Svetislav Basara: Bulažnjenja sa Ćosićeve njive

Ovo vrijedi procitati. Sto ovaj covjek dobro pise! Naravno ne mislim na Gedzu iliti oca nacije. 

*********************

Volim četvrtke, čestnejši publikume! Četvrtak je dan kada izlaze takozvani nedeljnici, publikacije koje - ponajpre zahvaljujući nekolicini preostalih novinara stare škole - još imaju neke veze sa novinarstvom u pravom smislu te reči.

Sve, dakle, nedeljnike kupujem i sve ih čitam, uključujući Vučelin Pečat, koji se - umesto da kao avangarda neradničkog pokreta izlazi u sredu - na trafikama pojavljuje tek u petak. Takva je Vučelina strategija.

Juče je bio specijalan četvrtak. Ustanem ja zorom, pa na trafiku, a na trafici me ogreja sunce. Na naslovnoj stranici nedeljnika Nedeljnik ugledah svetlozarni lik Ćosić Dobrice, saglasno Nedeljnikovoj proceni, „najvećeg živog srpskog pisca“, „jednog od najvećih srpskih intelektualaca svih vremena“ kome - krv ti jebem - „nema zamene“. Mislim da je - bar problema zamene što se tiče - Nedeljnik malo preterao. Ima u Nedeljnikovoj redakciji (i među saradništvom) bar nekoliko pretendenata na visoku dužnost Ćosićevog zamenika. Ali da ne dužim. U pitanju je još jedno u seriji Ćosićevih „poslednjih obraćanja javnosti“ naslovljeno - sasvim predvidivo - Nacionalni testament, a podnaslovljeno - Sto godina srpske Golgote. Nemojte trčati pred rudu! Nemam ja ništa protiv Ćosićevih poslednjih intervjua. Naprotiv! Smatram ih dragocenim štivom jer je Ćosić na izvestan način zaista tesno povezan sa meandrima kolektivnog srpskog nesvesnog i zaista se na osnovu njegovih bulažnjenja može oslušnuti puls nacije.

Dobro! Šta nam priča Ćosić? Kosovo je izgubljeno, lamentira višestruki povratnik na mesto zločina - u javnost - i na njega ne treba više gubiti ni atom snage, ali to je samo zato što srpski narod nije bio u stanju (ili nije hteo) da čuje poruke Vukašina Katića, Ćosićevog alter ega. Ima li tome leka? Uprkos istorijskom pesimizmu, Ćosić drži da ima. Treba, kaže, da se okrenemo Putinu. Ne, nota bene, Rusiji. Putinu lično i to dok je on još „putinovac“. Posle će, valjda, biti kasno.

OK, legitimno. Ali zašto? Šta ćemo time postići? Mnogo, ako je verovati Ćosiću, čistu glupost ako je verovati meni. „Saznaćemo“ - prosvetljava nas „najveći srpski pisac“ - „da nijedan istorijski čin nije konačan. Nijedan. Oni se menjaju i u odnosu prema njima menjaju se prilike“. Besmisleno je, ali moram da zakeram? Da li treba da se „okrećemo“ Putinu da bismo saznali ono što - istina mnogo pismenije artikulisano - treba da znaju učenici prvog razreda gimnazije? I sve tako nešto. I sve u tom smislu. Moglo bi se zaći u još sitnija crevca, ali ponestaje karaktera, pa hajde da privodim kraju. Ćosićeva kompulzivna bulažnjenja sve su nepodnošljivija, ali ona su, čestnejši moji - da upotrebim Ćosićeve reči - naša „istorijska stvarnost“. A ta stvarnost nije Ćosićev proizvod; ona je samo njegovo radno mesto. Ili - još tačnije rečeno - njegova njiva koju decenijama obdelava u znoju naših lica.

*Tekst casopisa Danas prenijet na e-Novine, pa proslijedjen na ovaj blog)

"Proslijedjivanje ne podlijeze copywright pravima i zakonima"

Djoko Kaludjerovic-Sopen: Samo da se ne zaboravi

...za sjecanje,
Ruza iz mog vrta kraj nama dragog druga Tita.
5,Maj 2014

Rob Ford, gradonacelnik Toronta (4)

Komicna (sa primjesama tragedije) saga o gradonacelniku Toronta Robu Fordu se nastavlja.

