Most Radija Slobodna Evropa: Hrvati i Jugoslavija

Kakav je danas u Hrvatskoj odnos prema Jugoslaviji i Drugom svetskom ratu, u razgovoru sa novinarem Omerom Karabegom učestvovali su Hrvoje Klasić, profesor povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, i politički analitičar Davor Gjenero.

HRVOJE KLASIĆ: Ja često uzimam jedan vrlo slikovit primjer. Kada je prije par godina hrvatski veleposlanik u Francuskoj Ivo Goldštajn uslikan za svojim radnim stolom u Parizu, a iza njega je na ormaru bila slika Josipa BrozaTita u partizanskoj uniformi - to je odmah u određenim krugovima, na nekim medijima i portalima izazvalo šok i nevjericu. Najčešći komentari su bili: "Jeste li vidjeli kakvu je Titovu sliku stavio, sliku Tita u uniformi kakvu je Šljivančanin nosio kada je rušio Vukovar". Na 20. stoljeće se gleda kroz prizmu devedesetih. Dakle, pošto je Hrvatska iz Jugoslavije izašla ratom, ta zemlja ni po čemu ne može biti dobra, s obzirom da je JNA, protiv koje ratujemo, na neki način sjednica partizanske vojske, onda ni ta armija, ali ni ti partizani ne mogu biti dobri. A pošto vojnici JNA na čelu nose petokraku kao simbol komunizma, onda ni taj komunizam ni u čemu nije mogao donijeti dobro.

DAVOR GJENERO: Mene su malo zbunile neke od konstatacija gospodina Klasića. Hrvatska je pristupanjem Europskoj uniji trebala preuzeti neke standarde koji unutar te zajednice vrijede. Jedan od tih standarda je uspostavljen Praškom deklaracijom koja osuđuje zločine komunizma i koja definira komunistički poredak kao totalitarni. Isticanje u javnom prostoru bilo kakvih simbola totalitarnog poretka - bilo fašističkog ili komunističkog, bilo ustaša ili partizana - govori o tome da oni koji to čine ne participiraju u zajedničkim europskim vrednotama. Od Hrvatske kao članice EU i njenih državnih funkcionera - a ambasadori su predstavnici države - trebalo bi očekivati takvo ponašanje i zbog toga me ne čude reakcije na postupak inače vrlo uvaženog hrvatskog povjesničara i intelektualca Ive Goldštajna. Ne vidim neki manevarski prostor za obranu tog postupka, kao što ne vidim racionalni razlog zašto su gospođu Kitarović optuživali zbog izmještanja biste Josipa BrozaTita iz službenog prostora ureda predsjednice u privatni prostor muzeja u Kumrovca.

KLASIĆ: Gospodin Gjenero očito nije shvatio što sam htio reći. Nije problem Tito kao takav, moja poanta je bila u tome da su ljudi najviše reagirali na to što je Tito bio u uniformi kakvu je imao Šljivančanin. Time sam htio da kažem da mi kroz prizmu devedesetih ocjenjujemo događaje koji su pedesetak godina stariji. Što se tiče pozivanja gospodina Gjenera na Prašku deklaraciju, tu ipak treba biti malo oprezniji. Gospodin Gjenero dobro zna kako je ta deklaracija donesena. Osuda komunističkih sustava nije postojala prije nego što su u Europsku uniju ušle zemlje Istočne Evrope, a i prilikom glasanja o toj deklaraciji u Europskom parlamentu uglavnom su bili prisutni predstavnici zemalja Istočne Evrope. Oko toga je bilo dosta kontroverzi i o tome se dosta pisalo. Uostalom, ta deklaracija ne osuđuje komunizam kao takav, nego komunističke zločine i zločine učinjene u ime totalitarizma. Stalno ponavljam da su zločini za svaku osudu ko
god ih učinio, ali ne možemo cijelu povijest Jugoslavije nakon 1945. promatrati kao povijest zločina.

