje. Posmatrala je tu mladost, kako uz žamor napušta prostoriju, a misli odlutaše.
Vuk, njen sin, rodio se prije drugog svjetskog rata , u kući poslodavca, vlasnika tvornice, gdje je ona kuhala za njegovu porodicu i nekolicinu radnika.
Bila je to više manufakturna radionica sa desetak zaposlenih, što su živjeli i radili, dosta ugodno, jer je poslodavac bio njihov kolega, koji je igrom slučaja, dobio neki novac i u svojoj kući napravio radionicu za izradu cipela.
Vuk je došao na svijet u proljeće. Prekrasan dječak. Od rođenja je bio ljubimac svih ukućana i radnika. Kad je progovorio svi su bili srećni.
„Zdjavo, zdjavo“, govorio je po stotinu puta na dan, jer je to svima bilo simpatično. Kasnije je sa osmjehom ulazio u radionicu i s vrata uzvikivao: „zdjavo jadnici“ i svi su se glasno smijali.
„E, pravi smo mi jadnici“, govorili su i iz džepova vadili sitniš da ga daruju.
Nešto kasnije, kad je došlo vrijeme da Vuk krene u školu, sa žaljenjem su primili vijest da je tepanje ozbiljna govorna mana i da je rezultat liječenja neizvjestan.
Vrijeme je prolazilo. Odlične ocjene u školi i stalna borba sa vršnjacima da ga prihvate, postali su svakodnevnica. Povlačio se u sebe i učenje je bilo najljepši dio dana. Problem je nastajao kad bi u školi trebao pokazati svoje znanje. Djeca, njegovi drugovi, često su znali biti okrutni prema njemu ismijavajući i imitirajući ga.
Najviše vremena je provodio u radionici. Pomagao je radnicima i tako, dosta rano,ovladao obućarskim zanatom i prije što je stasao da se upiše u školu i postane obućar.
U međuvremenu je izbio rat. Svima je gola borba za opstanak postala mnogo važnija od zadirkivanja, tako da je Vuk, u tom periodu bio pošteđen tih neprijatnosti.
Nakon rata, nacionalizacija i ponovno pokretanje rada tvornice,sada u vlasništvu države, dali su Vuku mogućnost da se, kao vrstan obućar, istakne. Nije bilo dovoljno kvalifikovanih radnika. Posebno onih koji su svojom mladošću i energijom mogli pratiti ubrzan razvoj i usvajanje novog načina rada. Vuku to nije bio nikakav problem. Radio je danonoćno i bio uzor mnogima.
Nije trajalo dugo.
Problemi su nastali kad su rukovodioci tvornice, ljudi čija je kvalifikacija bila upitna, ali ne i lojalnost partiji, počeli nagovarati Vuka da se učlani u komunističku partiju i nastavi školovanje.
Ništa mu, od toga nije, odgovaralo.
Nije simpatisao novi sistem, jer mu je poremetio njegov ustaljeni način života. Od mirne radionice i njegovih starijih prijatelja, nije osatalo gotovo ništa.
Učlanjenje u partiju bi značilo ići na sastanke, koji su u to vrijeme bili česti i beskonačni, a kao osnovno sredstvo upotrebljavao se „jezik“, govor. Opet to prokleto „r“. Pri samoj pomisli na to slovo, što u njegovim ustima pretvoreno u glas, nikako ne može zvučati kako treba, osjećao je bol. Ne zbog svoje mane, nego zbog reakcije ljudi, nedoraslih da prihvate prijatelja, radnog kolegu i čovjeka koji posjeduje mnogo više kvaliteta nego što je loša bila ta govorna mana.
Kako bi izgledali njegovi govori?
U ušima mu odmah zazvoni ono školsko ismijavanje, što će ga pratiti do kraja života.
„Eto. Opet škola! Ma ne.“
Po cijenu da nikad ne napreduje, neće opet u školu.
„Zdjavo majko“ , reče Vuk tiho, blago pogleda ženu u bijelom mantilu i pomilova je po glavi.
„Zdravo sine! Jesi li gladan?“
„Nisam, ali mogu nešto pojesti. Ima još mnogo do kraja rada, a kasnije neću moći.“
Majka ode i nakon nekoliko trenutaka stavi pred sina toplu večeru.
„Pokvario si odnose sa Slavom i Đurđom?“
„Pokvajile su one samnom“- reče zamišljeno, ali gordo.
„Tu pjiču ti već znaš napamet. Pjvo joj se dopadnem, pa se o meni jaspituje. Kao, ja joj se sviđam, a kad se nađemo... gotovo. Đujđa je jekla Slavi da smo se nas dvoje zabavljali i da joj je žao što nikako nemože da pjihvati moju govojnu manu. Tako je bilo i sa Slavom. Znala je da smo se Đujđa i ja zabavljali jedno vjeme, ali mi je ipak pjišla i dugo smo jazgovajali. Jekao sam joj da mi se Đujđa dopada, ali da tu ima dosta pjoblema.“
„Đurđa, ostavio me tvoj čovjek!“- kao bubnjevi u noći, ponovo je odjekivalo u majčinoj glavi. I taj smijeh?!
Žena borac. Spremna da se uhvati u koštac sa svim nedaćama ovog svijeta, jer je život ni jednog časa nije štedio, nije pokazivala emocije. Stavi lagano ruku na sinovo rame i potapša ga.
Samo su njih dvoje znali razgovorati na taj način.
. . .
„Mile moje kolege“- počeo je svoj govor Vuk.
„Evo, nakon toliko godina, zajedno svama..., ja odlazim.
Bilo je teških i lijepih momenata. Sve vas, dočekao sam u ovom kolektivu i evo danas odlazim....“
Trajao je Vukov govor gotovo pola sata. Najstariji radnisi u tvornici nisu se mogli sjetiti da je Vuk ikada držao govor. Posebno ne ovako dug. Svi su ga gledali zadivljeno. Čovjek, koji je čitav radni vijek proveo u svom tihom svijetu, sada, na odlasku, drži najljepši govor.
Harizmu, koju je bez sumnje imao, ovog puta je nešto naglašavalo. Svi su to osjetili, ali niko nije znao šta je to.
