Moj brat je bio dragovoljac. Mi smo Hrvati, mislim moj brat i ja. Tata i mama su nam bili ustaše ali su nažalost umrli. Da nisu sad bi imali ustašku penziju koje u Hrvatskoj nema ali se ipak dijeli. Moj brat dragovoljac bio je na svim prvim crtama bojišnice. Nikad nikome nije rekao koliko je četnika pobio jer heroji o tome ne govore. Kad braniš rodnu grudu ko ti brani da ubijaš? Ubijanje u ratu je borba za demokraciju.
Oslobodio nas je, moj brat. Nažalost, u borbi je izgubio lijevu ruku. Ne, nije istina da je pijan pao iz džipa koji je uzeo od prijatelja. Tada, na početku rata, svi koji su imali džipove morali su ih, da bi nama danas bilo bolje, dati onima koji ih nisu imali. Mome bratu je bio vječni san da sjedne u džip i vozi džip i da svi Hrvati i sve Hrvatice budu svoji na svome. I danas vozi džip. Na njega ima pravo jer je u Domovinskom ratu pao pod džip i još nema onu ruku.
Moj brat je umirovljen zato jer je dao ruku za Hrvatsku. On misli da mu je mirovina mala i da bi svi koji su u ratu za Hrvatsku dali dio svoga tijela morali imati više od onih koji za Hrvatsku u miru daju čitavo svoje tijelo. Jedno je dati dio tijela kad padneš sa džipa a sasvim je drugo kad bez ruke ostaneš u nekoj hrvatskoj njemačkoj tvornici zato jer se vlasniku Nijemcu jebe za zaštitu na radu. Uostalom, moj brat se nije borio protiv Nijemaca, oni su naši prijatelji, on se borio protiv četnika i još se bori protiv četnika. Četnici su svuda oko nas.
A onda su moga brata pozvali u šator neka tamo bude i govori za medije kako su on i ekipa dragovoljci i kako su za Hrvatsku dali dijelove svoga tijela i kako je danas tisuću eura mjesečno kurac od love. Moj brat dobiva mjesečno više love ali i to je kurac od love. Kako je do toga podatka došao moj brat?
Kad su ga pozvali u onaj šator rekao je, ne idem, nemam zube, svaki zub tisuću eura, to mi je pola penzije a treba mi bar dvadeset zuba. Onda mu je jedan dragovoljac rekao, ne seri, odi u Beograd, tamo imaš super zubare, ja sam tamo platio zub četiristo eura i još mi je zubar dao smještaj badave i mobitel i plaćao mi je taksi.
Moj je brat rekao, neću četničke zube, pizda ti materina, pa je otišao u Beograd. Jučer je poslao u kurac predsjednika vlade, danas će ministra zato jer je život u Hrvatskoj skup a uskoro nećeš sa dragovoljačkom penzijom moći platiti ni srpske zube nego će oni koji su za Hrvatsku dali dijelove svoga tijela morati džipom otići u Beha.
Zašto je moj brat i danas dragovoljac, zašto se on i danas bori iako smo i on i ja i svi naši svoji na svome? Zato jer zbog male penzije mora nositi četničke zube, zato jer ova Hrvatska koja ne da pravo dragovoljcima da imaju hrvatske zube u hrvatskim ustima širi bratstvo i jedinstvo.
Moja prijateljica je za vrijeme Domovinskoga rata imala petnaest godina i bila je na crti bojišnice i ostala je bez obje ruke i bez obje noge ali se nije borila za Hrvatsku tako da ona svoje dijelove tijela nije dala Hrvatskoj nego je samo ostala bez njih. Nju nitko ne vozi u šator jer za nju nema šatora. A ne može u usta staviti četničke zube jer nema džip a nema ni mirovine.
Njezina mama radi u Italiji kao sluškinja. Za koju godinu moja prijateljica Ana će od mame dobiti kolica. Žao mi je što nemam zube, rekla mi je Ana kad je vidjela moga brata na televiziji. Bolje da ih nemaš, rekla sam ja, to su četnički zubi.
No comments:
Post a Comment