Ljilja M.: Svjetiljka iz Beča

I dalje teku te dvije ulice prema izlazu iz grada. Veća, Mladena Stojanovića i njoj skoro paralelna,
nekad zvana Karla Rojca. U našu, K. Rojca aleju (ono tanahno drveće što su ga naši roditelji davno posadili dobrovoljnim akcijama toliko je izraslo da je grad dobio još jednu prepoznatljivu aleju), ulijevaju se manje uličice. Između dvije pritoke, Cankareve i Nove ulice bila je jedna kuća (danas nadogradnjom preobražena u ružnu kućerinu) sa okućnicom koja me uvijek asocirala na onu Arsenovu pjesmu u kojoj se pominju “gredice salate”. Tada je to bila kuća porodice Jagić. U dvorištu prema cesti uzdizala su se dva, možda i tri, visoka bora sa ćilimom osušenih iglica prostrtog u sopstvenoj im hladovini. Okolo bi trčkarao Turk, mali ostarjeli ćuko kojeg se nisam bojala (za razliku od ogromnog vučijaka koji se pojavio kasnije). Ovu pitomu oazu od ulice je dijelila drvena ograda, bolje reći taraba… Tu, na tom ćilimu pod borovima, čim proljeće grane, pa sve do kasne jeseni skoro svakodnevno, nas tri… Ljerka, Rada i ja… smo poslije škole provodile svoje dane (kasnije nam se pridružila Nada). Donosile bi svaka svoje krpice, šile bi haljine za naše lutke… Sa druge strane ulice u “avijatičarskim zgradama” živjele smo Rada i ja. ”Mogu l’ kod Ljerke”, pitala bih mamu i ne sačekavši odgovor već bih se našla pod borovima…

Prerasle smo igre s lutkama, ali bi i dalje tu provodile sate i sate naslonjene na tarabu. I sa te pozicije posmatrale bi svijet kroz naočare šiparica... Uvijek smo imale nekih naših tajnih tema…
Kada bi neka od nas kazala: ”Hajte sa mnom”, to je značilo da bi ju mama poslala u pekaru kod Hakije u Bojića Hanu, ili u Mljekaru, ili kod Jure u prodavnicu. I opet bismo se vraćale pod borove… Bile smo klapa… išle u isti razred, imale dragu učiteljicu Dušanku, kasnije iste nastavnike u o.š. Milan Radman…
Onda je došla srednja škola, pa korzo… taraba u K. Rojca ulici nam je postala preniska. Moja porodica se u to vrijeme preselila u drugi kraj grada… putevi više nisu vodili u Rosulje koje dugo nisam preboljela…

Ljerku je život odveo u Beograd, Radu u Zvornik, a Nada i ja se poslije studija vraćamo u BL. Dvadesetak godina kasnije selim u “crvene zgrade”, vraćam se u našu Karla Rojca ulicu, samo nekoliko desetaka metara dalje od Ljerkine kuće. Sudbina je odredila lokaciju, bila sam presretna povratkom u Rosulje.

Ovih proljeća, četvrt vijeka poslije, kada su Rosulje mnogo drukčije, volim sjesti u baštu kod Jure (od nekadašnje prodavnice postala je kafana), zauzeti položaj sa pogledom prema Ljerkinoj kući, prema djetinjstvu… piti kafu i lamentirati sa mojom malom klapom.

Prije tri godine dobijem razglednicu iz Beča. Znam da je vihor rata Radu odnio u Beč, Ljerku u Rovinj. Na razglednici osim njih dvije potpisana je i Jasna Rojc (sjećam se da je dolazila svojoj rodbini na kraju ulice, u kuću narodnog heroja Karla Rojca po kojem se zvala naša ulica).

Razglednica mi se baš sviđa. Sklona nalaženju kojekakvih simbola oko sebe, mislim da ova sjetiljka ne svijetli slučajno.

Ljilja M.

