Ima li Bosne!?

Istorija nas uci da 
kad Srbijom vladaju cetnici,
 a Hrvatskom ustase 
najvise trpi 

Bosna i Hercegovina

Uz svesrdnu pomoc iznutra:

Bakir

Ljepša strana istorije: Pava i Ahmet

Jednu legendu iz okoline Bijelog polja, jednu poučnu priču o poštovanju i njegovanju različitosti, predanje o Pavi i Ahmetu, ovih dana je Uprava za zaštitu kulturnih dobara Crne Gore proglasila nematerijalnim kulturnim dobrom od lokalnog značaja. U Rješenju, koje potpisuje direktorica Uprave mr Anastazija Miranović, navodi se da to predanje posjeduje autentičnost, jedinstvenost i rijetkost, kao i istorijski, socijalno ekonomski, vaspitno obrazovni, umjetnički značaj kao i značaj starosti i rijetkosti dobra.

‘…nekada davno, u pitomu dolinu Vraneš, između Bijelog Polja i Pljevalja, na čelu turske vojske dojahao je silni Ahmed-paša. Mlad, lijep, pun snage kao planine Lisa i Žuber što se izdižu iznad Vraneša. Ramena mu kao kovrenska i gorička brda. Kad bi projahao kroz dolinu, put kao da se lomio pod njegovim azginim atom. Jednoga dana su ga prostrijelile bistre oči vraneške ljepotice Pave. U njima se Ahmed okupao kao u bistroj rijeci Ljuboviđi i rastrčao konja kroz livadu, galopirao vijencima obližnjih brda, a onda se ponovo spustio u dolinu…’

„Prema legendi, prije oko tri i po vijeka, jedina kćerka vraneškog kneza Nikole Milikića, udala se za Ahmet-pašu Hasanbegovića, uz uslov da ne mijenja vjeru. Mladi paša se nakon višegodišnjeg odsustvovanja vratio u rodni kraj i zaljubio u lijepu Pavu. U braku su, kako se vjeruje, dobili tri sina: Muša, Hasana i Dauta, od kojih su nastala tri znamenita muslimanska bratstva - Mušovići, Hasanbegovići i Dautovići. Sinovi su, kazuje predanje, izuzetno voljeli  majku i svake nedjelje je pratili u crkvu, čekajući je ispred dok se ne završi obred. Paša je u znak velike ljubavi i poštovanja prema Pavi, koja je mlada umrla, posjede koje je dobio u miraz nazvao njenim imenom: Pavino Polje. 

U amanet je ostavio da bude sahranjen pored Pave. I danas  dvije kamene ploče, na jednoj urezan krst  a na drugoj polumjesec, nedaleko od centra Pavinog Polja, svjedoče o toj ljubavi nesvakidašnjoj…“, piše Veselin Konjević u knjizi ‘’Vraneška legenda’’.

‘’Predanje o Pavi, odnosno o nastanku imena Pavino Polje nosi u sebi snažnu poruku o potrebi za vjerskom i nacionalnom tolerancijom, bez obzira na sve moguće ljudske razlike i predrasude koje nameću razna vremena. Ljubav Pave i njenog muža (paše) ruši sve moguće barijere i predrasude. Iako nam dolazi iz dalekog srednjeg vijeka, ova priča nosi u sebi klicu savremenosti, oličenu u potrebi za trpeljivošću i suživotom, gdje se ne pita ko je koje vjere ili nacije, već da li je neko vrijedan poštovanja i ljubavi, ili ne’’, kaže Konjević,

Pošta Crne Gore je promovisala poštansku marku „Pava i Ahmet“, u okviru izdanja „Istorijsko nasljeđe“.

Dobro dosli u BiH

NEOČEKIVANE VIJESTI SA BALKANA

Vladar Egipta faraon Keops pao je u depresiju kada je saznao da su Bosanci kod mesta Visokog na Balkanskom poluostrvu davno pre njega izgradili piramide. Iako je do završetka njegove velelepne piramide ostalo još svega nekoliko nedelja, odnosno samo da se izgletuje cementna glazura koju su postavili majstori, Keops je bio van sebe kada mu je glasnik koji se vraćao iz Bosne saopštio lošu vest.
„Bio sam ubeđen da smo mi u Egiptu otkrili piramide, ali ispostavilo se da su Bosanci nekoliko hiljada godina pre nas kod Visokog podigli piramide Sunca, Meseca i Zmaja. Sreća pa Zoser, koji je navodno prvi osmislio piramide, nije živ, inače bi momentalno dobio infarkt", rekao je Keops.
„Glasnik mi je preneo da tamo u Bosni pominju nekog faraona Osmanagisa, koji je mnogo pre nas zidao svetska čuda, ali pravo da vam kažem, nikad nisam čuo za njega" potvrdio je veliki Keops.
Faraon Keops je u besu naložio da se sruši cela njegova piramida, ali su ga savetnici u poslednjem trenutku sprečili u tome, ubeđujući ga da, ako ništa drugo, makar ostaje činjenica da su Egipćani najstariji narod na svetu, što treba da potvrdi glasnik koji se ovih dana vraća iz Vinče.

