Sunday, October 07, 2012

Banjaluka jesen 2012: Larina pitanja



Lara (4.5 godine): Bako, zasto ti i deda ne zivite zajedno?
Baka: Zato sto deda zivi u Americi a ja u Banjaluci.
Lara: Ali zasto ne zivite zajedno ili u Banjaluci ili Americi?
Baka Seka: Zato duso  sto smo rastavljeni.
Lara: A, ha!? A kako to?
Unuk Luka ( 6 godina): Laro, oni vise nisu ozenjeni.
Lara: A, ha!? A zasto se ne ozenite ponovo?
Luka: Laro, ne postavljaj glupa pitanja. Ti to ne znas.
Kad se jednom rastave, ljudi se ne mogu ponovo ozeniti.
Lara: To nije tacno. To ti ne znas. Ljudi se mogu ozeniti stotinu puta, ako se ponovo zaljube.
Jel' tako, bako?

Saturday, October 06, 2012

"Lijepa si ko´ Bosna"

Dvije zgrade u centru  Budimpešte bile su prekrivene ogromnim platnima na kojima je ispisano ljubavno pismo.
Autor teksta djevojku Giku moli za oprost te priznaje da je učinio ogromnu grešku

U RANIM popodnevnim satima, prije dva dana je u samom centru Budimpešte osvanuo vrlo neobičan prizor. Naime, dvije zgrade bile su prekrivene ogromnim platnima na kojima je ispisano ljubavno pismo. Autor pisma djevojku Giku moli za oprost te priznaje da je učinio ogromnu grešku, a ukoliko mu oprosti, on obećava da će joj kupiti kuću u Gorkiju i pokazati joj Bosnu.
Iako su građani isprva pomislili kako se radi o nekoj vrsti gerila-marketinga, ispostavilo se da iza ove akcije ipak stoji jedan Poljak slomljena srca. Jan Przasnek inače je profesionalni alpinist, a za ovu je "akciju oprosta" morao tražiti službeno odobrenje od gradskih vlasti, iako ona vrijedi samo 24 sata, prenosi srbija.blog.hu. Pretpostavlja se da je cijena ovog suludog pothvata bila oko 20 tisuća eura, a mađarski mediji pišu kako se ovdje ipak ne radi o bogatašu, već samo ludo zaljubljenom mladiću.

A u njegovom "ljubavnom pismu" na prvom panou piše sljedeće:
"Gika, učinio sam najveću grešku u životu, ali zahvaljujući tome shvatio sam koliko mi značiš. Shvatio sam da ću moći voljeti samo tebe. Ako mi oprostiš, svaku minutu tvoje patnje pretvorit ću u sretne sate, svaku tvoju suzu u more radosti. Možeš li mi oprostiti, Gika?"
Na drugom je pak panou Jan napisao ovo:
"Ukoliko mi oprostiš, želim da znaš da ću te oženiti i da ćeš biti majka moje djece. Želim ti izgraditi jednu malu kuću u Gorkiju ili gdje god ti želiš. Još uvijek ti želim pokazati Bosnu koja je predivna poput tebe. Znam da je ova ideja suluda, ali vjerujem da je ovo najmudrija odluka u mom životu. Znam da još nije kasno. Vjerujem u istinsku ljubav i u čuda. Želiš li i ti vjerovati, Gika?"

(www.index.hr)

Thursday, October 04, 2012

Banjaluka, jesen 2012: Banjalucki Univerzitet


Banjalucki Univerzitet ima danas 17 fakulteta, Studentski centar, Studenatske domove, hiljade profesora, asistenata, studenata...
Podaci koji bi trebali pobudjivati respekt, koji bi trebali biti potvrda da se Banjaluka, nakon uzasnog rata, razvija u univerzitetski centar. Sada, kada definitivno vise nema ni Cajaveca, ni Incela, ni Jelsingrada, kada je industrija svedena na zanatstvo i uslugu, bar taj podatak da se Univerzitet razvija, trebao bi da ohrabruje.

Da li je bas tako? Vec godinama pokusavam doci do odgovora na jednostavno pitanje: Gdje ce raditi ta armija skolovanih mladih ljudi kada zavrsi svoje fakultete? Postoji li kratkorocna i dugorocna analiza i plan potreba za odredjenim profilima skolovanih kadrova na nivou drzave BiH, na nivou entiteta RS? Odgovore na ova pitanja ne uspjevam dobiti.  Hiljade brucosa svake godine upisuju razlicite fakultete. Hiljade diplomiranih inzinjera, doktora, farmaceuta, ekonomista, pravnika.... bezuspjesno traze posao. Broj skolovanih nezaposlenih mladih ljudi se godinama umnozava.
Njihovo nezadovoljstvo koje sa godinama raste kao da nikoga ne brine. Nikoga, osim njihovih roditelja cija jedina briga je kako pronaci vezu i zaposliti svoje dijete i izbaviti ga iz melanholije, loseg drustva, depresije...
Vjerujem da problem nije u Univerzitetu i skolovanju mladih akademskih gradjana. vec u tome sto ne postoji industrija koja ce zaposliti skolovane kadrove. Kao da niko ne brine o otvaranju novih radnih mjesta gdje ce se ta armija mladih i skolovanih jednog dana zaposliti. 