MASA: PATAGONIA

Nastavljamo Masino putovanje slikama Patagonije. Bez komentara. Mozda je ljepoti koje nam ove slike donose komentar i suvisan. Priroda na nekim od ovih slika izgleda nestvarno lijepo. Meni jos nestvarnije da je nasa Masa bila tu i sve to snimila. 
Uzivajte!
*******************

GENERAL JOVAN DIVJAK

Hapsenje generala Jovana Divjaka je samo epizoda, ona danasnja,  iz zivota ovog generala i zivota Bosne i Hercegovine nakon rata devedesetih. Diskusije koje se sada vode, odredjene nacionalnom pripadnoscu, cine dubljom i onako duboku nacionalnu podjelu u Bosni. Zivot i sudbina generala nisu tipicni za Bosnu i Hercegovinu. General Divjak je atipican po mnogo cemu, a posebno po tome jer je Bosanac koji nije posao sa svojom nacionalnom maticom, i koji se u oluji rata i nakon njega ponasao drugacije. Ovaj general nasao se medju malobrojnima koji, ne samo sto su osudjivali ili se suprotstavljali politici kao i agresiji vojske svoje nacije, vec je dodatno vodio vojsku koja je ratovala protiv neprijateljske vojske njegove nacije. Svojim opredjeljenjem, Divjak je bio osudjen da bude i heroji i izdajnik u isto vrijeme. Za njega u Bosni, nema, i ne moze biti sredine. A Bosna se od Dejtona na ovamo samo krpi. I dok se jedna zakrpa nekako uz "natcovjecanske napore" zalijepi, dvije druge pocnu pustati vodu. Hapsenje generala Divjaka, osude tog cina, podrska i oslobodjenje uz kauciju, su samo jedna od tih rupa. A zasto je Bosna bas ovakva kakva je ima hiljade razloga.  Nema cak ni dogovora o tome kakav je bio rat u Bosni. Misljenja su dijametralno suprotstavljena. Od toga da je samo agresivni a ne gradjanski, do toga da je samo gradjanski a ne agresivni. Nema sredine. Jer zaboga, svi su se samo branili od onih drugih koji su samo napadali. A taj rat je bio i gradjanski i agresivni u isto vrijeme. ( Ustvari, vise od icega bio je seljacki.) Ko je sve bio agresor u Bosni? To je vec nova tema i razlog za novu rupu. Ono sto je sigurno, taj rat nikada nije zavrsen. Odlukom i pritiscima izvana, neprijateljske vojske su se samo „zaledile“, kao sto se ekran kompjutera zaledi na jednoj slici. Kompjuter, zvani Bosna nikada nije popravljen kako treba. Ona zaledjena slika iz zadnjeg dana rata i dalje lebdi nad Bosnom.
U Bosni nikada nije doslo do iskrenog razgovora izmedju zaracenih nacija, pa stoga ni do medjunacionalnog pomirenja. Nikada nije stvorena potrebna vecina, niti na jednoj strani, koja ce na primjer bez uslovljavanja rascistiti sa zlocincima na svojoj strani. Jer zlocinci su zlocinac, pa ma kome pripadao. Ali strah sta ce se desiti ako mi to i uradimo a oni drugi nam podvale i ne urade ili samo zamaskiraju, je jaci od icega cak i kod onih koji su nekada trezveno razmisljali. Nikada nije ozbiljno radjeno na povratku povjerenja na istinskom priblizavanju. Povjerenje se ne gradi parolama. Ono se zasluzuje djelima. A tih djela nema ili ih je toliko malo da ne mogu pokrenuti kriticnu masu. Pitam se kako to funkcionise na primjer Predsjednistvo Bosne kad u njemu, evo vec petu godinu sjede, rade i „saradjuju“ dvojica oficira dvije neprijateljske vojske, odlikovanih najvisim odlicjima svojih strana. Da li su njih dvojica ikada razgovarali o tome? Da li su se „pomirili“, oprostili i zakopali ratne sjekire? Da jesu, bila bi to divna prica o otvaranju nade za buducnost zajednickog zivota. Mozda ja zivim suvise daleko, pa nisam informisan, ali tu pricu nisam cuo niti citao. Da li cu ikada?

Prica o genaralu Divjaku me potice da razmisljam o tome kako se ovakve price konstruisu i prave i podsticu da bi ubilo i ono malo nade da ti narodi u Bosni mogu zivjeti zajedno.

Izgleda da je malo i premalo onih koji bi pricali divne ljudske price i primjere kakva je ona o Srdjanu Aleksicu iz Trebinja.