*****
Arhitekta piramida: Kako smo dovukli ove kamenčine?
Glavni arhitekta četvrte faraonske dinastije Salitis još uvek ne može da dokuči na koji način su piramide izgrađene, iako se sve činilo „savršeno logičnim i izvodljivim za vreme same izgradnje".
„Svaki kamen u piramidi ima po nekoliko tona. Znate li vi koliko je jedna tona, to je hiljadu kilograma! Ja ne mogu da podignem ni dvadeset kilograma, a kamoli hiljadu. A kamen ima više hiljada! I još ima na hiljade takvih kamenčina. O čemu li smo razmišljali kad smo počinjali ovo da gradimo, ne znam ni sam. Srećom pa smo završili, inače da me sad pitate, nikad ne bih znao kako ovo da izvedemo. Nemoguće je!" tvrdi arhitekta Salitis.
Preživeli robovi tvrde da, iako izgradnja piramide deluje kao komplikovan zadatak, ‘’ništa nije nemoguće ako imate dovoljno dobru motivaciju u svom kratkom i beznačajnom životu"
„I meni se u početku činilo daje nemoguće pomeriti tu kamenčinu, a iskreno, nisam video ni poentu u svemu tome, ali već nakon nekoliko udaraca bičem shvatio sam na koji način se to može izvesti’’, izjavio je u svom samrtnom ropcu rob broj 3221. „Verujem da kada to kažem govorim i u ime miliona kolega, bilo da su i dalje među živima ili ne."
preuzeto iz ‘’Večernjeg papirusa’’, 1570. g. p.n.e.

(iz knjige ‘’PRAVA ISTORIJA SVETA’’, NJUZ.net, Bgd 2015. Za koju je Baron Minhauzen rekao: ‘Super knjiga!’)

Peter Prevc - 244 m - Kulm 2016

Uzivajte

Umjetnicka galerija

Banjalucani u slikama Rajka Pušića

Dipl.nž. MARO MARČIĆ OBJAŠNJAVA RUKOMETAŠU BRACI PAVLIŠINU PRIMJENU SEKVENCIJALNE MREŽE NA IZVOĐENJE SEDMERACA I UTICAJ IMPULSNE ELEKTRONIKE NA IGRAČE U KONTRI. JADNI BRACO POKUŠAVA NEŠTO DA KAŽE, ALI NEMA ŠANSE, MARIO JE U NEZAUSTAVLJIVOM NAPADU.

PITAO BORKO MILJEVIĆ KIKANA DIVJAKA DA LI DA KUPI LED TV. KIKAN NAHVALIO LED TELEVIZORE I BORKO OTIŠAO U GRANAP PA KUPIP LED TV PRIJEMNIK

JOVAN JOCO BOJOVIĆ

-ZDRAVERE !

SULJICA "DIREKTOR" I ĐOKO KING

SADA, OVIH DANA, S LJEVA :

PROF. BRANKA KUZMANOVIĆ-DEVIĆ

Dr ZDENKA ŠKORIĆ KOVAČIĆ

Dr BOŽANA MARIJANAC

VIŠNJA MILOVAC

Ozren Kebo: OBEĆAVAM!

Zamislimo ovakvu situaciju: dođe neki baja, zadivi nas svojim kvalitetima, superiorno osvoji vlast i onda se pojavi na televiziji te urbi i orbi, što će reći: džematu, župi, parohiji i mjesnoj zajednici, uputi sljedeće lijepe riječi i birane poruke:

Obećavam da nikada, nikada za nikada, moj sin neće od mene i moje vlasti dobiti kredit za razvoj individualnog voćarstva. Bolje i da se drogira nego da ja zbog njega kradem vaše pare.

Obećavam da moja ljubavnica nikada neće raditi u mom kabinetu. Niti igdje gdje se prostire moja politička moć. (Ako niste znali, ja iz principa biram samo situirane ljubavnice).

Obećavam i životom garantiram da nikada dok vladam, a ni poslije, dok god postojim, neću ispravljati ni Radobolju niti bilo koju rijeku, pritoku ili potok.

Obećavam da nikada neću svojim imanjem narušavati prirodni izgled niti zadate ljepote Poljina, Neuma i drugih – hm – elitnih nastambi.

Obećavam također da ni za živu glavu neću uzeti procenat od poslova koje dogovorim. Dogovarat ću ih samo za dobrobit naše skladne zajednice. Ni procenat niti bilo koju drugu dobrobit.

