Ne javlja mi se Mario vec nekoliko dana, a ja vec navikao da on posalje ponesto za blog, poneki savjet, prijedlog, da pita za junacko; pa se ja, k'o kakva baba zabrinuo. Znam da je Ljilju poduze tresla gripa... a u nasim godinama i gripa moze biti opasna. Skype - ne javljaju se. A ona baba u meni jos vise proradi. Da se nesto nije dogodilo? Kako da doznam ako se ne javi do sutra?
"Cuti babo, nikad te nisam volio! Uvijek mi je smetala tvoja briga, nametala obaveze da se redovno javljam!"
Ne vrijedi. Nekad su govorili:"Mladost - ludost!" Bogami, realnija je:"Starost - ludost!"
Posaljem email. Cijeli dan - nista. Budale mene, otisli ljudi mozda negdje. Sigurno je sve u redu.
I onda juce stize Mariev email. I Ljilji je, kaze, bolje, cak su do Halilovca i Kobaslica prosetali. I slika sa Suzanom, predivna - kao dokaz. Melem za oci i dusu. Posebno nama kanadjanima kojima je pao aprilski snijeg i temperatura se spustila do minus 10. Ovako zeleno necemo ovdje vidjeti ni za mjesec dana.
Sunday, April 10, 2016
Saturday, April 09, 2016
Friday, April 08, 2016
Thursday, April 07, 2016
Most Radija Slobodna Evropa: Pravosuđe i ratni zločini
Sa Vesnom Rakić Vodinelić, profesoricom prava iz Beograda i Milicom Kostić, direktoricom za pravna pitanja beogradskog Fonda za humanitarno pravo, novinar Omer Karabeg je razgovarao o tome kako se pravosuđe u Srbiji odnosi prema ratnim zločinima.
MILICA KOSTIĆ: Mogla bih da nabrojim na prste jedne ruke optužene za ratne zločine kojima nisu uzete u obzir porodične prilike kao olakšavajuća okolnost. To ide do apsurda. Apsolutno svaka okolnost iz porodičnog života optuženog može biti olakšavajuća okolnost - i ako ima jedno dete, i ako ima dvoje dece, i ako nema dece već samo suprugu. Da apsurd bude veći dešavalo se da optuženom kao olakšavajuća okolnost bude uzeto to što nema porodicu. Protok vremena se, takođe, uzima kao olakšavajuća okolnost, iako u tome nema nikakve logike, jer ratni zločini ne zastarevaju. Posebno zabrinjava što se često izriču kazne koje su ispod zakonskog minimuma, a on za ratne zločine iznosi pet godina.
VESNA RAKIĆ VODINELIĆ: U javnosti vlada uverenje da oni koji su počinili zločine prema pripadnicima druge nacionalnosti nisu zločinci, već borci za "našu stvar". Uzmimo samo protok vremena kao olakšavajuću okolnost. Evropsko pravosuđe to ne poznaje kada su u pitanju ratni zločini.
KOSTIĆ: Kada tužilaštvo - istražujući odgovornost visoko rangiranih osoba u vojnoj i policijskoj hijerarhiji - zatraži od Ministarstva unutrašnjih poslova i Ministarstva odbrane neka dokumenta dobije odgovor da ih oni nemaju, da je arhiva uništena u bombardovanju i slično. Ne treba zaboraviti ni političke poruke koje dobija tužilaštvo kao što je ona kada je predsednik Nikolić poručio tužiocu Vukčeviću da pazi šta kopa po Srbiji, kada je ovaj najavio istragu protiv načelnika Generalštaba Ljubiše Dikovića. Poruka je svakako i doček koji je priređen haškom osuđeniku generalu Lazareviću nakon što se vratio sa odsluženja kazne, doček kome su prisustvovali članovi vlade. To su sve vrlo jasne poruke, ne samo Tužilaštvu za ratne zločine, nego i potencijalnim svedocima-insajderima iz redova vojske i policije. Istina, nakon što je Evropska komisija kritikovala Srbiju što ne procesuira visokorangirane osobe, pokrenuta je 2014. godine prva istraga protiv jednog generala - Dragana Živanovića, bivšeg komandanta 125. motorizovane brigade, ali prošle su dve godine, a mi ne znamo kakvi su rezultati te istrage. Imamo i slučaj ubistva braće Bitići, koji je verovatno najbolji primer impotentnosti naših pravosudnih organa nadležnih za procesuiranje ratnih zločina. Mada istraga traje više od deset godina, nema nikakvog napretka, iako postoje brojni dokazi koji ukazuju na involviranost bivšeg generala policije Gorana Radosavljevića Gurija, koji je, između ostalog, član Glavnog odbora Srpske napredne stranke. Ako nema napretka u takvom predmetu, gde postoji pritisak od strane Sjedinjenih Američkih Država, čiji su državljani bili braća Bitići, onda je teško verovati da će biti rezultata u nekim drugim slučajevima.
RAKIĆ VODINELIĆ: Nije samo u pitanju neaktivnost naših organa gonjenja i slanje direktnih poruka tužilaštvu, nego se dešava i nešto drugo što u Srbiji, pa i bivšoj Jugoslaviji, ima malo dužu istoriju. Reč je o pokušajima naknadne legitimizacije spornih ličnosti. Tako je načelnik Generalštaba Vojske Srbije Ljubiša Diković dobio visoko odlikovanje nakon što su se javili prvi glasovi o njegovoj mogućnoj komandnoj odgovornosti za zločine na Kosovu. S druge strane, imamo pokušaj oduzimanja legitimiteta onima koji su nadležni za gonjenje ratnih zločina. Tako je jedan narodni poslanik u parlamentu, mislim da se preziva Drecun, sa vrlo čudnim obrazloženjem tvrdio da se zamenik tužioca za ratne zločine Bruno Vekarić protivzakonito nalazi na tom mestu.
KOSTIĆ: Diković je podneo tužbu protiv Nataše Kandić i taj postupak je završen. Ja sam prisustvovala svim suđenjima. Sudinica, koja je vodila postupak, bila je vrlo neprijateljski raspoložena prema nama iz Fonda za humanitarno pravo. Recimo, kada je saslušavana Nataša Kandić, tada je bilo dozvoljeno javnosti i medijima da budu prisutni u sudnici, a na sledećem ročištu, kada je trebalo da bude ispitan Ljubiša Diković od strane gospođe Kandić, naprasno je doneta odluka da se isključi javnost.
