Snijezna oluja u Buffalu (SAD)

Samo stotinjak kilometara juzno od Toronta je americka drzava New York u kojoj je i grad Buffalo. Samo stotinjak kilometara i jezero Ontario koje dijele ova dva grada. I bas to jezero vrlo cesto utice da vrijeme u Buffalu i Torontu, i pored blizine,  bude potpuno razlicito. Ovih dana je Buffalo zameteno snijegom koji se ne pamti. Cetiri osobe su izgubile zivot iskopavajuci se iz 1.5 do 2 metra visokog snijega. Proglaseno je vanredno stanje i vojska je pozvana u pomoc. Mnogi su na putu zarobljeni u svojim autima ili autobusima i cekaju pomoc. Uz pomoc mobilnih telefona komuniciraju, salju slike ili se cak javljaju na TV iz zatrpanih autobusa.

A kod nas u Torontu, samo stotinjak kilometara sjeverno, ulice ciste. 

Nema snijega. Ocekuje se danas oko 2-3 cm.  

Cudna je priroda!

SLOVENAČKI GLUMAC RADKO POLIČ:

Ja sam Jugosloven, makar me i vređali zbog toga, kaže slovenački glumac Radko Polič.
- Nisam pristao da menjam zastave kao prljave gaće - govorio je moj prijatelj, reditelj Živojin Pavlović. Tu njegovu misao nisam izdao i uvek ću govoriti da sam Jugosloven - kaže za “Blic nedelje” glumac Radko Polič.
Jedan je od onih koji se sa setom sećaju života u zajedničkoj državi.
- Šljam sastavljen od ratnih profitera, kvazinacionalista i politikanata nedoraslih istorijskim okolnostima razorio je moju domovinu Jugoslaviju. Pošteni i plemeniti ljudi nisu uspeli da se odupru histeriji u kojoj je bilo sasvim prihvatljivo da se koljemo sa komšijama samo zato što se drugačije krste ili nose drugačiju kapu. Pristajanje na takvo zlo već dve decenije plaćamo preživljavanjem u tajkunskim feudima. Mali broj secikesa i prevaranata se valja u parama, političari pokušavaju da im ponekad prave društvo, a narod im više ne treba - kaže Polič.

Istaknute istorijske ličnosti Banjaluke (XXXI): Antonije - Anto Ćosić

Antonije - Anto Ćosić, istaknuti banjalučki pjesnik i profesor, u plodnom stvaralaštvu iza sebe je ostavio brojna djela kako za djecu tako i za odrasle.

Rođen je 21. avgusta 1928. u Banjaluci, gdje je završio osnovu školu i gimnaziju, a studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je magistrirao i doktorirao 1988. godine. U višedecenijskom radu pisao je književnu, pozorišnu i filmsku kritiku, te mnoga djela prevodio s italijanskog jezika.

Radio je kao profesor najprije u banjalučkoj Gimnaziji, a nakon toga je bio dugogodišnji profesor književnosti u Medicinskoj školi.

Pisao je pjesme: lirske, dječje, šaljive, epigrame; pripovijetke, komedije, eseje, reportaže, humoreske, aforizme.

U pjesmama je znao biti samoironičan, ali i ironičan, sarkastičan, osjećajan i tužan. Među njegovim poznatim djelima su: "Lirski mozaik", "Šumski razbojnik", "Nečujne oluje", "Ljubav, auto i meko srce", "Brak nije isključen", "Vrtić ljubavi", "Mjesečar", "Crveni kaputić", "Kraja nema", "Putovanja Ale Kirije".

Posthumno mu je objavljena i knjiga "Vrijeme mraka", a u izdanju Udruženja "Danica" izašla je zbirka pjesama "Pjesme".

Učio druge i on od njih

Ćosić je podjednako dobro pisao i za djecu i za odrasle, a pjesma po kojoj će ga većina školaraca pamtiti je pjesma o koki Šarki, od koje traže da svakog dana snese po jedno jaje.

Oni koji su ga poznavali tvrde da je uvijek znao oraspoložiti druge te je nastojao da ih nauči nečem novom, ističući pritom da i on uči od njih.

Za sebe je znao reći: "Ja sam jedini doktor znanosti u Banjaluci, koji predaje u srednjoj školi, a ne na fakultetu."

Jovan - Joco Bojović, pisac, kazao nam je da se s profesorom Antom Ćosićem družio više od 30 godina, iako ističe da nikada nisu utvrdili kada i gdje su se tačno upoznali, ali davne 1970. godine već su bili dugogodišnji prijatelji.