GJENERO: Europski standard je diskontinuitet prema svim totalitarnim režimima. Komunistički sustav u Hrvatskoj i Jugoslaviji bio je totalitarni ili autoritarni. Tadašnja vlast je bila čvrsto povezana - barem od 1945. do 1948. godine - sa staljinističkim režimom koji je bio na potpuno jednak način totalitaran kao i fašistički, ako nije bio i gori i groznije organiziran. To je sustav u kome se provodio sustavni genocid prema cijelim narodima, u kom se provodio i sustavni antisemitizam. Prema tome, promašena je bilo kakva priča o nadogradnji demokratskog sustava elementima koji potiču iz totalitarnog režima. Na taj način se izigravaju standardi na koje se Hrvatska obvezala u pristupnom periodu
.
KLASIĆ: Mislim da nije fer govoriti o jugoslavenskoj povijesti, a onda se zaustaviti na 1948. godini, jer je Jugoslavija trajala i iza 1948. još nekoliko dobrih desetljeća. Jugoslavije je imala totalitarni i jednopartijski sustav, međutim, kao što sam rekao, stvari treba gledati u kontekstu prostora i vremena i ne možemo danas kroz prizmu 2015. godine ocjenjivati događaje iz pedesetih i šezdesetih godina. Velika većina ljudi u Jugoslaviji živjela je tih godina puno bolje nego ikada prije, pa čak i ikad poslije.

GJENERO: Ispada da se gospodin Klasić i ja sporimo oko notornih stvari oko kojih se slažemo – samo se kao razlika ispostavlja odnos prema prethodnom režimu. Ništa drugo.



(Radio Slobodna Evropa)

Rodjena je Klara Kaludjerovic

Sopen i njegova najmladja unucica Klara.

Uz cestitka sretnim roditeljima, bakama i dedama, maloj Klari zelim da bude zdrava, sretna i vesela i da naslijedi dedinu narav i dobrotu!

Aleksandra Petrić: Šta ćete onda učiniti?

Ovih dana se u Rusiji vodila prilično glasna javna rasprava o maloljetničkim brakovima, provocirana slučajem sredovječnog šefa policije iz Čečenije koji, kao drugu ženu, uzima sedamnaestogodišnju djevojku. Poligamija je u Rusiji zabranjena, kao i stupanje maloljetne osobe u brak, i iz medijskog pisanja nije baš najasnije da li je ovaj brak i zakonski verifikovao ili je, gospodin policajac, samo uzeo maloljetnu djevojku i doveo je kući kao svoju drugu suprugu.
I dok se mediji u Rusiji i drugim zemljama bave uobičajenim „sočnim“ detaljima slučaja, Pavel Aštakov, Ombudsman za djecu Rusije, političar, advokat i javna persona koja obožava reflektore koristi priliku da javnosti ukaže na mjesto žena u ruskoj tradiciji i prirodnosti udaje djevojčica. On ide i korak dalje afirmativno nazivajući ozbiljan problem kršenja prava djeteta i zakona emancipatorskim i rezultatom seksualne zrelosti djevojčica u regiji Kavkaza.
„Bog je stvorio ženu da je možemo voljeti, braniti je, brinuti se za nju i veličati je,“ kaže Aštakov, nakon niza mizoginih uvreda kojima je opravdavao ranu udaju čečenskih žena jer se rano “smežuraju“ pa se moraju ranije i udavati.
Nikada se neću navići na činjenicu da mnogi političari posmatraju žene kao komad namještaja koji se treba i mora prilagođavati potrebama muškaraca. Tu potrebu da se žena ponizi, objektivizira, kritikuje, usmjerava, uči pravilnom ponašanju i na kraju ustoliči na imaginarni tron na kojem je njeno samo da hibernira dok ne zatreba za sve moguće i nemoguće uloge koje joj “prirodno“ dodjeljuju oni koji je tim komadom i smatraju.