RAKIĆ VODINELIĆ: Ni ponašanje centara moći u Evropi i van nje nije baš jednoznačno. Da li je data neka pauza zbog naših sve učestalijih izbora - ne znam. Moguće je da njih sada interesuju neke druge stvari koje nisu vezane za kršenje ljudskih prava, ratne zločine, masovna ubistva i patnje ljudi - da im to nije u prvom planu zbog izbeglica, Kosova i drugih pitanja, ali čini mi se da to kad-tad mora doći na dnevni red.
KOSTIĆ: Mislim da možemo da se složimo da postoji neka vrsta zamora Balkanom, a ne treba zaboraviti da je u toku proces zatvaranje Haškog tribunala. Čini mi se da Srbija koristi tu situaciju i izvrdava svoje obaveze. Recimo, u prošloj godini nismo imali niti jednu potvrđenu optužnicu. Procesuiranje mnogih teških zločina, počinjenih tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji, evo već deset godina nalazi se u predistražnoj fazi bez nagoveštaja kada bi ti procesi mogli biti završeni.
RAKIĆ VODINELIĆ: Nikada i nigde svi ratni zločini nisu bili kažnjeni. Bitno je da oni najteži ne ostanu nekažnjeni. U tom pogledu smatram da je vrlo važno što je vlada nedavno usvojila Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina. Dok god budu trajali pregovori o pristupanju Srbije Evropskoj uniji, ta strategija će biti pod prismotrom Brisela.
(Radio Slobodna Evropa)
MILICA KOSTIĆ: Mogla bih da nabrojim na prste jedne ruke optužene za ratne zločine kojima nisu uzete u obzir porodične prilike kao olakšavajuća okolnost. To ide do apsurda. Apsolutno svaka okolnost iz porodičnog života optuženog može biti olakšavajuća okolnost - i ako ima jedno dete, i ako ima dvoje dece, i ako nema dece već samo suprugu. Da apsurd bude veći dešavalo se da optuženom kao olakšavajuća okolnost bude uzeto to što nema porodicu. Protok vremena se, takođe, uzima kao olakšavajuća okolnost, iako u tome nema nikakve logike, jer ratni zločini ne zastarevaju. Posebno zabrinjava što se često izriču kazne koje su ispod zakonskog minimuma, a on za ratne zločine iznosi pet godina.
VESNA RAKIĆ VODINELIĆ: U javnosti vlada uverenje da oni koji su počinili zločine prema pripadnicima druge nacionalnosti nisu zločinci, već borci za "našu stvar". Uzmimo samo protok vremena kao olakšavajuću okolnost. Evropsko pravosuđe to ne poznaje kada su u pitanju ratni zločini.
KOSTIĆ: Kada tužilaštvo - istražujući odgovornost visoko rangiranih osoba u vojnoj i policijskoj hijerarhiji - zatraži od Ministarstva unutrašnjih poslova i Ministarstva odbrane neka dokumenta dobije odgovor da ih oni nemaju, da je arhiva uništena u bombardovanju i slično. Ne treba zaboraviti ni političke poruke koje dobija tužilaštvo kao što je ona kada je predsednik Nikolić poručio tužiocu Vukčeviću da pazi šta kopa po Srbiji, kada je ovaj najavio istragu protiv načelnika Generalštaba Ljubiše Dikovića. Poruka je svakako i doček koji je priređen haškom osuđeniku generalu Lazareviću nakon što se vratio sa odsluženja kazne, doček kome su prisustvovali članovi vlade. To su sve vrlo jasne poruke, ne samo Tužilaštvu za ratne zločine, nego i potencijalnim svedocima-insajderima iz redova vojske i policije. Istina, nakon što je Evropska komisija kritikovala Srbiju što ne procesuira visokorangirane osobe, pokrenuta je 2014. godine prva istraga protiv jednog generala - Dragana Živanovića, bivšeg komandanta 125. motorizovane brigade, ali prošle su dve godine, a mi ne znamo kakvi su rezultati te istrage. Imamo i slučaj ubistva braće Bitići, koji je verovatno najbolji primer impotentnosti naših pravosudnih organa nadležnih za procesuiranje ratnih zločina. Mada istraga traje više od deset godina, nema nikakvog napretka, iako postoje brojni dokazi koji ukazuju na involviranost bivšeg generala policije Gorana Radosavljevića Gurija, koji je, između ostalog, član Glavnog odbora Srpske napredne stranke. Ako nema napretka u takvom predmetu, gde postoji pritisak od strane Sjedinjenih Američkih Država, čiji su državljani bili braća Bitići, onda je teško verovati da će biti rezultata u nekim drugim slučajevima.
RAKIĆ VODINELIĆ: Nije samo u pitanju neaktivnost naših organa gonjenja i slanje direktnih poruka tužilaštvu, nego se dešava i nešto drugo što u Srbiji, pa i bivšoj Jugoslaviji, ima malo dužu istoriju. Reč je o pokušajima naknadne legitimizacije spornih ličnosti. Tako je načelnik Generalštaba Vojske Srbije Ljubiša Diković dobio visoko odlikovanje nakon što su se javili prvi glasovi o njegovoj mogućnoj komandnoj odgovornosti za zločine na Kosovu. S druge strane, imamo pokušaj oduzimanja legitimiteta onima koji su nadležni za gonjenje ratnih zločina. Tako je jedan narodni poslanik u parlamentu, mislim da se preziva Drecun, sa vrlo čudnim obrazloženjem tvrdio da se zamenik tužioca za ratne zločine Bruno Vekarić protivzakonito nalazi na tom mestu.
KOSTIĆ: Diković je podneo tužbu protiv Nataše Kandić i taj postupak je završen. Ja sam prisustvovala svim suđenjima. Sudinica, koja je vodila postupak, bila je vrlo neprijateljski raspoložena prema nama iz Fonda za humanitarno pravo. Recimo, kada je saslušavana Nataša Kandić, tada je bilo dozvoljeno javnosti i medijima da budu prisutni u sudnici, a na sledećem ročištu, kada je trebalo da bude ispitan Ljubiša Diković od strane gospođe Kandić, naprasno je doneta odluka da se isključi javnost.