"Anto je bio istinski vjernik i prosvijetljen čovjek. U privatnom životu bio je ozbiljan, pouzdan i odgovoran čovjek, koji nije optrećivao druge svojim problemima. Pomagao je ljudima bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost. Naglasio bih Antin predan pedagoško-vaspitni rad te njegovo radovanje kada bi neki od učenika iskočio iz prosječnosti", napisao je Bojović u svojoj knjizi "Dvoboj nad rijekom".

Oštroumni intelektualac

Prijatelji kažu da je Ćosić bio veoma privržen majci i porodici, a pamte ga po izuzetnom gostoprimstvu u njegovom domu.

"Priznajem da sam u dugogodišnjem druženju s Ćosićem od te njegove intelektualnosti i erudicije, oštroumnosti te životne mudrosti i pronicljivosti, bistrine, marljivosti i upornosti i ljepote duha podosta baštinio za sebe. Pitam se, šta bi sve iznjedrio doktor Anto Ćosić na stvaralačkom planu da je živio u nekim normalnim tokovima života", istakao je Bojović.

Ćosić je umro u Okučanima 1. juna 1998. godine.

Nebo

Pogledaj nebo - azurnu bajku,

Akvarij bijelih riba.

Zagnjuri oči u plavu vodu

Kad ribe daleko odu.

Iznad visokih šuma prošetaj

Po rubu crvenog neba.

Neka se oči začude.

A onda izbriši slike

I siđi među ljude.

(Anto Ćosić)

(Ljiljana Radić, Saša Mikić, Nezavisne novine)

Harper - Putin

Neki od ranijih rukovanja

Predsjednik vlade (PM) Kanade Stephen Harper konacno je vijest dana u Kanadi. Sve radio i TV stanice bruje o njegovom susretu sa Putinom na G20, godisnjem ekonomskom sastanku dvadeset najrazvijenijih zemalja svijeta u Australiji.
Ponavljaju tako po cijeli dan da  je Harper na Putinovu ispruzenu ruku iuzvratio ali da je vrijeme rukovanja rekao: " Rukovacu se s tobom, ali cu ti reci samo jednu stvar a to je da izidjete iz Ukrajine!"
Kanadjani u ekstazi zbog odlucnosti i hrabrasti svoga vodje! Ili to bar tako izgleda jer se vijest ponavlja sve do se ne nauci napamet.

Ne volim ja tog Putina, ali da sam bio na njegovom mjestu odgovorio bih diplomatski:" I ja cu tebi reci samo jednu stvar a to je da sto prije izidjes iz Obaminog pakasu!"
Naravno, posto je Putin, fin, pristojan, miroljubiv i umiljat covjek, zbog cega ga cijeli svijet i voli, on  je samo hladno odgovorio da je izlazak iz Ukrajine nemoguc jer oni i nisu tamo.
Baloni na sve strane!
Obozavam politicare!

Aleksandra Petrić: Zakoni jedno, praksa drugo

Čitam redovno medijske hronike u kojima je nasilje u porodici protiv žena u Bosni i Hercegovini prisutno svakodnevno. U ovim člancima pratim ne samo način izvještavanja medija o nasilnim događajima u kojima često ima žrtava već i reakcije ovlaštenih institucija, u pravilu policije i tužilaštava, jer od njih zavisi da li će slučajevi biti dalje procesuirani u skladu sa zakonom i da li će osobe koje su preživjele nasilje dobiti adekvatnu podršku i zaštitu.

Tako su, u isti dan, na dva kraja Bosne i Hercegovine pucala dva muškarca, jedan iz automatske, a drugi iz poluautomatske puške. Prvi je u Ribniku pretukao suprugu i pucao u zrak kako bi upozorio policajce koji su došli na intervenciju. Vijest iz hronike navodi da je rekao da policija u njegovoj kući nema šta tražiti, jer ono što se dešava između njega i njegove vlastite žene predstavlja njegovu privatnu stvar. Drugi muškarac je pucao u Sarajevu, i hronika kaže da u toj pucnjavi niko nije povrijeđen, osim što je razbijeno staklo na skupom automobilu. Od ostalih detalja slučaja, poznato je da je osumnjičeni zadržan u pritvoru. Za razliku od njega, osumnjičeni iz Ribnika je nakon kriminalističke obrade pušten na slobodu. Protiv njega će biti podnesen izvještaj nadležnom tužilaštvu o tri počinjena krivična djela u vezi s napadom na službeno lice, ilegalnim posjedovanjem oružja, i nasiljem u porodici ili porodičnoj zajednici.