Još mi je strašnije kada političar na odgovornoj funkciji sa koje treba da promoviše i osigura primjenu zakona i zaštiti ljudska prava otvoreno ili skriveno opravdava i podstiče njihovo kršenje, kao što je to učinio Aštakov. Nisam zaboravila, niti ću zaboraviti poruku koju je 2009. godine, tokom rasprave o Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici FBiH javno poslao Muharem Serbezovski, tadašnji predsjednik Komisije za ljudska prava u Parlamentu Federacije BiH, da žena koja dobije šamar zaboravi da ga je ona uzrokovala.
Brojna su javna lamentiranja o ukorjenjenoj patrijarhalnoj tradiciji, moralnim vrijednostima, i ostalim preprekama koje politički i društveno predano rade na održavanju normalnosti otvorenog nasilja. Naši su političari toliko dobri u zataškavanju problema i slijeganju ramenima na nasilje protiv žena svih uzrasta, ne bave se, niti se brinu za njegove uzroke ili posljedice, već uhodanom rutom guraju svoje zatvorene i neminovne teorije nužne prihvatljivosti – eto šta ćemo, tako nam je od birvaktile, vijekovima smo tradicionalni i to sad niko odštemati ne može. Samo ćemo nove slojeve dodavati, možemo ih malo i pofarbati kakvim zakonom ili politikom, pa će se onako, naoko, ljudski i lijepo uklopiti i izgledati. Kad nas god ko upita da se izjasnimo, mi ćemo žene slaviti i u zvijezde okivati, sve ćemo pozitivno govoriti, niko nas za to osuditi ne može, zar ne? Nismo mi antiprotivni, samo smo nemoćni da odkantamo problem, koji, ako ćemo pravo i pošteno i nije problem nas ljudi, već ženski.
Neka se one uklope malo, strpe se, pa polako, laganica.
Nema suštinske razlike između Pavela Aštakova, ruskog državnog branitelja djece i nasmijanih likova muške političke elite Bosne i Hercegovine. Oni koordinirano rade za istu stvar, ponavljaju svoje mantre o ženama i nemaju potrebe izmišljati nove priče, kada i ove stare savršeno piju vode.
U paralelnom svijetu, više od sedam stotina miliona djevojčica širom svijeta se prisilno udaje u dječijem uzrastu, barem tako kaže UNICEF. U Bosni i Hercegovini se, osim statističke evidencije i formalne zakonske zabrane stupanja u brak maloljetnih osoba, ne čini gotovo ništa kako bi se zaštitile maloljetne djevojke od prisilne udaje ili vanbračnih zajednica sa mnogo starijim muškarcima. Ove teme nisu dio formalnog obrazovnog sistema, kako mladih tako i njihovih roditelja, i po svemu sudeći neće još dugo ni biti.
Žene, djevojke i djevojčice se i dalje posmatraju kao glavni krivci sistema koji prećutno ili otvoreno odobrava nasilje, objektiviziranje žena svih uzrasta i čuva mizoginiju kao zjenicu oka svoga. I kad sam pomislila da će ovo biti kraj moje današnje kolumne, pročitam vijest o napadima i uvredama dvojice javnih funkcionera iz Drvara, koji su iskoristili svoje pozicije i putem emisije “Otvoreno“ na Radio Drvaru aktivistkinjama lokalnog udruženja “Lasta“ poručili da su svrake nepismene, neobrazovane, “one koje školu završavaju u četrdesetoj godini“ i druge mizogine poslastice. A tražile su od njih informacije o projektu obnove lokalne bolnice.
Znate zašto gospoda funkcioneri to rade? Jer znaju da će građanke i građani ćutati, i da će javnost za dva dana zaboraviti.
Nemojte zaboraviti i ne opraštajte, jer sutra kad vi budete meta mizoginije, suočićete se ćutanjem koje će vas zaboljeti.
Šta ćete onda učiniti?
Aleksandra Petrić,
Banjaluka, maj 2015. godine
(radiosarajevo.ba)