Samo je Milica, njegova supruga, s kojom je u braku decenijama, znala o čemu se radi i sa osmijehom na licu je posmatrala prisutne.
Svi oni su u sebi nosili ponešto od Vuka, a da toga nisu bili svjesni.
Završavajući oproštajni govor, Vuk ne propusti da se svima zahvali, najviše supruzi, koja mu je bila podrška u teškim periodima života.
Ispraćeni burnim aplauzom, dvoje predivnih ljudi napustili su salu.
Napolju je padala kiša.
Lišće, slijepljeno uz asfalt, kao da su latice žutih ruža na tepihu, činili su scenu još svečanijom.
„Niko nije pjimjetio da u mom govoju nema ni jednog slova „j“- reče Vuk pobjedonosno.
„Misliš „r“ , reče Milica i oboje, na glas se smijući, odoše niz ulicu.
„Hoće tvoj čovjek da me ostavi.“
Muk.
Trajalo je to samo dva treptaja oka. Nastade neka teška i nelagodna tišina. Glumci i malobrojni prisutni u sali, restoranu društvene ishrane, koji je služio i kao sala za priredbe i zborove radnih ljudi ,zanijemili su.
A.potom...Prasak.
Prasak smijeha.
Dvije lijepe djevojke, na praznoj sceni, smijale su se na sav glas,od srca i mladelački iskreno. Zarazni smijeh obuze i ostale, mada nisu znali šta je razlog toj iznenadnoj provali emocija.
Samo je jedan čovjek u sali, krajnjim naporom nastojao biti ozbiljan.
Bio je to režiser predstave, Bogdan-mladi bolničar, što je u tvornicu došao krajem ljeta,odmah poslije radne akcije.
Dan Republike se približavao a predstava, koju su pripremali za tu priliku nije odmicala od početka.
„Triput ura za Bogdana“ prodera se neko iza teške plišane zavjese.
„Ura, ura, ura“,-prolomi se salom.
Samo su dvije „glumice“čučale zagrljene na bini naslonivši čela jedna na drugu, pogleda uperenih u pod. Tresle su se od smijeha i tri puta digoše stisnutu šaku u znak podrške uskliku i drugovima što su ih ovim činom nastojali izvući iz situacije, koja je, sudeći po Bogdanovom strogom pogledu, prijetila da ne bude ni malo smiješna.
„Pauza“, tiho će Bogdan i ustade sa stolice.
Samo je on znao u stvari o čemu se radi. Drugovao je s tim radnicama, zajedno su provodili pauze na poslu i zahvaljujući njemu prihvatile su da dođu u dramsku sekciju tvornice.
Vrijedne radnice. Dobre drugarice. U tvornicu je Đurđa došla godinu dana prije Slave. Učile su zanat za heriktera, mašinsku obradu gornjih djelova obuće. Bili su to prvi industrijski radnici nakon drugog svjetskog rata, koji obučavani samo za dio operacije u izradi cipela. Do tada su učenici , morali poznavati sve faze izrade obuće i raditi sve. Ovaj vid rada bio je prihvatljiv za žensku radnu snagu, pa je tvornica, u posljednjih nekoliko godina, gotovo u potpunosti podmladila kadar i mnogo brže povećavala proizvodnju.
Sa boljim danima za sve radnike, povećavala se i želja da se za tu mladost organizuju kulturni sadržaji , kako bi „radni kolektiv“ pozitivno uticao na njih.
Nervozni Bogdanov hod i stisnute obrve, postajali su primjetniji svima. Smijeh se lagano stišavao, da bi nakon nekoliko trenutaka žamora i sašaptavanja, potpuno nestao.
„Idemo na scenu. Prvo zastava, zatim lagano pojačavajte koračnicu i...“ Zastade u pola riječi.
“Samo mi je još ovo trebalo“ pomisli Bogdan i uputi, sa nevjericom, pogleda ka mladiću koji je ušao u salu, vidno zabrinut.
Lijep,tamnoput i visok mladić, crne bujne kose složene u „tarzanku“-frizuru ,koja je u to vrijeme bila jako popularna kod omladine, uđe u salu.
„Zdjavo djugovi“, reče i zadrža pogled na pozornici, gdje se vijorila državna zastava, a ispred nje omladina uzdignutih šaka.
„Bogdane dođi povjedio se jedan jadnik“.
Na pozornici se začuše ubrzani koraci i prigušen smijeh iza kulisa.
Bogdan prekorno pogleda prema pozornici, pa u veliki časnovnik na zidu.
„Nećemo danas uspjeti ništa napraviti. Nastavićemo sutra“-reče i okrenu se mladiću
“Dođi Vuče“, položi ruku na njegovo rame i obojica nestadoše u dugom hodniku, što vodi do tvorničke hale.
Ponovo nasta žamor, a dvije kolegice sjedoše na rub pozornice. Lagano spustiše noge i smirujući smijeh brisale su, suzama ovlažene oči. U jednom času, Božana, laktom gurnu Slavu i obje pogledaše prema kuhinji, gdje je, naslonjena na štok, u bijelom mantilu, prekrštenih ruku na grudima stajala žena kamenog pogleda.
Obuze ih nelagoda, pocrveniše, spustiše poglede, lagano ustaše i uputiše se prema izlazu. Bila su to, sada, samo dva plava radna mantila. Nestankom osmijeha sa lica djevojaka, nesta i ljepota. Mladost ne posjeduje mimiku za sva raspoloženja, što se vremenom nakupe.
„Ljubiša dušo. Reci Vuku da dođe na večeru“, reče žena u bijelom i sjede za prvi sto do kuhinje. Posmatrala je tu mladost, kako uz žamor napušta prostoriju, a misli odlutaše.
Vuk, njen sin, rodio se prije drugog svjetskog rata , u kući poslodavca, vlasnika tvornice, gdje je ona kuhala za njegovu porodicu i nekolicinu radnika.
Bila je to više manufakturna radionica sa desetak zaposlenih, što su živjeli i radili, dosta ugodno, jer je poslodavac bio njihov kolega, koji je igrom slučaja, dobio neki novac i u svojoj kući napravio radionicu za izradu cipela.