Nakon sto su mu oduzeli bar 80% ovlasti i nakon sto mu je ostavljeno da bude protokolarna figura, Rob Ford se zabavljao glasajuci, u inat ostalima, protiv nekih vaznih odluka gradske uprave. U vecini takvih glasanja bio je ili jedini ili u velikoj manjini.

Demokratija jednostavno nije predvidjela ovakve slucajeve. Covjek izabran vecinom glasova, skrenuo sa svih civilizacijskih tokova, ne moze tek tako biti uklonjen, jer je i dalje demokratski izabran gradonacelnik. 

Svi pokusaji su se sveli na to da mu se onemoguci da donosi vazne odluke za grad i u tome se uspjelo.

On je sam sebe doveo u poziciju sarlatana kome se vecina normalnih podsmijeva.

U gradskoj upravi ga bezrezervo podrzava jos jedino njegov brat Doug. 

Tek ovih dana se otkriva da je on imao i podrsku iz vrha drzave iz konzervativne vlade sa kojom  porodica Ford gaji dugogodisnje dobre odnosi.

Prije par dana objavljeni su novi snimci. Na jednom od njih nas gradonacelnik drzio pipu za pusenje kokaina sto nije bas poucno za mladje narastaje. A gradonacelnik bi trebao da se ponasa poucno. U nekim drugim, tek objavljenim snimcima, osipa psovke prema nekim saveznim politicarkama, sto isto tako nije poucno, niti preporucljivo.

Izgleda da je "dara prevrsila mjeru" i tim drzavnim politicarima i .... iznenada Rob Ford uzeo neplaceno odsustvo od mjesec dana i otisao da se lijeci od alkoholizma! Otisao je on ustvari da spase zivu glavu od onih koji su ga do sada direktno ili indirektno podrzavali. inateci se onim drugima koji su htjeli da ga se rijese. Politcke igre - kao i svugdje. 

U oktobru su novi izbori za gradonacelnika i Rob Ford je vec otpoceo kampanju ocekujuci da ponovo pobijedi. Mislim da je konacno dolijao i da vise nema nikakvih sansi da se opet dograbi gradonacelnicke pozicije. Vec sada sigurno da je kraj ere tandema brace Ford na celu grada Toronta veoma izvjestan. 

Vec duze vrijeme govorim da problem Toronta i podsmijevanje kojemu je ovaj prelijepi grad izlozen i zadnje vrijeme nije problem u Roba Forda . Problem je u onima koji su glasali za njega i izabrali ga na tu funkciju, ne prepoznajuci tada da je covjek naski receno otkacenko. 

I sam sam medju njima!
Bilo - kako bilo - covjek je postao toliko popularan, da u Americi ne mozes spomenuti Toronto a da ne pitaju za Roba Forda. Kako god da zavrsi njegova politicka karijera, covjek ce zgrnuti milione jer popularnost, a ne kvalitet, donosi dolare. 

U zdravom tijelu - zdrav duh!

Ne odgovaram za posljedice. Samo proslijedjujem. 

Vrijedi pokusati - na nekom drugome. Jel' da.

Samo gdje naci tu ljutu papriku kad zagusti?!

*****************************

NBA dozivotno suspendovao vlasnika kluba

Donald Sterling i djevojka mu V. Stiviano

Ono sto prije desetak - dvadesetak godina ni najmastovitiji um nije mogao zamisliti, danas je svakodnevna stvarnost. Ko je mogao zamisliti da ce samouvjeeni 80-to godisnji  multimiliarder, vlasnik svega i svacega - pa i NBA kosarkaskog kluba LA Clipers, dobrotvorac i donator siroke ruke, sevac na baterije Donald Sterling  "past"i. I to kako pasti! 

Otresti na nagori moguci nacin - na rasizam! 

