Bajka

Asaf Bečirović: DOBRA JE SVAKA VLADA KOJA SE MOŽE OBORITI

RADNA TEMPERATURA: Evo, razgovaram sa čo­vjekom čija se karijera kretala od punoglavca preko praznoglavca, do dupeglavca. Ne, ni­je niko od predstavnika aktuelne vlasti, ne­go nema veze ko.

Priča o demonstracijama. Kao, demonstranti su u pravu, al' ne valja što blokiraju saobraćaj. Velim, ako su u pravu, pridruži im se, demon­striraj i ako možeš odblokiraj. "Nisam baš spreman da sagorijevam za ideju. Ne mogu da postignem rad­nu temperaturu!" vadi se on. Potom slušam kako ruži Vladu FBiH. Ukratko, ništa ne valja. Velim mu da nije baš tako, da do­bra je svaka vlada koja se može obo­riti. I da najgore su one kojima ni­šta ne možeš.

Tu vladu, za koju kažem da dobra je, on ruži za lošu privatizaciju. Meni, pak, dojadilo slušati ga, pa kažem da privatizacija super je. Da uspjela je dvadeset posto. Jer toliko je familija učinila bogatim. Objasnim i da narod je, u principu, zadovoljan demokratskim promjenama. Prem­da je procent onih koji se samozadovoljavaju i dalje visok.

"A šta misliš, da je zakazan u Sarajevu mi­ting poštenih, koliko bi ljudi došlo?" pitao je. "Za očekivati je, najmanje dvojica!", odgovo­rio sam.

ČAK NORIS: I tako. Dok smo se nas dva natezali, vijesti su javile da građanski plenumi predlažu nove premijere kantonalnih vlada. Predloga sijaset.

Onda je onaj dupeglavac rekao da mu se i ja činim pametnim pa bi me kandidovao za pre­mijera Vlade Sarajevskog kantona. Fino sam mu objasnio da nemam škole, da nisam veeses. "Ko je bio pametan i kupio diplomu na vri­jeme, taj je do danas mogao i da doktorira!", rekao je on, valjda aludirajući na moj kvoci­jent inteligencije.

Istovremeno, plenumu, onom u Tuzli i Sara­jevu, nije išlo baš najbolje sa slaganjem novih kantonalnih vlada, pa sam pomislio da bi im trebale slagalice za niži uzrast. Dupeglavac je, da valjda skrati muke, rekao da ode i on na plenum jer ima sjajan prijedlog. "Predložit ću Čaka Norisa za mandatara! On može da zalupi rotirajuća vrata. Nikad on ne­će doživjeti srčani udar jer njegovo srce nije toliko glupo da ga napadne. Jednom je popio cijelu bočicu tableta za spavanje pa je morao trepnut. A kao mali je spavao sa upaljenim svje­tlom. Ali ne zato što se bojao mraka, nego se mrak bojao njega! Reci, zar ni­je pravi", predlagao je dupeglavac. Šta ću, složim se. Nema nam, velim, boljeg od Čaka.

VJEROVALI ILI NE: Kad je ovaj otišao na plenum, meni je više bilo dosta demonstracija i kuraca palaca. Fino sam otvorio Politikin zabavnik. Meščini, izlazi 75 godina. Najdraža mije ru­brika Vjerovali ili ne.

Pisalo je da na svijetu ima više pilića nego lju­di, da pingvini mogu roniti u dubine i preko 400 metara, da ajkula ne može fasovati rak. Pisalo je da stabla nekih vrsta bambusa dnev­no mogu da narastu 90 centimetara i da pro­sječan čovek zaspi za sedam minuta, da na­ši bubrezi sadrže više od milion malih cijevi. Njihova ukupna dužina, u oba bubrega, izno­si 60 kilometara. E, svašta u bašči božijoj.

"A u Bosni ima sedamsto hiljada gladnih, a vlada je obećala građanima i bolje rezultate!", naum palo mi je da bih stavio u rubriku Vje­rovali ili ne.

I tako. Čitam ja, čitam, kad naleti neka te - ve ekipa.