Dva slučaja počinjenih krivičnih djela na dva kraja Bosne i Hercegovine. Jedan za posljedicu ima razbijeno staklo na autu i pritvor osumnjičenog, a drugi pretučenu ženu čiji je zlostavljač nakon saslušanja u policiji pušten na slobodu. Da se vrati da je dokrajči. To je prvo što sam pomislila. A može biti drukčije. Prikaz ova dva slučaja nasilja, u stvari, direktno ukazuje da institucije direktno odgovorne za primjenu zakona nasilje u porodici protiv žena u Bosni i Hercegovini posmatraju kao djelo manje društvene opasnosti, te da u praksi ne postoji njihovo stvarno opredjeljenje da dosljedno koriste dostupne zakonske mehanizme i zaštite žene i djevojčice, koje su primarne i najčešće mete.

Entitetski zakoni o krivičnom postupku jasno propisuju razloge za određivanje pritvora. Tužilac može zatražiti od suda da ga osumnjičenom odredi, između ostalog, i ukoliko posebne okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, u koje nesumnjivo spada žena koja je preživjela nasilje u porodici. Iako je ona u kategoriji lica koja mogu odbiti da svjedoče, propuštanje tužilaca da joj osiguraju zaštitu neposredno nakon izvršenja djela ne samo da ugrožava njenu bezbjednost već i direktno utječe na njenu slobodnu volju da svjedoči u daljem sudskom postupku, ukoliko do njega dođe.

Posljednje izmjene i dopune Krivičnog zakona u Republici Srpskoj iz 2013. godine su pored pooštravanja zaprijećenih sankcija za čitav niz djela u oblasti rodno zasnovanog nasilja, uvele i tri nove mjere zabrane – zabrana približavanja i komunikacije s određenim licem, obavezan psihosocijalni tretman, i udaljenje iz zajedničkog domaćinstva – koje sud može izreći počiniocu krivičnog djela s elementima nasilja, u koje nesumnjivo spada i nasilje u porodici. Slične mjere prepoznaje i Krivični zakon Federacije BiH, međutim one se u sudskoj praksi veoma rijetko izriču. Sudovi takođe imaju mogućnosti izricanja niza zaštitnih mjera predviđenih Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici Republike Srpske i Federacije BiH, koje imaju za cilj da osobama koje su preživjele nasilje osiguraju neophodnu zaštitu zdravlja i bezbjednosti te otklone okolnosti koje pogoduju ili podstiču izvršenje nasilja. I ove mjere sudovi izriču više incidentno nego što je to uobičajena praksa.

Jedan od ključnih problema na koji godinama ukazuju ženske organizacije u Bosni i Hercegovini predstavlja činjenica da entitetski zakoni u BiH nisu harmonizovani, te se djelo porodičnog nasilja u Republici Srpskoj već dugi niz godina prepoznaje i kao krivično djelo i kao prekršaj, a u Federaciji Bosne i

Hercegovine samo kao krivično djelo. Neusklađena pravna regulativa omogućava institucijama različita tumačenja djela porodičnog nasilja, čime se umanjuje njihova odgovornost ne samo za procesuiranje nasilja i već i pružanje direktne pomoći i podrške ženama koje su preživjele nasilje.

Vjerujem da žena koja je preživjela nasilje u porodici u Ribniku ne zna mnogo od ovoga. Kao i to da nasilje nije niti može biti privatna stvar, te da policajci koji su joj ušli u avliju i tužilac koji je njenog nasilnog muža nakon saslušanja pustio na slobodu imaju dužnost da zaštite njen život. Na isti način i pod istim uslovima kao što imaju obavezu da štite život svake druge građanke i svakog drugog građanina Bosne i Hercegovine.

Prođe predizborna kampanja tokom koje niti jedna politička stranka koja se borila za glasove nije rekla niti riječi o ovome. Žene su glasale u nedjelju i vratile se kućama da i dalje čekaju zaštitu i vladavinu prava u kojoj su i one ljudi, i u kojoj njihovi životi vrijede više od zaštite patrijarhata i porodičnih vrijednosti koje to nisu.

Aleksandra Petrić

Banja Luka, 15. X 2014.

(manjine.ba)

Haris Jusufović: Možete šerovati i diviti se "mojoj hrabrosti", ali i vi treba da progovorite

Haris Jusufović nedavno je svojim blogom “Hoću istinu šta se desilo sa mojim komšijama Srbima u Sarajevu” izazvao lavinu rekacija i čitanja širom BiH, ali i regiona. Kada, kako i zašto je počeo da piše blog, o pristiglim reakcijama iz Banja Luke, Sarajeva kao i drugih gradova, o svojim pogledima na”tri istine u BiH” u intervjuu Frontalu Jusufović kaže…

Da li ste blog “Hoću istinu šta se desilo sa mojim komšijama Srbima u Sarajevu” napisali vjerujući da je on više potreban Srbima ili Bošnjacima?