RAKIĆ VODINELIĆ: Ni ponašanje centara moći u Evropi i van nje nije baš jednoznačno. Da li je data neka pauza zbog naših sve učestalijih izbora - ne znam. Moguće je da njih sada interesuju neke druge stvari koje nisu vezane za kršenje ljudskih prava, ratne zločine, masovna ubistva i patnje ljudi - da im to nije u prvom planu zbog izbeglica, Kosova i drugih pitanja, ali čini mi se da to kad-tad mora doći na dnevni red.
KOSTIĆ: Mislim da možemo da se složimo da postoji neka vrsta zamora Balkanom, a ne treba zaboraviti da je u toku proces zatvaranje Haškog tribunala. Čini mi se da Srbija koristi tu situaciju i izvrdava svoje obaveze. Recimo, u prošloj godini nismo imali niti jednu potvrđenu optužnicu. Procesuiranje mnogih teških zločina, počinjenih tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji, evo već deset godina nalazi se u predistražnoj fazi bez nagoveštaja kada bi ti procesi mogli biti završeni.
RAKIĆ VODINELIĆ: Nikada i nigde svi ratni zločini nisu bili kažnjeni. Bitno je da oni najteži ne ostanu nekažnjeni. U tom pogledu smatram da je vrlo važno što je vlada nedavno usvojila Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina. Dok god budu trajali pregovori o pristupanju Srbije Evropskoj uniji, ta strategija će biti pod prismotrom Brisela.
(Radio Slobodna Evropa)
Wednesday, April 06, 2016
Ljubomir Živkov: Gesta Dei per Cecilio
Konacno sam, cini mi se, izisao iz soka koji me drzao nakon vijesti da je Medjunarodni sud u Hagu oslobodio zlocinca V. Seselja. Za taj sud V. Seselj nije zlocinac ili bolje reci, da taj sud, nije uspio dokazati da je V. Seselj zlocinac. Ukratko, V. Seselj je za ono sto je radio devedesetih veci zlocinac od mnogih koji su vec osudjeni od tog istog suda. Pored toga sto je i zlacinac i siledzija i nevaspitani ludjak i klovn i uopste covjek opasnih namjera, V. Seselj je i genijalan pravnik koji se poigravao i na kraju ponizio i osramotio sud koji mu je sudio. Ili je, takav kakav jeste, jednostavno dodijao i sudu i sudijama i oni su ga jednostavno isporucili Srbiji da se dalje bori i zamlacuje s njim.
Uostalom, od svih tekstova koji su na ovu temu vec objavljeni, predlazem vam tekst Ljubomira Zivkova...
*******************
Da li je samo osuđeni Srbin dobar Srbin?
Uostalom, od svih tekstova koji su na ovu temu vec objavljeni, predlazem vam tekst Ljubomira Zivkova...
*******************
Da li je samo osuđeni Srbin dobar Srbin?
Sve je dobro što se dobrim svrši. Vlada Srbije nije, pet minuta uoči izbora, morala da okuje i transportuje četničkog vojvodu u Hag, da bi se potonji na tome svečanom mestu suočio sa napokon donesenim verdiktom. Hag se nije osramotio, kao što bi se bio osramotio da je Šešelja neisporučenoga i nepojavljenoga osudio, a veleosuđenome može samo da pljune pod prozor: možda i najslavniji ratni huškač u svekolikom ratnom huškaštvu na našem jeziku ima sada crno na belo da je nesebično služio dobru i samo dobru. „Gospodine Šešelj, vi ste slobodan čovek!“ – otelo se sudijama pravo iz njihovih srdaca, a jedna zaboravljena šala iz doba mrskog socijalizma postala je stvarnost: „Dobićeš potvrdu da nikada nisi bio član Saveza komunista!“ – govorilo se kad je Partija počela da izlazi iz mode, i kad su se dojučerašnji aktivisti stideli svoje boljševičke prošlosti, e, sada četnički vojvoda, koji je devedesetih godina bio hiperaktivan, dobija potvrdu, overenu kod sudskog tumača, da lično on nema ama baš ništa sa nemilim događajima u Hrvatskoj, Bosni i Vojvodini. Svaki drugi građanin Srbije može biti u izvesnoj meri osumnjičen da je simpatisao ratna razaranja, etničko čišćenje, logore za neprijatelje, jedino Šešelj dr Vojislav ima pravo da svojoj vojvodskoj tituli, ako samo ushtedne, doda ime, mada ono odveć vonja po katolicizmu i latinštini – Inokentije.
Sud se divno pokazao, utrošio je dvanaest godina da ustanovi kako u ćeliji i u sudnici sve vreme ima posla sa pogrešnim čovekom, ili čovekom optuženim za pogrešne stvari tj. za postupke sa kojim nema nikakvih dodirnih tačaka; sudije su se iskupile upravo kraljevskom presudom, daleko boljom od pomilovanja, jer pomilovanje stiže kao odraz plemenitog suverenovog praštanja za nepočinstvo koje jeste počinjeno, za koje je izrečena presuda, ispostavilo se da su dela najmlađeg doktora u SFRJ sva bila bogougodna (Gesta Dei per Cecilio); sva su u nebeskoj harmoniji sa međunarodnim, ratnim i svakim drugim pravom i pravdom, gospodine Šešelj, vi ste slobodan čovek!
Slobodnjak je, međutim, doveden u neravnopravan položaj sa drugim našim velikanima: nije li general Lazarević nakon otpusta iz haške tavnice bio dovezen vladinim avionom, po njega su išla dva ministra, dao je potriasaiushchuiu konferencu za štampu. Iako je osuđen za ratni zločin, državni funkcioneri klicali su mu kao osobi kojoj treba da zahvalimo što još uvek imamo Niš, pa i sam Novi Sad! U slučaju Vojvode izostala je službena radost zbog trijumfa istine i pravde, predsednik Republike svečano izjavljuje da je ravnodušan, mada je izabran i plaćen da se raduje ako ispadne da je njegov podanik, koji bio da bio, nepravedno optuživan: oslobođeni je, osim sa sebe samog, umnogome skinuo skramu krivice i sa svoje stranke, a koja je rodno mesto našeg predsednika; oslobađajuća presuda Šešelju baca kao kandilo u pretprazničko veče prijatnu svetlost i na paravojne formacije koje je Vojvoda stvorio i nadahnjivao, štaviše, sloboda za Šešelja posredno znači da je i njegova slavna pigmalionska deiatel’nost dala dvojicu rukovodilaca koji nam svima služe na čast!