Ako vec niste, procitajte neka od misljenja objavljenih povodom hapsenja i oslobodjenja generala Jovana Divjaka objavljenih u
e-Novinama
Nezavisnim Novinama
Dnevnom Avazu

Necu dalje...

ACO RAVLIC: ŠTA ĆE BITI S BACHOM

Prisjećajući se početka zabavnog orkestra zametnutog u tek osnovanom OKUD "Veselin Masleša", gitarist Irfan Nurudinović, ispričao mi je tridesetak godina poslije ovo:

- Okupio nas Nandi (Tomislav Kulier) na probe. Rikta nas. Pored njega tu su još Blaha (Zvonko), Pop (Nedjeljko Popović), Duško Milanović, Landa (Jaroslav), Franjo (Petrušić), Zlatko Daniš, Ratko Čangalović, Karlo (Kemal Ekić), Đovani Kavalin (Giovanni Cavallin) i ja. Kavalin se tek uključuje, a bio je polaznik Muzičke škole u kojoj nisu blagonaklono gledali na njegovo sviranje u zabavnom orkestru. I tako mi sviramo jedne večeri. Bila je zima, proba u punom jeku, rekoh već, Nandi nas rikta. Kad eto ti na vrata profesora Vlade Miloševića, direktora Muzičke škole, iznenada došao da nas čuje. Zapazi među nama profesor Milošević Kavalina pa će ti:

"Ivane, Ivane, šta će s Bachom biti? "

Nije se naljutio, valjda i stoga, jer je bio ugodno iznenađen našim muziciranjem.

Aco Ravlic

IMELA

Otvorim nedavno Cajin Uzbluz i ugledam nasmijeseno lice Imele. Onakav kakvog ga znam. Ako bih sada napisao da je to Ismet Zeljkovic, vjerujem da bi samo rijetki povezali o kome se radi. Jer tom covjeku su i ime i prezime i nadimak bili samo Imela. Sigurno i ubjedljivo, bez premca, najduhovitiji covjek banjaluckog asfalta. Iza ovog njegovog osmijeha ocekujem da kaze nesto da zabavi drustvo svojom vrckavom i uvijek duhovitom dosjetkom. Taj covjek ima salu za svaku zivotnu situaciju, za svakoga.
Sjecam ga se od njegovih djecackih dana, sa coska Strosmajerove i Tesline. Nije zavrsio neke visoke skole; zanat. Zaposlio se i radio u Jelsingradu. Predvece odlazio na korzo, Parkic. Druzio se. Odlazio na utakmice fudbala i rukometa. Medju navijacima bio zvijezda. Taj covjek ima inteligencije za pet akademika i bar tri doktora nauka zajedno. I malo vise...
Pokusavam da se sjetim neumjesne sale, kakve nam se svima desavaju, ali takve Imeline se ne mogu sjetiti.
Za svaku situaciju imao je prigodnu salu, blagu, ili oporu. Pristojnu ili ne bas... Sve zavisi od situacije i okruzenja i sve prilagodjeno... Koliko je njegovih sala prezivjelo Borceve pobjede i poraze. Mozes zaborati s kom je Borac igrao ali Imelinu salu ne mozes.
Na Borcevom fudbalskom je uvijek bio medju Vulturesima, na istoku , tacno u visini centra. Mnogi se sjecaju njegove reakcije kad je centarfor Paso pao kao pokosen i ostao da lezi tako... Ako bih ja to sada ponovio, djelovalo bi degutantgno ali tad i u toj situaciji neprevazidjena sala. Oni koji su bili na toj utakmici sjetice se njegove opore ali nadasve duhovite dosjetke...
Ozenio Imela Radu, kcerku nasih komsija od kojih nas je dijelila ograda na nasim lijepo uredjenim vocnjacima u Slatini. Tu smo se cesto sretali, jer je dolazio i pomagao puncu i punici u uredjivanju njihovog malog raja. Jednom tako, pekli oni u svom vocnjaku jagnje, i usput sredjivali svoj vocnjak. U tim vocnjacima uvijek je bilo vise posla nego vremena.  Odjednom, neko zavika "vatra". I stvarno, podno nasih vocnjaka pojavila se vatra koja je brzo osvajala suvu mahovinu. Mi svi, koliko nas je bilo, stadosmo gasiti tu vatru alatkama koje su nam pri ruci. Tu se ne moze ocekivati da dodju vatrogasci. Gasi sam , kako znas i umijes. Ja, imao u ruci neki asov, i udri po vatri. Svi tako mlate onim sto im je pri ruci. Borba. Svi nesto vicu. Niko ne slusa. No i pored ocigledne panike, mi uspijevamo da kontrolisemo vatru i bar je drzimo na koji metar dalje od nasih vocnjaka. Naravno, tu je Imelina pomoc bila odlucujuca jer onako snazan dohvatio se najvece lopate kojom u jednom zamahu ugasi kvadratni metar vatre. Tu oko nas, u velikoj panici, trceci s jednog kraja na drugi, Imelina punica, teta Mileva, trci i siri paniku... U jednom momenu, nasla se preblizo iza mojih ledja, bas u momentu kad sam snazno zamahnuo. Ja osjetim da ostrica krampa udari u nesto tvrdo. Okrenem se, i vidim teta Milevu kako pada i kako joj krv lipti iz cela. Sad se svi okrenemo spasavanju teta Mileve. Jedino Imela jednako udara po vatri. Na nasu srecu, teta Mileva se brzo oporavila.  Zavrsila je sa poduzom posjekotinom na celu koju smo na brzinu zavili. Taj i nekoliko slijedecih dana, provela je sa smijesnim bijelom  zavojem oko cela. Nekako u isto vrijeme i vatru smo smirili. Ja sam bio iskreno zabrinut, jer znao sam kako je taj udarac asovom bio snazan. Neprestano sam pitao teta Milevu kako se osjeca. U jednom momentu Imela pridje i polutiho, ali da svi cuju, kaze: " Nista ti nisi kriv, jedino si bio malo neprecizan!"
I teta Mileva, njegova punica, i pored bola koji je osjecala nije mogla da se ne nasmije...