Napisao sam ga prvenstveno mojim sugrađanima u Sarajevu. Bio sam tog jutra na protestu povodom obilježavanja godišnjice stradanja srpskih civila na Kazanima na kojem je bilo jedva desetak ljudi.Razgovor poslije sa gospođom Slobodankom Macanović, čiji su roditelji odvedeni i ubijeni na Kazanima 1993 godine ostavio je na mene dubok utisak. Ona i danas traga za tijelima svojih roditelja, a do sada je sahranila samo jednu kost svoje majke. Kada nam je rekla da su najvjerojatnije sahranjeni u nekoj sekundarnoj grobnici, ostao sam potpuno zatečen. Nikad mi nije ni napamet moglo pasti da u našem gradu postoje i takve grobnice.

Dok sam onako potresen pisao taj tekst, znao sam da želim na posredan način da se obratim i građanima RS-a. Hiljade ljudi u RS-u je oduševljeno pročitalo moju kratku priču i nadam se da su svjesni da sam želio da im bacim rukavicu. Ok, možete šerovati i diviti se "mojoj hrabrosti", ali i vi treba da progovorite:A gdje su vaše komšije?

Da li imate utisak da Sarajevo sve zločine prema srpskim civilima adresira prema Mušanu Topaloviću Caci ?

Da, to je tačno. Nesumnjivo je da Caco nosi najveću odgovornost za ratne zločine prema srpskim civilima u opkoljenom Sarajevu, ali on nije jedini. Postoji i nekoliko stratišta u drugim dijelovima grada, gdje su odvođeni srpski civili za vrijeme rata, koji nisu bili pod komandom i ingerencijama Cacine jedinice.

Ono što je zanimljivije je kako neki moji sugrađani tumače Mušana Topalovića Cacu. Svjesni su svega šta je činio, ali najlakše im je da to umotaju u celofan pod riječima "riječ je o odmetnutom nadrogiranom luđaku" ili "i heroj i zločinac". Neko je odlično primjetio Caco je za dio građana Sarajeva do podne heroj, a od podne ratni zločinac.

Kakve ste zaključke izvukli o komentairma ispod svog bloga i uopšteno da li je odjek u zajednici bio očekivan?

Komentari ispod mog bloga su bili uglavnom pozitivni, ali znate kako to bude sa komentarima, ubrzo su otišli u drugom pravcu, gdje ljudi počnu obimnim i dugačkim komentarima ubjeđivati jedni druge u svoje "istine" i voditi između sebe žestoke polemike. Neka se niko ne uvrijedi, ali nikad nisam volio da čitam takve kilometarske rasprave i smatram to gubljenjem vremena.

Odjek je bio u najmanju ruku kontradiktoran. Tekst je odmah prešao granice naše zemlje i jako dobro je primljen i u susjednim zemljama. Javilo mi se dosta ljudi da mi se zahvali i to mi je posebno drago. Desetak "bivših" Sarajlija potpuno različitog etničkog porijekla, koji su odavno na drugim kontinentima postali neki "novi" ljudi, su osjetili potrebu da mi mejlom ispričaju svoju nesretnu priču. Sve su završavale nažalost isto, odlaskom zauvijek iz Sarajeva i čitavog Balkana.

U Sarajevu, čast nekoliko izuzetaka, potpuni tajac. Srećem ljude koje poznajem godinama, ali oni to ne spominju. Gledam ih u oči i znam da su pročitali članak, ali neće da govore o tome. Osjećam da im je neugodno. Pravimo se blesavi i pričamo o vremenu. Ono što je neobično, nekoliko sarajevskih portala je kao iz topa prenosilo Puhala, Bursaća ili Trifunovića iz Banja Luke kada pišu o ratnim zločinima koje su počinili srpski ratni zločinci. Ali sada ne, iako je bila ogromna čitanost na Buci i Frontu slobode. Pretpostavljam da članak, koji sam napisao, nije zadovoljio visoke kriterije pojedinih sarajevskih portala, ne vjerujem da je riječ o licemjerju.

Odakle dolazi vaša potrebna da javno pišete o svojim unutrašnjim promišljanjima?

Godinama pratim politička dešavanja u BiH i regionu. Prije 2-3 godine otkrio sam društvenu mrežu tviter i forma od samo 140 karaktera je sjajna stvar. Nema puno mudrovanja i balansiranja u tako malo riječi koje mogu stati u jedan tvit. Tu sam često znao da iznosim svoja razmišljanja i stavove. Pa su me drugari sa tvitera počeli nagovarati još davno da počnem da pišem, što sam ja naravno glatko odbio smatrajući prosto da ne znam pisati dovoljno dobro i da ću se obrukati.