Vjerovatno bi mnogi nasli stotine argumentata da opovrgnu ove moje teze koje bez posebnog reda nabacujem ali ja do sada nisam cuo protiv-argumente i ostaje utisak da je Univerzitet, manje - vise, svrha samom sebi!
Iskreno se nadam da je moj utisak ipak pogresan.
Nadam se da ce mi neko dati argumente da se sve to ipak radi po nekom planu, da ce se svi ti mladi u dogledno vrijeme zaposliti, privredjivati i doprinositi razvoju svoje sredine.

No, nije to jedini razlog koji me potakao da razmisljam i pisem o banjaluckom Univerzitetu.

Kao i svugdje u svijetu, Univerzitet je perjanica (cuj izraza!? perjanica, od perja?) drustva,  krema, najbolje sto drustvo moze ponuditi. Najbolji kadrovi postaju profesori da bi skolovali buducnost tog istog drustva.
Da li je ovaj nas u Banjaluci takav? Da li su bas najbolji banjalucki kadrovi zaposleni na Univerzitetu? Da li su  stucnost, moral i etika kriteriji po kojima su birani profesori na ovom nasem Univerzitetu? ( Nemojte sada odmah postavljati pitanje - " a kako je negdje drugo?")

Odustajem jer imam premalo informacija  da bih pravio ovakvu analizu. Ali mogu bar na osnovu informacija iz stampe, TV, sa interneta, nekih razgovora sa poznatim mi banjalucanima, cija djeca studiraju ili su studirala graditi neki svoj utisak. Dakle ne poznavanje, vec samo utisak koji  bih htio podijeliti s vama. A ako neko od vas ima  drugacija znanja, saznanja i informacije, volio bih ih cuti , pa ako treba i mijenjati svoj utisak.   A utisak je slijedeci:  na banjaluckom Univerzitetu vlada korupcija,  nepotizam, politikanstvo, veze, razna podmetanja, nametanja, karijerizam, zataskavanje problema... sve ono protiv cega bi ta institucija trebala da se bori svim sredstvima. I vrlo malo nauke i struke.



Prije nekoliko mjeseci student medicine po prezimenu Dronjak, predsjednik neke od studentskih organizacija, kome ucenje i polaganje ispita nisu bas najjaca strana, otpoce svoju borbu protiv iste te korupcije i svega ostalog gore pobrojanog.
Ispravno, pozitivno, rekli bi oni koji ne kopaju dublje. Svoju akciju, ne slucajno, tempirao je pred reizbor rektora. Cilj akcije je bio da se zbog svega pobrojanog, i nedovoljnog zalaganja da se sve to sprijeci i lijeci, rektor Stanic ne izabere ponovo. Upregnute novine, TV, sva sila medija. Prijetnja: ukoliko se problemi ne pocnu rjesavati - studenti izlaze na ulicu. Pominju se slucajevi kupovine prolaza na ispitima, konkretni profesori, imena, dogadjaji, studenti-svjedoci...
Panika na Univerzitetu, panika medju politicarima jer i izbori su blizu. U panici, niko ni ne pita koji su pravi motivi ovog studenstkog tribuna. Niko se ne pita koliko studenata ( onih vrijednih koji redovno polazu svoje ispite) podrzava ovom tribuna- ponavljaca, stoji li neko jos osim njega i nekolicine drugih  grlatih iza te akcije. Niko kao da ni ne vidi da je njemu cilj da upise sestu godinu Medicinskog fakulteta sa nekim nepolozenim ispitima iz druge godine (ili trece, nije ni vazno)! Niko kao da ni ne vidi da je upravo taj momak karijerista, da ima svoje licne ambicije, da mu je cilj prepadne profesore i olaksa si polaganje ispita. Niko ne vidi ili nece da vidi da je iza kulisa potpomognut onima koji prizeljkuju preraspodjelu kolaca na Univerzitetu. Niko kao da nema ni znanja ni mozga da ocijeni o kakvoj licnosti, o kakvoj grupaciji i akciji se tu radi.
Studentski lider Dronjak organizuje veoma posjecene konferencije za stampu, osvaja medije. Ocekuje se pad rektora, i odmah nakon toga sjeca knezova.
Na prijetnje izlaska studenata na ulice pada i predsjednik RS. Prima u svoje odaje mladjanog studenta Dronjka, razgovara s njim dva sata kako i prilici kada se  radi o uglednoj licnositi iz svijeta politike, privrede  ili estrade i  kako on to uvijek uspijeva, rjesava situaciju u kratkom roku.
Rektor Stanic, poslusni i svim mastima ( pa i vazelinom) premazani kadar jos iz komunistickog doba, kome se fotelja dobrano uzdrmala, spasava glavu i biva ponovo izabran za rektora.
Studenti ne izlaze na ulice a za uzvrat ce dobiti da glodju nekoliko profesora, nekoliko od onih na koje je vodja Dronjak uperio svoj prst a rektor ovjerio njihovo zrtvovanje. Da li su bas ti profesori nosioci korupcije i svega negativnog na Univerzitetu, da li su bas oni ti koje treba kazniti nije nikome, a najmanje rektoru vise ni vazno.
Dokazi,  mogucnost optuzenih da se brane - isto tako vise nisu vazni.
Oni su zrtvena jagnjad koja treba da smire studente pred nastupajuce izbore.
Mladjani studentski vodja - zadovoljen.
Rektor - zadovoljen.
Predsjednik - zadovoljen.
Studenti - niko se ni ne pita da li je vecina studenata zadovoljena jer bitno je sta misle i govore galamdzije i ponavljaci. 
Pravi nosioci kriminala, korupcije i neznanja na ovom Univerzitetu - prezadovljni. Upozoreni, primirice se za isvjesno vrijeme ili smisiti neke druge nacine svoga kriminalnog rada.