Predstavlja se novinarka, kao s Pinka je i zani­ma je moj stav o političarima iz Bosne i Herce­govine. Kažem nemojte mene, nisam odavde, a ona će da nema veze što nisam odavde, jer i onaj ko nije odavde može imati svoje mišljenje.

Nije bilo druge pa sam rekao svoje mišljenje o našim politi­čarima.

"Na momente naši političari dje­luju normalno. Ali mislim da su u pitanju prolazne krize!" rekao sam.

Kad se spustio mrak, napenalio sam se pred ekran. Pred Pink. Nigdje one novinarke i moje izjave.

Super! Inače bi me raja zajebava­la. Rekli bi da sam dorastao dvor­skoj budali. Branio bih se rekavši: "Ma, dajte, ne bih ja nikada mo­gao biti dvorska budala. Svoja ku­ćica, svoja slobodica!"

NAR I ŠIPAK: Helem, sklopio sam Zabavnik, jer mi je na um pao šipak. Volim ih jesti. Bojao sam se, kraj im je sezo­ne, pa ih nema za kupit. Skoknem do zelenare koju je držao Alen, Šiptar iz Makedonije. "Ima li šipaka?", pitao sam ga. Alen me pogledao i rekao da šipaka će vazda bit i da ih nikad neće nestati. Skontam o če­mu se radi pa se izvinem, kažem da ništa lo­še nisam mislio. Tu je Alen rekao da nema veze, ali da zapamtim da nar je dar prirode, a šipak - dar društva.

Inače, taj Alen, vlasnik piljare, važi za jednog od bogatijih ljudi u našem kvartu. Radi od šest ujutro do ponoći. I vikendom tako. Pri­čali smo jednom o tome kako naporno radi, pa sam ga ja, među ostalim, pitao i je li bolje umjeti nego imati?

"Jeste! Naročito ako se umije imati!", rekao je on.

('Start')

Tanja Stupar - Trifunović: PRIZORI

Sjedeći nagnuta nad vodom vidjela sam ribe, lišće pakovanje od čipsa i dječiju unutarnju majicu u koju se obukla rijeka. Nošena sad bržom, sad sporijom strujom majica je pravila oblike odsutnog tijela. Čudni ples je simulirao nekadašnje prisustvo. Kora od lubenice i plastični češalj prošli su jedno za drugim kao neki poluusklađeni par koji odaje staro zajedništvo u prijašnjoj nemarnoj ljudskoj razonodi koja se odvija neprestano i jednako privlači i plaši.

Zeleno, tamno zeleno i plavo. Preidilično za književnost ali predivno za oči.

Pošla sam uzvodno da pronađem ljude.

Jeste, cvijet je nikao tamo gdje je juče bila pčela. Zaokupila me ta misao, ali već je prekinula žena iz šatora pod mostom gdje su se ljetos nastanili Romi.

Djevojčica se zvala Šabaza i majka je prodornim glasom dozivala.

Ljudi leže uz obalu kao pobacani, raskrečeni i nepšrirodno mirni, kao mrtvi.

Omamljenost se prelijeva po svemu kao i voda po obali.

Bilježim ovo u notes pod Lijepi prizori o kojima vjerovatno neću ništa opširnije napisati, ali ću ih pamtiti kao crtice iz banjalučkog života.

(književna Banjaluka)

Aleksandra Petrić:Živjele žene svaki dan

Prođe Osmi mart, Međunarodni dan žena.

U Bosni i Hercegovini stanje redovno, znači - ne funkcioniše ništa. Političari se nisu dogovorili oko principa ustavnih promjena, nisu se pomjerili niti milimetar u ispunjavanju ključnih zahtjeva Evropske unije prema Bosni i Hercegovini. U novu posjetu BiH je došla i Ketrin Ešton, visoka predstavnica Evropske unije za vanjsku politiku i bezbjednost i potpredsjednica Evropske komisije. Najavila je razgovore sa političkim liderima, istim onim sa kojima se ona i njene kolege sastaju već mjesecima i godinama i koji, i ovoga puta, nemaju ponuditi ništa novo. Ni Evropskoj uniji, ni građanima i građankama Bosne i Hercegovine. Kažu sastaće se i sa predstavnicima civilnog društva, neimenovanim.