Ali, predsednik ne bi bio predsednik kad mu se sve i tako ravnodušnom ne bi otela neka mudrolija: „Mera je za Srbina je li ga Haški sud oslobodio ili osudio“.
Šta li je magistar koji se školovao uz rad hteo da kaže?!
Šta li je magistar koji se školovao uz rad hteo da kaže?!
Živimo dvadeset godina u sabornom uverenju (poteklom u eri i vladavini Koštunice, ali koje država ni docnije nikada nije pobijala) da je reč o sudu sumnjivog porekla, nije ga blagoosnovala Generalna skupština, nego njen izvršni organ, zar ne, sud je osnovan da krivicu za sve i svašta svali na našu bledu mater Srbiju, doklen naše dušmane, neprijateljske generale, jednog po jednog oslobađa. Ako sam ispravno protumačio duh vremena i narodno viđenje Haškog tribunala - šta nam naš izabrani predstavnik poručuje? Je li država bila tužna i ljutita što je general Tolimir umro u tamošnjem zatvoru, umesto da su makar poslednji dani protekli u bolničkom krilu neke od naših kazniona? Je li samo osuđeni Srbin dobar Srbin, i je li svaki osuđeni Srbin dobar Srbin? Ako je osuđeni, odležani i umereno pomilovani general Lazarević odličan Srbin, onda bi oslobođeni Šešelj bio kakav Srbin?! Suprotan?! Za nas bi bilo krasno da obojica budu divni, veliki, požrtvovani i hrabri rodoljubi, ali nam logika sreću kvari, ta i sam predsednik uči nas da je Hag mera, je li nekoga oslobio ili osudio!
Šta dakle misliti o Šešelju koga Hag kuje u zvezde?
Šrinku Dabiću je dušmanski sud odrezao četrdeset godina tamnice, dobar Srbin, par sedmica potom drugom optuženom dosudi taj isti sud nula dana u kazneno-popravnoj ustanovi, ovaj oslobođeni kakav je Srbin, ako je uopšte i Srbin?! Zaslužiš ovakav hvalospev haškog tribunala, zar to nije isto kao da te je Tuđman odlikovao?!
Šrinku Dabiću je dušmanski sud odrezao četrdeset godina tamnice, dobar Srbin, par sedmica potom drugom optuženom dosudi taj isti sud nula dana u kazneno-popravnoj ustanovi, ovaj oslobođeni kakav je Srbin, ako je uopšte i Srbin?! Zaslužiš ovakav hvalospev haškog tribunala, zar to nije isto kao da te je Tuđman odlikovao?!
Predsednik nam je zaveštao ovu zagonetku koju će tumačiti nauka, filozofija, religija i umetnost: kao što u skrovitosti Postojnske jame živi čovečja ribica, tako u našem sve ravnodušnijem i duhom sve odsutnijem predsedniku Nikoliću živi večna izviiskra mudrosti, koja samo čeka da naiđu Kinezi, Osmi mart ili Putin, pa da nas sve predsednički obasja i prosvetli. Da, da ne zaboravim, oslobađajuća presuda Šešelju je u Milu Đukanoviću oslobodila pesničke potencijale, a možda i ličnu odbojnost, ili podsvesnu nelagodu prema skučenom i zatvorenom prostoru: „Više volim da je svako slobodan, nego da je svako utamničen, bez obzira da li se slažem ili ne. Što se mene tiče, primam k znanju i čestitam slobodu Šešelju!“
Zaista, ako bi čovek morao birati - da čovečanstvo bude kompletno u zatvoru (kojom bi prilikom samo vanzemaljci ili prethodno obučeni drugi primati mogli da mu donose hranu i iznose kiblu napolje), ili da nijedan homo sapiens ne čami u kavezu ni jedan jedini dan - bolje je da bude svako stalno slobodan!
Da, da, zaista je bolje, to sad i ja mislim, bez obzira da li se slažem ili ne.
*Tekst, posredstvom e-Novina, preuzet sa portala istinomer.rs
Tuesday, April 05, 2016
DARKO CVIJETIĆ, UMJETNIK: Moramo se odzvjeriti - Intervju
Darko Cvijetić je pjesnik, glumac, reditelj i dramaturg iz Prijedora. Umjetnik koji pisanom riječju i pozorišnim iskazom žigoše mane poslijeratnih društava u kojima živimo.
MONITOR: U BiH se igra predstava Generacija bez kosti, koju ste režirali i postavili scenografiju. Kako objasniste u jednom intervjuu to je "intimna priča o nama i načinu na koji smo pozvjerili." Zašto su i nakon 20 godina priče o ratu i njegovim posljedicama tako surovo aktuelne?
CVIJETIĆ: Generacija bez kosti je pozorišni presjek našeg POZVJERIVANJA posljednjih 25 godina, već eto četvrt stoljeća. Neki dan smo igrali predstavu za selektora festivala BiH drame gospodina Nedžada Fejzića i vidio sam dječake - momke od istih tih 20-25 godina kako s predstave odlaze uplakani. Nečiji mladi sinovi, nečiji mladi lavovi. Bit će da se emocije već tolike godine namjerno drže vrućima e da se ne bismo sjetili živjeti. Ratove posljedice su tolike da se neprekidno zaplićemo ne o kosti koje ispadaju iz ormara, kako se veli, već o kosti koje su toliko posvuda, da smo stvorili KOSTATAN svijet, svijet konstantnih kostiju, vječne neumorne borbe za status žrtve i sebeoplakivanje pod nebesima nepravde. U Banjoj Luci je nekidan bila premijera predstave Sinovi umiru prvi po tekstu Mate Matišića i u režiji Marka Misirače, u odličnoj izvedbi Narodnog pozorišta Republike Srpske. Hajde neka bude na stranu ovoga puta, što je to prvo izvođenje nekog hrvatskog autora u istih 25 godina u istom pozorištu, radije ću pomenuti kako sam pred početak predstave listao dnevne novine ,,iz regiona", na kojima je vrištao naslov - Pomama za služenjem vojnoga roka. Tu bi trebala doći točka. Ili tačka. Prije prst na čelo. Možda zapravo sinovi žude da umiru prvi. Svi ovdašnji sinovi, naročito još oni uplakani, koji su odlazili s Generacije bez kosti.
MONITOR: Živite u Prijedoru, sredini u kojoj su se tokom rata dogodili veliki zločini. Kakav je život i suočavanja sa traumatičnom prošlošću, na tom lokalnom i širem BiH državnom nivou?