Obećavam da nikada, dok se vozite našim rupičastim magistralama, nećete morati da se sklonite koloni s rotirajućim svjetlima, jer ja negdje žurim. Ovim neću da kažem kako ja nikada ne žurim, nego je riječ o principu: u uljuđenim zemljama građani nisu topovsko meso politici, nego je politika servis njima. A servisu se ne sklanja...

Obećavam da će moj službeni auto biti Golf 2. Službeni automobil je uvijek odraz međunarodnog ugleda, političkog rejtinga i platežne moći, pa kada se ti kriteriji primijene na našu zbilju – Bosna i Hercegovina jest jednako Golf 2. BiH i Golf dvojka suštinski su kompatibilne kategorije; ni do trojke još nismo dobacili. Audije i Passate može da vozi Angela Merkel. Jer su to adekvatni simboli njene države. A kada ovi naši uhljupi sjednu u auto od 150.000 maraka, to je direkno pljuvanje u oko sirotinji koja ih je birala. Ali ovdašnji narodi baš to vole – da im se pljune u oko.

Obećavam da nikada neću biti tako glup i mahnit da tražim eutanaziju pasa. I da ću se ne samo cijeli mandat nego i čitav život boriti protiv zločinaca kojima to padne na pamet. I da ću, čim dođem na vlast, krivično procesuirati Semira Efendića, koji u svom kalifatu drži nelegalnu firmu za tamanjenje nevinih bića.

Obećavam da u mom troškovniku neće postojati stavka zvana reprezentacija. Sve što popijem i pojedem plaćat ću onako kako to plaćaju svi građani koje predstavljam – iz svog džepa. A i kad častim jarane, rodbinu i pomoćno osoblje, to opet neće biti od vaših, nego striktno od mojih para. Ako možete vi, onda tako moram i ja.

Svečano obećavam da neću imati skrivene račune u njemačkim bankama i Picassove slike u švicarskim sefovima. A kad odem u radnu posjetu nekom poljoprivrednom kombinatu, neću se vratiti kući gepeka punog ajvara, krtole, kajmaka, rasola, sudžuke i stelje.

Pošto smo mi jedina zemlja čiji šefovi, dok sastanče, piju strane mineralne vode i sokove, obećavam da će se to promijeniti i da me niko, nikakvom hedijom, neće natjerati da forsiram tuđe umjesto naših.

Obećavam da se neću zajebavati s vašim parama i da ću polagati račune za svaki dinar koji moja vlast utroši. Uvažavat ćemo revizorske nalaze i hitno ispravljati sve što uoče i zamjere.

Obećavam da ću lagati samo kad moram, tj. kad me natjeraju. Ako ste mislili da ću sad reći kako ću uvijek govoriti istinu – pa ne igramo se duhova, nego države. Politika se temelji na laži i ne tjerajte me da lažem da vas nikada neću lagati, kad svi znamo da hoću. Važno je da se dogovorimo o karakteru laži i oko oblasti u kojima se nikada ne smije lagati. A sve ostalo je stvar umjetničke interpretacije...

Obećavam da se nikada neću kriti iza patritozima. To u prevodu na svakodnevnicu znači da nikada ni od vaših ni od svojih para neću ići na utakmice reprezentacije i nikada neću skakutati pjevajući onu glupu poskočicu Ko ne skače mrzi Bosnu, hej, hej, hej... Koji kurac moram skakati? Najveći patriota bit ću ako poboljšam kvalitet vašeg života. Moj posao nije da idem na Svjetsko prvenstvo, nego da stvorim takav standard koji će vama omogućiti da idete. Ali samo ako želite.

Obećavam da neću kontrolirati javni servis i da vijesti neće imati 15 minuta protokolarnih informacija o Veličanstvenom Meni i njegovim dnevnim aktivnostima.

Obećavam da policija zbog mene nikada neće upadati u redakcije i krasti novinarima kompjutere, mobitele, diktafone i USB-ove... 

Obećavam da nećemo kupovati papke niti zapošljavati njihove sinove.

Eto, takvog hairliju, ili hairlijku, čekamo. Ali znate šta: ovaj narod, glup kakvim ga je Uzvišeni Stvoritelj napravio, nikada ne bi glasao za ovakvog lika. Proglasili bi ga demagogom koji prodaje šuplju i okrenuli bi se svojim dragim vođama. Jednom kmet, uvijek kmet; tako smo naučeni...

Ozren Kebo

(Gracija)

Anto Ćosić: KUĆA IZ 1911.

 Uvijek je u Banjaluci bilo ljudi koji su se opirali neselektivnom rusenju starina i kicavoj izgradnji. Rijetko se kada njihova rijec cula i uvazila. Zato je grad, i prije zadnjeg rata, gubio svoja obiljezja, svoju dusu... Mario nam preporucuje topli tekst Ante Cosica koji je bar pokusavao...