Prije dolaska u BiH, Ketrin Ešton je bila u prvoj zvaničnoj posjeti Iranu. U subotu, osmog marta, u Austrijskoj ambasadi u Teheranu, Ešton se sastala sa šest vodećih iranskih aktivistkinja za ženska prava koje rade na važnim pitanjima, od slobode govora i nezavisnih medija, do zaštite izbjeglica. Izložena snažnom kriticizmu iranskih zvaničnika zbog ovog sastanka, Ešton je istakla da su ovi susreti važni jer je zaštita ljudskih prava ključno i prioritetno pitanje za Evropsku uniju.

Kažem opet, prođe Osmi mart, Međunarodni dan žena. Došla je Ketrin Ešton u Bosnu i Hercegovinu, da razgovara o pitanjima koja koče napredak prema Evropskoj uniji. Očito je da nema više potrebe da se o ovome razgovara sa ženama, jer, simbolika osmog marta se potrošila u Austrijskoj ambasadi u Teheranu. Žene Irana znaju šta su problemi, ali žene Bosne i Hercegovine treba da znaju šta je Evropska unija i šta će ih tamo dočekati, ako jednom, ikada, budu dio toga svijeta.

U Evropskoj uniji, kao i u Bosni i Hercegovini, postoje zakoni i standardi koji štite prava žena. To su, redom:
Povelja o osnovnim pravima Evropske unije,
Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda,
Evropska konvencija o sprečavanju i suzbijanju nasilja prema ženama i nasilja u porodici,
Evropski pakt o ravnopravnosti polova (2011 -2020),
Strategija o ravnopravnosti muškaraca i žena (2010 – 2015),
Evropa 2020: Evropska strategija za pametan, održiv i inkluzivan razvoj.

Kao i nebrojene rezolucije, direktive i radni dokumenti koji se direktno tiču pitanja koja su ključna za živote žena – ostvarivanje prava na rad, jednaku platu za jednak rad, pravo na život slobodan od nasilja u javnoj i privatnoj sferi, i zaštitu seksualnog i reproduktivnog zdravlja.

I u Evropskoj uniji, isto kao u Bosni i Hercegovini postoji parlament, doduše samo jedan, ali u njemu isto tako sjede muškarci i žene koji glasaju i odlučuju o politikama i zakonima. I sa gotovo identičnim uspjehom i predanošću kao i ovi naši, domaći, glasaju protiv politika koje ‘nisu prirodne i moralne’ jer direktno zadiru u vijekovne i neprikosnovene običaje, norme i tradiciju da se zna koje su društvene uloge žena a koje muškaraca. Zakoni i politike su, dakle, formalni izuzetak, a običaji su pravilo od postanka svijeta i nema toga Boga oca koji će taj poredak narušiti niti za milimetar. Za primjer, evo najnovije epizode koja se događa paralelno sa svim ovim gore navedenim. Dakle, ovih dana, zasjeda Evropski parlament, i većinom glasova ovih koji su za prirodni poredak i moral odbija usvojiti izvještaj o ravnopravnosti muškaraca i žena, koji ukazuje na katastrofalan utjecaj ekonomske krize na žene, naročito u pogledu kršenja radnih prava, divljanja stope nasilja protiv žena, široke rasprostranjenosti rodnih stereotipa među djecom i mladima, neravnopravnog položaja žena u procesima odlučivanja, kao i nepostojanja dosljedne i efikasne zaštite prava žena na seksualno i reproduktivno zdravlje. Sva ova pitanja su, do preciznih detalja, regulisana standardima Evropske unije, i njih su usvojili isti ili drugi parlamentarci i parlamentarke koje sjede u jednom, Evropskom parlamentu.