SRETAN VAM 8. MART

Svim posjetiteljkama ove nase virtuelne konobe zelim sretan 8. mart.

Htio sam napisati nesto u ime muskog dijela, ali me Natasa preduhitrila svojom lijepom cestitkom. Dodati bilo sta bilo bi suvisno. Jedino sto mi ostaje je iskreno se pridruziti.

************************

Svim posjetiteljicama našeg Parkića čestitam

8. Mart, međunarodni dan žena!

Vjerujem da se u vašim sredinama, bile one stare ili nove, na ovaj dan prisjetite svih    hrabrih žena, koje su vodile i još uvijek vode borbu za ravnopravnost žena u svim sferama društva.

Nadam se da ste ravnopravne i slobodne onoliko koliko želite biti.
Vjerujem da ste ostvarile i većinu svojih osobnih želja.

I ne zaboravljajte - nikad nije kasno ostvariti ih.

Ako želiš biti svoja,

bit ćeš sama.

Ako želiš imati prijatelja,
potrudi se čuti ga.

Ako želiš imati svoju ljubav,
potrudi se
zapažati, osjetiti, razumjeti i opraštati.
Voljeti bez ostatka.

Ako želiš biti voljena,
tvoja ljubav nije dovoljna.

Natasa
***************************
Vjeko uz cestitku poslao Karneval cvijeca i muziku:

Arsen Dedic: Djevojka iz moga kraja

Rade Serbedzija i Miroslav Tadic: Djevojka iz moga kraja

NATASA: Uz 8. Mart

Idemo nas dvije, najbolje prijateljice u dopodnevnu šetnju po prekrasnom sunčanom ali prohladnom danu obradovat svoju dušu. Grad pun ljudi, prepun cvijeća i djece pod maskama. Poklopio se fašnik s Danom žena.
Popile kavu, pa krenule na Gornji grad u hvaljen Muzej prekinutih veza. Izabrale poći Radićevom ulicom i nismo pogriješile, jer na broju 31 – mali kafić – «Miris dunja» s prodavaonicom kave, lokuma svih vrsta, tahan halve, domaće čokolade i još mnogih đakonija iz kućne radinosti. Unutra sve u bosanskom stilu, s mjerom i ukusom. Sve odiše toplinom, skladom boja, a mladi vlasnik, simpatičan Sarajlija.
Prati me Bosna.