A onda prije mjesec dana sam se predomislio i počeo da pišem ono što mislim i smatram da je ispravno u nešto dužoj formi. Zafalilo mi karaktera. Razočaran sam i kako većina ovdašnjih medija površno i pristrasno pristupa nekim važnim temama u svijetu i kod nas. Mišljenja su uniformna i teško je čuti drugačije mišljenje. Međutim, poruka na tviteru je drugačija. Tu sam našao ljude koji dijele moje stavove i svjetonazore. Iako nas je svega 2-3% u BiH, i u regionu, mi postojimo. Živimo u različitim zemljama ili entitetima, ali se jako dobro slažemo i razumijemo. Davno smo prevazišli sve barijere koje su nam naše političke i društvene elite nametnule i mi sa velikim zadovoljstvom te zabrinute "mesije" koje danonoćno bdiju nad našim ubogim nacijama, odlično i politički nekorektno zajebavamo.

Po vama koliko možemo vjerovati današnjoj interpretaciji rata u BiH?

Mislite, koliko možemo vjerovati tri različite današnje interpretacije rata u BiH? To su "svete i apsolutne" istine, koje se ne smiju uopće dovoditi u pitanje. Sve je jasno i sve je rečeno još prije 20 godina. "Naša" istina je jedina tačna, a druge "dvije" su potpuno izmišljene i pune manipulacija. To je nešto kao stav Crkve iz Srednjeg vijeka: "Zemlja je ravna ploha i nema dalje rasprave. Ko god ospori ovu tezu ide na lomaču".

Šalu na stranu, ne možemo vjerovati niti jednoj od te tri "istine". Tek kada to shvatimo, možemo početi sa istinskim pomirenjem u Bosni i Hercegovini. I naravno, prije svega, neophodno je suočavanje sa ratnim zločinima počinjenim u "naše" ime.

I da napomenem to je onih 2-3% ljudi u našoj zemlji odavno shvatilo. To su oni što uživaju u 140 karaktera da prave istinski cirkus od naše tri "istine" u BiH, ali i šire.

Da li je kolektivno prihvaćena pozicija Bošnjaka u ulozi žrtve dobra i/ili potrebna?

Viktimizacija Bošnjaka je godinama sredstvo manipulacije korumpiranih bošnjačkih elita koje nemaju ni znanja, ni hrabrosti da izvedu svoj narod iz tog začaranog kruga. Mnogo je lakše oplakivati sebe i svoju žrtvu, nego krenuti putem progresa i pomirenja u regionu. Ali ta "uloga žrtve" nije sama od sebe došla. Ona je posljedica negiranja genocida u Srebrenici, opsade Sarajeva i masovne grobnice Tomašica od strane i vlasti Republike Srpske i njenih građana. Taj muk iz RS-a, nijedna riječ sućuti za stradale komšije, pokušaj relativizacije broja žrtava je nešto što najviše boli Bošnjake u BiH. I sve dok građani RS-a se ne suoče sa zločinima počinjenim u njihovo ime, ni Bošnjaci ni Srbi neće naći smiraj. Sve dok hiljade građana Prijedora i srpske i bošnjačke nacionalnosti ne izađu zajedno na dan obilježavanja stradanja Bošnjaka u masovnoj grobnici Tomašica, najvećoj na Balkanu, sve dok zajedno i jedni i drugi ne zapale svijeću, pognu glave i odaju počast nevino stradalim civilima, ova zemlja, a i RS sama neće moći naprijed.

autor: Senka Ćopić

 Frontal.ba

Omer Karabeg: PUTINOVA PARADA

OMER KARABEG je inicirao razgovor o nedavnoj posjeti Srbiji predsjednika Rusije Vladimira Putina u kome su učestvovali Dušan Lazić, član Foruma za međunarodne odnose Srbije te dugogodišnji ambasador Jugoslavije i Srbije i Filip Ejdus, docent na beogradskom Fakultetu političkih nauka.

FILIP EJDUS: Meni se čini da Putinova poseta, kao i odnosi između Srbije i Rusije, reflektuju duboki identitetski konflikt koji postoji u Srbiji - konflikt između proevropskog identiteta Srbije, koji je u stvaranju, i bratskih osećanja prema Rusiji. Srbija je raspolućena između ova dva kolektivna identiteta i ona zapravo izbegava da se opredeli.