Franjo i Mladjo

Sjecate li se onog vica o Husi i papi? 
Ako ne prepoznajete ko je na ovoj slici pored Mladje, reci cu vam, papa Franjo. 
Da sam na Mladjinom mjestu ovu bih sliku uokvirio, postavio na najistaknutije mjesto u kabinetu i cuvao je za cijeli zivot. Jer ugostiti papu Franju, najveceg zivog covjeka danasnjice, je velika, najveca cast. Vjerovatno se moj drug Mladen Ivanic sretao i slikao i sa ljudima koji imaju vecu moc, ali se nikada nije sreo, pa jos i ugostio, niti ce se ikada sresti sa covjekom koji u sebi objedinjuje toliko pozitivnih osobina i koji (mozda) ima sansu da utice na izmjenu nepravednog politickog i svakog drugog sistema danasnjice.

Jurica Pavičić: Panker iz Vatikana

Čudni neki vjetrovi pušu u Vatikanu, bila je prva rečenica teksta koji je sredinom studenog objavio jedan veliki hrvatski dnevni list. Tekst je objavljen koji dan nakon što se doznalo da je papa Frane (za mene nipošto Franjo!), Jorge Bergoglio pozvao Patti Smith, američku punk pjevačicu, političku aktivisticu, te osobu – blago rečeno – burnog osobnog života da pjeva na vatikanskom Trgu svetog Petra.
Štos je u tome što tekst s tom rečenicom nije napisao netko od uvriježenih ”predstavnika starih snaga“, antikatoličkih nedomoljubnih hrvatomrzaca koje se u Hrvatskoj obično krivi za mržnju spram Kaptola i Vatikana. Rečenicu kojom sam počeo tekst napisao je inače vrlo konzervativni i klerikalni komentator čiji su tekstovi nerijetko pisani kao kolumnistička elaboracija, a nekiput i neformalna poruka lokalne Katoličke crkve.
Taj i takav autor, autor koji rado i redovito istupa u ime samorazumljive katoličke većine, najednom se našao u situaciji da se mora obračunavati ne s komunjarama, ni s ateistima, ni smutljivcima iz bivšeg režima. Našao se u situaciji da se mora obračunavati s mangupima u svojim redovima.
Dapače, jako visoko pozicioniranim mangupom. Ustvari, najviše pozicioniranim. Jer, taj mangup je sam Papa.
Ta rečenica ispisana pred pola godina samo je površinski i vidljivi simptom ozbiljnog problema koji hrvatski katolički mainstream ima sa svojim novim vatikanskim šefom. Sve do sada, naime, svemir hrvatske klerikalne ideologije bio je strašno jednostavan i podijeljen u dvije jasne i nepomiješane polutke. Na jednoj strani tog svemira bili su ”mi“, a ti “mi“ su Hrvati i katolici, koji djecu šalju na vjeronauk, glasaju za HDZ ili još desnije stranke.
Na drugoj strani tog jednostavnog, bipolarnog svemira su – dakako – ”oni“. A ti ”oni“ su ponajprije shizmatici Srbi, potom naravno komunisti i Jugoslaveni, narkorokeri i urbani liberali, svakako i partizani, a usput i pederi, lezbe, feministice, glasači SDP-a, Oliver Frljić, LET 3 i Mirela Holy.
Ti ”oni“ krivi su ne toliko što ne vjeruju u Boga ili religiju – oni su krivi ponajprije što ne vjeruju u dominantnu klerikalnu ideologiju, nadograđenu narativima o predziđu kršćanstva, tisućljetnom snu, tamnicama naroda, nevino osuđenim braniteljima, najkatoličkijem narodu, te – dakako – najkatoličkijem nogometnom klubu.
Ti ”mi“ znaju kakav su kukolj i zlo pederi, ljevičari i razvedeni, ti ”mi“ znaju kako su pravoslavci shizmatici i zmija u njedrima, znaju kako je Jasenovac komunistička izmišljotina, a Franjo
Tuđman božji poslanik kojem – kako spada sakralnim figurama – treba podići zlatni kip naručen u tirolskoj radionici Stuflesser, istoj onoj koja već 200 godina opskrbljuje bosanske, hrvatske i hercegovačke župe serijskim Bogorodicama, Svetim Kuzmama, Damjanima i Antama
Otkad je – međutim – na Svetu Stolicu zasjeo taj argentinski panker, sveti boj vojujuće Crkve protiv raznobojnih hulja jako se zakomplicirao, a vojujućoj Crkvi front se otvorio tamo gdje je najmanje očekivala: u samom njenom stožeru.