Malo naljutio svoju bivsu (ili sadasnju,  jos nije definitvno potvrdjeno) djevojku V. Stiviano i eto ga, cijelom svijetu dostupan snimak njihovog privatnog telefonskog razgovora u kome joj on, potaknut starackom ljubomorom, kaze da mu ne smeta ako sa svojim crnim prijateljima ( kosarkasima medju kojima i M. Johnson) radi sta joj volja, ali mu smeta kad se slika s njima i to objavljuje po inernetu. 

Donald Sterling i supruga mu Shelly 

U demokratskom svijetu mozes raditi svasta, govoriti jos vise i slobodnije, ali biti rasista - e, to u demokratiji ne prolazi. Da li je siroti Donald rasista ili mu se u nastupu ljubomore samo omaklo u pogresnom momentu, nije ni vazno. Nevina djevojcica V. Stiviano slucajno snimila razgovor i, ni sama ne zna kako, snimak se nasao na internetu. Kazu sada, da je Donald i ranije imao slicnih izliva ljubavi ali neki drugi pitaju, kako to da covjek posta rasista u 80-toj godini nakon 33 godine u NBA, kako to da je rasista covjek koji je prije manje od godine zaposlio trenera crnca i dao mu neogranicene ovlasti u klubu.  

Donald je, kazu i ranije bio pod istragama i kaznjavan zbog ispada koji su zataskavani na razne nacine. Mozda je on nekima vec ranije stao na zulj pa su ga cekali sa ovakvim necim da ga se rijese iz kosarke. Svasta covjek moze ocekivati u demokratiji.

Elem, NBA je reagovala munjevito. Snimak se na internetu pojavio u subotu; Isti dan digla se kuka i motika. Bivsi i danasnji igraci ne govore o playoff utakmicama vec o Donaldu i njegovom rasizmu. Sindikat igraca prijeti bojkotom ako se Donald ne otjera iz NBA. Cak i predsjednik USA se ocituje s time u svezi ( hajde da malo obogatim rjecnik nepravedno potisnutim varijantama). Vec u ponedjeljak komesar lige Adam Silver objavljuje sta je Donaldu odrezano: dozivotna zabrana prisustva kosarkaskim utakmicama, treninzima, kancelarijama, kosarkaskom poslu uopse, kosarkaskoj lopti, slovu k...(KKK se ne ocituje glede ove afere ili ih sredstva informisanja ignorisu, nisam stigo provjeriti.). Niko ne spominje sta je o svemu tome rekao onaj koga se to najvise tice. Jedino je potvrdio da je na snimku njegov glas. Nista vise. Ni pravo da se brani izvlacenjem iz konteksta, ni pravo da kaze da on nije ili jeste rasista. Nema prava kad je demokratija pritisnuta.

Sve u svemu, covjek , zasluzeno ili ne, "najeb'o k'o zuti". (Da i ja sad ne najebem zbog ovog "zuti", jer mi nije jasno sta ta boja predstavlja u ovoj nasoj uzrecici).  Komesar lige pobrao sve lovorike za svoju hrabru, odlucnu i brzu akciju. Popularniji medju igracima, i sadasnjim i bivsim, kao nikada do sada. NBA liga jedinstvena i snaznija nego ranije vraca se utakmicama i playoff-u.

Ostaje jos samo mala sitnica da se Donald prisili da proda klub koji je njegovo vlasnistvo vec 33 godine. E, posto je nedodirljivost privatnog vlasnistva jedna od osnova demokratije - tu mogu nastupiti poteskoce. Kako to izvesti ako vlasnik ( Donald) nece da proda svoje vlsnistvo pod ovakvim pritiskom? Tu sada nastupaju, i naravno oblizuju se od slasti, advokati. Tu nastupa njihovo carstvo! Kako izvuci sto veci dio kolaca, a sve sa ciljem odbrane demokratije?!

To cemo doznati malo kasnije. 

U svakom slucaju, mrska Rusija i njena invazija na Ukrajinu je, bar na trenutak, dobila konkurenta u nezavisni svjetskim, a posebno USA medijima. 

Ne, na zapadu nema propagande. Propaganda je privilegija komunistickog Istoka i nerazvijenog svijeta...