Kaznjeni profesori - ko jos o njima da brine brigu?!
Vazno je  da se pred izbore pokaze da je vlast odlucna u namjeri da se obracuna sa kriminalom i korupcijom, da pobijedi na izborima a poslije izbora cemo po starom!

Jedine zrtve su neki profesori, nije ni vazno koji, nije ni vazno da li su krivi ili ne, da li su dobri ili losi, najbolji ili najgori ... Oni su  na osnovu anonimnih prijava, bez dokaza , bez mogucnosti da se brane kaznjeni.
Kraj price! Divna lekcija mladima iz demokratije, prava, pravde, morala i etike!
Divan primjer kako treba da se ponasaju u buducnosti.
Jedna od karakteristika ovog Univerziteta je veliki broj anonimnih prijava. Nema ko nije prijavljivan, naravno anonimno, od cistacice do rektora! Rektor pravi selekciju koje od anonimnih prijava ce uvaziti i istraziti, koje od njih odloziti za kasnije, a koje skloniti da se nikada ne vide...
Ljepota! Prava akademska sredina!
I tako ce ostati sve do novog izbora rektora  na Univerzitetu a mozda i dalje.
Do tada, mladjani studenstki tribun Dronjak, s lakocom i bez posebnog naprezanja i ucenja ce kod uplasenih profesora Medicinskog fakulteta ispolagati preostale ispite i postati ljekar.
Naravno, jednog dana, kod njega se nece lijeciti danasnji rektor. On ce znati da  izabere najbolje ljekare danasnje odlicne  studente; cije misljenje i glas se danas nigdje ne cuje.
Studentski tribun, galamdzija i ponavljac Dronjak lijecice one jadne bolesnike koji nece znati koji ljekar ih zapade.
Da li cemo i kada docekati istinske promjene na banjaluckom Univerzitetu?
Da li cemo ikada?

Wednesday, October 03, 2012

Vitamin P


Često mi se desi


...da razmišljam o svojim prijateljima.

Imam ih dosta, različitih smo karaktera, a ipak se međusobno uspijemo složiti i što je najvažnije dogovoriti oko različitih stvari...

Zaključujem da je tajna u tome što svaki od njih "izvuče" za sebe odgovarajući dio.

S nekima sam uljudna. S nekima se šalim. S drugima pričam o ozbiljnim stvarima.

S nekim drugima se puno smijem. S nekima popijem piće i slušam o problemima.

Neki mi prenose svoja iskustva i savjetuju me.

Moji prijatelji su djelići velikog mozaika koji ću kad ga završim nazvati "Blago prijateljstva". Oni su ti koji me u nekim momentima poznaju bolje čak i od mene same; koji su uz mene i u dobrim i u lošim danima.

Liječnici kažu da su prijatelji važni za zdravlje. Dr OZ ih zove Vitamin prijateljstva – P i smatra da je korist od prijatelja bitna za zdravlje, a statistički je utvrđeno da ljudi koji imaju čvrste društvene veze imaju manji rizik od depresije i moždanog udara.

Ako stalno uživate u vitaminu P, možete djelovati i do 30 g. mlađe od svojih vršnjaka.

