Miodrag Žalica: Don Kihot ili Sančo Pansa?

Često, pa i u ovo zavečerje, kad pišem ovaj zapis o Ademu Ćejvanu, nameće se osjećaj za koji bi Rilke upotrijebio svoju opsesiju o licima budućim.
Jer Adem Ćejvan kao glumačka, umjetnička angažovanost, kao pripadnost potrebi koja stvara i otvara vrata ljudskih spoznaja i ljudskih gluposti, nije i ne postoji samo u ovom trenutku. On je isto tako u prošlom, kao i u budućem. Tako, govoreći o onom što je bilo, u biti ne može značiti “informaciju za Vas”, kako se to rutinski izgovara na skupovima nezainteresovanih turista i zainteresovanih njihovih vodiča.
Jugoslovenskom radiju Adem Ćejvan je poklonio toliko izvanrednih uloga u beskonačnom nizu radio-drama, đerdanu kojeg se sjećaju i zaboravljaju pregršti generacija. A uza sve to Adem je ostao mlad, i njegov život se uvijek kretao prema rođenjima.
Taj “radijski posao” Adem Ćejvan je, pored drugih priznatih stvari, zadužio i jednim sonornim glasom, koji je sam po sebi djelovao karakterno, beskonvencionalno i ljudski. Davši tom glasu i svoju glumačku dušu i talenat, svi smo mi dobili cjelovitost, sigurno i nepogrešivo. O tome svjedoče i dvije prve nagrade na Festivalu jugoslovenskog radija u Ohridu, u dramama Derviša Sušića i Miodraga Bulatovića.
Pamtim s Ademom Ćejvanom njegovu garsonijeru u Sarajevu, u ono vrijeme, u koju smo se vraćali poslije proba radio-drame “Tanja” Alekseja Arbuzova, pamtim pogled kroz prozore te garsonijere, s kojih su se gledali zimski vrapci I leden vazduh im udariI pod pazuhe pa umru naprečac, i u padu. A Šekspir posjeduje stih u kome je zapisano da “i u vrapčevom padu postoji smisao”. Sasvim znam da u toj garsonijeri i danas, poslije odlazaka, i bez nas, sjedi Vilijem Šekspir, i u mraku, uz kandilo piše naš nedovršen razgovor o vrapcima.
Ovaj lament možda traži i izvinjenje onih koji čitaju ove redove, jer se možda udaljavam od “činjenica”.
A onda je, u proljeće 1969, snimana prva bosanskohercegovačka televizijska drama “To” Alije Isakovića, u režiji Aleksandra Jevđevića. U glavnoj ulozi - Adem Ćejvan. U jagomirskom studiju kroz nekoliko noći, uz neposredan entuzijazam, uz vjerovanje da se cilj mora pogoditi, a svrha opravdati, vršen je posao u kome je Adem Ćejvan nosio jedan od najvećih tereta, ako je riječ “teret” uopšte srećno nađena. I poslije 10. maja 1969. godine, kad je Televizija Sarajevo emitovala ovu svoju prvu dramu, i publika i kritika našli su se na jednoj strani, na onoj koju smo svi željeli. U “Borbi” se javio, inače u ovakvim situacijama ćutljivi, Branko Ćopić.
A jedan kritičar je za Ademovu ulogu Jahića zabilježio: “To i nije bila samo uloga i lik, već gromada”.
Poslije toga bili smo sudionici (kako ružna riječ “sudionici”, ali neću da je brišem, zbog pogrešnih sudionika), bili smo gledaoci, građani, i prisutnici cijelom nizu televizijskih drama svih naših studija u kojima je Adem Ćejvan arbiter od povjerenja, ali se ne može ispustiti, a da se ne označi
njegov Stanko Veselica u televizijskoj seriji “Osma ofanziva”, čiju je dramatizaciju napravio Arsen Diklić, a režirala Soja Jovanović.
U toj seriji se uz Adema u dramskoj i prikazivačkoj neposrednosti našao i Đorđe Pura, sveopšti Ademov prijatelj. I jedan i drugi tokom te serije, te etapne dramaturgije, samo su potvrđivali da za dobrog glumca ne postoji ono što se ne može glumiti. I u isto vrijeme biti istinski tumač naroda.
I sve, sve je to u redu, ali ima nešto što je i izvan tih stvari i sa ovim stvarima, što je pojava za sebe, što najbolje opisuje Adema Ćejvana. To je on sam. To je njegova plemenita, životna, pouzdana fantasmagorija, njegova natopljenost životom, optimizam koji buja drugarstvom, vjerovanjem da se ljudski putevi ipak sreću i da će čovjek i njegov susret sa samim sobom pobijediti.
Adem Ćejvan već za života ima svoj spomenik. Gledao sam ga u Madridu. To je spomenik don Kihotu i Sanču Pansi.
Jer Adem Ćejvan je i jedno i drugo, svoja sopstvena trezvenost i svoja istovjetna usplahirenost, svoja kontradiktorna oglašenost.
Ovaj zapis, koji počinjem da završavam u jutarnje, pri dnu dana kalendarskog 21. marta 1982, svoju posljednju rečenicu ima samo kao prividnu.

Midrag Žalica, Sarajevo
Književnik Miodrag Žalica (Sarajevo 1926 – 1992.) napisao je ovaj tekst u povodu 30 godina uimjetničkog rada Adema Ćejvana, velikog banjalučkog i jugoslovenskog glumca.