Milorad Brujić - Bruja: Prvomajska parada

28. juna prošle godine otišao je prijatelj našeg bloga; vječno nas je napustio naš Bruja. Iako je on imao i svoj blog, druženje s Brujom je bilo skoro svakodnevno i vezano uglavnom za ovaj blog. I poslije skoro godinu dana nada da će se Bruja javiti na e-mail ili  na blog me ne napušta. Inetrnet je čudo. Još uvijek spoznajemo njegove mogućnosti, a ja vjerujem da on, kako god povezuje ljude sa svih krajeva planete, povezuje s nama i one koji su nas napustili. I zato sam uvjeren da Bruja i dalje prati blog i da se na neki, nama nepoznat način, i dalje druži s nama.

Sjetimo se našeg druga i pročitajmo još jednom njegovu priču posvećenu Prvomajskoj paradi u Banjaluci.

************************

Ljeto 1959. godine

Muzika trešti, aplauz se prolama, spiker viče, a zvučnici paraju uši: 

- Osnovna škola "Petar Kočić!" - pljesak sa svih strana; prašti, - pozdravimo naše mališane, oni su djaci prvaci, oni su budućnost Banjaluke…!

To smo mi. Na glavi mi mornarska kapa, a na njoj piše: "Ratna mornarica". Imam i veslo; jest od šperploče, al' je veslo. Do mene, moji drugari; Ismet Gunić, Džanović Sead, Mudrinić Dragan, Kvočka Slavko, Sevdić Stjepan, Kresojević Vojko, Šošić Mirza, Kucelin Željko, Marković Branko. Svi ljuta mornarica, a ni jedan plivat da zna. Muzika započinje koračnicu, a mi stupamo ponosno, složno kao jedan. Publika plješće, ne štedi dlanove, šalje nam gromoglasan aplauz. Žmarci mi kroz tijelo prolaze, ponosan i važan, a znam da me stari iz publike posmatra, osjećam se fantastično. Zove me i ja ga spazim, u publici je; i mati je s njim. Smiju se, drago im je, a ja ozbiljan; kao da sam na zadatku. Ta, ja sam sad mornar i svi znaju da sa mornaricom nema šale. 

Bila je to parada, ljeta 1959. godine.

Pedesetih i šezdesetih, svakog maja, a najčešće za "Dan mladosti" priredjivane su parade i sve osnovne škole, sve srednje škole, sva sportska, kulturno-umjetnička društva, sve radne organizacije, su davale sve od sebe da parada uspije i da se u najljepšem svjetlu pokažu svojim Banjalučanima. Biješe to dan kad se Banjaluka susretala sa svojom omladinom i radničkom klasom. Bilo je ljepo vidjeti omladinu grada kako se radosno smije, pjeva i pozdravlja svoju Banjaluku, a ona joj od srca šalje gromoglasan, spontan aplauz. 

Obično se dugačka kolona učesnika formirala kod "Narodnog pozorišta", a onda, glavnom ulicom "Maršala Tita", sve do iza Džinića palate.

Parada je počinjala oko devet sati izjutra, a narod se okupljen na trotoarima ulice tiskao da vidi paradu. Bila je to jedinstvena prilika da Banjaluka vidi sve što ima, a imala je Banjaluka da vidi dosta toga i da se ponosi sa onim što ima. Hiljade učesnika su satima prolazili: "Rudi Čajavec", "Tvornica celuloze", "Vitaminka", "Univerzal", "Kosmos", "Jelšingrad", "KUD Veselin Masleša", "KUD Vaso Pelagić" i mnogi, mnogi drugi, došli su da pozdrave Banjaluku.

Eto, tako su Banjalučani voljeli svoj grad kad sam ja bio mali dečkić i tek u školu pošao.

Napomena:

Prvi transparent s lijeva u desno:

Vojislava Injac, Bokan, Ljilja Milašinović, Slobodan Živanović, Darko Lovšin i Zorana Vulin

Drugi red:

Šemsa Mešinović, Slavica Čadjo, ?, ?, na kraju transparenta Djoko Kaludjerović

(Fotografija iz albuma Djoke Kaludjerovića - Šopena)

Mario M.: Prvi maj

Dvojezični plakat koji poziva čikaške 

radnike na miting, ne sluteći krvoproliće

Istorija proslavljanja Prvog maja kao praznika rada stara je više od stotinu godina. Predistorija je, međutim, mnogo starija.