Dokazano je da toplina prijateljstva smanjuje stres i mogućnost infarkta čak do 50%.

Tako mi je drago da imam zalihu vitamina P.

Pazimo i brinimo o prijateljima i pokušavajmo što češće sagledati sve

što se događa oko nas s komične strane. Smijmo se i u teškim trenucima,

mislimo jedni na druge.

Hvala vam što ste moji Vitamini!

************
Emira poslala kao forward, na email, uz komentar:
Ovo nisam ja napisala ali se u potpunosti slazem sa svim sto je napisano i zato vam svima saljem ovo divno pisamce i ako je mozda neko od vas vec primio istu poruku od nekog drugog. Divno je procitati ponovo i znati da je neko mislio/la na tebe kad ti je poslao/la.
Nadam se da se Emira nece naljutiti sto otkrivam ko mi je poslao ovaj lijepi tekst o prijateljstvu.




Sunday, September 30, 2012

Pavle Teofilović: Slučaj Vedrane Rudan

Sa simpatijama citam i objavljujem tekstove Vedrane Rudan. Naravno da se ne slazem sa svim njenim stavovima i misljenjima, posebno onim u kojima sok i efekat prevladaju cinjenicu ali u svakom slucaju mislim da je dobro imati i pisce i ljude koji slobodno i duhovito izrazavaju svoje misljenje i cesto svoje kritike.
Ovog puta vam predlazem da procitate jedno drugacije misljenje. Ono koje se u vecini ne slaze sa Vedraninim.
Na vama je da odredite svoje....

*************************

O njenim knjigama mišljenja su različita. Nekome smeta literatura sa psovkama i šokovima u toj meri. Drugima se dopada. Na ovim prostorima većina ne čita, ali zna za Vedranu Rudan zahvaljujući brojnim pojavljivanjima u medijima. Nekada to behu emisije iz kulture. Danas, uglavnom političke. Stoga se bavimo razmatranjem tog dela njenog uticaja u društvu.



Iz ugla gledanja tipičnog sekulariste i promotera ženskih prava, može se probrati dosta Vedraninih izjava za hvalu. To bi svakako bila direktna kritika verskih poglavara. Rudan vešto primećuje zataškavanje pedofilije u redovima crkava koje, s druge strane licemerno osuđuju neke vrste slobodnih ljubavi punoletnih. Simpatična je i Vedranina osuda muške dominacije kao i njena poruka ženama da vrate istom merom i zamene svoje istrošene muževe što mlađim.
Posebno je hrabro Vedranino javno priznanje da njen otac jeste bio jedan od mučitelja u logoru Jasenovac i njen stav da ona ne treba da snosi posledice za nešto što lično nije uradila.
Gospođa Rudan zaista nije nasela na sveopštu reanimaciju nacionalizma i klerikalizma koje je zarazilo većinu građana zapadnog Balkana krajem. Na tome joj svaka čast.
Međutim, postoje i neke druge ideologije karakteristične za Balkan 90-tih na koje Vedrana naseda celim bićem. Reč je o ideologiji antizapadnjaštva koja u njenom slučaju poprima ekstremne razmere.
BAUK: Među glavnim protagonistima reklame ,,Ne u EU’’ koja se na HRT-u vrtela pred referendum o pristupanju, bila je naravno Vedrana Rudan. Istakla je da često ide u Austriju i Evropu i da tamo ne cvetaju ruže. Prezir prema Evropskoj Uniji, Americi i naročito Izraelu kod spisateljice provejava u meri na kojoj bi joj pozavideli Vojislav Šešelj, Mila Alečković i Smilja Avramov. Kusturica i Mirjana Bobić su mala deca. Čini se da nema antizapadnjačke teorije zavere koju gđa Rudan nije primila zdravo za gotovo i dobro je unapredila.
Čitajući njene tekstove stiče se utisak da za balkanske ratove 90-tih i raspad Jugoslavije nije kriv nijedan jugoslovenski narod niti ijedno rukovodstvo, već neko sa strane. Da ne znamo šta se zaista desilo, zaključili bismo da je u SFRJ upala strana vojska i na silu razdvajala nevine i jugoslovenske narode koji su se plačući držali zajedničkih zagrljaja.
U Vedraninim tekstovima nema otpora ruskom, arapskom ili kapitalizmu meksičkih tajkuna. Nema otpora ni ruskim ili kineskim vojnim bazama koje neretko niču po svetu. Interesantni su Balkanci koji se raduju kupovini privrednih giganata od strane Rusa, a pritom sebe i dalje doživljavaju kao antikapitaliste.
Ne znamo postoji li iko sa malo pameti ko bi dopustio da ga neko sa strane razvede i posvađa, a kamoli nagovori na ubistvo bližnjeg. Ako postoji onda je veća patologija u njemu, nego u onom ko ga nagovara.