CVIJETIĆ: Ima odličan stih Milorada Pejića – "Pepeo mrtvih još pada po reverima, kao čađ po selima oko cementare." Svuda je i uvijek isto. Samo je vrlo mali broj ljudi spreman da iskorači iz svoje etnije i suučestvuje u boli Drugoga, u boli onoga koji je bio gonjen. Preživjeli lagano umiru, prognani svoju nadu u povratak kriju od sopstvene starosti, od muke i uništenosti nostalgijom. A čak ni onima koji bježe od bombi i noža, koji se utapaju pokušavajući da isplivaju na našim obalama, ni na pamet ne pada mogućnost da ostanu ovdje, na Balkanu. Utapaju se, kidišu na žiletnu žicu. A mi smo vječiti most, barem po stajanju na mjestu, mi smo ćuprija kojoj odlaze obje obale, da ne govorim o otišloj vodi rijeke. Možda se ne možemo suočiti s prošlošću iz razloga žižekovskog: jer nas ona, ta prošlost, neprestano gleda u oči i ne dozvoljava da maknemo pogled na nešto drugo. Kada bi se odvojili očima, možda bismo mogli u ponovnom gledanju osvjestiti suočenost.
MONITOR: Nacionalizmi i radikalizmi i dalje dobro prolaze u svim državama bivše Jugoslavije. Jesmo li toliko loši đaci ili se to svjesno pumpa od tzv. elita, koje su se u međuvremenu obogatile na pljački?
CVIJETIĆ: I ne samo Jugoslavije, pogledajte europsku količinu frustracije Drugim i drukčijim. Eksplozija i nacionalizma i radikalizma i populizma, govori da je prevazilaženje nagona za čoporom puno teža disciplina od zamišljene progresije u demokratičnosti. Evo da i ne pomenem Trumpa i klaunizaciju politike uopće. A barabe, naše seoske barabe, koje su u međuraću postale elita, stvorili su sebi primjeren kulturni model - starletizirani svijet sveobuhvatne banalizacije. No, postoje oni zarobljeni majmuni, o njima piše Hamvaš, koji se nakon budalesanja pred zoološkom publikom naglo zaustave, obamru, utrnu se i zure pred sebe u jednu točku, i to tako ubjedljivo zure, utučeni i tužni, da svi oko kaveza brzo odu ne gledajući jedni u druge. Bit će da ćemo svakako ugledati jednom tu točku. Ili tačku. Ili opet prst na čelo, pa kažiprstom u sljepoočnice.
MONITOR: Zajedno, regionalno nam se kao svijetlo na kraju tunela, skoro kao neki ideal, nude razne vrste integracija. Primjećujete li neke pomake na tom putu?
CVIJETIĆ: Filozof Boris Buden davno je raskrinkao ponižavajući tretman - tranzicija, odgoj za demokraciju; kao da se radi o metafori prevazilaženja "dječijih bolesti", po kojoj se neko čudo dogodilo (a sada izuzimam sam rat), i mi smo najednom nezrela djeca, koju je nekakav komunizam posve onezrelio, koju još treba eto TRANZITIRATI u svijet odraslih, normalnih, europskih vrijednosti. Tako je nastala "tranzitologija" - i mi u vječitoj poziciji infantiliziranog društva koje ima privid stalno odgođene zrelosti i slobode. Postati dobrim i kultiviranim društvom ne radi integriranja, nego da bi uopće egzistirali kao smislena zajednica. Našim elitama barabskim to nikako nije u interesu. Oni bi našu infantilizaciju najradije betonirali zauvijek, ne dozvoljavajući buđenje u sadašnjosti. Uostalom, zar desnica ne vlada od Triglava do Đevđelije, a ljevica je čini se zauzeta mahanjem nekim prohujalim vrijednostima.
MONITOR: Kako bi opisali akutuelni umjetnički i kulturni život BiH?
CVIJETIĆ: Šahovskim komentarom: pješačke završnice. Pojedinačne pobjede i samonjegovanje svoje prepoznate darovitosti. Tu i tamo izbije cvijet i u posve ruiniranoj bašti. Pojavi se izvrsna predstava (kao DIVLJE MESO Gorana Stefanovskog u režiji Dine Mustafića), izvrstan pjesnik (kao Almin Kaplan), izvrstan likovni umjetnik (kao Radenko Milak), no sistema nema i nema šta postojati kada govorimo o vizijama. Ali, eto, postoje male teritorije slobode, izboreni obronci samosvijesti i velike umjetnosti, nepredočivi ovim ljudima zauvijek.
MONITOR: Koliki je problem stvarati i djelovati u kulturi u sredinama čija je javnost zapljusnuta raznim rijaliti performansima, gdje su u medijima glavne zvijezde političari, estradni umjetnici, starlete...?
CVIJETIĆ: Zapravo, mi nemamo javnost, u svom blještavilu i teškosti te riječi. Govorim dakako o kulturnoj javnosti, koja bi morala biti skup ovovremenih pojedinačnosti i vrijednosti koje ćemo ostaviti iza svojega bivanja. Imamo tajkuniziranu buljumantu elementarno nepismenih u - etiketarnici, koja naravno funkcionira po principu - etikecija po naciji, po vjeri, po spolu, po veličini, po boji očiju.
Etiketarnica u svijetu kladionica i svadbenih salona. Recimo, ovdašnji borac za ćirilicu poziva me na piće u kafić DOWN TOWN. I uzalud mu je objašnjavati da sam ja knjige objaljivao u SFR Jugoslaviji ćirilicom, a piće pio u bifeu - Центар.
MONITOR: Ima li nade da se približimo ljudskom?
CVIJETIĆ: Moramo se prvo ODZVJERITI. Ima nade, ali je moramo iznova i iznova otkrivati u sebi i pomagati ovome svijetu da svoje tajne sakrije od zloga. Moramo iznova otkriti ljudskost upražnjenu noževanjima na braću. Jer, bog je nomad s iskustvom pustinje, i znat će razgrnuti to malo naše prašinice.