Tomas Mor se još u svojoj 'Utopiji' (1516. g) zalagao za šestočasovno radno vrijeme, a prvi tvorac ideje o tri osmice (osam sati rada, osam odmora, osam kulturnog uzdizanja) je malo poznati francuski književnik Deni Vera koji je o tome pisao još u 17. stoljeću. Robert Oven je kasnije u svom 'Katehizmu' obrazložio zašto je osmosatno radno vrijeme idealno. Još kasnije se za osmicu zalaže i Karl Marks (1868.), pa Prva internacionala... A sam praznik predstavlja sjećanje na 1. maj 1886. kada je američka Federacija strukovnih sindikata pokrenula široke štrajkove poznate kao 'tri osmice'. Najširi zamah dostigao u Čikagu, gdje nije bilo samo masovno nego u pravom smislu riječi i krvavo. Ti događaji su pokrenuli radničku solidarnost širom svijeta. Brojnim demonstracijama i štrajkovima izboren je dan odmora, ali ideja 'tri osmice' nikad nije zaživjela u cijelom svijetu. Jer, Veliki meštri su dobro uvježbali različite metode stišavanja atmosfere radničkog poleta.

Gdje su danas čuvene 'tri osmice'? U vrijeme kada su sve ekonomije nezasite porasta kurentnosti?  Danas, kada fondovi traže produžavanje a futuristi predviđaju drastično skraćivanje radnog staža? Danas, kada se širom svijeta krše i ona elementarna humana prava zaposlenih? Kakvo tek mišljenje o 'tri osmice' ima  nezaposlena, radno sposobna osoba...? Kakve boje je 1. maj onome ko radi 'na crno'?

Prvi maj u Regionu? 'Nema se, ne može se', al' običaj je običaj, pa mora biti makar za mezu pod beharli granom!

Mario

Aleksandar Hemon: Bezrezervna domovina

Ovako je to bilo: tukli su se, opet, rusko i otomansko carstvo i Turci su taj rat izgubili, te je 1878. sazvan Berlinski kongres da se plijen, kao što je to običaj zahtijevao, podijeli. Rusija je ugrabila dobre komade Kavkaza i dobila  na vjeke vjekova odane saveznike u Srbiji (koja je tada zvanično postala nezavisna), a Austro - Ugarskoj je dopala Bosna i Hercegovina. Švabo je trebalo da bude privremeni okupator, dok se situacija, šatro, ne stabilizuje, ali onda je 1908. Kemal započeo mladotursku revoluciju, što je Beč iskoristio da anektira BiH i priključi je teritoriji koja je pokrivala dobar dio centralne i istočne Evrope. Ukratko, na Berlinskom kongresu je odlučeno, a da niko od prisutnih toga nije bio svjestan, da će moj deda, rođen 1900. godine u selu blizu Lavova, u današnjoj zapadnoj Ukrajini, umrijeti u Bosni.

Malo poslije okupacije, Austro - Ugarska je počela da ohrabruje naseljavanje u Bosnu podanika iz drugih provincija, od kojih je jedna bila Galicija, čiji je glavni grad bio Lemberg, iliti Lavov. Iz te Galicije su, dakle, pristigli moji preci sa očeve strane: mom dedi Ivanu je bilo dvanaest godina kad su se doselili u blizinu Prnjavora, gdje su tada pristizali i naseljenici i iz drugih provincija, diljem seljaci i sirotinja, kojima je Bosna izgledala ne kao obećana zemlja nego kao zemlja u kojoj se može izdeverati. U mojoj se porodičnoj historiji kao razlog za preseljenje navodi obilje drva u Bosni, uz pomoć kojeg je bilo lakše preživjeti zimu. (Putanja moje bake je slična - rođena u Bukovini, današnja jugozapadna Ukrajina, kao dijete je došla u Bosnu, samo što je njenom ocu maternji jezik bio poljski.)