A što se tiče Muzeja, vrijedi ga pogledati, ali nije za ovu priliku.
Ako vas ipak zanima, a put nanese u Zagreb – Pogledajte!

http://www.online-zagreb.hr/kultura-vodic/foto-vratio-nam-se-muzej-prekinutih-veza-otvorenje-veceras/

INTERVIEW- ZELIMIR SARIC,novinar

“PRESS”-25.februar 2011.

Andrijana Pisarevic

PROMASIO SAM PROFESIJU !

…“Lijepo je biti novinar u pravim vremenima.Nazalost,ja sam iskusio i ona losa i to me je odvelo na drugu stranu”…

**************

Želimir Šarić,nekadašnji voditelj na Televiziji Sarajevo i Radiju Banjaluka,kaže da mu je bilo dovoljno dvadesetak godina da se zasiti novinarstva i jednom za svagda otrgne i posveti svojoj najvećoj ljubavi – moru,brodovima i jedrima !
Legendarni voditelj nedjeljnog TV Dnevnika JRT (iz sarajevskog studija) kaže da nikada nije bio srećniji kao onda kada je shvatio da su dani nerviranja i stresa iza njega i da može slobodno da se otisne na pučinu i uživa u beskrajnom plavetnilu.
- Nije mi žao sto sam mikrofon i kameru zamijenio jedrima i tako drastično promijenio svoj način života.Bio sam voditelj i novinar u najljepše i u najgore vrijeme.U medjuvremenu je nestala jedina zemlja koju volim i poznajem,a u ovom vremenu poslije,ja ne želim da budem ni na čijoj strani,niti da budem ičiji poslušnik.Smatram da sam tada promašio profesiju.

* Kako se desio taj «promašaj»?

- Nekoliko dana po povratku iz JNA,1967.godine,krenuo sam šetnjom prema gradu,da vidim staru «raju»,kad-ispred zgrade Radio-Banjaluke-stoji DUŠKO OLJAČA.Ne znam ni sam kako,ali očas me je nagovorio da uđem i pojavim se pred Komisijom,jer - tražili su spikera-voditelja.Nisam znao ni da znam da pričam,a kamoli da radim kao spiker i voditelj.Za nekoliko minuta je odlučeno da sutra treba da se pojavim na poslu.I -ostao sam 11 godina...

* Šta Vas je zadržalo toliko?

- Ljubav prema lijepoj riječi i novinarstvu.Taj posao je toliko «opak» da čovjek stvarno mora da ga voli da bi u njemu opstao godinama.Sjećam se kako smo upravo Duško i ja,sedam dana spavali pod šatorom ispred Radija,kada je bio zemljotres,1969.Tada je Radio-Banjaluka bila jedini izvor informacija gradjanima,a mi smo neumorno dežurali dan i noć.Ja sam taj poziv stvarno volio,ali on nije uvijek dobar prema onome ko ga radi.

* Za Televiziju Sarajevo takođe postoji interesantna priča...

- Kad mi je dosadilo prvi put,odem u trgovačke putnike.Jednog dana,1986.godine,prodavao sam za «Domiteks» posteljinu ispred zgrade TV Sarajevo i...pojavljuje se - JASMINKA ŠIPKA.Riječ po riječ,malo šale i - ubrzo sam se našao na televiziji,uz istu tu Jasminku i uz Duška,Zrinku,Radinku,Midhata,Ljiljanu...Sa Televizije Sarajevo su me nacionalisti,kao «nepodobnog», izbacili na ulicu,februara 1992.godine.

Poslije toga sam vodio emisiju «Na braniku Krajine» i kasnije bio moderator nekoliko kurseva za mlade novinare.Onda sam stavio tačku i zauvijek završio sa novinarstvom...

* Da li je moguće biti novinar,a ostati neutralan?

- Jeste,ali zato «platiš glavom»! Da sam ostao na TV Sarajevo,ubio bi me neko! Lijepo je biti novinar u pravim vremenima,ali ja sam-nažalost-iskusio ona loša i to me definitivno odvelo na drugu stranu.Jedrenje me je spasilo...Na brodu sam kao po ravnom...Ljulja mi se tlo kad sam na kopnu !