Ajde još što Papa zagovara socijalizam, jer već je i naša Crkva toliko ”en vogue“ da je naučila kako je pomodno kritizirati neoliberalna izopačenja.
Ajde još što staje u obranu razvedenih, jer i Karamarko je razveden, ljudi smo, svi krvavi pod kožom. Ali, kako ćemo dalje voditi našu krusadu protiv crvenih, žutih i zelenih vragova kad imamo papu koji ruča s pederima i transvestitima? Koja nam je korist od pape koji kaže da u marksizmu ima korisnog?
Papa Bergoglio – ukratko – pravi našem arvackom katolicizmu samo neprilike. Umjesto da ode u Mostar ili Međugorje, odlazi u Sarajevo. I ne samo da odlazi u Sarajevo nego u poslanici poziva na bratstvo i jedinstvo, ko da je Tito. Kaže da će se o Stepinčevoj kanonizaciji dogovarati sa Srbima.
I još – na koncu – niječe Međugorje i zabranjuje vidiocima gostovanja po župnim dvorovima. Samo da još posjeti Jasenovac, papa bi Francesco (Jorge) Bergoglio za hrvatske katolike postao živa noćna mora. Ma što papa?! Da je vaseljenski patrijarh, ne bismo od njega to očekivali…
Tako smo dobili paradoks. Dobili smo poglavara Katoličke crkve na kojeg hrvatski svećenici kolutaju očima, kojeg kritiziraju perjanice domaće konzervativne kulturne revolucije poput Bartulice, Batarela i Raspudića, a koji je istovremeno superstar, idol i zvijezda anacionalnih novinara i medija koji mrze sve što je hrvatsko i katoličko.
U čemu je problem?
Je li sotonin virus ušao u samo srce organizma, pa ga truje iznutra? Ili je riječ o tome da postoje dva različita poimanja kršćanstva, jedno koje dominira od Savudrije do Iloka, i ono koje prevladava uokolo?
A da je riječ o ovom drugom, može posvjedočiti bilo tko tko je makar ušao u župni dvor čak i nama bliskih zemalja kao što su Italija ili Austrija. Tamo će najednom upoznati jedan drugi katolicizam koji s ovim našim katolicizmom – katolicizmom pozlaćenih Stulfesserovih Tuđmana – kao da nema veze. Otkrit će župne dvorove u kojima svećenici daju utočište za molitvu muslimanima kojima lokalna zajednica ne da graditi džamiju.
Otkrit će vjeru u kojoj župljani kuhaju za ilegalne imigrante. U kojoj svećenici naručuju slike Novog zavjeta od slikara imigranata, da bi pokazali kako ljudi s brodova danas žive otjelovljenja ranokršćanskog martirija. U kojoj đenoveški svećenik sa župljanima zborski pjeva partizanske pjesme.
U kojoj film ”Svećenikova djeca“ – koji je ovdje napadan kao komunistička blasfemija – dobije nagradu na filmskom festivalu u Terniju koji organizira i selektira – biskup. O tome kako to funkcionira ponešto znam i iz svojeg iskustva.
Prošle godine gostovao sam kao pisac na književnom festivalu koji se organizira u minoritskom samostanu u Grazu, a sa mnom je gošća bila libanonska feministica koja piše romane o erotskoj emancipaciji muslimanskih žena.
Uopće ne mogu ni zamisliti situaciju u kojoj bi me – recimo – u mojem gradu pozvali da gostujem u – recimo – nadbiskupskom sjemeništu. Tamo su sve termine ipak zauzeli bivši partijski sekretari.
Fenomen popularnosti pape Frane – ukratko – pokazuje da ”mrzitelji svega hrvatskog i katoličkog“ najčešće nisu imali i nemaju problema s vjerom, ili kršćanstvom, ili katolicizmom kao takvim. Oni najčešće imaju problema – ja barem imam – s hrvatskom nacionalističko-klerikalnom ideologijom koja u ovom trenutku jest dominantni identitet Crkve u Hrvatskoj.
A ta se ideologija – nažalost – svodi na nekritički nacionalizam, jedva prikriveno ustaševanje, na užasno loš ukus, na minimiziranje ili nijekanje svih ”naših“ zločina, te – što je najgore – na uporno i gorljivo isključivanje Drugih.
A ako se nešto u Katoličkoj crkvi promijenilo otkad joj je na čelu Jorge (Francesco) Bergoglio, to je da su u njoj kudikamo važniji postali – Drugi.
Kamo sreće da je i ovdje tako.