Predrag NIKOLIĆ
(monitor.co.me)
Monday, April 04, 2016
Goran Trkulja: Besidraši (3)
Zorica Tršić je sa sedmogidišnjim sinom Harisom u Holandiju došla autobusom Medjunarodnog crvenog krsta. Nakon što je dobila izbjeglički status, a tome je već četiri godine, Zorica je ubzo dobila i stan u selu G., u provinciji Noord Brabant. Jezik je naučila do nivoa osnovne komunikacije i već neko vrijeme radi kao čistačica u ustanovi za smještaj psihičkih bolesnika. Na posao, kao i većina zaposlenih, dolazi biciklom. Za vrijeme pauze Zoríca, kako je zovu holandske kolege, u kantini šutke pojede sendviče i voće koje, kao i ostali, donosi od kuće. Na pitanja odgovara kratko, nemušto. Od kad su primijetili da joj je neprijatno u jeziku koji je sapinje kao konjče kojem su vezane prednje noge neke kolege su prestali da je zapitkuju o Bosni i običajima u njenoj zemlji. Drugi su, iz istog razloga, nastavili da je pitaju. Njenim nemuštim odgovorima poslije su se smijali i jedni i drugi.
Zorica živi povučeno, s komšijama se uredno pozdravlja ali ne odlaze jedni drugima na kafu. Tu i tamo se druži s nekoliko bosanskih žena koje žive u blizini. Prošlu novu godinu, 1997. dočekala je s njima u krugu Bosanaca, u jednom makedonskom restoranu. Do rata restoran je nosio ime glavnog grada bivše Jugoslavije. Nad ulazom u restoran kočoperila se neonska reklama: Beograd. Uz rat, ime koje je asociralo na Srbiju i Jugoslaviju, a time i na rat i nesreću, vlasnik je promijenio u neutralnije: Balkan. Atmosfera u restoranu nije se mijenjala: kao i prije rata i danas je menu bio sastavljen od specijaliteta sa juga Srbije i iz Makedonije, a muzika iz zvučnika dolazila je jednako iz Hrvatske kao i iz Bosne, Makedonije, Srbije.
U takvom ambijentu Bosanci su se dobro osjećali i ne čudi da su odlučili da tamo dočekaju dolazak nove godine. U bivšoj im državi nova godina se dočekivala dugačije nego u Holandiji. Ovdje ljudi sjede u kući ili, rjedje, u kafani. Pred ponoć se izlazi na trgove i ulice, pali vatromet i, uz jeftini sekt ili kakav drugi pjenušavac, prijateljima i komšijama ili slučajnim saučesnicima u zajedničkom ushićenju požele se najbolje želje. Vatromet, koji simbolizuje svjetlost i radost ulaska u novi period, glavno je obilježje novogodišnje noći.
U Bosni, a slično je bilo i u ostalim dijelovima bivše Jugoslavije, nije bilo vatrometa. Simboli dobrog života tamo su primarnog karaktera pa se na stolu u novogodišnjoj noći nalazilo raznog pečenja, sarmi i mnoštvo kolača. Kiseli kupus
je ujutro razbijao mamurluk. Hrana s novogodišnje trpeze razvlačila bi se narednih nekoliko dana dok posljednji ostaci ruske salate i pečenja ne bi završili u kontejnerima za smeće. Srećna i berićetna nova je godina tada već izgubila prazničku haljinu i vašarsko raspoloženje i činila prve korake u novoj godini po bljuzgavim ulicama, prehladjena i u prokvašenim cipelama.
U Balkan restoran su Bosanci mogli za to veče sami da donesu piće i hranu, a vlasnik restorana, inače Makedonac iz okoline Skoplja, pobrinuo se za muziku. Baš kao što je na stolu bilo i bureka i gibanice, sogan dolme i sarmica, tako su i dva momka iz Bitole za to veče pripremili muziku u kojoj je bilo i sevdalinke i šumadijskog kola i makedonskog 7/8 ritma ali i 3/4 ingliš-valcera. Pred ponoć atmosfera je bila na vrhuncu, a dvojica Bitoljana više nisu morali da pjevaju jer je to za njih činila razdragana publika. Svaka pjesma je u sjećanje prizivala idealizovanu sliku bivše zemlje u kojoj se živjelo bolje nego igdje na svijetu. Čudno je da se baš tada, kad su svi bili razdragani i raspjevani, Zorica osjetila usamljenom. Medju tim razigranim i raspjevanim Bosancima njen Tarik joj je odjednom nedostajao više nego ikad. Sklonila se u toalet i otplakala. Da olakša dušu.
Zoricin muž poginuo je već na početku rata u Bosni. Od tada ona živi sama sa sinom. Haris sada ima dvanaest godina i upravo je krenuo u srednju školu. Sin odbija da s majkom govori maternji, srpskohrvatski, jezik. Govore isključivo na holandskom pa ga Zorica često i ne razumije potpuno. Školski psiholog joj je rekla da njen sin „ima problem identiteta i da zato odbija da govori maternji jezik”. Rekla je i da „to može potrajati”.
-Vi tu ne možete puno pomoći. On mora sam da riješi vlastitu enigmu sa identitetom. Jedino što možete je da ga prihvatite sa njegovim dilemama. Pričajte s njim i odgovorite na sva pitanja na koja možete da odgovorite ali se ne libite da priznate ako na neka pitanja ne znate odgovor, rekla joj je školski psiholog.
Da li je školska psihologinja sve to baš tako rekla, Zorica se ne bi zaklela. Njeno znanje holandskog bilo je oskudno. Ona ju je u svakom slučaju tako razumjela ali je i bez toga Zorica znala u čemu je Harisov problem.
Harisov otac, Bošnjak i musliman, poginuo je kao borac Armije BiH u borbama sa srpskom vojskom. Zorica je, etnički, Srpkinja. U nedefinisanom prostoru izmedju dva etnička identiteta, očevog bošnjačkog i materinog srpskog, sin sada luta tražeći vlastiti identitet. Zorica je preko Službe za strance
od holandske kraljice nedavno zatražila upis u knjigu podanika Njenog kraljevskog visočanstva. Za sebe i za sina. Da sinu pomogne da postane Holandjanin kad ne može da bude ni Bošnjak ni Srbin. Možda, tako, lakše nadje ono što mu nedostaje. A, za nju je i onako svejedno.