DUŠAN LAZIĆ: Ne bih se složio sa stavom da je parada bila guranje prsta u oko Evropskoj uniji. Pre bi se reklo da verovatno nije prijala Zapadu. To se vidi po reagovanju Zapada. Nisu se mnogo uznemirili, već su to prihvatili kao neku neminovnost i kao unutrašnju potrebu Srbije.

EJDUS: Organizovati ovakav doček sa vojnom paradom u trenutku kada je Putin označen kao krivac za veliki deo problema koji se dešavaju u Ukrajini i u trenutku kada Evropska unija, čiji član želite da postanete, od vas zahteva da uvedete sankcije Rusiji - mislim da je to neka vrsta prsta u oko.

LAZIĆ: Treba biti pragmatičan i imati u vidu da u narednih pet godina neće biti primanja novih članova u Evropsku uniju. Postavlja se pitanje zašto onda Srbija ne bi razvijanjem odnosa sa Rusijom poboljšala svoju ekonomsku situaciju.

EJDUS: Smatram da je pomeranje manifestacije posvećene 70-godišnjici oslobođenja Beograda za četiri dana samo zbog toga što je Putin 20. oktobra, na dan oslobođenja Beograda, imao pametnija posla - oblik političkog udvorištva zbog kojeg je mnoge u Srbiji danas sramota.

LAZIĆ: Bilo je dosta elemenata snishodljivog ponašanja, ali se to ne može reći samo za rukovodstvo. To je bilo rasprostranjeno u javnosti i među građanima. Bilo je dosta manifestacija koje su neprimerene međudržavnim posetama koje bi u svakom slučaju ubuduće trebalo izbegavati i svesti ih u granice koje određuje protokol.

EJDUS: Naprednjačka vlada je na početku svoga mandata napravila veliki iskorak prema Evropskoj uniji. Potpisan je Briselski sporazum, započeti su pregovori sa Prištinom i sada ova vlada, pošto ima nameru da ostane na vlasti, balansira, znajući da su ljudi orijentisani ne samo proevropski nego i proruski, i stvara privid ekvidistance prema Moskvi i prema Briselu. To ima smisla samo na unutrašnjem planu. Na spoljnopolitičkom planu to ima veliku cenu jer pokazuje veliku neodlučnost i neodređenost.

LAZIĆ: Mislim da je ova poseta Putina ojačala prorusko raspoloženje u Srbiji. U kojoj i kolikoj meri - to je teško u ovom momentu reći.

EJDUS: Osim cilja da uđe u Evropsku uniju Vlada nema neku jasnu strategiju šta će sa Kosovom, šta će sa Rusijom, šta će sa regionom. I ona prethodna vlada, u kojoj je ministar inostranih poslova bio Vuk Jeremić, taktički je odlično igrala diplomatsku igru oko nepriznavanja Kosova, ali je strategija bila pogrešna. Vuk Jeremić je odlično igrao partiju šaha koja je bila osuđena na neuspeh. Tako i ova sadašnja vlada taktizira i deluje okretno, ali čini mi se da nema jasnu ideju šta želi da uradi.

LAZIĆ: Da li se Vučić okreće prema Moskvi - teško je reći, ali da vodi računa o ruskim interesima, to je nesumnjivo i to dobija na intenzitetu upravo prilikom ovakvih poseta, kao što je bila Putinova.

(Most Radija Slobodna Evropa)

Godinu dana od smrti Srdjana Popovica

http://pescanik.net/zlocin-pravo-i-moral/

Saša Ilić: ALFA I OMEGA

Kragujevac

Vođenje srbijanske politike nije odmaklo daleko od blata iako je „asfaltom za demokratiju“ presvučeno mnoštvo staza i bogaza, pristupa vikendicama funkcionera, seoskih mostića, sokaka do roditeljskih kuća političara, putića do crkava u izgradnji ili zavičaja lokalnih vlastodržaca. Jedan takav asfaltni seoski drum odvaja se sa magistralnog puta Jagodina-Paraćin, odmah iza putokaza za hotel „Alfa“, koji je smešten u nedođiji Pomoravlja, na samoj obali Velike Morave, nedaleko od seoskog groblja u Končarevu, prestonom mestu Dragana Markovića Palme, vlasnika živih i mrtvih duša u tom kraju. Taj pomoravski Čičikov ispekao je svoje „male škole za velike ljude“ na Arkanovom dobrovoljačkom „megatrendu“, u vreme kada je divlja akumulacija kapitala predstavljala pitanje nacionalnog opstanka. Onda su došle promene. Čičikov je pažljivo pratio politički barometar. Ispostavilo se da arkanovski temelji nisu bili uzdrmani ničim što je nastupilo nakon pada Miloševića. Naprotiv, političko tržište se otvorilo i Čičikov je počeo da trguje mrtvim dušama. Kada je trebalo pomoći DSS-u, bio je tu, kada je pomoć tražio SPS, podrška je bila spremna, kada je PUPS-u zatrebala potpora, ponudio ju je, kada je trebalo razonoditi DS, upriličena je zabava. Na istom onom mestu, u Končarevu, gde se kao oko ognjišta odvijala čitava politička praksa Čičikova koji je, sledeći diktat dana, mislio globalno, a delovao lokalno. To je dovelo do njegove presudne važnosti u kičmi svih srbijanskih režima – od miloševićevske paradržave do vučićevske paravan demokratije. Ako je Zemun kao rodno mesto radikalske politike prvi vratni pršljen aktuelnog režima, onda je Jagodina bar sedmi, koji se lako može napipati ispod kože, ali je neobično sličan svima koji slede duž kičmenog stuba. Stoga je bitan u političkoj motorici, što je slučaj preuzimanja vlasti u Kragujevcu ovih dana i pokazao.

