Evo me opet u Šeheru, koji me privlači kao magnet, evo me na starom mjestu, sjedim na klupi, gledam život oko sebe: nema više goveđe zime - sve izbeharalo. Sjetih se pjesama: - De mi ku pi behar - čiftijane, tj. ženske gaće vezene cvjetovima - i one - U šljiviku pod beharli granum. - E, to sam ja, mislim, pošto sjedim pod rascvjetalom jabukom i smiješim se kao kineski mudrac sa starinske minijature.
Gledajući oko sebe otkrivam da se u ovo naše motorizirano vrijeme, u Šeheru, pod starim krovovima, živi još uvijek po starinski: peći se lože drvima, bukovinom, grabovinom ili hrastovinom, voda se nosi u đugumu, kahva se pije iz fildžana, pa čak i južni vjetar-razvigorac pirka nekako birvaktilski i raznosi cvrkute ptičica, a vjetar šeherski je nešto posebno — to je sraz vrhovačkoga i ravničarskoga zraka iznad zelene vode, između dva brda. Probijajući se kroz sutjesku vjetar u Šeheru kao da pomahnita, pravi urnebes, frtutmu, ljulja grane teške od cvjetova, diže s glava kape - jednom riječju luduje prosipajući svoj hasiluk.
A ptičice ustrajno pjevaju, ne daju se omesti, kao da su predbilježene za otpor svakoj sili i napasti, svakom mrgodniku na ovom uskom pozorju.
- Edhemeee! - doziva nečija mati glasom brižnim, a ja već zamišljam neko vižle, vrano i crnpurasto, /arapski Edhem znači - crn/ - kako bezbrižno skakuće ledinom za piruzom.
Vjetar što se između Graba i Šehitluka nadgornjava s vranama, formirao je Šeherlije kao ćutljive, samozatajne ljude, koji gledaju svoj posao, koji u nevolji znaju i krmka daidžom nazvali, koji sjede u zavjetarju uz kahvu i cigaru, jer Šeher je vjetrometina - naročito poslije pljuska kad Vrbas nabuja, pa ne da u sebe od strahote gledati.
Tako ja osamljen dočitavam svoju šehersku priču, a mog ahbaba Muharema nema, ne javlja se, možda je hasta, možda se boji da ga ne otpire ovi prohladni vjetrovi, možda je udario na sugreb, a možda se čovjeku i ne izlazi na ovu vjetruštinu što tako bojovno raskuštrava cijeli okoliš. A možda, virkajući kroz zamagljen pendžer, šapće u sebi: - Što se ovaj dovezao mene kao svrab stražnjice! Jah!
Ali, neka! Neka Muharemova storija pričeka bolje dane - jer mi se danas ćutanje na ovoj postaji čini kao trenutak - koji je iznad svake banalnosti, kao pjesma nad pjesmama. Osjećam se kao probirljiv riter, što je putujući diljem svijeta, zastao na čas da uživa u zarazno lijepim krajolicima. I neka ostane tako!
Na klupi kao pravi snovač motrim sjene oblaka što se hitro povlače preko Graba. Između mene i tih oblaka počivaju mir i začuđenost. Poželjeh da sam slikar, pa da narišem sve one bijele, okrečene kućice, sve one nijanse zelenila, sve cvjetove, da prorajtam vrijeme uz bojice i grafitne olovke, ali. ..
Razmišljam o ljudima-penjačima što se svakog božjeg dana moraju uspinjati na Grab. I zimi i ljeti i po kiši i po snijegu. Bitisanje u znaku jarca - penjanje i spuštanje. Vremešni stanovnici Graba po hodu se lahko prepoznaju kad siđu u Šeher...
Pošto se iz Šehera vratim kući, nekad biciklom, nekad per pedes apostolorum - šeherski pejzaži u mome sjećanju postaju još ljepši, oni mi otvaraju vrata Sna kroz koja ulazim u skriveno djetinjstvo. Tako je to - kad se diše sjećanjem - svi mirisi su opojni. Još jednom intenzivno živim od ponovnog gledanja, a od svakog boravka u Šeheru stvorim veliku slikariju koja visi u savršenstvu nepomičnosti. Sanjarije, lude sanjarije upravljaju ljudskim bićem! A u Šeheru se zaista uzvišeno sanjari, u Šeheru osjećam neku »davnu davninu« u kojoj se vrijeme odmara od protjecanja.
Sve ove poetske sanjarije - do kojih dolazim u egzaltaciji, pokazuju da u meni još dugo žive šeherske slike i vedute koje mi zagrijavaju dušu. Zar je moguće objasniti kosmičke osobenosti ljudske prirode -
koja želi prodrijeti u jedan nepoznati svijet, daleko od ovog našeg što je već istrošen svakodnevnim bitisanjem.
Moji povremeni odlasci u Šeher podsvjesna su želja da se ispod pepela nečije memorije otkriju snopovi daleke svjetlosti, da se upozna nečiji životni dosje, drevni crteži.
Lijepo je, dakle, u Šeheru, u »velikom gradu« - što bi rekli Persijanci, a Šeherlije su - velegrađani, veći od Banjalučana, koji mu dođu kao neki malograđani, uljezi-šarpeljaši. Toliko da se zna!
Već sada razmišljam, nakon dugih skitnji s demonima landranja, kako ću opet svrnuti na ovo ognjište nedosanjanih snova. Stoga ću brzo doći još jednom u tu svjetlucavu rustikalnost - a drugi dan - druga nafaka.
(Udruženje književnika BiH, Banja Luka 1991.)
No comments:
Post a Comment