(20-10-1997)
Zorica živi povučeno, s komšijama se uredno pozdravlja ali ne odlaze jedni drugima na kafu. Tu i tamo se druži s nekoliko bosanskih žena koje žive u blizini. Prošlu novu godinu, 1997. dočekala je s njima u krugu Bosanaca, u jednom makedonskom restoranu. Do rata restoran je nosio ime glavnog grada bivše Jugoslavije. Nad ulazom u restoran kočoperila se neonska reklama: Beograd. Uz rat, ime koje je asociralo na Srbiju i Jugoslaviju, a time i na rat i nesreću, vlasnik je promijenio u neutralnije: Balkan. Atmosfera u restoranu nije se mijenjala: kao i prije rata i danas je menu bio sastavljen od specijaliteta sa juga Srbije i iz Makedonije, a muzika iz zvučnika dolazila je jednako iz Hrvatske kao i iz Bosne, Makedonije, Srbije.
U takvom ambijentu Bosanci su se dobro osjećali i ne čudi da su odlučili da tamo dočekaju dolazak nove godine. U bivšoj im državi nova godina se dočekivala dugačije nego u Holandiji. Ovdje ljudi sjede u kući ili, rjedje, u kafani. Pred ponoć se izlazi na trgove i ulice, pali vatromet i, uz jeftini sekt ili kakav drugi pjenušavac, prijateljima i komšijama ili slučajnim saučesnicima u zajedničkom ushićenju požele se najbolje želje. Vatromet, koji simbolizuje svjetlost i radost ulaska u novi period, glavno je obilježje novogodišnje noći.
U Bosni, a slično je bilo i u ostalim dijelovima bivše Jugoslavije, nije bilo vatrometa. Simboli dobrog života tamo su primarnog karaktera pa se na stolu u novogodišnjoj noći nalazilo raznog pečenja, sarmi i mnoštvo kolača. Kiseli kupus
je ujutro razbijao mamurluk. Hrana s novogodišnje trpeze razvlačila bi se narednih nekoliko dana dok posljednji ostaci ruske salate i pečenja ne bi završili u kontejnerima za smeće. Srećna i berićetna nova je godina tada već izgubila prazničku haljinu i vašarsko raspoloženje i činila prve korake u novoj godini po bljuzgavim ulicama, prehladjena i u prokvašenim cipelama.
U Balkan restoran su Bosanci mogli za to veče sami da donesu piće i hranu, a vlasnik restorana, inače Makedonac iz okoline Skoplja, pobrinuo se za muziku. Baš kao što je na stolu bilo i bureka i gibanice, sogan dolme i sarmica, tako su i dva momka iz Bitole za to veče pripremili muziku u kojoj je bilo i sevdalinke i šumadijskog kola i makedonskog 7/8 ritma ali i 3/4 ingliš-valcera. Pred ponoć atmosfera je bila na vrhuncu, a dvojica Bitoljana više nisu morali da pjevaju jer je to za njih činila razdragana publika. Svaka pjesma je u sjećanje prizivala idealizovanu sliku bivše zemlje u kojoj se živjelo bolje nego igdje na svijetu. Čudno je da se baš tada, kad su svi bili razdragani i raspjevani, Zorica osjetila usamljenom. Medju tim razigranim i raspjevanim Bosancima njen Tarik joj je odjednom nedostajao više nego ikad. Sklonila se u toalet i otplakala. Da olakša dušu.
Zoricin muž poginuo je već na početku rata u Bosni. Od tada ona živi sama sa sinom. Haris sada ima dvanaest godina i upravo je krenuo u srednju školu. Sin odbija da s majkom govori maternji, srpskohrvatski, jezik. Govore isključivo na holandskom pa ga Zorica često i ne razumije potpuno. Školski psiholog joj je rekla da njen sin „ima problem identiteta i da zato odbija da govori maternji jezik”. Rekla je i da „to može potrajati”.
-Vi tu ne možete puno pomoći. On mora sam da riješi vlastitu enigmu sa identitetom. Jedino što možete je da ga prihvatite sa njegovim dilemama. Pričajte s njim i odgovorite na sva pitanja na koja možete da odgovorite ali se ne libite da priznate ako na neka pitanja ne znate odgovor, rekla joj je školski psiholog.
Da li je školska psihologinja sve to baš tako rekla, Zorica se ne bi zaklela. Njeno znanje holandskog bilo je oskudno. Ona ju je u svakom slučaju tako razumjela ali je i bez toga Zorica znala u čemu je Harisov problem.
Harisov otac, Bošnjak i musliman, poginuo je kao borac Armije BiH u borbama sa srpskom vojskom. Zorica je, etnički, Srpkinja. U nedefinisanom prostoru izmedju dva etnička identiteta, očevog bošnjačkog i materinog srpskog, sin sada luta tražeći vlastiti identitet. Zorica je preko Službe za strance
od holandske kraljice nedavno zatražila upis u knjigu podanika Njenog kraljevskog visočanstva. Za sebe i za sina. Da sinu pomogne da postane Holandjanin kad ne može da bude ni Bošnjak ni Srbin. Možda, tako, lakše nadje ono što mu nedostaje. A, za nju je i onako svejedno.
(20-10-1997)
Sunday, April 03, 2016
Vuk Drašković Nova prošlost Srbije
Znam šta će biti u budućnosti, ali ne znam šta će sve biti u prošlosti. Biće, po svoj prilici, da u prošlosti, i to nedavnoj, onoj iz devedesetih, nismo ni živeli, pa je nismo mogli ni videti ni upamtiti. U našoj novoj prošlosti, koja se nazire i najavljuje, na krvavoj pozornici najstrašnijih zločina, stotina hiljada mrtvih i obogaljenih, miliona izbeglih i proteranih, Srbi će biti samo žrtve i mučenici.
U toj novoj prošlosti, dobićemo i novi Jasenovac. Tribunal u Hagu, kako patrijarh naš, hrišćanski i proročki, zaviri u prošlost koju sada stvaramo. Niko od Srba, koji su tamo osuđeni, nije skrivio nikakvo zlo ili greh. Osuđeni su samo zbog toga što su Srbi!
U novoj prošlosti, Srbi neće nikoga napasti ni u Hrvatskoj, ni u Bosni, ni na Kosovu, neće nikoga prvi ubiti ni proterati, niti će srpski akademici, vladike, pisci i mediji raspirivati mržnju i ludilo. Srbi će svuda biti napadnuti i svuda će se samo braniti od ustaša, od mudžahedina, od balista, od Evrope i Amerike.