Vuk je došao na svijet u proljeće. Prekrasan dječak. Od rođenja je bio ljubimac svih ukućana i radnika. Kad je progovorio svi su bili srećni.
„Zdjavo, zdjavo“, govorio je po stotinu puta na dan, jer je to svima bilo simpatično. Kasnije je sa osmjehom ulazio u radionicu i s vrata uzvikivao: „zdjavo jadnici“ i svi su se glasno smijali.
„E, pravi smo mi jadnici“, govorili su i iz džepova vadili sitniš da ga daruju.
Nešto kasnije, kad je došlo vrijeme da Vuk krene u školu, sa žaljenjem su primili vijest da je tepanje ozbiljna govorna mana i da je rezultat liječenja neizvjestan.
Vrijeme je prolazilo. Odlične ocjene u školi i stalna borba sa vršnjacima da ga prihvate, postali su svakodnevnica. Povlačio se u sebe i učenje je bilo najljepši dio dana. Problem je nastajao kad bi u školi trebao pokazati svoje znanje. Djeca, njegovi drugovi, često su znali biti okrutni prema njemu ismijavajući i imitirajući ga.
Najviše vremena je provodio u radionici. Pomagao je radnicima i tako, dosta rano,ovladao obućarskim zanatom i prije što je stasao da se upiše u školu i postane obućar.
U međuvremenu je izbio rat. Svima je gola borba za opstanak postala mnogo važnija od zadirkivanja, tako da je Vuk, u tom periodu bio pošteđen tih neprijatnosti.
Nakon rata, nacionalizacija i ponovno pokretanje rada tvornice,sada u vlasništvu države, dali su Vuku mogućnost da se, kao vrstan obućar, istakne. Nije bilo dovoljno kvalifikovanih radnika. Posebno onih koji su svojom mladošću i energijom mogli pratiti ubrzan razvoj i usvajanje novog načina rada. Vuku to nije bio nikakav problem. Radio je danonoćno i bio uzor mnogima.
Nije trajalo dugo.
Problemi su nastali kad su rukovodioci tvornice, ljudi čija je kvalifikacija bila upitna, ali ne i lojalnost partiji, počeli nagovarati Vuka da se učlani u komunističku partiju i nastavi školovanje.
Ništa mu, od toga nije, odgovaralo.
Nije simpatisao novi sistem, jer mu je poremetio njegov ustaljeni način života. Od mirne radionice i njegovih starijih prijatelja, nije osatalo gotovo ništa.
Učlanjenje u partiju bi značilo ići na sastanke, koji su u to vrijeme bili česti i beskonačni, a kao osnovno sredstvo upotrebljavao se „jezik“, govor. Opet to prokleto „r“. Pri samoj pomisli na to slovo, što u njegovim ustima pretvoreno u glas, nikako ne može zvučati kako treba, osjećao je bol. Ne zbog svoje mane, nego zbog reakcije ljudi, nedoraslih da prihvate prijatelja, radnog kolegu i čovjeka koji posjeduje mnogo više kvaliteta nego što je loša bila ta govorna mana.
Kako bi izgledali njegovi govori?
U ušima mu odmah zazvoni ono školsko ismijavanje, što će ga pratiti do kraja života.
„Eto. Opet škola! Ma ne.“
Po cijenu da nikad ne napreduje, neće opet u školu.
„Zdjavo majko“ , reče Vuk tiho, blago pogleda ženu u bijelom mantilu i pomilova je po glavi.
„Zdravo sine! Jesi li gladan?“
„Nisam, ali mogu nešto pojesti. Ima još mnogo do kraja rada, a kasnije neću moći.“
Majka ode i nakon nekoliko trenutaka stavi pred sina toplu večeru.
„Pokvario si odnose sa Slavom i Đurđom?“
„Pokvajile su one samnom“- reče zamišljeno, ali gordo.
„Tu pjiču ti već znaš napamet. Pjvo joj se dopadnem, pa se o meni jaspituje. Kao, ja joj se sviđam, a kad se nađemo... gotovo. Đujđa je jekla Slavi da smo se nas dvoje zabavljali i da joj je žao što nikako nemože da pjihvati moju govojnu manu. Tako je bilo i sa Slavom. Znala je da smo se Đujđa i ja zabavljali jedno vjeme, ali mi je ipak pjišla i dugo smo jazgovajali. Jekao sam joj da mi se Đujđa dopada, ali da tu ima dosta pjoblema.“
„Đurđa, ostavio me tvoj čovjek!“- kao bubnjevi u noći, ponovo je odjekivalo u majčinoj glavi. I taj smijeh?!
Žena borac. Spremna da se uhvati u koštac sa svim nedaćama ovog svijeta, jer je život ni jednog časa nije štedio, nije pokazivala emocije. Stavi lagano ruku na sinovo rame i potapša ga.
Samo su njih dvoje znali razgovorati na taj način.
. . .
„Mile moje kolege“- počeo je svoj govor Vuk.
„Evo, nakon toliko godina, zajedno svama..., ja odlazim.
Bilo je teških i lijepih momenata. Sve vas, dočekao sam u ovom kolektivu i evo danas odlazim....“
Trajao je Vukov govor gotovo pola sata. Najstariji radnisi u tvornici nisu se mogli sjetiti da je Vuk ikada držao govor. Posebno ne ovako dug. Svi su ga gledali zadivljeno. Čovjek, koji je čitav radni vijek proveo u svom tihom svijetu, sada, na odlasku, drži najljepši govor.
Harizmu, koju je bez sumnje imao, ovog puta je nešto naglašavalo. Svi su to osjetili, ali niko nije znao šta je to.
Samo je Milica, njegova supruga, s kojom je u braku decenijama, znala o čemu se radi i sa osmijehom na licu je posmatrala prisutne.
Svi oni su u sebi nosili ponešto od Vuka, a da toga nisu bili svjesni.
Završavajući oproštajni govor, Vuk ne propusti da se svima zahvali, najviše supruzi, koja mu je bila podrška u teškim periodima života.
Ispraćeni burnim aplauzom, dvoje predivnih ljudi napustili su salu.
Napolju je padala kiša.
Lišće, slijepljeno uz asfalt, kao da su latice žutih ruža na tepihu, činili su scenu još svečanijom.