Prejedrio sam cijeli Mediteran i Atlantik,a nagrada koju sam dobio je neprocjenjiva...Taj mir,kakav pruža otvoreno more,nigdje ne postoji.Ne plašim se da bi moglo da me proguta i ne mislim o tome da je ispod mene četiri kilometra dubine ! Novinarstvo se ne može nositi sa tim !

*******************

Evo nama nase Mase!

Posaljem nedavno Masi email, prenesem interesovanje nekih od vas, a posebno Natase za nju, prenesem pozdrave, podsjetim na godisnjicu Parkica, i kao usput podsjetim da bi bilo dobro da posalje poneku sliku. Ona odmah posalje slike, ali ja danima ne otvorim email na kome komuniciram iskljucivo s njom i njenom mamom. To je i razalog zasto prve slike i Masino javljanje objavljujem tek danas.  Ostale cu postaviti u nekoliko nastavaka narednih nedjelja.
***************************************

Ujko, evo mene! Sta radim? Nista, a ma bas nista, i stalno sam busy. Nista ne stignem! Da ti ne kazem koliki mi je spisak bio, pun svega i svacega dok sam u Kanadi da uradim....Sramota, cak ni tebi nisam slike poslala. I eto pomalo radim, spremam se za Indiu, a izgleda prije toga moram malo do Evrope. To je to!

Ok. Slike stizu. Saljem ti Argentinu, ovo je Perito Moreno Glacier u Patagoniji. Koliko se sjecam ogromno je. Najvise mi se svidjalo kad komad glasera otpadne. Prvo to vidis a onda nakon nekog vremena cujes kad pukne. To je bilo interisantno.
Hvala na pozdravima. Pozdrav svima.
Masa

BRUJA: TORTA

Decembar 1962 godina

Nemojte reci nikad, da materi niste krisom ukrali kolac, onako, jos dok su topli, ili iz spajze, to je fakat, a ako kazete suprotno, taj bi fakat bio ravan onom izrecenom, moja stara nama nikad nije pravila kolace, al, malo je onih koji od kolaca naprave takav dar mar, kakav sam ja znao napraviti i to ne od obicnog kolaca, nego od Novogodisnje torte, a sad slobodno mozemo reci i Bozicne torte, a moglo se i prije tako reci, ali ovi danasnji politikanti sto drukaju u sve drugo, samo ne u istinu, uvjek podizu laznog "Kviska" i govore da onda nije bilo demokratije i da se nije smjelo ici u crkvu. Ma lazu, smjelo se sve, samo, nije se smjelo sovati Tita, pa ako je to mjerilo demokratije, da nekom sujes majku, onda, po njima nije bilo demokratije. Danas najvise suju politicari i nikom nista, skidaju gace jedni drugima, gdje god stignu, a narocito pred Novu godinu i izbore.

Sjedim za stolom, pisem domacu zadacu, a na stolu, nakicena Novogodisnja jelka, tik meni ispred nosa. Starci otisli u grad nesto kupiti, a ja pisem zadacu i gledam u papirnatog, debelog, deda mraza guzonju, sto sjedi u rupi ukrasne kugle sa jelke, uljuljan u saonice i sa vrecom poklona iza sebe, te dva jelena, ko biva irvasa, sto ispred njega trce, a on sav nagorio od vatre, sto je lani napravi moj stari paleci prskalice, one sto bljeste, al vatra, ko vatra, ne pita, uhvati se bljestavog papira, sto je ukrasavao nasu jelku, cineci je bljestavijom nego sto jest i za cas, nasta pozar u nasoj maloj kuhinji, koja nam je sluzila za dorucak, rucak, veceru, docek gostiju, a bila je tu jedna secija, kredenac, sto sa nekoliko stolica i sporet. Gori jelka, sve se bljesti, a bogami bljesti i nasa kuhinja, a stari brze bolje zgrabi jelku za vrh, pa sa njom u hodnik i brze na tarasu. Malo se spalio, al nam je jelka potpuno izgorila.