Primetna stvar kod mnogih ekstremnih levičara je da se zalažu protiv nacionalne netrpeljivosti i mržnje, ali samo ako nije reč o Amerikancima, Izraelcima i još tri, četiri moćne zapadne nacije. Ukoliko se radi o njima, svaka mržnja i podmetačina je ne samo oprostiva već i poželjna.
Antiamerikanizam Vedrane Rudan ide dotle da termin Amerikanac poistovećuje sa pojmom nečovek. Tako u jednom intervjuu kaže: Milošević nije Srbin. Tuđman nije Hrvat. Ja na sve njih gledam kao na Amerikance (?!).
Teorije da je Milošević američki čovek možda su i mogle da piju vodu kod najneobrazovanijeg sloja naroda, ali i to samo do momenta kad jedna druga moćna država nije pružila utočište Miloševićevoj supruzi i sinu. Od časa kad je Rusija, u kojoj je inače brat S. Miloševića visoko ugledna ličnost, zaštitila Miru, Marka i još neke značajne ljude tog režima (B.Karić) i to tako što je ignorisala poternice republike Srbije, vrapcima na grani postalo je jasno pod čijim je uticajem zapravo bio taj režim.
Vedrana Rudan i njoj slični očigledno ne idu za faktima. Njima se, iz nekog razloga dopada da je Milošević Amer, pa da im ne rušimo Sneška.
Teško je nabrojati podmetačine koje pomenuta spisateljica prišiva zapadu. U jednom intervjuu tvrdi da je Osama Bin Laden izmišljen lik. Osoba koja nikad nije postojala i koja je izmišljena (verovatno u fotošopu) za nečije potrebe. Odakle toliko snimaka, fotografija, papira o studiranju, intervjua sa njegovim profesorima? Odakle Al Kaida?
Poenta teorije je da je Amerika sama sebi porušila infrastrukturu 2001. Svi bismo voleli da znamo koja je logika države da sama sebi poruši ukupno 230 spratova sa deset hiljada najuspešnijih firmi. Koji je interes bilo koje zemlje da na taj način toliko unazadi svoju ekonomiju?
Za jedan medij Vedrana je dala izjavu da se divi svim narodima, koji su pružali otpor zapadu: Iračanima, Avganistancima, Libijcima i nekim Srbima.
Šteta što je propustila priliku da imenuje kojim. Kome u Avganistanu? Talibanima? Da li se to deklarativna levičarka divi islamistima koji zabranjuju ženama školovanje, slobodan izbor partnera, odlazak kod lekara jer i to podrazumeva skidanje pred drugim muškarcem, slobodno odevanje i slično? Kome se divila u Iraku? Sadamu Huseinu koji je likvidirao na hiljade protivnika svog režima među kojima i sopstvene zetove? Kome se divila u Srbiji? Miloševiću i Šešelju koji su podupirali agresiju na njenu zemlju? Oni su bili najveća perjanica antizapadnjaštva.
KRITIKA BEZ ALTERNATIVE: Razlika između hejterske i ozbiljne kritike je u tome što se ozbiljna poziva na fakte i neretko nudi alternativno, a funkcionalno rešenje. Kod Vedrane toga nema. Ona kao mantru ponavlja frazu o zloj Americi koja će pokupovati sve što postoji na celom svetu. Neretko je naglašena i zloba Jevreja koji ne daju Arapima da dišu.
Podaci kažu da Arapi imaju 22 države. Neke od njih vrlo velike. S druge strane, Izrael sa preko šest miliona Jevreja prostire se na teritoriji velikoj svega kao Makedonija ili Slovenija.
Što se bogatih kapitalista tiče, fakti govore da ih je procentualno sve manje u SAD, a sve više u drugim delovima sveta. Tako su u Srbiji najveće gigante kupili Rusi, Austrijanci i Italijani (železara, telefonija, naftna i auto industrija). Na crnogorskom primorju najviše kupuju i ulažu Rusi i Arapi, a slično je i sa najvećim evropskim fudbalskim klubovima. Kad je reč o robi široke potrošnje odavno dominiraju Kinezi. Broj milionera nigde ne raste u toj meri kao u Aziji. Trenutno ih je tri miliona.
U Vedraninim tekstovima nema otpora ruskom, arapskom ili kapitalizmu meksičkih tajkuna. Nema otpora ni ruskim ili kineskim vojnim bazama koje neretko niču po svetu. Interesantni su Balkanci koji se raduju kupovini privrednih giganata od strane Rusa, a pritom sebe i dalje doživljavaju kao antikapitaliste.
Vedrani i njoj sličnima očigledno se dopada paradigma iz prošlog veka. Ona u kojoj su samo Amerika i Zapadna Evropa uspešne kapitalističke sile, pa stoga kritičari kapitalizma samo njima treba da upućuju prezir.
Primetna su česta naglašavanja da će ulaskom u NATO balkanski vojnici ginuti ne bi li očuvali mir u dalekom Avganistanu. Činjenice kažu da u Avganistanu uopšte nije NATO, već pojedinačne zemlje koje su želele da se uključe u mirovnu misiju. Tamo nema pripadnika polovine članica NATO-a, ali zato ima Australije koja nije u alijansi. Previđa se fakt da je upravo na zapadu vojska neobavezna za razliku od vodećih antiglobalističkih država. Za razliku od višegodišnje obavezne vojske u Severnoj Koreji, Kini ili jednogodišnje vrlo represivne vojne obuke u Rusiji, u najvećem broju zapadnih država pušku nosi samo onaj ko je želi i to tako što će za svoje vojnikovanje primiti platu. Neće, dakle, nijedan Hrvat ili Srbin biti nasilno mobilisan i odveden u Avganistan. Otići će oni koji su vojnikovanje odabrali kao poziv.
SEKULARIZAM U PRAKSI: Uočljiva je kontradiktornost antizapanjaka koji sebe doživljavaju kao sekulariste. Bilo bi interesantno čuti gde i u kojoj meri se religije kritikuju toliko javno van zapada i nekih zapadnjačkih bivših kolonija.
Sme li islam da se kritikuje u nekoj arapskoj zemlji ili Iranu i u kojoj meri? Kako stoji stanje u Rusiji znamo po presudi pankerkama koje su snimale spot u crkvi.
Sekularna država nije izborena u Bengaziju, Delhiju ni Sibiru već tokom francuske revolucije. I Prvi maj (izboreno osmočasovno radno vreme) i Osmi mart (ženska prava) izvojevani su na teritoriji SAD. ,,Prvi maj’’ u Čikagu. ,,Osmi mart’’ u Njujorku.
Upravo je zapad majka levice. Ne one ekstremne koja je zabranjivala privatnu svojinu, ali svakako one umerene (socijaldemokratija). Levice koja ne zabranjuje delanje privatnog sektora i ne prelazi u totalitarizam, a pak omogućava socijalnu pravdu (Skandinavija, Francuska, Kanada), sekularnost, ljudska i manjinska prava.
Francuska, teritorijalno najveća u EU, do danas je ostala najsekularnije društvo sveta. Bez veronauke u državnim školama i verskih simbola na javnim mestima. Baš zahvaljujući približavanju EU, balkanske države usvajaju zakone koji omogućavaju istinsku sekularizaciju i ograničavanje monopola najdominantnije religije.