(Slobodna Dalmacija)

Anto Ćosić: POD BEHARLI GRANOM

Evo me opet u Šeheru, koji me privlači kao magnet, evo me na starom mjestu, sjedim na klupi, gledam život oko sebe: nema više goveđe zime - sve izbeharalo. Sjetih se pjesama: - De mi ku pi behar - čiftijane, tj. ženske gaće vezene cvjetovima - i one - U šljiviku pod beharli granum. - E, to sam ja, mislim, pošto sjedim pod rascvjetalom jabukom i smiješim se kao kineski mudrac sa starinske minijature.
Gledajući oko sebe otkrivam da se u ovo naše motorizirano vrijeme, u Šeheru, pod starim krovovima, živi još uvijek po starinski: peći se lože drvima, bukovinom, grabovinom ili hrastovinom, voda se nosi u đugumu, kahva se pije iz fildžana, pa čak i južni vjetar-razvigorac pirka nekako birvaktilski i raznosi cvrkute ptičica, a vjetar šeherski je nešto posebno — to je sraz vrhovačkoga i ravničarskoga zraka iznad zelene vode, između dva brda. Probijajući se kroz sutjesku vjetar u Šeheru kao da pomahnita, pravi urnebes, frtutmu, ljulja grane teške od cvjetova, diže s glava kape - jednom riječju luduje prosipajući svoj hasiluk.
A ptičice ustrajno pjevaju, ne daju se omesti, kao da su predbilježene za otpor svakoj sili i napasti, svakom mrgodniku na ovom uskom pozorju.
- Edhemeee! - doziva nečija mati glasom brižnim, a ja već zamišljam neko vižle, vrano i crnpurasto, /arapski Edhem znači - crn/ - kako bezbrižno skakuće ledinom za piruzom.
Vjetar što se između Graba i Šehitluka nadgornjava s vranama, formirao je Šeherlije kao ćutljive, samozatajne ljude, koji gledaju svoj posao, koji u nevolji znaju i krmka daidžom nazvali, koji sjede u zavjetarju uz kahvu i cigaru, jer Šeher je vjetrometina - naročito poslije pljuska kad Vrbas nabuja, pa ne da u sebe od strahote gledati.
Tako ja osamljen dočitavam svoju šehersku priču, a mog ahbaba Muharema nema, ne javlja se, možda je hasta, možda se boji da ga ne otpire ovi prohladni vjetrovi, možda je udario na sugreb, a možda se čovjeku i ne izlazi na ovu vjetruštinu što tako bojovno raskuštrava cijeli okoliš. A možda, virkajući kroz zamagljen pendžer, šapće u sebi: - Što se ovaj dovezao mene kao svrab stražnjice! Jah!
Ali, neka! Neka Muharemova storija pričeka bolje dane - jer mi se danas ćutanje na ovoj postaji čini kao trenutak - koji je iznad svake banalnosti, kao pjesma nad pjesmama. Osjećam se kao probirljiv riter, što je putujući diljem svijeta, zastao na čas da uživa u zarazno lijepim krajolicima. I neka ostane tako!
Na klupi kao pravi snovač motrim sjene oblaka što se hitro povlače preko Graba. Između mene i tih oblaka počivaju mir i začuđenost. Poželjeh da sam slikar, pa da narišem sve one bijele, okrečene kućice, sve one nijanse zelenila, sve cvjetove, da prorajtam vrijeme uz bojice i grafitne olovke, ali. ..
Razmišljam o ljudima-penjačima što se svakog božjeg dana moraju uspinjati na Grab. I zimi i ljeti i po kiši i po snijegu. Bitisanje u znaku jarca - penjanje i spuštanje. Vremešni stanovnici Graba po hodu se lahko prepoznaju kad siđu u Šeher...
Pošto se iz Šehera vratim kući, nekad biciklom, nekad per pedes apostolorum - šeherski pejzaži u mome sjećanju postaju još ljepši, oni mi otvaraju vrata Sna kroz koja ulazim u skriveno djetinjstvo. Tako je to - kad se diše sjećanjem - svi mirisi su opojni. Još jednom intenzivno živim od ponovnog gledanja, a od svakog boravka u Šeheru stvorim veliku slikariju koja visi u savršenstvu nepomičnosti. Sanjarije, lude sanjarije upravljaju ljudskim bićem! A u Šeheru se zaista uzvišeno sanjari, u Šeheru osjećam neku »davnu davninu« u kojoj se vrijeme odmara od protjecanja.
Sve ove poetske sanjarije - do kojih dolazim u egzaltaciji, pokazuju da u meni još dugo žive šeherske slike i vedute koje mi zagrijavaju dušu. Zar je moguće objasniti kosmičke osobenosti ljudske prirode -
koja želi prodrijeti u jedan nepoznati svijet, daleko od ovog našeg što je već istrošen svakodnevnim bitisanjem.
Moji povremeni odlasci u Šeher podsvjesna su želja da se ispod pepela nečije memorije otkriju snopovi daleke svjetlosti, da se upozna nečiji životni dosje, drevni crteži.
Lijepo je, dakle, u Šeheru, u »velikom gradu« - što bi rekli Persijanci, a Šeherlije su - velegrađani, veći od Banjalučana, koji mu dođu kao neki malograđani, uljezi-šarpeljaši. Toliko da se zna!
Već sada razmišljam, nakon dugih skitnji s demonima landranja, kako ću opet svrnuti na ovo ognjište nedosanjanih snova. Stoga ću brzo doći još jednom u tu svjetlucavu rustikalnost - a drugi dan - druga nafaka.

(Udruženje književnika BiH, Banja Luka 1991.)

Angel T.: Jackov rodjendan

Boise,3.juni 2015.
Juce je bio rodjendan mom unuku Jack-u (7) i kao prethodnih godina
proslavljen je u jednom od prelijepih parkova u Boise-u (Idaho-USA).
Sve pripreme i organizacija je bila u rukama Barbare i bez
preterivanja slobodno mogu da kazem da je bilo - savrseno ! Prigodna
dekoracija je bila posvecena socceru (nasem fudbalu): prisutno oko
dvadesetoro djece iz soccer tima,njihovi treneri i cjelokupna
dekoracija je bila - soccer...Normalno, Messi je bio najprisutniji sa
natpisima, njegovim dresovima,oponasanja Mesijeve gestikulacije
poslije postignutog gola...Jack je uz prigodne poklone dobio i posebno
priznanje (pehar) kao najbolji igrac njihovog tima, djeca su mu
otpjevala rodjendsku pjesmu...A rodjenska torta je bila iznenadjenje
za sve, posebno za trenere, jer su mislili da je stvarna fudbalska lopta
u torti,ali kada je Jack rezao krisku preko "lopte"...
Roditelji, treneri i slucajni prolaznici su bili odusevljeni svim onim
sto je djeci prezentirano. Slucajni snimatelj sa ovdasnje TV me
zamolio da snimi ponesto sa ove proslave...
Znam da sam opsiran, 


nadam se da necete zamjeriti,jer se radi o unuku...
Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama! Angel

Elektrijada 2015.