Nekoliko godina kasnije, opet pisem zadacu, al sad u novom stanu, sto smo ga prosle godine dobili i sve se cini da se od zadace nisam micao, neupuceni bi rekli, primjerno djete, primjeran djak, ma milina, a opet Novogodisnja jelka na istom tom stolu, opet isti taj guzonja, deda mraz, keseri se iz one iste kugle, meni ispred nosa. Gledam ga, a on, ko veteran drugog svjetskog rata, prezivio vatromet, i nista se nije promjenio, ima iste one jelenove, ko biva irvase, isto se keseri kao i prije, ko da je malo munjen, isto sjedi u rupi ukrasne kugle, sav pocrnio po brkovima, bradi, kosi, ma konda se farbao. Gledam ga, a misli mi lutaju svuda unaokolo, ma kakva zadaca. Vrag mi ne da mira, a sjecam se, da je mati meni i bratu vazda govorila:

- Sa nakitom za jelku morate biti pazljivi, jer je osjetljiv, lako lomljiv,- a u meni poriv proradi, hocu da probam. Stisnem rukom kuglu i nista, nista se ne dogadja, a ja opet ponovo stisnem kuglu, bas da vidim, opet nista, ponovo stisnem, al bas, dobro, a kugla puce i odzvoni na pod. Ispade onaj guzonja iz kugle, prevrnuse mu se saonice, paketici se rasuse, a oni jelenovi, nigdje ih nema, uhvatise maglu. Jedva ih nadjoh i brze bolje sve to skupim, pa ponovo stavim u kuglu, dodam ko fol malo snjega, od vate, samo da zamazem oci starcima, al hoces, kuglu nemam za sta vezati, jer ona mala zicica je ispala i moradoh je samo gurnuti, duboko, medj grane, da se ne vidi.

Misli lutaju, pitaj boga kuda, a iz skolskog dvorista osluskujem ciku, galamu, igraju nocnu utakmicu, a ja ne mogu biti s njima. Vrag mi ne da mira, odoh u spajzu, da vidim tortu, sto je stara napravila za Novu godinu, a ona, ucifrana, nadjidjana, prelivena cokoladnim prelivom, a odozgo, orasi i sve neke ljepe sare. Udari me miris torte pomjesan sa rumom pravo u nos i moj instikt za prezivljavanje proradi u trenu, smrknu mi se pred ocima i mislim se, samo malo, ma, samo malo da je copnem, samo malo, da niko ne primjeti. Al, oces vraga. Zagrizem odozgo, po rubu, bas onako, dobrano. Torta se topi u mojim ustima, a ja potpuno odljepio. Gledam, vidi se dobro da je neko zagrizao, a mislim se. Jeo, ne jeo, ja sam ga sad najebo, pa bar kad najebavam, onda bar da najebem kako spada i ako gines, onda gini potpuno fer i onda, gini do kraja, isto ti se fata. Znam, stara ce vikati na mene i za taj jedan mali obican zagriz, isto kao i za dva i onda zagrizem jos jednom. Opet uzivam i opet razmisljam, stara ce na mene vikati, za tri zagriza, kao i za dva, pa nanovo opet zagrizem i stalno mi prisutna ta misao, stara ce vikati za deset zagriza, isto kao i za devet, za devenaest kao i za dvadeset i tako, zaokruzim tortu, sa gornje strane i zakljucim.
- Sada lici na nesto, - jest izgrizena, al, je izgrizena bar simetricno i lici na krunu.
Naravno da je nepotrebno objasnjavati reakciju moje matere, kad je izasla iz spajze, a jadnica, izgledala je jako tuzno, kao da je slag trefio, sve seluda, po kuhunji, a ja mislim , boze moj, da se nije spalila na peglu i nikako da uhvati pravac.
Sabra se ona, gleda me pravo u oci i ne pita. Ma sta ima pitati, kad je sve jasno, a ja kolutam ocima po plafonu i sve gledam dezene i cvjetice, po lusterima, ko da nikad lustera vidio nisam.

I danas kad se sjetim tog trenutka i pogleda moje majke, bude mi zao.
Dugi niz godina, mati je i dalje pravila meni i bratu i nasim gostima najljepse torte i nikad se nije naljutila na mene, a u sali je znala reci:

- Sta djete zna, sta je torta, zao mu torte, al je svejedno ocapa.

bruja

UZ PRVI RODJENDAN PARKICA

Ideja i motiv zbog kojih sam cetvrti trecega, tacno prije godinu dana, otvorio ovu virtuelnu konobu, a koji stoje u zaglavlju, i dalje vaze. To su postulati koji se ne  mijenjaju. 