Dugo je SNS pokušavala da osvoji vlast u Kragujevcu. Bila je to stvar prestiža i ambicije pre svega predsednika Tomislava Nikolića, zavičajnog političara, koji je izgubio masovnu podršku baš u Kragujevcu u vreme svoje tranzicije ka SNS-u. S druge strane, bila je to ambicija premijera Vučića kome je bilo preko potrebno preuzimanje ekonomskih resursa i privrednih sistema, koji se danas u javnosti predstavljaju kao najgori u državi, dok će već sutra biti promovisani kao privredno čudo predsednikovog sina Radomira Nikolića, „stečajnog upravnika Kragujevca“, odnosno novog gradonačelnika, koji je zauzeo mesto dugogodišnjeg kragujevačkog lidera Verka Stevanovića. „Ni kriv ni dužan“, Nikolić Junior se našao u ulozi koja je predstavljala porodični san – otac predsednik, majka predsednikovica i komandir za vanredne situacije, a on gradonačelnik. Kada je nakon hitnog postupka izglasan (49 od 50 glasova), stao je za govornicu i izdeklamovao svima poznatu priču o „javašluku prethodnih gradskih vlasti i dubiozi“, nagoveštavajući svoje funkcionerske muke, borbu sa štrajkačima i radničkim nezadovoljstvom u Kragujevcu. No tom prilikom je rekao i jednu važnu stvar, a to je najava konačne harmonizacije odnosa sa republičkim vlastima, tj. sa ocem, majkom i partijskim kolegama u Vladi.

Sama tehnika smene gradskih vlasti u Kragujevcu spada u domen devetnaestovekovne političke prakse koju je baštinio i Dobrica Ćosić, opisavši je prethodno u svojim ranim radovima. U to vreme, svaki je politički vođa ili viđeniji seljak držao svogzatočnika u podrumu. Radilo se o plaćenom ubici, ucenjivaču ili progonitelju. Kada nešto nije išlo kako treba, on je stupao na scenu. Radio je noću i izvan svakog zakona a jedina funkcija mu je bila da „raščisti put“ svome gazdi. Danas zatočnici imaju mnogo više od podruma i zimovnika. Poseduju cele opštine. Ovoga puta, Dragan Marković Palma je „raščistio put“ svome novom gazdi tako što je preko trideset odbornika SNS, SPS, Jedinstvene Srbije i ostalih preletača iz drugih stranaka, možda čak i iz LDP-a (koji se ogradio od optužbi Verka Stevanovića da su glasali protiv njega) držao pod ključem tri dana i noći u svom hotelu „Alfa“. Kako mediji prenose, to je učinjeno preventivno, kako bi se sačuvalo jedinstvo nove skupštinske većine u Kragujevcu. U skladu sa važećim normama nove ideologije, iz hotela na obali Morave mogao je da izađe samo onaj odbornik koji bi dokazao da tog dana ima slavu. I to na tri sata. Svakako je za tu priliku dobijao i pratnju do kuće i nazad. Tih dana bilo je nemoguće odsesti u tom hotelu, prenose mediji. Uostalom, tamo niko nikada i nije odseo ukoliko nije bio povezan sa političkim marifetlucima lokalnog vlastodršca. Hotel „Alfa“ smišljen je kao politički karantin, poput onog koji je Ćosić opisao u svojim poznijim delima, samo se taj zvao hotel „Luks“ i nalazio se u moskovskoj ulici Gorkog br. 26, a po normama tada važeće ideologije, kadrovik je mogao da napusti svoju sobu, uz stalnu pratnju, jedino ako bi išao na vrbovanje ili saslušavanje. Nije tek tako glavna Staljinova deviza bila: „Poverenje je dobro ali je kontrola bolja“. Tako su i Nikolićevi odbornici organizovano odvezeni na „prijateljsko pecanje“ kod pomoravskog Čičikova. Tamo su mogli da gledaju u mutnu Moravu kroz prozore svojih soba ili da puše u salonima. Ako bi se neko požalio, verovatno je mogao da dobije odgovor da sve to spada u bavljenje politikom u Srbiji. Od štampe su svakako dobijali Informer i Novi put. Važniji odbornici među njima mogli su da budu zatvoreni u bungalovima kakvih ima u sklopu hotela „Alfa“. Ne znam da li su opremljeni citatima i slikama naših književnih klasika kao što je to slučaj sa Palminim drugim hotelom u sklopu Aqua parka (hotel „Hill“). No ako je onaj namenjen za kontroverzne biznismene, onda je hotel „Alfa“ predviđen za kontroverzne političare; verujem da je u tom duhu i osmišljen njegov enterijer.