Ovo nije pitalica u smislu pronađite sličnosti i razlike, mada se možete i toga poigrati ako vam je volja. Meni je odavno jasno, da jasnije ne može biti, da je ova neprekidna igra regula i stvarnosti na račun mene i vas. I da je veoma skupa. Košta koliko i nezaposlenost, nedostatak zdravstvene i socijalne zaštite, razlika u plati za isti rad. Košta koliko i prebijena ruka i noga, pesnica u oko, nemogućnost da odete na obični ginekološki pregled jednom godišnje, abortirate ako ste tako odlučile, ili rodite dijete i zbog toga, 'ladno i bez ikakvih sankcija, dobijete otkaz po kratkom postupku. Plaćate vi tu igru svakodnevno, sa kamatama i bez otplatnog plana, jer joj se kraj ne nazire.

I opet kažem, prođe Osmi mart, Međunarodni dan žena. Ni meni, a ni vama, ne treba njegova simbolika, jer se od simbola ne živi.

Živjele žene. Svaki dan!

Aleksandra Petrić

Banja Luka, mart 2014

(Manjine.ba)

Teslino cose na Menhetnu

Sliku nam je poslala nasa Jelena koja se, nakon godine porodiljskog, priprema za posao.
A sto nasa Jelena voli New York, shoping, restorane, kafice! Kao da je tu, a ne u Banjaluci, rodjena.
I evo, ona se  igrom slucaja, smjestila u hotel na Teslinom cosetu.
I naravno, uslikala je i odmh poslala,  kao i sliku dizajnirane kafe u kojoj je uzivala.

Lake Placid - nekad i sad

 Fotografiju  je prosle nedjelje napravio nas Neso. Otisli i Dunja  sa Adrianom na skijanje u Lake Placid, skijaski centar gdje su  1980. godine odrzane Zimsle Olimpijske igre. Na igrama je ucestvovala i jugoslovenska reprezentacija. Koliko me memorija sluzi ( naravno,pomognuta Winkipedion) na tim igrama su nas ( cuj "nas") predstavljhali i mi smo svim srcem navijali za njih ( i ponovo bismo ako treba) :  Krizaj, Strel, Kuralt u alpskim, Sanda Dubravcic u umjetnickom klizanju ( zajedno sa \milkom Babovic), Norcic, Tepes i Benedik, u skokovima....
Ameikanci jos uvijek drze zastave zemalja koje su ucestvovale na tim igrama, onako kako su te zastave i te zemlje tada izgledale. Mnoge su se promjene u svijetu desile od tada i mnoge od zastava koje vidite na slici ne vaze vise. Mnoge od zemalja koje su te zastave predstavljale, isto tako ne vaze vise - ne postoje, nema, zippp. Bilo - pa proslo. Neki se tome raduju - neki tuguju. Neki, kao ja, jos uvijek nostalgicni i dovoljno je da ugledaju ovu sliku da se vrate slike iz tog  doba, da se vrati sjecanje na radost koju su uspjesi Krizaja i ostalih donosili.
Nema vise - zippp.

Sta nema?! 

Ima i bice sve dok ima nas i nase djece koja , neopterecena nacijom i skucenoscu, gledaju ovakav detalj i sa radoscu se sjecaju svoje mladosti i nase radosti.

U zdravom tijelu - zdrav duh!

Sule: BANJA LUKA - ČAJAVEC 1968. GODINE

19.oktobar 2010. godine, dosadu ubijam čitanjem svog „prvenca“ i dolazim do onog dijela koji sam nazvao „O vremenu predzemljotresnom“ u kojem pišem o raznim muzičkim zbivanjima u gradu iz tog vremena. Tako mi napamet pade jedan  događaj o kojem sam htio pričati sa nekim „momcima“, a koje u „Snovima“ nisam opisao. Naime, radi se o gitarijadi u "Filmoru" (Čajavecu) 1968. godine, koja je meni bila i najdraža od svih do tada i nakon nje održanih, jer tu noć su sa „Nju laversima“ svirali meni jako dragi momci Neja Memon i Nine Bahtijarević. Iako dvije godine mlađi od mene, (u tim godinama to je bila ogromna razlika), puno sam ih volio. Pokojnog Neju sam volio, jer je baš kao Bambus i ja, bio spreman na sve vrste ludovanja, a Ninu sam oduvijek volio kao mlađeg brata.