„Niko nije pjimjetio da u mom govoju nema ni jednog slova „j“- reče Vuk pobjedonosno.
„Misliš „r“ , reče Milica i oboje, na glas se smijući, odoše niz ulicu.
Tuesday, May 04, 2010
DVA MJESECA NAKON OTVARANJA KONOBE
Danas su dva mjeseca od kada je konoba otvorila svoja vrata. Dugorocno gledano, nije to neki jubilej za proslavu, jer ovo je tek pocetak, ali je mozda prilika da se malo osvrnemo, pogledamo sta smo uradili, koliko pica popili u medjuvremenu, da kazemo sta mislimo, da li smo zadovoljni, sta bismo mogli mijenjati, kako ovo nase druzenje uciniti jos boljim. Ja cu vam reci svoje misljenje i dati neke podatke koji govore za sebe. Vi se mozete sloziti ili ne. I mozda je ovo dobra prilika da to i izrazite, mada ta prilika uvijek postoji.
Generalno, ja sam zadovoljan. I vise od toga. Ja nisam zamislio ovaj blog ili konobu kao mjesto gdje ce se okupljati 'siroke narodne mase'. Da jesam, koncept bi bio potpuno drugaciji. Ja to ne bih ni zelio. Vjerujem ni vi koji ovo citate. Do sada, konoba radi otprilike onako kako je i zamisljena. Svojim prilozima, pricama, komentarima, prijedlozima i upozorenjima ukljucilo se dosta saradnika i ja se svima njima iskreno zahvaljujem. Jedan covjek tesko moze podnijeti tempo prilog po danu, a da se vremenom ne potrosi, pocne ponavljati i postane dosadan. Nastojati da ne upadnem u tu zamku i radije cu izbrati da neki dan nema novog priloga nega do to bude nekakva prisila. U takvim slucajevima, kojih ce sigurno biti, nastojacu da obnovim slike, poeziju, muziku, misao... One koji mi pomazu necu posebno isticati jer oni su se vec istakli, a i dalje ce ako bude zdravlja. Idealno bi bilo kada bi broj aktivnih saradnika bio oko desetak, pa da svako od nas ima svoju temu, na primjer jednom nedjeljno. Tako, niti bi se neko od nas ispraznio, bili bsmo raznovrsni i zanimljivi na radost nas samih, onih drugih koji ce slati komentare i onih trecih koji ce samo citati. Evo danas imam vec priloge za citavu slijedecu nedjelju i to je odlicno. Kako ce dalje biti, vidjecemo. Do nas je.
Odnos ljudi koji samo citaju blogove i onih koji se aktivno ukljuce, zavisi od mnogo faktora. Prije svega koliko je tema inspatrivna da potakne nekoga da upotrijebi tastaturu, u kom smo raspolozenju kada nesto citamo, kakvi su drugi komentari itd... Uglavnom poznato je da smo mi prilicno pasivan narod. I jos nesto, narod koji ce se uvijek radije precutno saglasiti s necim ili precutno biti zadovoljan, ali ce reagovati kada se ne slaze ili je nezadovoljan s necim. Moramo priznati da smo takvi. I nece se to promijeniti...
Zato sam ja vise nego zadovoljan brojem ljudi koji su se, na bilo koji nacin, aktivno ukljucili u blog. Bice njih i vise jer znam da neki jos uvijek iz daljine ispituju teren, traze svoje mjesto u okupljenom drustvu. Kad ga nadju, oni ce prici. Nista ne treba raditi na silu.
Htio bih reci jednu stvar koju sam primijetio iz nekih komentara prispjelih na moj email. Neki ljudi su nekako bojazljivi i zabrinuti da ce biti kriticki gledani ako nacine neku gramaticku gresku, ako im recenica nije najbolje slozena itd... Mislim da je to bezrazlozan strah. Prvo, niko od nas nije profesionalni pisac, ili novinar. Ono sto sam naucio u svojim poznim godinama je da je za pisanje mnogo vaznije od gramatike znati zapazati, uociti detalj, vidjeti pricu u svakodnevnici. Da nije tako, svi profesori jezika bili bi i knjizevnici jer svi znaju jezik u tancine. Zato i postoje lektori kao profesija. Oni odrade taj jezicki, zanatski, dio posla cak i za knjizevnike i novinare koji nakon toga objave svoje radove. Oni poprave, isprave, dodaju, oduzmu...
E mi, niti smo profesionalci niti imamao lektore, i pisemo onako kako znamo. Neko malo bolje, neko malo losije. Nekada bolje, nekada losije, zavisno od dana... Ali se razumijemo i zabavljamo biljezeci detalje iz nase proslost i sadasnjost.
Pitaju me koliko ljudi prati blog? Veoma mnogo! I tu postoji raznoliko brojanje. Neki vole da daju podatak o broju ulazaka u sta se ubraja svaki ulazak, pa i ponovljeni u toku dana. Mislim da je realniji podatak tz. pojedinacni ulazak, gdje se ne broje ponovljeni ulasci sa iste IP adrese u jednom danu. E, tu statistika kaze da je sada prosjek pojedinacnih ulazaka na ovaj blog od prvog dana do sada 120 po danu. U posednjoj njedjelji je 140. Znaci raste. Broj onih koji po prvi udju u konobu se svakim danom povecava. Po mom misljenju to je vise nego odlicno. Tek dva mjeseca rada a konoba se nigdje nije reklamirala nije platila i jedan oglas! Ja mislim da ce ovaj broj rasti jos neko vrijeme, a onda se stabilisati. Za dalje povecanje citalaca trebalo bi mijenjati koncept, a ja to nemam namjeru.
Jos nesto...Neke odlicne teme i price su ostale bez i jednog komentara. Neke druge, bas one za koje sam pretpostavio da nece biti komentarisane, su izazvale komentare. To samo dokazuje da broj komentara nije srazmjeran kvalitetu ili zanimljivosti priloga, vec zavisi od mnogobrojnih drugih faktora, a najvise raspolozenje citalaca u tom momentu. Poneki se na primjer, na temu koja im se svidi ne jave iako bi htjeli, jer smatraju da su se tih dana vec previse eksponirali. I ja se, uglavnom tako ponasam. Medjutim, treba komentarisati pa i po ko zna koji puta zaredom, jer slijedeci dan ili slijedece nedjelje ce to raditi neko drugi. Sve je stvar trenutnog raspolozenja, koje nam se, fala bogu, pocesto mijenja. I koliko god prija lijepo misljenje i komentar, ne treba nas obeshrabriti ako komentara nema. Poznavajuci nas, to vjerovatno znaci da se vecina slaze i odobrava napisano, i nema sta da doda, niti oduzme... Tako ja to gledam...