Dragan Marković Palma je negirao sve ove navode, a proteklog vikenda je ugostio i Nikolića Juniora s kojim je podelio svoju dugogodišnju strast varaličarenja smuđa. Nakon toga je izvedena operacija zauzimanja Kragujevca. Korak pobednikasada je usmeren ka Vojvodini.

Peščanik.net, 30.10.2014.

Marjana Stevanović: Komentatori i komentatorke o jeziku i pismenosti

U medijskim tekstovima koji govore o jezičkoj kulturi u Srbiji mahom se konstatuje da nam omladina ništa ne čita, da nam je pismenost drastično opala, da se suočavamo sa pogrešnim pisanjem i „nepravilnim" izgovorom, a naročito zabrinjava „prekomerna upotreba tuđica" i, sakloni bože, hrvatskih reči. Ako pomisliš da su to sve same floskule koje nisu sasvim u vezi sa stvarnošću, dobrim delom te demantuju komentari ispod tih tekstova koji dolaze iz redova sveznajuće čitalačke publike.

Kaže jedan ovako (dakako na ćirilici): „Vi prvi menjate jezik i insistirate na tim rogobatnim kovanicama ženskog roda, ne koristite ćirilicu i hrvatizujete jezik neprevođenjem stranih imena tipa Epl, Gugl, Si-En-En itd. Vi novinari i internet portali ste najgori.”   

Zamislimo, na primer, da umesto Epl počnemo da pišemo Jabuka. A onda neko želi da se informiše o toj Jabuci pa je potraži na Guglu (a kako bismo pa i to preveli?) i dobije - gomilu sočnih jabuka, a od kompanije Epl ni traga.

Drugi se naježe kad čuju Je I' hoćeš?", Je l' ideš?", a trećem smeta kad u tekstu naleti na izraz „od strane (nekoga)", što jeste deo nesvarijivog birokratskog stila, ali gramitički je ispravan, koliko i upitna rečca je I' odnosno jel' (poslednji pravopis beleži i spojenu varijantu). Jedan čitalac je „tužan" što je „novinar izrekao bravure kao što su 'po Vama' 'nam one trebaju' ", a da je zavirio u bilo koji priručnik, video bi da se glagol trebati normalno menja po licima kad iza njega stoji objekat (Trebaju nam gramatike), a bezličan je kad posle njega dolazi još koji glagol (Treba da pogledamo i gramatike). U stvarnom jeziku ovaj glagol je na putu da postane ličan, ali većinu izgleda zanimaju isključivo normativna načela, o kojima i nije potpuno obaveštena.

Valjda u toj žurbi da iznese „svoj pogled na svet" i iskaže netrpeljivost prema jezičkim pojavama koje on/ona lično smatra nedopustivim, pa uzgred i popljuje novinara/ku zbog nekog izraza, zaboravi da proveri u kakvom priručniku da li je to baš tako kako on ili ona misli da jeste. Nisu dakle sporne individualne leksičke i stilske antipatije, već to što prema njima taj poluinformisani a samouvereni svet meri pismenost drugih. Kad bi bilo i najmanje doze samokritike, sposobnosti da se najpre sagledaju sopstvene greške, potrebe za promišljanjem svog pristupa jeziku, umesto očekivanja da o njemu brigu vodi država, i to država čije su same vođe sumnjivog obrazovanja, kad bi se pod ličnom odgovornošću razumelo ,,šta Ja mogu da uradim" i „kako Sebe da popravim", a ne prepotentno onanisanje na portalima, onda bi TI jednim delićem popravio tu negativnu sliku nacionalne pismenosti.