Sa njima dvojicom su u bendu bili Rankić i Miko Sakan. Momci su tu noć odabrali sjajan repertoar: „Don't Let Me Be Misunderstood“ od Nine Simone, naravno u aranžmanu Enimalsa, jednu stvar od Mudi Bluz, čiji sam naziv zaboravio ili „Gimme some lovin'“ od Spensera, nisam baš siguran. Caja im se pridružio tek na „You Keep Me Hangin' On“ – jer je pobjegao iz Doma kulture, gdje je pjevao ozbiljuše. U to vrijeme je za sviranje ovih stvari rijetko ko imao petlju, a to su naši klinci odsvirali samo tako. Ne govori to samo o njihovoj ludoj hrabrosti, nego i njihovom poznavanju muzike i muzičkom ukusu. Na kraju krajeva, Nine je izrastao u jednog od najboljih muzičara koje je ovaj grad imao.

Šarao je on kasnije i po džezu i po bluzu i kao i uvijek bio sjajan, ali na kraju se ipak vratio praiskonu odnosno dobrom, starom rokenrolu. Neću o njemu dalje, a mogao bih do sutra, da se ne uobrazi, ionako je pomalo tašt i svjestan svoje svestranosti.

Samo što se stišalo uzbuđenje od nastupa „Nju laversa“ na binu je stigla „27. Dimenzija“ i tek tada počinje „grmljavina“. Boro i Ljubo bubnjari, Igor bas gitara, Zoran i Darko gitaristi i Šemara pjevač. Mislim da je tu bio i Emir, ali nisam siguran. Odsvirali su „Pictures of Matchstick Men“, „Race With the Devil“ i „Sabre Dance“ od grupa Status Quo, Gan i Lav Skulptur.

 27 Dimenzija

Ljubo Gajić, Zoran Todorović, Boro Dražić, Darko Lovšin

Igor Varšek i Miro...

U dvorani je nastao pakao, jer niko do tada u ovom gradu nije tako „žestoko prašio“. Ja sam pokojnom Bambusu, koji je bio pored mene, rekao: „Ovi momci se ne trkaju sa đavolom, oni ga traže“. Tako je i bilo, neki su ga i našli, ali nije baš sve za javnost.

Zoran je puno godina kasnije priznao da su pobijedili na toj gitarijadi zahvaljujući dobro skinutom „Plesu sa sabljama“. 

U tom fazonu je prošla i ta neponovljiva 1968. godina i počela još ljepša 1969. koja je u oktobru te godine tragično završila, ali dok je trajalo, bilo je super živjeti u našem gradu. Te godine, pred sam zemljotres, Zoran je otišao u Ameriku, a „Dimenziji“, koja je toliko obećavala, zemljotres je pomrsio konce, uostalom kao i svima nama.

Samo još da dodam da se Zoran po povratku iz Amerike nešto naljutio na svoj stari bend i pridružio se Bambusu i meni i upotpunio našu ionako dobro uigranu „duvačku liniju“ i sa sobom doveo Ljubu Gaju.

(„Vrijeme izlazećeg sunca“ – strana 72)

Little Sule

Odanost

Deda koji ima oko osamdeset godina, svaki dan dolazi u dom za stara i iznemogla lica kako bi nahranio svoju ženu. Novinar, koji je bio u posjeti ovoj ustanovi, bio je zadivljen kako ovaj starac hrani svoju ženu. Novinar ga je upitao za razlog njenog boravka u domu za stare osobe a on mu je rekao da ona već duže vrijeme boluje od alzhajmerove bolesti, teški poremećaj zaboravljanja i ona nikoga ne poznaje.
Novinar ga upita ponovo:"Pa dobro, a je l' se ona nekad zabrine ako vi ne dođete na vrijeme, s obzirom da ste stari?"
Deda odgovori:"Ne, ona čak ni mene ne poznaje više, ima već pet godina."
Novinar iznenađeno upita:"Pa dobro, vi i dalje dolazite svaki dan da je hranite a ona ne zna da ste joj vi muž, ima ovdje ko da se o njima brine, osoblje ustanove!"
Deda pruži svoju ruku, pomilova ga po kosi i reče:"Sinko moj, ona ne zna ko sam ja, ALI JA ZNAM KO JE ONA!"