Za kraj, da ne zaboravim, nemojte slati cestitke, pice i cvijece. Sve sto je postignuto ili nije postignuto, plod je timskog rada. Nije ovo neki jubilej, samo prilika za mali osvrt na do sada ucinjeno.
Ostajte mi zdravi i veseli!
Generalno, ja sam zadovoljan. I vise od toga. Ja nisam zamislio ovaj blog ili konobu kao mjesto gdje ce se okupljati 'siroke narodne mase'. Da jesam, koncept bi bio potpuno drugaciji. Ja to ne bih ni zelio. Vjerujem ni vi koji ovo citate. Do sada, konoba radi otprilike onako kako je i zamisljena. Svojim prilozima, pricama, komentarima, prijedlozima i upozorenjima ukljucilo se dosta saradnika i ja se svima njima iskreno zahvaljujem. Jedan covjek tesko moze podnijeti tempo prilog po danu, a da se vremenom ne potrosi, pocne ponavljati i postane dosadan. Nastojati da ne upadnem u tu zamku i radije cu izbrati da neki dan nema novog priloga nega do to bude nekakva prisila. U takvim slucajevima, kojih ce sigurno biti, nastojacu da obnovim slike, poeziju, muziku, misao... One koji mi pomazu necu posebno isticati jer oni su se vec istakli, a i dalje ce ako bude zdravlja. Idealno bi bilo kada bi broj aktivnih saradnika bio oko desetak, pa da svako od nas ima svoju temu, na primjer jednom nedjeljno. Tako, niti bi se neko od nas ispraznio, bili bsmo raznovrsni i zanimljivi na radost nas samih, onih drugih koji ce slati komentare i onih trecih koji ce samo citati. Evo danas imam vec priloge za citavu slijedecu nedjelju i to je odlicno. Kako ce dalje biti, vidjecemo. Do nas je.
Odnos ljudi koji samo citaju blogove i onih koji se aktivno ukljuce, zavisi od mnogo faktora. Prije svega koliko je tema inspatrivna da potakne nekoga da upotrijebi tastaturu, u kom smo raspolozenju kada nesto citamo, kakvi su drugi komentari itd... Uglavnom poznato je da smo mi prilicno pasivan narod. I jos nesto, narod koji ce se uvijek radije precutno saglasiti s necim ili precutno biti zadovoljan, ali ce reagovati kada se ne slaze ili je nezadovoljan s necim. Moramo priznati da smo takvi. I nece se to promijeniti...
Zato sam ja vise nego zadovoljan brojem ljudi koji su se, na bilo koji nacin, aktivno ukljucili u blog. Bice njih i vise jer znam da neki jos uvijek iz daljine ispituju teren, traze svoje mjesto u okupljenom drustvu. Kad ga nadju, oni ce prici. Nista ne treba raditi na silu.
Htio bih reci jednu stvar koju sam primijetio iz nekih komentara prispjelih na moj email. Neki ljudi su nekako bojazljivi i zabrinuti da ce biti kriticki gledani ako nacine neku gramaticku gresku, ako im recenica nije najbolje slozena itd... Mislim da je to bezrazlozan strah. Prvo, niko od nas nije profesionalni pisac, ili novinar. Ono sto sam naucio u svojim poznim godinama je da je za pisanje mnogo vaznije od gramatike znati zapazati, uociti detalj, vidjeti pricu u svakodnevnici. Da nije tako, svi profesori jezika bili bi i knjizevnici jer svi znaju jezik u tancine. Zato i postoje lektori kao profesija. Oni odrade taj jezicki, zanatski, dio posla cak i za knjizevnike i novinare koji nakon toga objave svoje radove. Oni poprave, isprave, dodaju, oduzmu...
E mi, niti smo profesionalci niti imamao lektore, i pisemo onako kako znamo. Neko malo bolje, neko malo losije. Nekada bolje, nekada losije, zavisno od dana... Ali se razumijemo i zabavljamo biljezeci detalje iz nase proslost i sadasnjost.
Pitaju me koliko ljudi prati blog? Veoma mnogo! I tu postoji raznoliko brojanje. Neki vole da daju podatak o broju ulazaka u sta se ubraja svaki ulazak, pa i ponovljeni u toku dana. Mislim da je realniji podatak tz. pojedinacni ulazak, gdje se ne broje ponovljeni ulasci sa iste IP adrese u jednom danu. E, tu statistika kaze da je sada prosjek pojedinacnih ulazaka na ovaj blog od prvog dana do sada 120 po danu. U posednjoj njedjelji je 140. Znaci raste. Broj onih koji po prvi udju u konobu se svakim danom povecava. Po mom misljenju to je vise nego odlicno. Tek dva mjeseca rada a konoba se nigdje nije reklamirala nije platila i jedan oglas! Ja mislim da ce ovaj broj rasti jos neko vrijeme, a onda se stabilisati. Za dalje povecanje citalaca trebalo bi mijenjati koncept, a ja to nemam namjeru.
Jos nesto...Neke odlicne teme i price su ostale bez i jednog komentara. Neke druge, bas one za koje sam pretpostavio da nece biti komentarisane, su izazvale komentare. To samo dokazuje da broj komentara nije srazmjeran kvalitetu ili zanimljivosti priloga, vec zavisi od mnogobrojnih drugih faktora, a najvise raspolozenje citalaca u tom momentu. Poneki se na primjer, na temu koja im se svidi ne jave iako bi htjeli, jer smatraju da su se tih dana vec previse eksponirali. I ja se, uglavnom tako ponasam. Medjutim, treba komentarisati pa i po ko zna koji puta zaredom, jer slijedeci dan ili slijedece nedjelje ce to raditi neko drugi. Sve je stvar trenutnog raspolozenja, koje nam se, fala bogu, pocesto mijenja. I koliko god prija lijepo misljenje i komentar, ne treba nas obeshrabriti ako komentara nema. Poznavajuci nas, to vjerovatno znaci da se vecina slaze i odobrava napisano, i nema sta da doda, niti oduzme... Tako ja to gledam...