Možda Vedrana i njoj slični misle da bi se balkanski narodi, onakvi kakvi su danas, sami setili da usvoje zakone o pravima seksualnih manjina i alternativnih verskih zajednica. Praksa pokazuje da su do takvih zakona balkanske države dolazile na jedvite jade i to samo zato da bi im EU, kao nagradu za ljudska prava, omogućila putovanje bez viza.
Šteta što Vedrana, koja dosta dobro kritikuje uticaj religija i kršenje ljudskih prava, to nije naglasila u kampanji protiv EU.
Osvrnemo li se na njen blog o Brejviku pročitaćemo da je Vedrana likovala što ubica nije islamski terorista već plavooki Evropljanin. Čudno je njeno izbegavanje da primeti da je upravo Brejvik takođe u ideologiji antiglobalizma. U svoj zločinački pohod Brejvik je krenuo s namerom da zaustavi globalističke procese u kojima vidi najveće zlo.
I Brejvik je javno hvalio Srbe devedesetih i još neke narode koji uspešno odolevaju da se uklope u novi svetski poredak.
Zaključak teksta nikako ne treba da bude stvaranje nekog prezira prema spisateljici. Naprotiv. Vedranin nesvakidašnji lik i delo nose crte originalnosti i neki kvalitet nesumljivo postoji. Pre manje od decenije Vedrana Rudan se u Beogradu pojavila u alternativnom CZKD-u. Zavoleli su je ljubitelji alternativne beogradske kulturne scene. Danas Vedranu obožavaju široke balkanske narodne mase. Tako su, i na pijaci beogradske periferije, dve bake vodile sledeći dijalog.
- Jesi l’ čula šta je Vedrana rekla protiv Anđeline Džoli? Da je jedan običan američki vibrator na Balkanu! – započinje prodavačica na pijaci.
- Jesam! Vala joj je skresala. Pametna je Vedrana. Ne naseda na bošnjačku propagandu o genocidu! Čula sam da je počela da izdaje čisto ljubavne romane. Neće više mnogo da filozofira. Moraću da počnem da je čitam – zadovoljno se nasmešila baka što kupuje kajmak.
Od antizapadnjaštva neko kupi kajmak i te kako.
(e-Novine)



