1. Čitam u e-novinama: „U noći između četvrtka i petka prošle nedelje na izlazu iz Vlasenice prema Zvorniku osvanuo je plakat sa likom Ratka Mladića i potpisom 'Generale, čekamo te. Tvoji Vlaseničani'“, a u subotu je „u vlaseničkom logoru Sušica držana komemoracija povodom 21. godišnjice zatvaranja tog stratišta“.
Našto su Savez logoraša BiH i udruženje “Žena – žrtva rata” izdali saopštenje gdje se pored ostalog kaže: “ u Vlasenici, a što je i potvrđeno pravosnažnim presudama u predmetima protiv Dragana Nikolića, Predraga Bastaha i Gorana Viškovića, izvršen je strašan zločin nad nesrpskim, mahom Bošnjačkim stanovništvom. Oko 8.000 lica je prošlo kroz torture logora Sušica, oko 1 600 logoraša je ubijeno ili nestalo, na stotine djevojčica, djevojaka i žena je silovano, dok je ukupan broj ubijenih i nestalih Bošnjaka u Vlasenici oko 3 000”.
Danas, kad čitam ovakve stvari, od kojih bih, ranijih godina, svaki put bezodvlačno popizdio, ostajem spokojan kao čovjek koji zna da je osuđen, koliko može umije, boriti protiv besramlja Dabićevih Srba dokle god diše.
Od '92. godine naovamo, Dabićevi Srbi besramlje piju mjesto vode, besramlje udišu umjesto vazduha, besramlje srču kašikom iz tanjira umjesto supe, ali mi se nekad čini, a nekad ne čini nego sam stoposto ubijeđen, da su besramalje naučili poglavito od Motenegrinjaca koji su im, ustalom, u ratu bili voždovi.
Evo jedne priče, ne znam je li baš iz Vlasenice, ali jeste iz toga kraja. Jedan prognanik u ratu mi je pričao: «Ako ti ususret ide bulumenta Srba, valja ti pobjeći ustranu, jer znaš da će reći: ‘Kreni ukraj kad prolazi Srbin! Vi ovdje nemate nikakva prava'.
Kad ideš ulicom, morao si gledati preda se, ne smiješ pogledati u Srbe, ako nećeš belaj. Uzeli su ti kuću, pokućstvo, zemlju, a naposljetku te lišili prava da gledaš kud hoćeš.
Ali je meni bilo gore od svega što nisi smio pogledati ni u Srpčad. Kad im se djeca vraćaju iz škole, a ti se zaboraviš pa ti oči slučajno zalutaju k njima, ta kopilad ti kažu: 'Zemlja'!“
A Omer iz Vlasenice, ili iz Bratunca, ne znam pouzdano, što je sporedno, jer su ta dva bliska stratišta Bošnjaka u ratnim vijestima vazda išla zajedno, imao je dugogodišnjeg Srbina, to jest prijatelja, ali ostavljam ovako, dopada mi se sintagma »dugogodišnji Srbin”, koji ga je spasio od četničkoga pokolja, a kad je najzad dospio na slobodnu teritoriju, ispričao je mome poznaniku ovo:
Pita me Vaso đe ću? Đe mislim da bi mi bilo najbolje?
U Tuzlu, kažem ja. Tamo imam dosta rodbine.
Uf, nemoj u Tuzlu, kaže on, kakva Tuzla! Ona će otići za neđelju dana, viđećeš. Pa ćeš tamo ili zijanit glavu, ili ćeš opet morat da bježiš neđe drugo.
Dobro, onda u Zenicu. Tamo su mi dva dobra jarana.
Ma božesačuvaj, kaže on. Zenica se neće održati ni neđelju dana, katijakažem. Zaboravi Zenicu, ko da je nema.
A u Sarajevo? – pitam ga ja. Tamo imam neku dalju rodbinu, a i nekolicinu sa kojima sam služio vojsku.
Našo si crkvu đe ćeš se Bogu molit, veli on. Koje crno Sarajevo, njega nemoj ni spominjati. Tamo si služio vojsku i znaš koliko ima kasarni, i svaka puna vojske. A oko Sarajeva prsten od artiljerije. Šta misliš: koliko će se držati Sarajevo?
Pa dobro, burazeru, a gdje ću onda?
Niđe, burazeru, niđe. Dvojica se dogovorila da trećega ništa ne pitaju.
Omer onda nije razumio posljednju Vasovu rečenicu, ali kad je Tuđmanaga otvorio Dretelje i Heliodrome za Bošnjake i od njihovog dijela Mostara načinio Vukovar, sinulo mu je koja su se to dvojica dogovorila da kojega trećeg ništa ne pitaju.