Kad se Austro-Ugarska raspala, neki su se od tih naseljenika vratili / otišli u novostvorene domovine, kao što su to bile Čehoslovačka i Poljska. Mnogi su ostali, zbog čega je Prnjavor sve do ovog zadnjeg rata bio (srednja) Evropa u malom. Sjećam se kako sam jednog ljeta išao na vašar u Štivor, selo pored Prnjavora, čije je stanovništvo pričalo arhaični sjevernoitalijanski dijalekat iz Tirola, odakle ih je Švabo onomad doveo. Na vašaru je mnogo svijeta bilo u narodnim nošnjama u tirolskom stilu. Poslije sam čuo da je na početku ovog zadnjeg rata italijanska vlada poslala autobuse u Štivor da bi u Italiju prebacila stanovnike, koji su, naravno, svi bili rođeni u Bosni. A onda sam čuo da su se mnogi od njih kad se rat završio vratili u Bosnu - Italija im je bila strana zemlja, imali su samo jednu domovinu.

Moji se, međutim, nakon raspada Carevine nisu nigdje vratili i ostali su u Bosni, kao i mnogi drugi Ukrajinci. (Na popisu prije ovog rata bilo ih je u BiH oko pet hiljada, a danas tek oko dvije.) Na brdu Vučijak, blizu Prnjavora, sahranjeni su članovi tri generacije Hemona, dvije od njih rođene u Galiciji / Ukrajini. U mojoj familiji s očeve strane, niko ne umire u zemlji u kojoj je rođen, a sva je prilika da se to neće uskoro desiti.

Moj otac je oženio Semberku iz familije koja je u Bosni živjela koliko im pamćenje seže. Moga djed Stjepana su u onom ratu četnici tukli i za malo ga nisu zaklali zato što mu je sin, moj ujak Bogdan, bio u partizanima. Dvije moje rođake, Bogdanove kćerke, udate su za Bošnjake, zbog čega su iz Semberije morale bježati kad je počelo - svekra jedne od njih novokomponovani četnici su na smrt pretukli. Ona sad živi u Francuskoj, a njena sestra u Švedskoj. Sva je prilika da neće biti sahranjene u zemlji u kojoj su rođene. Ja, tako, imam rodbine u Kanadi, Engleskoj, Švedskoj, Francuskoj, Italiji, Australiji (gdje živi moja rođaka sa očeve strane čiji je - sad bivši - muž Rom musliman, te su i oni morali bježati od četnika).

A imam i rodbine u Ukrajini, gdje sam 2003. otišao u selo u kojem je moj deda bio rođen i gdje još uvijek ima Hemona. Štaviše, ti Hemoni žive na kućištu na kojem je rođen moj deda. Muški imaju iste velike glave i uši kao i bosanski Hemoni, a kuća im izgleda i miriše (na kuhano tijesto i preprženi luk) isto kao i kuća moje babe i dede. Njihova djeca i unuci ne žive više na selu.  Kad sam bio tamo, moj dalji rođak, Ivan, rekao mi je da jedan od njegovih sinova i njegova familija upiru da idu u inostranstvo. Možda u tom inostranstvu nalete na svoje daleke rođake, ili na moje bliske. Ali par Ivanovih sinova je bilo u ukrajinskoj policiji. Ako su još uvijek policajci, nije van pameti da ih je prebacilo u istočnu Ukrajinu, da se tamo bore sa separatistima.

Zašto ovo pričam? Zato što se jedna dobra čitateljka nedavno sjetila da imam veze sa Ukrajinom pa me je upitala jesu li “svi moji tamo” dobro. Njeno pitanje je bilo dobronamjerno, ali me je ponukalo da se sjetim trenutka kad mi je jedan drug - prije ovog rata, prije mog odlaska iz Sarajeva, prije više od dvadeset godina - rekao: “Blago tebi, Hemone, ti imaš rezervnu domovinu,” misleći, bezbeli, na Ukrajinu. Taj me je drug time uvrijedio, pošto sam smatrao, kao što i sad smatram, da domovina ne može biti rezervna, pošto je nešto što se ustanovljava na osnovu konkretnog ljudskog iskustva a ne na osnovu mitova, zastava i sličnih apstrakcija. 