Neke  od vas koji ste nekada  ucestvovali na Elektrijadama, obradovace ova vijest. Tradicija Elektrijada se nastavlja! Cak se i prosiila na druge zemlje; ne samo one iz "ex-Yu". 

***********************************
Prvi Susreti studenata elektrotehnike su održani 1960. godine u Beogradu. Tada se nije ni očekivalo da bi taj događaj mogao da doživi i svoju 50. godišnjicu. Danas je Elektrijada manifestacija koja svake godine okuplja oko 2000 studenata sa preko 20 fakulteta iz različitih zemalja. U znak sećanja na održavanje prve Elektrijade, u Beogradu je 9. aprila 2010. održan skup predstavnika svih fakulteta koji aktivno učestvuju na Elektrijadi.

***********************

55. međunarodni susreti studenata elektrotehnike — Elektrijada 2015 odrzana je u Bečićima (Crna gora) u terminu 19-24. maj 2015.

Međunarodni susreti studenata elektrotehnike, poznatiji kao Elektrijada, tradicionalno se održavaju već pola veka na prostorima bivše Jugoslavije i predstavljaju najveći godišnji skup studenata elektrotehnike u Evropi. Elektrijada kroz svoje programe širi i populariše sve sfere aktivnog studentskog života – naučni rad, takmičenja u znanju, sportska takmičenja, edukativne programe, zabavu i druženje.

Petodnevni program Elektrijade se svake godine održava na atraktivnim turističkim destinacijama, gde se uz dobro organizovan program, lepu prirodu i dobro poznatu energiju studenata, aktivnosti sprovode u atmosferi zdrave konkurencije i prijateljstva. Poslednjih godina Elektrijada broji preko 2000 učesnika sa 30 fakulteta iz čitave Evrope. Pored studenata iz Srbije, redovni učesnici Elektrijade su i studenti iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Makedonije, Hrvatske, Bugarske, Poljske, Švajcarske, Nemačke i drugih evropskih zemalja.

Formalni deo ove manifestacije čine takmičenja u znanju i sportu, gde se studenti takmiče u individualnoj konkurenciji, ali i ekipno za plasman svojih fakulteta. Takođe, na Elektrijadi se organizuju prezentacije studentskih radova i projekata, diskusije o novim trendovima u obrazovanju, seminari o modernim naučnim dostignućima iz oblasti elektrotehnike, izložbe Muzeja Nikole Tesle, prezentacije firmi iz struke.

Elektrijada za većinu studenata predstavlja izvor pozitivne energije, dobru zabavu i nezaboravne momente, a samim tim najlepše provedeno vreme u toku studiranja. Ako možete da zamislite 2000 studenata pet dana zajedno na jednom mestu, kako se dobro provode 24 časa dnevno, tako što se takmiče u nauci, navijaju na utakmicama za svoje fakultete, zabavljaju skoro uopšte nespavajući, onda možda imate dobru predstavu o Elektrijadi. Teško je opisati to jedinstveno iskustvo i, svakako ga je vredno doživeti.

Sule: 1960-e: Električari-priča No.8

Ipak prve velike grupe nakon Bijelih strijela i Crvenih koralja, opet su dolazile izvan Beograda: zagrbački Roboti, Zlatni akordi i Delfini, sarajevski Indexi i koparski Kameleoni.

-Roboti su bili jedna od prvih domaćih grupa koja je od samih početaka bila okrenuta rhythm i bluesu.

Doduše, bilo je očito i da u samim Robotima postoje dvije struje; jedna, koja je vukla ka R&B muzici i druga, koja je bila više okrenuta ka aktuelnijim pop trendovima.

Jedan od prvih velikih diskografskih hitova domaćeg rocka bio je sigl Robota „Mramor, kamen i željezo“, dok se njihovo učešće na beat festivalu u Beču 1965. godine i nastup u tada čuvenom rimskom Piper klubu, ocjenjuju kao značajna afirmacija na internacionalnom planu.