Mario M.: Reprezentacija BiH: 'Vrt uživanja'

  Imao je zaista dobru ideju mladi banjalučki umjetnik Mladen Miljanović kada je koncipirao svoj projekat 'Vrt uživanja'. Inspirisan fantastikom Hijeronimusa Boša, parafrazirao je njegov grandiozni triptih Vrt zemaljskog uživanja/ naslada. Nemoguće je samo letimičnim pogledom preći preko Bošovih čarobno ukomponovanih maštarija. U dekoru nestvarne flore i faune mnoštvo obnaženih figura u zanosu ovozemaljskih strasti - prizor je to krize morala. Utisak pojačavaju vizije Raja i Pakla koje okružuju taj centralni panel.

Instalacija Mladena Miljanovića koja je svojevrsna analogija čuvenog triptiha, uspješno dočarava ne samo krizu ukusa nego i destrukciju svijesti u današnjoj BiH. Njegov triptih izrađen je na uglačanim mramornim pločama, na materijalu koji se ne štedi na ovdašnjim grobljima. A ova sve više postaju galerije neskromnosti i neukusa. Iz želje da se pokojnik idealizira, i kao takav preda zagrobnom životu, javlja se novi trend ukrašavanja 'vječnih kuća'. Dominantna populistička kultura diktira izbor ilustracija koje na neki način nastavljaju oproštajni govor nad otvorenim grobom. U svom triptihu 'Vrt uživanja' Miljanović koristi motive koje je 'pokupio' sa ovakvih savremenih 'mramorova' uzduž i poprijeko cijele BiH. Ne čudi što je rad majstorski realiziran jer Miljanović se prije upisa na banjalučku Akademiju (gdje je sada profesor) profesionalno bavio iscrtavanjem nadgrobnih ploča. 'O mrtvima samo dobro' nesvjesni je moto kada se po memoriji prebiru slike pokojnika. Tako je Mladen Miljanović sačinio kolaž pojedinačnih užitaka koji sugeriraju krizu morala. Baš kao kod Boša prije pola milenija.

Internacionalna karijera Miljanovića dokaz je da i u ova krizna vremena Bosna i Hercegovina ne oskudijeva s talentima. Oslonac na jedinstvenog Boša je vrlo inteligentan, jer poznate su Bošove slike sa alegorijama muke, strijepnje, zlobe, grijeha i kazne. Jezoviti su to prizori s kojima Balkan ni danas ne oskudijeva.

Mladen Miljanović (Zenica, 1981.) nije nepoznat umjetnik, već je izlagao u mnogim svjetskim centrima, od Beča do Njujorka, ali s Vrtom uživanja je postao reprezentativac. Naime, na prošlom Bijenalu u Veneciji, najvećoj svjetskoj smotri umjetnosti, predstavljao je BiH. Nije baznačajno što se vratio sa pregrštom pohvala ali iz lokalne vizure čini se mnogo značajnijim što je ovom konceptu prethodio (najzad) jedan razuman međuentitetski dogovor da jedan umjetnik predstavlja cijelu BiH. A tako bi trebalo biti i za dvije godine - umjetnost iz drugog entiteta.

Nakon Venecije i predstavljanja banjalučkoj i sarajevskoj publici 'Vrt uživanja' će nastaviti svoj život u više svjetskih galerija.

Mladen Miljanović se u Veneciji predstavio i jednim video uratkom 'Dopadljiva harmonija apsurda': fiksno postavljena kamera registruje ulazak u kadar i sviranje članova Banjalučke filharmonije. A pri tome istovremeno svaki pojedinac svira svoju omiljenu melodiju. Poruka? Možda: individualnost je iznad kolektiva, a možda predstava multietničnosti ili multikulturalnosti BiH? Ili pak da disharmonija ne može biti ambijent za slogu?

Mario