Drugim riječima, moja jedina domovina je bila i ostala Bosna i Hercegovina zato što sam tamo rođen i odrastao, zato što su tamo kosti mojih djedova i baka, kao što su tu rođeni i moja majka i otac, zato što se tu moj ujak Bogdan borio protiv četnika, zato što su tu oni koje volim i kojima sam odrastao bili pod opsadom, zato što je moja lična historija neizreciva bez historije Bosne i Hercegovine, uključujući i historiju ukrajinskih doseljenika.

Ali zato u trenutnoj situaciji svim srcem navijam za Ukrajinu: zato što mi je prepoznatljiv pristup narušavanju teritorijalnog i ljudskog integriteta Ukrajine, isti onaj pristup koji je onomad na smrt prebio svekra moje rođake, zato što sam bio u Kijevu kad je 1991. proglašena ukrajinska nezavisnost, zato što moj otac u Kanadi pjeva u ukrajinskom horu, zato što kad su u pitanju nasrtaji bahate sile i nepravde na običan, pošten svijet (kao što je to, recimo, moje daleki rođak Ivan) uvijek navijam protiv sile i nepravde. I zato što, kao Bosanac, cijenim vrijednost pojedinačnog ljudskog života, o kojem sad niko od onih koji o Ukrajini pregovaraju u Ženevi ne razmišlja, kao što to niko nije činio ni u Berlinu 1878. kad su velike sile odlučivale gdje će moj deda i baba biti sahranjeni.

Aleksandar Hemon

(sa RadioSarajeva

Mario M.: Bosanski rat

Koliko god bila neprijatna sjećanja na posljednje balkanske ratove sasvim sigurno je da će doći vrijeme kada će ih još samo istorija spominjati. To je neminovno, tako je bilo i ranije. Nažalost dolaze novi ratovi. Na nekim drugim prostorima su čak suroviji i krvaviji nego ovi ‘naši’. Vjeruje se da će pojam rata u BiH biti korišten samo u vojnim teorijama kao svojevrsni model rata I svakako u književnosti kao izvor (ne)određenih metafora… Međutim na drugom kraju svijeta imaju i drugih ideja. U Kini su, naime, jednom jelu dali naziv ‘bosanski rat’. Ne smije se sumnjati u maštovitost Kineza a ni u bogatstvo njihovog jezika. Očigledno su tamnošnji kuhari nježniji i nemaju morbidne asocijacije… Jer, ‘bosanski rat’ predstavlja specifično začinjen ‘bućkuriš’ povrća i začina u kome dominiraju gljive i špinat. Nema zaprške! Ona je ipak balkanski specifikum.   

Aleksandra Petrić: Ničija djeca

Čitam jučer u izdanju Jutarnjeg lista za Hrvatsku da nastavnica biologije i hemije u jednoj osječkoj osnovnoj školi ne dopušta učeniku završnog razreda da prisustvuje njenim časovima. Prema tekstu koji je objavljen s nadnaslovom "Kršenje prava djeteta" i u naslovu boldiranim velikim slovima "SKANDALOZNO", navodi se da ona jednostavno uđe na čas i čim ga ugleda mirnim tonom kaže da izađe napolje, jer on nije učenik te škole. Iako je dječak uredno upisan, što je utvrdila i prosvjetna inspekcija, i učestvuje u nastavi na svim ostalim predmetima bez poteškoća, na njene časove ne može. Direktor škole je u više navrata upozoravao nastavnicu da svoj posao mora obavljati kako treba i da bi u suprotnom mogla dobiti otkaz, ali ona ne haje. Slučaj je stigao i do Pravobraniteljice za djecu Hrvatske, i za sada, ništa se nije promijenilo.