Za kraj, da ne zaboravim, nemojte slati cestitke, pice i cvijece. Sve sto je postignuto ili nije postignuto, plod je timskog rada. Nije ovo neki jubilej, samo prilika za mali osvrt na do sada ucinjeno.
Ostajte mi zdravi i veseli!
Monday, May 03, 2010
VJEKO: TRIDESET GODINA OD TITOVE SMRTI
Sutra je trideset godina od Titove smrti. Vjeko se pobrinuo da se prisjetimo te godisnjice i poslao gotov prilog, koji objavljujem dan ranije, jer sutrasnji dan je rezervisan, ne za godisnjicu ali za jedan mjesecni jubilej ( kako bi se to moglo reci?).
Rade Serbedzija: "Onome ko ne zna koliko je dobro ziveo pod Titom, ja pomoci ne mogu!"
Abdulah Sidran: "Cak i da je danas sto puta bolje nego sto jeste, jos uvek bi bilo sto puta gore nego sto je bilo pod Titom!"
***********************
"BRAVAR JE BIO BOLJI"
JOSIP BROZ TITO
4 MAJ 1980 - 4 MAJ 2010
Rekli su:
Lord Karington: "Poznavao sam vaseg predsjednika i postovao sam ga, sad kad sam upoznao vas ja mu se divim."Rade Serbedzija: "Onome ko ne zna koliko je dobro ziveo pod Titom, ja pomoci ne mogu!"
Abdulah Sidran: "Cak i da je danas sto puta bolje nego sto jeste, jos uvek bi bilo sto puta gore nego sto je bilo pod Titom!"
A sta kazete vi?
SAIMA: "TUDJINCI"
Od blogerice Niskane iz Zagreba dobila sam informaciju o izlasku knjige "Tudjinci" ciji je autor nasa sugradjanka Seima Visic. Znajuci naziv izdavaca nazvala sam ga i dogovorismo se da dodjem po knjigu.
Knjiga je izisla iz stampe ali jos nije pocela prodaja. Ja sam je dobila na poklon.
Za to popodne sam je procitala i po prvi put se susrela sa dogadjajima i prezivljavanjima svih izbjeglih i raseljenih po Zapadnim dijelovima Evrope.
Dok se vama to sve dogadjalo mi u podrumima Sarajeva nismo imali pojma.Zivjeli smo razlicite patnje na svim djelovima zemaljske kugle.
Odlucila sam se Canak da ovo dostavim tebi, jer mislim da ce mnogi koji su ovo prezivjeli osjetiti to snazno, kao sto sam ja dozivjela knjigu "Top je bio vruc " od V.Kecmanovica koji je za nju dobio Mesinu nagradu u Srbiji. Opisan je rat u Sarajevu onako kako ja jos drzim svoj dnevnik, pisan svakog dana, na jedan poseban nacin. Ja preferiram manjinske knjizevnike na ovim prostorima. Radmila i Vladimir to zasluzuju.
Mislim da i Seima Visic treba da to ocekuje kao manjinski knjizevnik iz B.Luke, od vas "sadasnjih sunarodnika " po bijelom svijetu.
Knjiga je ilustrovana predivnim crtezima Enke Kadenica a prvi predgovor je napisao uvazeni profesor Muhamed Filipovic.Dajem sebi slobodu da ga prepisem, a vama izbor i strpljenje da ga procitate.
Knjiga ima posvetu:"Ovu knjigu posvecujem mome suprugu, djeci, prijateljima i svim prognanim sirom svijeta."
"Citajuci jos prvo Seimino djelo - "Sjecanja na oteti grad", shvatio sam da se radja jedna nova vrsta literature u nas, da je ona znacajna i da je znacajno osobito to sto je pise jedna zena. Znao sam da su zene u nasoj kulturi moralni i emocionalni centar zivota i da ustvari one modeliraju cijeli nas zivot,sto zapadni covjek ne moze da razumije, jer je za njega formalni status najbitniji a ne stvarna uloga.
Na to nas upucuje izuzetna pozicija majke i sestre u nasem osjecajnom ragistru.To su dvije zenske osobe koje imaju status nepovredivih vrijednosti cije se zelje i teznje ispunjavaju bez pitanja i trazenja razloga.Tako je naime kod nas u Bosni.
Pomislio sam : evo tog zenskog pisma koje nam treba....
Ovdje sam u literaturi Saime Visic , vidio jednu vrstu zenske prirode koja ima centralnu zivotnu funkciju i snagu i koja nastoji da smiri zivot , da izravna strasti, da normalizira stanje osjecanja i duse i da ne dozvoli ekscitaciju svijeta kojeg voli i do kojeg joj je stalo, a pogotovo da ne dozvoli da se mrznja useli u nase duhove, da se ne dozvoli da nam ona diktira osjecanja i duhovni zivot i da ispunjava nase snove i nakane , te da je se oslobadjamo kao najgore posasti koja nas moze zadesiti."
Ovaj dio je vec dovoljan da shvatite o kakvoj se knjizi i osobi radi.Ako budete dolazili ili prolazili kroz Sarajevo slijedece ljeto mislim da ce se moci naci u knjizarama.Ja sutra idem na duze u Sibenik, ali kad se vratim ovde cu pomoci da je sto veci broj izbjeglih i prognanih procita.
Suzama nije bilo tesko naci put citajuci je, ali sa nekim olaksanjem da svugdje na svijetu postoje dobri ljudi koji znaju prozivjeti tudju nesrecu.
Pozdrav Saima
Knjiga je izisla iz stampe ali jos nije pocela prodaja. Ja sam je dobila na poklon.
Za to popodne sam je procitala i po prvi put se susrela sa dogadjajima i prezivljavanjima svih izbjeglih i raseljenih po Zapadnim dijelovima Evrope.
Dok se vama to sve dogadjalo mi u podrumima Sarajeva nismo imali pojma.Zivjeli smo razlicite patnje na svim djelovima zemaljske kugle.