Naredne 1966. godine grupu je napustio ritam gitarista Ivica Percl, i posvetio se solo karijeri folk pjevača. 

Grupa Roboti

1968. godine su u Italiji imali dosta uspjeha, ali radi postojanja dva popularna italijanska benda sa tim imenom mijenjaju ime u The Five Up. Nakon toga pod imenom Wheels Of Fire pokušali su sa dve mini-turneje po Njemačkoj napraviti nešto više, ali bez ikakvog uspjeha. Zapustivši domaću publiku, nekadašnji Roboti su potom nestali sa domaće rock scene, a samo dve godine ranije bili su prema čitaocima Džuboks magazina proglašeni za najpopularniju jugoslovensku grupu.

Neko je ironično primjetio da je najveći uspjeh grupe Wheels Of Fire bilo fotografisanje sa Jimijem Hendrixom i Little Richardom.

-Zagrebački Zlatni akordi datiraju iz 1963. godine, kada su svirali po igrankama na Tuškancu. Na lokalnim smotrama beat sastava redovno su osvajali prva mjesta i lagano se penjali ka jugoslovenskom nivou.

Tokom svog desetogodišnjeg postojanja snimili su ploču sa „cover“ verzijama pjesama Rolling Stonesa i  grupe The Who.

Ubrzo nakon toga se integrišu sa grupom O'Hara, u kojoj je pjevačica bila Josipa Lisac.

VIS Zlatni akordi i Josipa Lisac

 Ona ih nakon nastupa na festivalu „Opatija 67“ napušta i počinje solo karijeru, a zamijenjuju je prvo Alenka Pintarič, pa zatim Zlatko Pejaković. No, vrijeme ove grupe kao da je naglo isteklo Josipinim odlaskom.

Zlatko Pejaković ih je na čas ponovo uzdigao na lokalnoj sceni, da bi sve nade grupe potonule Zlatkovim prelaskom u Korni grupu.

-Zagrebački Delfini prvi put su se predstavili (odabranoj) publici na koncertu grupa Mladi i Roboti u Dramskom kazalištu Zagreba, da zatim nasupili na brojnim gitarijadama i plesnim večerima, stičući afirmaciju pouzdanih instrumentalista neodređenog stilskog opredjeljenja.

VIS DelfiniI-Zagreb

 Izdali su dva singla, na prvom iz 1967. godine nalaze se pjesme „Noćas kad si otišla“, blues obrada narodnjaka „Kaleš bre Anđo“ i „cover“ velikog hita „Glorija“, dok se na drugom nalaze dve festivalske pjesme „Najljepši dan“ Nikice Kalođere, „Bebel“ Ivice Krajača“ i obrada tad velikog hita „Najljepša kuća na prodaju“.

Festivalske večeri zagrebačkih Delfina predstavljaju njihov nestanak sa jugoslovenskih rock podijuma.

-Iste godine kada su osnovani zagrebački Defini u Splitu su

osnovani splitski Delfini koji su dali dva velika muzičara bas gitaristu Antu Cetinića i bubnjara Pecu Peteja.

Kuriozitet vezan za ovaj sastav je podatak da su vrlo brzo snimili svoju prvu ploču „More i ljubav“, koja je postala hit, i to za PGP RTB, diskografsku kuću koja je tada bila otvorenija za nove muzičke pravce.

(Little Sule) 

Božo Marić: O narodu je riječ

Narod koji ima toliko spomenika zaslužuje bolju prošlost.

Moj narod je mali. Nikako da odraste.

Narod koji ima ovakav podmladak ne treba da brine za svoju budućnost.

I tek rođeni se upisuju u vojne spiskove.


Narod, to sam ja – reče dvorska budala.


Blago državi u kojoj narod vodi računa da ne izbije buna.


Ovaj narod nije zaslužio ovakvu vladu pa se ona morala silom nametnuti.


Narod je nezahvalan. Jedino ga interesuje kako da preživi.


Mi smo ponosan narod. Svojih mrvica se ne bismo odrekli nizašta na svijetu.


Vođa je raspustio parlament. U odnosu sa narodom nije želio posrednike.


Okupljeni narod obično iznevjeri povjerenje vlasti.


Narod se uozbiljio. Demagozi pričaju viceve.


Mi smo najstariji narod na Balkanu. Vidi se to po načinu na koji mrcvarimo zarobljenike.


Ušli smo u krug visokocivilizovanih naroda. I mi smo u istoriji dali jednog diktatora.


(aforizmi iz knjige Bože Marića 'Živjeće, avaj, narod',
Gutenbergerova galaksija Beograd, 2004.)