Saturday, September 29, 2012

Dario Džamonja: OVISNIK

POHVALA NOSTALGIJI


U svom tekstu pod gornjim naslovom profesor Miodrag Živanović je napisao:
’’... Možda uputiti jednu sasvim običnu pohvalu nostalgiji. Te dvije stare riječi, dakle, Nostos i Algos, kazuju nam, ponajprije, da se radi o za­vičaju, o čežnji, o povratku, o bolu zbog nemo­gućnosti povratka u zavičaj. Cijeli svijet bi nam trebao izgledati kao zavičaj ili, novalisovski rečeno da naš život bude ništa drugo do pokušaj da svuda prebivamo kao kod kuće.
Kući se, naravno, nikada ne stiže (Hesse), ali nije na odmet stalno i iznova pokušavati. Vratiti se u zavičaj ili još bolje, izgraditi ga - kako misle Marx i Bloch - eto mogućnosti za bitan život. Ili, obratno: za život biti.

Naravno, eto i patetike. I ako je to tako, onda je ovdje doista na djelu jedno osobeno lukavs­tvo života. To lukavstvo želi sačuvati, prije sve­ga, autentičnost nostalgije, pa i svega onoga što nostalgija, pretpostavljam, podvodi pod sebe. Mislim, dakle, na već pominjano, na intu­iciju, viziju, strasti, snove, igru, na neprebol... Mogli bi to biti elementi nostalgije ili ono što sačinjava i proizvodi upravo nostalgični odnos čovjeka i svijeta. I da dodam nešto sasvim di­rektno: mogli bi to biti i elementi jedne, ako ne nove, a ono bar drugačije hermeneutike od one koju nazivamo filozofskom.

Kada iznesemo pretpostavku, onda bismo je, naravno, trebali i dokazivati. To je nešto uo­bičajeno i čak pripada jednom nepisanom bon-tonu onih koji pretenduju na pisanje filozofskih tekstova. ...''

Filozofija je zapravo nostalgija, nagon da se svuda prebiva kao kod kuće (Novalis), a o nostalgiji trebaju govoriti samo nostalgičari kakav je nesporno bio i Dario Džamonja. Potvrđuje to njegova priča ‘Ovisnik’.    

*****************    

 
 
OVISNIK

Prošlog petka odem u samoposlugu s rođakom da kupim vinova lišća za japrak. Odabrali smo najgori dan i najgori sat oko šest sati popodne, kada se svi vraćaju s posla i kupuju za vikend i narednu sedmicu.
Redovi se odužili unedogled, a ispred nas se još neka baba preračunala, natrpala u kolica više nego što ima para, pa sad je pred teškom odlukom šta da vrati: kesu "čipsa" ili rolnu tariguza.
"Ma, jebo japrak", iznerviran kažem rođaku i u istom trenutku uhvatim pogled momka što stoji do nas u redu.
"Odakle ste, raja?"
"Iz Sarajeva, a ti?"
"Isto."
Pruža nam ruku i s osmijehom se predstavlja: "Ja sam Atif. Atif Abazović."

Meni ime zvuči poznato, a i lika kao da se sjećam: to kako mu se oči smiju, jer mu usta ne vidim od gustih brkova, kako popravlja naočale na poveliku nosu...
Osjećanje je obostrano, jer i on bi se zakleo da mene zna "odnekle".
Izlazimo iz samoposluge i mi ga zovemo na piće preko puta. Pristaje, iako kaže da je davno prestao piti:
"Godinu prije Olimpijade sam zaglavio u bolnicu. A i ne zaglavio: u toj godini sam popio žestine toliko da, kad bi se ispunio kakav bazen vinjakom, mastikom, lozom, zvekanom, vlahovom -teško bi ga bilo i preplivati. Za isto vrijeme jedino što sam pojeo bile su hrenovke u "Grilu" kod Druge gimnazije, manje ih nego što imam prstiju na rukama. Tad sam prest'o."
Rođak i ja naručujemo po "Martel", a on "pitcher" (2 litra) piva.
Mi se zagledasmo, a on objašnjava:
"Pivo nije piće - pivo je hrana. Znate li da u svakom pivu ima gutljaj mlijeka i zalogaj mesa?"
I to mi zvuči poznato, a i sve ostalo što priča: profesori iz Druge gimnazije, raja iz "FIS"-a, konobari iz "stare Istre", koke iz "Park" kafane, šibicari s "Bulevara"... baš kao da smo on i ja vodili jedan paralelan život, a nikad se nismo upoznali, nego se samo sretali u prolazu, mimoilazili u kafanskim klozetima, sjedili u istim redovima u istim kinima, navijali na istim utakmicama, vozili se istim tramvajima...