Odlucila sam se Canak da ovo dostavim tebi, jer mislim da ce mnogi koji su ovo prezivjeli osjetiti to snazno, kao sto sam ja dozivjela knjigu "Top je bio vruc " od V.Kecmanovica koji je za nju dobio Mesinu nagradu u Srbiji. Opisan je rat u Sarajevu onako kako ja jos drzim svoj dnevnik, pisan svakog dana, na jedan poseban nacin. Ja preferiram manjinske knjizevnike na ovim prostorima. Radmila i Vladimir to zasluzuju.
Mislim da i Seima Visic treba da to ocekuje kao manjinski knjizevnik iz B.Luke, od vas "sadasnjih sunarodnika " po bijelom svijetu.
Knjiga je ilustrovana predivnim crtezima Enke Kadenica a prvi predgovor je napisao uvazeni profesor Muhamed Filipovic.Dajem sebi slobodu da ga prepisem, a vama izbor i strpljenje da ga procitate.
Knjiga ima posvetu:"Ovu knjigu posvecujem mome suprugu, djeci, prijateljima i svim prognanim sirom svijeta."
"Citajuci jos prvo Seimino djelo - "Sjecanja na oteti grad", shvatio sam da se radja jedna nova vrsta literature u nas, da je ona znacajna i da je znacajno osobito to sto je pise jedna zena. Znao sam da su zene u nasoj kulturi moralni i emocionalni centar zivota i da ustvari one modeliraju cijeli nas zivot,sto zapadni covjek ne moze da razumije, jer je za njega formalni status najbitniji a ne stvarna uloga.
Na to nas upucuje izuzetna pozicija majke i sestre u nasem osjecajnom ragistru.To su dvije zenske osobe koje imaju status nepovredivih vrijednosti cije se zelje i teznje ispunjavaju bez pitanja i trazenja razloga.Tako je naime kod nas u Bosni.
Pomislio sam : evo tog zenskog pisma koje nam treba....
Ovdje sam u literaturi Saime Visic , vidio jednu vrstu zenske prirode koja ima centralnu zivotnu funkciju i snagu i koja nastoji da smiri zivot , da izravna strasti, da normalizira stanje osjecanja i duse i da ne dozvoli ekscitaciju svijeta kojeg voli i do kojeg joj je stalo, a pogotovo da ne dozvoli da se mrznja useli u nase duhove, da se ne dozvoli da nam ona diktira osjecanja i duhovni zivot i da ispunjava nase snove i nakane , te da je se oslobadjamo kao najgore posasti koja nas moze zadesiti."
Ovaj dio je vec dovoljan da shvatite o kakvoj se knjizi i osobi radi.Ako budete dolazili ili prolazili kroz Sarajevo slijedece ljeto mislim da ce se moci naci u knjizarama.Ja sutra idem na duze u Sibenik, ali kad se vratim ovde cu pomoci da je sto veci broj izbjeglih i prognanih procita.
Suzama nije bilo tesko naci put citajuci je, ali sa nekim olaksanjem da svugdje na svijetu postoje dobri ljudi koji znaju prozivjeti tudju nesrecu.
Pozdrav Saima
Sunday, May 02, 2010
RANKO: CILLI THE POODLE
Sta nam onaj Vjeko radi, prvo je uvalio mene na blog, a sada I Cillija
Cilli The Poodle
Rodjen u Australiji 6. Decembra 2001 od majke Sare i oca Curle Cloe, Cilli, je skoro idealan primjerak svoje rase i nezvanicni sampion. Tu se najvise ugledao na tetku Henrietu koja je osvojila mnoge sampionske naslove prije nego se posvetila familiji. Nezvanicni, jer je dosao u obicnu bosansku familiju bez pedigree na koju je on ponosan. Zato osim tecnog engleskog, australijska verzija, razumije bosanski pa cak i hercegovacku varijantu, kao naprimjer “sijedi”. Dok je bio mladji bio je veliki zavodnik dok ga jedan ljubomorni bokser nije uhvatio u cinu preljube i skoro mu dosao glave. To ga je prilicno smirilo iako i danas potajno, preko ulice, pogledava mladje dame.
Cilli ima i svojih deset zivotna pravila koja ja vec godinama bezuspjesno pokusavam da usvojim:
• Prva stvar ujutro a i poslije svakog izlezavanja protezanje.
Nije vazno sto si stariji pa vise nisi brz kao nekad, elasticnost je bitna i ne smije se zapostavljati.
• Nije lose biti zgodan, ali ne treba zbog toga biti uobrazen, jer nije to tvoja zasluga. Tu prirodnu nadarenost treba iskoristi da se stekne sto vise prijatelja a korisna je i kod slikanja jer kad poziras ne moras uvlaciti stomak i podizati bradu.
• Ne treba se po svaku cijenu sprijateljiti sa komsijom, samo zato sto je on doktorski pas i njegov gazda vozi Mercedes. Treba biti svjestan svojih vrijednost.
• Ne treba biti zavidan kad ti najbolji prijatelj ima vecu kucu jer njegova kuca je i tvoja.
• Cinjenica da ti je prijatelj star i ruzan nije vazna. To su prirodne stvari koje ne bi trebale da imaju veze sa prijateljstvom. Cilli ima jednookog, zapustenog, prijatelja Djejka, ciji vlasnik skuplja konzerve i prazne flase po parku.
• Sa slucajnim poznanicima je lijepo popricati, ali ne po svaku cijenu. U koliko su loseg raspolozenja, bolje ih je zaobici.
• Kad se na tebe neko izgalami, ignorisi ga jer ko zna koji je njegov problem. Najbolje je povuci se negdje u cosak i grickati kost, jer to opusta, a pametniji popusta.
• Ne vrijedi biti zlopamtilo, svako ima losih momenata. Zato uvijek pridji prvi i pokazi da nisi ljut.
• Obraduj se kad vidis poznate jer svakome je drago da mu se neko obraduje.
• Zbog zgodne dame, sa druge strane ulice, nije sramota udariti glavom u banderu. Cilliju se to dva puta desilo.