I tako već tri mjeseca. Nastavnica i dalje mirno drži časove iz biologije i hemije ostaloj djeci. Njega na tim časovima nema.
Dječak o kome je riječ je štićenik doma za odgoj djece i mladih, u koji je prebačen iz drugog doma iste namjene. On je domsko dijete jer ima potrebu za socijalnom brigom i samim tim je obilježen. Život ga, sigurno, nije mazio. I vjerujem da ga neće maziti i dalje. Ne pripada privilegovanim krugovima koji osiguravaju dobre ocjene po defoltu, dogovorene usmene odgovore po unaprijed pripremljenim i dostavljenim pitanjima i, naravno, u terminu kada on bude spreman, nema sedmični džeparac u visini nečije prosječne bruto plate, pristup privatnoj poduci iz francuskog. Vjerujem da si ne može priuštiti da ustane ujutro i jednostavno ne ode na nastavu jer mu se ne ide, zbog toga što vani pada kiša ili snijeg, ili zbog toga što je baš tog dana kontrolni iz matematike, znajući da će mu to roditelji jednim telefonskim pozivom riješiti. Na njegove roditeljske sastanke dolaze domski službenici, vaspitači, kojima je on jedan od mnogih sličnih njemu. Možda se neki domski vaspitač posebno vezao za njega, pa će mu pružiti dodatnu podršku, odvešće ga na utakmicu ili popričati s njim o pubertetskim bubuljicama i kako da ih se riješi. Pohvaliće ga sigurno, jer je on jedno mirno i poslušno dijete.

On ne pravi probleme.

On je dio tvorničke trake koja odgaja djecu koja drugog izbora nemaju. Spada u nečije radno vrijeme od 8 do 16, ili dežurstvo, i na njega se zaboravi vikendom dok se vlastita djeca vode na izlete, u kino, po šoping centrima i skupo plaćenim slobodnim aktivnostima. Kao takav, on nastavnici nema ponuditi ništa. Niti strica mesara koji će joj napuniti zamrzivač, a ni mamu frizerku kod koje će moći na besplatno pranje kose, šišanje i feniranje svake subote ujutro. Tvornička traka se na njemu zagrcnula, i postao je sistemska greška koju niko ne rješava. Jer je to nezgodno. Do zla Boga neprijatno. Sumnjivo i nepoznato. Nepotrebno i neprioritetno. On da ćuti, da bude miran i nekonfliktan, a njoj ćemo gledati kroz prste. Jer njen ugovor o radu je zlata vrijedan. On je samo jedno izgubljeno i zaboravljeno dijete koje su vlastiti roditelji iz ko zna kojih razloga odbacili i zna se unaprijed kako će se njegova priča završiti. Da sistem štima bez greške, ona bi već odavno bila na disciplinskoj komisiji i zbog teže povrede radne dužnosti bi ostala bez radnog mjesta. Da je on dijete s privilegijama, ovo se sasvim sigurno ne bi ni dogodilo.
Zaglavila mi se ova priča u grlu jučer, i nije mi prvi put.
Prije mnogo godina, kada sam bila njegovog uzrasta, moja prijateljica je napravila dječiju spačku nastavnici. Mislim da je to ponovila nekoliko puta, i više se ne sjećam šta se tačno dogodilo i kolika je bila "težina" njenih dječijih grijeha. U vrijeme dok je majka moje prijateljice ležala bolesna kod kuće i kada je njenom ocu bila nepoznata adresa, smještena u popravni dom za žensku djecu i omladinu. Neko iz sistema je odlučio da je tako najbolje. Za nju ili za nastavnicu, to ni danas ne znam. Vjerujem da niti njoj to niko nije do kraja objasnio. Uostalom šta se, kog klinca, ima djeci objašnjavati o ozbiljnim stvarima o kojima odrasli znaju sve i najbolje.
Oko mene i vas žive ta, ničija djeca. Možda ih svakodnevno gledate u učionici i možda ste od onih koji će tražiti razloge zašto su nastavnice iz Osijeka i Banje Luke koristile svoje privilegije da ničiju djecu nauče pameti.
Ja se nadam da niste od tog soja i da će vas njihova muka motivisati da budete bolji ljudi.
Ja se, svakoga dana, budim da budem bolja.

Aleksandra Petrić  (Manjine.ba)

Banja Luka, 16. april 2014. godine