Znao sam i prije pocetka da je pokretanje i odrzavanje bloga velika obaveza, ali nisam bio svjestan koliko velika.

Znao sam isto tako, da je ovakvo druzenje i povezivanje ljudi zadovoljstvo, ali nisam bio svjestan koliko veliko zadovoljstvo.

Mislim da smo veliku vecinu onoga sto i kako je planirano ostvarili. Naravno, bilo je i lutanja, povremenih odstupanja, malih nesporazuma, mozda i razocarenja... Ali bilo je daleko vise velikih i prijatnih iznenadjenja; ukljucenja i javljanja ljudi sa kojima sam (smo) pogubili veze. 

Parkic je za mene iskustvo iz koga ucim, i o sebi, i o vama, i o javnim medijima ... Ucim. I to me raduje.
"Cogito, ergo sum" -  Mislim, dakle jesam (postojim) - Rene Dekart

Posjeta i javljanje konobi poceli su ocekivano stidljivo. Vecina je u pocetku osluskivala i pratila da vidi u kom pravcu ce Parkic ploviti. Ono sto ohrabruje je da se broj citaca svakodnevno povecavao, kao i broj onih koji po prvi put citaju Parkic. Ti brojevi se i dalje svakodnevno povecavaju, ali to i nije najvaznije. Prijatno iznenadjenje je navracanje i javljanje mladih u Parkic.

Broj aktivnih ucesnika se isto tako povecava. Polagano, ali ipak se povecava. Mada bi mi bilo lakse da je broj aktivnih saradnika veci, poznavajuci nas mentalitet da radije citamo nego se latimo tastature, ja ne mogu a da ne budem zadovoljan.
Da li nekoga isticati i rizikovati da nekoga drugog nepravedno zaboravim?
Ipak, da.
Uz izvinjenje onima koje cu mozda ovog puta neopravdano izostaviti, ne mogu a da se, nakon ovih prvih godinu dana, posebno ne zahvalim 

Natasi,

Mariu,

Boci,



Vjeki,



Bruji,

Ljilji M.

 Ne mogu a da ne pomenem Masu, koja je slikama sa svog putovanja ucinila da Parkic dobije jos jednu, neplaniranu, lijepu dimenziju.

Nastojati da svaki dan izidje prilog, pa makar i kopiran sa neke stranicie ili novina, je ogromna obaveza; veca nego sto sam to ocekivao. Pisati pa jos i redovno, ovakvom amateru kakav sam, sigurno nije lako. Pocinjem da se pribojavam da se ponavljam, ( neki ce reci , i vrijeme je!), da su teme o kojima pisem vec objavljene i u nekom obliku vec sazvakane. Pribojavam se gresaka koje mi se svakodnevno desavaju, svoje povrsnosti, koje ranije nisam ni bio svjestan...
Bojim se da cu ovako intenzivnim svakodnevnim radom i pisanjem iscrpiti snagu i zasititi svoju znatizelju. A nije mi bio, niti mi je sada, cilj da „plesemo jedno ljeto“. Parkic sam planirao za duzi period. Sve dok dobacujemo...

I nemojte se razocarati ako ubuduce kada otvorite Parkic, ne nadjete novu temu.  Budite uporni i kliknite i slijedeci dan. Pa ako i tada nista novo ne nadjete, procitajte nesto iz arhive. I vjerujte da ce jedan od slijedecih dana donijeti nesto sto ce privuci vasu paznju.
Nije u pitanju umor. Jenostavno, "budimo realni oko..."

Vama koji ste ovu godinu ulazili u Parkic, vama koji ste tek nedavno usli, vama koji ste tu redovno, vama koji ste tu povremeno, vama koji se javljate, vama koji se ne javljate, svima vama cestitam godisnjicu naseg druzenja i zelim jos mnoge.
Danas je pice za sviju vas na moj racun.
Za mezu se obratite Natasi i Mladenu.

U zdravlje!