Saturday, January 16, 2016

Anto Ćosić: KUĆA IZ 1911.

 Uvijek je u Banjaluci bilo ljudi koji su se opirali neselektivnom rusenju starina i kicavoj izgradnji. Rijetko se kada njihova rijec cula i uvazila. Zato je grad, i prije zadnjeg rata, gubio svoja obiljezja, svoju dusu... Mario nam preporucuje topli tekst Ante Cosica koji je bar pokusavao...

*********************
Landrajući banjalučkim ulicama često sam znao zastati pred kućom iz 1911. godine. Okružena brezama pokazivala je svoj bijeli broj — 1911, koji će uskoro pasti u prašinu. Još jedno staro zdanje, za koje smo sentimentalno vezani, odlazi — a ja bih želio imati tako moćno pero, koje će, ispomažući se čudesnim metaforama, napisati kako je u toj kući, u rembrantovskom polumraku slikar - Sizif, Josip Granić, gurao uz slikarski prisoj svoju masnu kredu, svoj pastel, boreći se vehementno za svoj umjetnički »dvorac« iz 1911. godine, boreći se za svoj topli kutak, za svoju galeriju, za svoju umjetnost, za svoje mjesto pod suncem — ali je definitivno ostao sam, rezignirao i kapitulirao pred hladnim licem aparatčika, lišenog emocija i sentimentalnosti. A ja sam, eto, uvijek zamišljao kako bi tu, u toj kući mogla žiivjeti Alisa iz zemlje čudesa, šetajući sobama što su osvijetljene slikama koje nas griju suncem Iža i koje su najbolji lijek protiv melankolije i depresije.





Mi dobronamjerni šetači, koji smo beznadno zaljubljeni u Banjaluku i još uvijek otvoreni ljepoti starih formi, koji volimo njene aleje, miris lipe, smaragdno zeleni Vrbas, Sahat-kulu i još ponešto — imamo pravo, kao štovatelji neprispodobivih emocija, kazati: — Zašto samo rušiti, kad bi se moglo i sačuvati! Bar nešto! Ali — kako se oduprijeti vremenu koje hoće samo da obara, a neće da sačuva nešto za budućnost. Hoćemo li jednog dana, kad budemo bogati, moći graditii svoj Diznilend sa svim onim starim zdanjima koja smo, bez razmišljanja, rušili. Tako smo, služeći se površnom demagogijom, uvijek spremni da obezvrijedimo ono na čemu se zasniva ljudsko dostojanstvo i veličina ljudskog života. A veličina ljudskog života deponirana je, u ovom slučaju, u zdanju iz 1911. godine.
Zar u Banjaluci treba porušiti sva stara zdanja — a Banjaluku definitivno posandučiti demodiranom arhitektonskom konfekcijom, zar je treba lamelizirati, kubizirati, pretvoriti u betonske termitnjake, u tvornice za stanovanje u kojima će radni ljudi i građani ispaštati svoje grijehe — prerastajući u kafkijanske kukce koji će moći još samo da bodu.
Pošto pamet ne stanuje samo u jednoj kući, onda treba reći da Banjaluka nije samo Borik (bez borova) — već da su to i stare austrijske vile (secesija i barok), da su to šeherski hamami i hauzi, da su to mušepci na posljednjim zgradama orijentalne arhitekture, da su to kule na Kastelu, da su to glavati, slikoviti bašluci, da je to trapiska crkvica-koliba, da je to postolarska radnja ispunjena mirisom kože i ljepila, da je to pekara s mirisom somuna, da je to ćefenak (kojeg više nema), da je to kupola nad pivnicom, da su to kućice u cvijeću, da je to sve za što smo emotivno vezani. Priznajem: nikada neću moći biti sentimentalno vezan za hladnu i ravnu fasadu solitera, za njegov lift i smrdljive hodnike išarane neukusnim grafitima.
Zar je zaista potrebno udariti rušilačkim pijukom u svete pragove umjetnika i ne samo njih, zar treba baš sve »planski« i »urbanistički« zbrisati kao što je zbrisana Realka, bolnica, turistička atrakcija Bezistan, kuće Maglajlića, Prokopića i još mnogo toga, broja se ne zna. Izgleda da će samo Ferhadija i Sahat-kula preživjeti i ostati reliquie reliquiarum — kako bi turisti imali što uslikati. Zar treba nastaviti rušilačku akciju zemljotresa, pa ono što je odoljelo trusu — mi treba da dokusurimo. Zamišljam: ako to učinimo, Banjaluka će postati cloaca maxima, u centru grada će biti podignut spomenik fetišu — LOPTI, a najbolje stanove poklanjat ćemo fuzbalerima, najbolje lokacije opet za kafiće famoznih sportista u kojima će se točiti besmisao, i piće zgubidanima raznih fela koji se u radno vrijeme bave neradom. Glupost je, dakle, svemirska sila, kako bi rekao naš Krleža.


Anto Ćosić (‘’Čudaci moga djetinjstva’’, UKBiH Posdružnica Banjaluka, 1991.)

No comments:

Post a comment