Pricam ja sa komsinicom iz ulice dok Cilli strplivo ceka sjedeci na betonu. Njen petogodisnji unuk gura plasticna kolica na tockovim pa pravo na Cillija. Ustane ovaj i odmakne se na travu a mali za njim uporno gurajuci kolica na njega. Bjezi Cilii dalje a mali ne odustaje. Tako bjezeci u krug dodje do mene i pogleda prema meni kao da ocekuje savjet. Kad je vidio da od mene nema pomoci on saceka da malac opet dodje do njega, brzo ga zaobidje a onda dize zadnju nogu na njega…
Igraju se sedmogodisnji Alan i Cilli u dvoristu. U jednom momentu dolazi Alan sa loptom pod miskom, a za njim Cilli, obadvojica prljavi i mokri. Alan place. “Sta je bilo?” pitam ja.
“Neda mi Cilli da mu dam gol.”
Cilli The Poodle
Rodjen u Australiji 6. Decembra 2001 od majke Sare i oca Curle Cloe, Cilli, je skoro idealan primjerak svoje rase i nezvanicni sampion. Tu se najvise ugledao na tetku Henrietu koja je osvojila mnoge sampionske naslove prije nego se posvetila familiji. Nezvanicni, jer je dosao u obicnu bosansku familiju bez pedigree na koju je on ponosan. Zato osim tecnog engleskog, australijska verzija, razumije bosanski pa cak i hercegovacku varijantu, kao naprimjer “sijedi”. Dok je bio mladji bio je veliki zavodnik dok ga jedan ljubomorni bokser nije uhvatio u cinu preljube i skoro mu dosao glave. To ga je prilicno smirilo iako i danas potajno, preko ulice, pogledava mladje dame.
Cilli ima i svojih deset zivotna pravila koja ja vec godinama bezuspjesno pokusavam da usvojim:
• Prva stvar ujutro a i poslije svakog izlezavanja protezanje.
Nije vazno sto si stariji pa vise nisi brz kao nekad, elasticnost je bitna i ne smije se zapostavljati.
• Nije lose biti zgodan, ali ne treba zbog toga biti uobrazen, jer nije to tvoja zasluga. Tu prirodnu nadarenost treba iskoristi da se stekne sto vise prijatelja a korisna je i kod slikanja jer kad poziras ne moras uvlaciti stomak i podizati bradu.
• Ne treba se po svaku cijenu sprijateljiti sa komsijom, samo zato sto je on doktorski pas i njegov gazda vozi Mercedes. Treba biti svjestan svojih vrijednost.
• Ne treba biti zavidan kad ti najbolji prijatelj ima vecu kucu jer njegova kuca je i tvoja.
• Cinjenica da ti je prijatelj star i ruzan nije vazna. To su prirodne stvari koje ne bi trebale da imaju veze sa prijateljstvom. Cilli ima jednookog, zapustenog, prijatelja Djejka, ciji vlasnik skuplja konzerve i prazne flase po parku.
• Sa slucajnim poznanicima je lijepo popricati, ali ne po svaku cijenu. U koliko su loseg raspolozenja, bolje ih je zaobici.
• Kad se na tebe neko izgalami, ignorisi ga jer ko zna koji je njegov problem. Najbolje je povuci se negdje u cosak i grickati kost, jer to opusta, a pametniji popusta.
• Ne vrijedi biti zlopamtilo, svako ima losih momenata. Zato uvijek pridji prvi i pokazi da nisi ljut.
• Obraduj se kad vidis poznate jer svakome je drago da mu se neko obraduje.
• Zbog zgodne dame, sa druge strane ulice, nije sramota udariti glavom u banderu. Cilliju se to dva puta desilo.
Pricam ja sa komsinicom iz ulice dok Cilli strplivo ceka sjedeci na betonu. Njen petogodisnji unuk gura plasticna kolica na tockovim pa pravo na Cillija. Ustane ovaj i odmakne se na travu a mali za njim uporno gurajuci kolica na njega. Bjezi Cilii dalje a mali ne odustaje. Tako bjezeci u krug dodje do mene i pogleda prema meni kao da ocekuje savjet. Kad je vidio da od mene nema pomoci on saceka da malac opet dodje do njega, brzo ga zaobidje a onda dize zadnju nogu na njega…
Igraju se sedmogodisnji Alan i Cilli u dvoristu. U jednom momentu dolazi Alan sa loptom pod miskom, a za njim Cilli, obadvojica prljavi i mokri. Alan place. “Sta je bilo?” pitam ja.
“Neda mi Cilli da mu dam gol.”
Saturday, May 01, 2010
BRUJA: PRVOMAJSKA PARADA
SRETAN VAM PRVI MAJ!
BRUJA: PRVOMAJSKA PARADA
Muzika trešti, aplauz se prolama, spiker viče, a zvučnici paraju uši: - Osnovna škola Petar Kočić!- pljesak sa svih strana prašti,- pozdravimo naše mališane, oni su djaci prvaci, oni su budućnost Banjaluke!
To smo mi. Na glavi mi mornarska kapa, a na njoj piše: "Ratna mornarica". Imam i veslo. Jest od šperploče, al je veslo. Do mene moji drugari: Ismet Gunić Dzanović Sejad, Mudrinić Dragan, Kvočka Slavko, Sevdić Stjepan, Kresojević Vojko, Šošić Mirza, Kucelin Željko, Marković Branko. Sve ljuta mornarica, a ni jedan plivat ne zna. Pleh muzika započinje koračnicu, a mi stupamo, ponosno, složno kao jedan. Publika plješčući ne stedi dlanove, šalje nam gromoglasan aplauz. Žmarci mi kroz tjelo prolaze i osjećam se fantastično. Ponosan i važan, a znam da me stari iz publike posmatra. Zove me i ja ga spazim, u publici je, on i mati. Smiju se i mašu mi. Drago im. Ja ozbiljan, kao da sam na zadatku. Ta ja sam sad mornar i svi znaju da sa mornaricom nema šale. To je bila parada maja 1959 godine.
Eto tako su banjalučani voljeli svoj grad, kad sam ja bio mali dečkic i tek sam u školu pošao.
Evo i bonus:
http://www.youtube.com/watch?v=bUe9CEUenG4
Subscribe to:
Posts (Atom)