2. Ipak Dabićeve Srbe može, bar donekle, da tješi to što su Montenegrinjci od njih gori, i to „komat puta“, kako bi rekla Darinka. To jest, Dabićev Srbin mora prevaliti dobar komad puta da u svome besramlju stigne Montenegrinjca. U prilog i ovoj tvrdnji mogao bih navesti hiljadu i dva primjera, ali su dosta dva.
Ljiljana Bulatović je izjavila povodom Memorijalnog centra u Potočarima: „Ja tražim svojim istraživanjima, svojom budućom knjigom, da oni prenesu svoje mezare na njihovu teritoriju jer to plodno zemljište narod treba da obrađuje...“
Ljiljana je pravi Montenegrinjac, ovijani i prosijani, koji se sa sobom samim takmiči u besramnosti onog što radi i govori i piše. Od natpisa „Generale, čekamo te“, stoput je besramnije kad Ljiljana Bulatović traži da „Turci“ uklone svoje mezarje sa svete srpske zemlje, jer su njena “istraživanja“ dokazala da ga nije napravio Mladić. Bestidnost poricanja učinjenog sastavni je dio bestidnosti činjenja, utvrdio je u ratu Miodrag Stanisavljević. Oni iz Vlasnice ne poriču da je Mladić autor groblja u Potočarima, oni kažu da u zločincu vide heroja, a toga se, priznaćemo, ko više a ko manje, ko češće a ko rjeđe, ko bezočnije a ko stidljivije, drže i Srbi i Hrvati i Bošnjaci.
U romanu Miodraga Bulatovića jedna njegova junakinja skače iz aviona pravo na kurac. Te sulude i genijalne scene sjetim se kad u novinama ili na internetu vidim Ljiljaninu njušku i ne mogu da ne zamišljam tog vuka s pičkom – u Crnoj Gori tako zovu žene kao što je Ljiljana – kako iz aviona skače na kurac đenerala Ratka Mladića.
3. Podsjetiću vas i s koje je visine Matija Bećković uoči rata (pro)rekao da će hrvatski tisućgodišnji san o samostalnoj državi ostati ono što jeste, naime san, i poduzeo sve što je u njegovoj moći da ostvarenje tog sna spriječi. E, lijepo ga je spriječio!
Svako malo si ga mogao vidjeti kako mu dolama zamiče u Knin, sve dok nije ubijedio Srbe da se puške late, protjeraju Hrvate, pobiju što uvate, kako ne bi mogli na svoje da se vrate.
A kad su ti isti Srbi od Hrvata dobili po lubini, Bećković je smjesta zaboravio da ih ikad huškao u rat i zavapio je iz droba:
„Proterivanje Srba iz Hrvatske, to je događaj koji danas nismo u stanju da shvatimo, jer možemo sagledati samo njegovo podnožje, ali ne i njegov vrh“. Ovoliko besramlje pasuje samo Montenegrinjcu; jebe se njemu što je dao vlastiti, nipošto zanemarljiv prilog da se Srbima to dogodi. Bože, kakav ajvan je postao pjesnik koji je prije rata bio najduhovitiji Beograđanin.
4. Navratio mi jednom Predrag Finci, moj predratni fakultetski kolega, profesor estetike koji je na početku rata u Sarajevu otišao u London. Njemu, koji je rođen u Sarajevu i znao svakog živog, sada su sva vrata u tom gradu zatvorena.
Uzgred: čitao sam u e-novinama njegov esej „Umjetnost u službi fašizma“, ali, na žalost, danas od pročitanog gotovo ništa ne upamtim, osim možda ono što moram, pa sam iz Predragovog eseja upamtio samo Hitlerovu rečenicu: “Savjest je židovska osobina“. Te dosta, rekao bi moj đed Simeun.
I sreo Predraga čovjek koji mu kaže: “E, đe si Finac? Ne poznaješ me? Ja sam taj i taj. Istukao sam Suča pet puta“. (I Marko Darinkin dobro se sjeća siledžije Suča).“A što pet puta?“, pita Predrag. “Taj otprve ništa nije razumio“.
Ni Montenegrinjci otprve ne razumiju ništa, pa mi jedino ostaje da ih do svoje smrti mlatim, a iz moje i Šekijeve knjige „Miško Kesedžija i njegove bize“, ko ju je pročitao, zna da ih još uvijek mlatim sa velikim uspjehom, mada znam da mi je sve zalud, jer Montenegrinjac nakon svakog degeneka bude još veći Montenegrinjac.
(e-Novine)