"Šta sad radiš, Atife?"

On pali cigaretu (opet mi poznatom kretnjom), duboko, duboko uvlači dim, dokusuruje pivu, nadlanicom briše brkove, gleda me pravo u oči i kaže:
"Liječim se. Bezuspješno. Evo, već je pet godina kako 'apstiniram' od Sarajeva, i da sam cijelog života bio na 'igli', do sad bih se 'očistio', ali od Sarajeva ne mogu, pa da me ubiješ. Ponekad mi se čini da je ono umrlo u meni, da sam ga se kotaris'o, ali dovoljna je najmanja sitnica, poznat glas preko telefona, ime u novinama, san, da se sve iznova uzburka u meni, da naprosto podivljam od želje da... da... da ne znam ni sam šta..."
Šutimo i pijemo, jer znam (iz vlastitog iskustva) da bi najsurovije bilo pitati ga:
"Pa, što se ne vratiš?"

Rastajemo se i obećavamo jedan drugom da ćemo ostati u kontaktu.

"Akobogda", ja uvijek dodajem.

Sinoć zovem rođaka i pitam ga ima li Atifovu adresu ili telefon, a on mi kaže da se ne sjeća nikakvog Atifa kojeg smo sreli u samoposluzi i bili na piću s njim.
Kažem mu da nisam lud, a on mi opet ponavlja da mora biti da sam se zabunio, da sam to bio s nekim drugim taj dan, jer on je tog cijelog dana do kasno radio, nigdje iz kuće poslije nije izlazio, gledao košarku na televiziji...
Sad sjedim i sjećam se kako taj dan Atif nije ništa kupio u samoposluzi (Za koji je kurac onda stajao u redu?) i mislim da li je moguće da sam ja to samo sanjao Atifa Abazovića.
Ili je Atif sanjao mene?
Dario Džamonja

Thursday, September 27, 2012

Definicija Balkana




Mjesto gdje su Rimljani tukli Avare, da bi potom Avari i Slaveni tukli
Rimljane, a onda Slaveni tukli Kelte i Avare, te potom Slaveni bili
tučeni od strane Turaka i Ugara, koji su se tukli i međusobno, da bi
na kraju Turci bili potučeni, a Slavenima ostalo tući se s Ugarima.

Onda su Ugare potpomogli Austrijanci, ali su ih Slaveni sve izlemali i
ubili im prijestolonasljednika. Poslije su ih ipak potpomogli Njemci, ali
njima nije bilo dovoljno da ih Slaveni jednom tuku, nego su došli i
drugi put po još i to s Talijanima, Bugarima i Ugarima.

Slaveni su ih konačno, potpomognuti i zapadom i istokom, sve zajedno
polomili da bi, na kraju, kad nije bilo više nikog s kime bi se tukli,
a i nikog više nije bilo briga za njih, Slaveni počeli tući se međusobno.






(nepoznati autor)

Tuesday, September 25, 2012

Angel T.: David Wagner


Boise,24.September 2012.
Dragi moji,juce sam na poziv Paul-a (mog teniskog prijatelja,inace
jednog od glavnih organizatora aktivnosti za osobe u invalidskim
kolicima ovdje u Boise-u) otisao na teniske terene i tamo sam imao
jedan predivan nezaboravan susret.Naime, na terenima su igrali tenis
osobe u kolicima,a njhova igra,brzina kretanja i promjene
pravca,zelja, radost,smjeh,volja i energija su me prosto odusevili
!Paul je za trenutak zaustavio njihovu igru i odveo me do jednog od
igraca i rekao: "Angel, ovo je Mr.David Wagner, nosilac zlatne
olimpijske medalje sa Paraolimpiskih igara u Londonu 2012. !" i Paul
ode...

Gledao sam zadivljen u nasmijano i lijepo lice Davida i nas
razgovor je bio tako srdacan,spontan kao da se znamo 100 godina! Da,
David Wagner sa poslednje 3 OI ima 3 zlatne, dvije srebrne i jednu
bronzanu medalju! Rodom iz Porlanda,a sada zivi u San Dijegu i rekao
mi je da je poceo sa pripremama za OI 2016.!
Vrlo je interesantno kako drzi reket:reket u njegovoj desnoj saci je
bandaziran sa zavojem zajedno sa sakom,tako da mu je to ustvari
"produzena" ruka.

Suvisno je govoriti sta mi je sve poslije ovoga prolazilo kroz
glavu,jednostavno bio sam prosto fasciniran onim sto sam vidio i
dozivio.
Pozdrav vasim porodicama,pozdrav Vama. Angel