*********************

Landrajući banjalučkim ulicama često sam znao zastati pred kućom iz 1911. godine. Okružena brezama pokazivala je svoj bijeli broj — 1911, koji će uskoro pasti u prašinu. Još jedno staro zdanje, za koje smo sentimentalno vezani, odlazi — a ja bih želio imati tako moćno pero, koje će, ispomažući se čudesnim metaforama, napisati kako je u toj kući, u rembrantovskom polumraku slikar - Sizif, Josip Granić, gurao uz slikarski prisoj svoju masnu kredu, svoj pastel, boreći se vehementno za svoj umjetnički »dvorac« iz 1911. godine, boreći se za svoj topli kutak, za svoju galeriju, za svoju umjetnost, za svoje mjesto pod suncem — ali je definitivno ostao sam, rezignirao i kapitulirao pred hladnim licem aparatčika, lišenog emocija i sentimentalnosti. A ja sam, eto, uvijek zamišljao kako bi tu, u toj kući mogla žiivjeti Alisa iz zemlje čudesa, šetajući sobama što su osvijetljene slikama koje nas griju suncem Iža i koje su najbolji lijek protiv melankolije i depresije.

Mi dobronamjerni šetači, koji smo beznadno zaljubljeni u Banjaluku i još uvijek otvoreni ljepoti starih formi, koji volimo njene aleje, miris lipe, smaragdno zeleni Vrbas, Sahat-kulu i još ponešto — imamo pravo, kao štovatelji neprispodobivih emocija, kazati: — Zašto samo rušiti, kad bi se moglo i sačuvati! Bar nešto! Ali — kako se oduprijeti vremenu koje hoće samo da obara, a neće da sačuva nešto za budućnost. Hoćemo li jednog dana, kad budemo bogati, moći graditii svoj Diznilend sa svim onim starim zdanjima koja smo, bez razmišljanja, rušili. Tako smo, služeći se površnom demagogijom, uvijek spremni da obezvrijedimo ono na čemu se zasniva ljudsko dostojanstvo i veličina ljudskog života. A veličina ljudskog života deponirana je, u ovom slučaju, u zdanju iz 1911. godine.

Zar u Banjaluci treba porušiti sva stara zdanja — a Banjaluku definitivno posandučiti demodiranom arhitektonskom konfekcijom, zar je treba lamelizirati, kubizirati, pretvoriti u betonske termitnjake, u tvornice za stanovanje u kojima će radni ljudi i građani ispaštati svoje grijehe — prerastajući u kafkijanske kukce koji će moći još samo da bodu.

Pošto pamet ne stanuje samo u jednoj kući, onda treba reći da Banjaluka nije samo Borik (bez borova) — već da su to i stare austrijske vile (secesija i barok), da su to šeherski hamami i hauzi, da su to mušepci na posljednjim zgradama orijentalne arhitekture, da su to kule na Kastelu, da su to glavati, slikoviti bašluci, da je to trapiska crkvica-koliba, da je to postolarska radnja ispunjena mirisom kože i ljepila, da je to pekara s mirisom somuna, da je to ćefenak (kojeg više nema), da je to kupola nad pivnicom, da su to kućice u cvijeću, da je to sve za što smo emotivno vezani. Priznajem: nikada neću moći biti sentimentalno vezan za hladnu i ravnu fasadu solitera, za njegov lift i smrdljive hodnike išarane neukusnim grafitima.

Zar je zaista potrebno udariti rušilačkim pijukom u svete pragove umjetnika i ne samo njih, zar treba baš sve »planski« i »urbanistički« zbrisati kao što je zbrisana Realka, bolnica, turistička atrakcija Bezistan, kuće Maglajlića, Prokopića i još mnogo toga, broja se ne zna. Izgleda da će samo Ferhadija i Sahat-kula preživjeti i ostati reliquie reliquiarum — kako bi turisti imali što uslikati. Zar treba nastaviti rušilačku akciju zemljotresa, pa ono što je odoljelo trusu — mi treba da dokusurimo. Zamišljam: ako to učinimo, Banjaluka će postati cloaca maxima, u centru grada će biti podignut spomenik fetišu — LOPTI, a najbolje stanove poklanjat ćemo fuzbalerima, najbolje lokacije opet za kafiće famoznih sportista u kojima će se točiti besmisao, i piće zgubidanima raznih fela koji se u radno vrijeme bave neradom. Glupost je, dakle, svemirska sila, kako bi rekao naš Krleža.

Anto Ćosić (‘’Čudaci moga djetinjstva’’, UKBiH Posdružnica Banjaluka, 1991.)