Stvarna i jeziva prošlost, koja nam se dogodila, moraće da nestane. Tenkovi koji, okićeni cvećem, iz Beograda kreću na Hrvatsku. Konclogori u BiH. Četvorogodišnje granatiranje Sarajeva. Srebrenički masakr. Progon nekoliko stotina hiljada Albanaca sa Kosova. Tajne grobnice albanskih civila na poligonima policije u Beogradu, u rekama i jezerima Srbije. Crvene beretke. Škorpioni. Tigrovi. Likvidacije Srba koji su žigosali zločine i zločince...
Nad svima koji pamte šta je bilo i kako je bilo, vrši se horska lobotomija. Moraju da zaborave. Srbi nisu Nemci, pa da se stide zla počinjenog i drugima i sebi. Neka se stide ti drugi, samo su njihove ruke krvave. Novoj našoj prošlosti temelj će biti neistine i samoobmane. Da ništa ne bude kako je bilo, jer nam je u tom ogledalu lice krastavo, nego da bude kako želimo da bude.
Da Bil Klinton bude kriv za Srebrenicu. Da muslimani granatiraju sebe po Sarajevu. Da Albanci, u američkoj režiji, beže sa Kosova. Da sud u Hagu bude produžetak zločina nad Srbima, onim najboljim i, naravno, nevinim.
Neće i ne sme biti nikakve krivice za režim, tajne službe i aparat mržnje i smrti Slobodana Miloševića, koji je u većinskoj javnosti već uveliko rehabilitovan, za vrhovne vinovnike apokalipse iz devedesetih. U novoj i patriotskoj našoj prošlosti, njima će se podizati spomenici, a neke će proglašavati i za svetitelje.
(Danas)
Saturday, April 02, 2016
In memoriam Meliha Husedžinović
(Banjaluka 1945. – Sarajevo 31.3.2016.)
Diplomirala je istoriju umjetnosti u Beogradu.
Radeći godinama kao kustoskinja ostavila je dubok trag u banjalučkoj i sarajevskoj galeriji.
Ostaće upamćena kao kreativna autorica više kapitalnih retrospektiva značajnih bosanskohercegovačkih likovnih umjetnika.
Friday, April 01, 2016
Sule: No.5 - Jim Morrison
JAMES
DOUGLAS MORRISON
08.12.1943-03.07.1971.
Džim Morison, pravim imenim Džejms Daglas
Morison rođen je 8.decembra 1943. godine u Melburnu, Florida.
Završio je višu Džordž Vašington školi u
Virdžiniji. 1964. godine na UCLA univerzitetu upoznao je klaviristu Reja
Manzareka, kome je 1965. pročitao tekst svoje pjesme “Moonlight Drive“.
Impresioniran, Rej mu je jednostavno predložio: „Hajde da napravimo rokenrol bend„, na šta je Morison odgovorio: „ Da, hajde da
napravimo rokenrol bend i zaradimo milione dolara“. Najprije im se pridružio
bubnjar Džon Densmor, a za njim i gitarista Robi Kriger.
I tako se otvoriše „Nebeska vrata“.
Džim Morison je oduvjek htjeo da ga ostali
shvataju kao čovjeka i pjesnika, a oni su ga shvatali kao zvijezdu, seks-simbol, vođu jedne
generacije, duhovnika, vrhunskog glumca, buntovnika s razlogom ...
Bio je briljantan u svojoj inteligenciji,
hrabar u svojoj iskrenosti i neukrotiv u svojoj prirodnosti.
Kad je čuo za smrt svoje prijateljice Dženis
Džoplin, nasuo je piće ljudima oko sebe i rekao : „Prvo Hendriks, pa Dženis.
Pijete sa slijedećim sa spiska“.
I trećeg jula 1971. godine njegova žena Pamela
našla ga je mrtvog u kadi.
„Imao je osmijeh na licu, pa sam u prvom
momentu pomislila da se šali“. Policija nije napravila uviđaj, autopsije takođe
nije bilo. U umrlici stoji da je umro od srčanog udara.
Skromno je sahranjen na pariskom groblju Per
Lašez. Na nadgrobnoj ploči je urezano – „Džejms Daglas Morison – pjesnik“.
Duh
indijanskog vrača
Omiljena Džimova priča koju je voljeo da priča
naokolo bila je o duhu starog indijanskog šamana (vrača).
Navodno, kao sasvim mali, vozeći se s
roditeljima prašnjavim američkim drumom, naišao je na krvav prizor. Kamion pun
Indijanaca doživio je nesreću i krvava tijela ležala su svud naokolo. Tada je
duh umirućeg šamana uskočio u Morisonovo tijelo. Niko iz familije nikad nije
potvrdio Džimijevu priču, ali se on čvrsto držao toga i sugestivno navodio detalje da su mnogi, uključujući i
novinare, povjerovali u ovu bizarnu priču. Džim se toliko uživio u ulogu da je
nosio indijanski končo pojas i ogrlice, a na sceni izvodio korake indijanskog
ritualnog plesa.
Rej Manzarek se sa osmijehom prisjeća:
"Naravno da je priča bila sranje, ali je
istovremeno bila i fenomenalna! Kad ti neko ispriča tako otkačeno sjajnu priču,
nikad mu nećeš reći: "Ala lažeš!" Pa naravno da laže - on je umjetnik! To
je posao umjetnika – da izmišlja priče, a Džim je bio umjetnik."
Morison je često isticao svoj sindrom podvojene
ličnosti. Pored vrača, javljali su se povremeno i drugi karakteri.
Manzarek tu praska u smijeh:
"Ma daj molim te. U stvari ipak su u njemu
postojale dvije osobe. Najveći seronja na svijetu i najdivniji momak koga sam
ikad upoznao."
Manzarek, čini se, griješi. Morison je ipak bio opsjednut svojim ličnim demonima, strahovima i čežnjama koji su ga gurali ka
samouništavanju alkoholom i drogom. Za manje od tri godine ti, nazovimo ih
demoni, uspjeli su da od najzgodnijeg rokenrol momka svih vremena i pjesnika
univerzalnih rima naprave debelu i bradatu olupinu.
Pjesnik u njemu je izgubio bitku sa rokenrol
zvijezdom koja je glumila život po kliširanom rok scenariju.
Za naredni mjesec preporučujem Džona Lenona i
album „Rock 'N' Roll“.
S poštovanjem, Little Sule.
Subscribe to:
Posts (Atom)
