(Iz knjige ‘Adem Ćejvan’ Slavka Podgoreleca, Banjaluka, 2014.)

Most Radija Slobodna Evropa: Podijeljeni Mostar

Dvojica aktivista mostarskih nevladinih organizacija - Marin Bago i Husein Oručević razgovarali su sa novinarom Omerom Karabegom na temu: zašto je Mostar dvije decenije nakon završetka rata u BiH još uvijek nacionalno podijeljen grad.

HUSEIN ORUČEVIĆ: Danas nema fizičkih prepreka da se pređe iz jednog dijela grada u drugi, ali linija razdvajanja postoji negdje duboko u glavama ljudi. Međutim, sve češće susrećem mlade ljude kojima ta linija ne predstavlja ništa.

MARIN BAGO: U Mostaru postoje dvije vrste ljudi - oni koji idu na obje strane i oni koji se zadržavaju samo na jednoj strani. Prelazak iz jednog dijela grada u drugi, komunikacija, druženje, poslovanje sa onom drugom stranom - to je isključivo stvar osobnog izbora.

ORUČEVIĆ: U posljednje vrijeme uočavamo da kulturne ustanove, kao na primjer Narodno pozorište i Hrvatsko narodno kazalište, rade zajedničke projekte u kojima igraju glumci i jedne i druge pozorišne kuće. Evropska unija podržava takvu saradnju. Međutim, mene plaši sve veća razlika u arhitekturi između jednog i drugog dijela grada. Ulica Maršala Tita, koja je danas glavna ulica u istočnom Mostaru, u ratu je bila potpuno srušena. Obnovljeno je vrlo malo objekata, uglavnom onih koji su nastali u Otomanskom carstvu. Revitalizira se osmanska arhitektura. To su zaista lijepi i istorijski značajni objekti, ali bojim se da taj dio grada počinje funkcionirati kao muzej, da se on na izvjestan način umrtvljuje. Što se tiče zapadnog Mostara on je svojevremeno građen kao spavaonica za Titovu industrijalizaciju koja je uzela maha 50-ih, 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća. Tamo su bile spavaonice za radničku klasu Sokola i Aluminijumskog kombinata, tvornica koje su sada na koljenima. Krajem prošlog i početkom ovog vijeka arhitektura Mostara pretrpjela je barbarsko rušenje a nakon rata nije izgrađeno ništa što bi uljepšalo izgled grada. Tržni centri koji su izgrađeni sigurno ne spadaju u takvu vrstu arhitekture.

BAGO: Po statutu grada, koji je pao na Ustavnom sudu, Mostar je bio podijeljen na šest izbornih jedinica. Tri izborne jedinice su bile na lijevoj, a tri na desnoj obali. Novac od poreza, rente i ostalih taksi koji se je prikupljao u tim izbornim jedinicama u njima se je i trošio. Lijeva obala, koja je više u ratu porušena i gdje su zahtjevi za intervencijama bili veći, imala je manje prihoda i zato se tamo manje gradilo. Desna je imala više prihoda, pa se tamo više i gradilo. Jedinstveno upravljanje gradom zahtijeva i i jedinstvene finansije što sada nije slučaj. Zato je potrebno sprovesti odluku Ustavnog suda koja nalaže da se izborne jedinice organizuju po principu jedan čovjek - jedan glas. Problem je što se nitko ne želi odreći upravljanja svojim dijelom financija i to je ono što u biti Mostar čini podijeljenim gradom.

ORUČEVIĆ: Krajem devedesetih godina i početkom ovog stoljeća SDA se zalagala za jedinstven Mostar. Poslije je došlo do promjene, pa je sada HDZ za jedinstven Mostar, a SDA za podijeljen grad, odnosno za povratak općinama na koje je nekada Mostar bio podijeljen. Dakle, na tri
bošnjačke i tri hrvatske općine i distrikt u središnjem dijelu grada oko Bulevara. S druge strane, HDZ nikada nije odustao od ideje da Mostar bude hrvatski stolni grad.

BAGO: Jedno je što se emotivno govori na skupovima, a drugo je što se kaže u političkim razgovorima. HDZ sada ima politiku zajedničkog grada. U ovom trenutku je ključno pitanje da li će se provesti odluka Ustavnog suda BiH da se mora glasati po principu jedan čovjek - jedan glas. To se mora riješiti u Parlamentu BiH. Ne mogu to riješiti Mostarci.

ORUČEVIĆ: Ovdje se nikada nisu poštovale institucije. Bošnjački i hrvatski političari uglavnom su se dogovarali u restoranima i kafanama, daleko od Gradskog vijeća i kabineta gradonačelnika.

BAGO: Mostarski Srbi su najveći gubitnici rata. Nisu razvijali političke strukture koje će raditi u njihovom interesu. Podsjetio bih da je odmah poslije rata - mnogo ljudi to ne zna - struktura gradske vlasti bila slijedeća: gradonačelnik je bio iz jednog naroda, dogradonačelnik je morao biti iz drugog, a predsjednik Gradskog vijeća iz trećeg. U Gradskom vijeću je bilo deset Hrvata, deset Bošnjaka, deset Srba i pet ostalih. Poslije je došlo do miješanja Visokog predstavnika Ešdauna i promjene statuta grada, ali Srbi su i tada imali priliku da učestvuju u političkom životu Mostara. Nakon toga kao da je ispod žita napravljen dogovor da Srbi u Federaciji Bosne i Hercegovini budu takozvani federalni Srbi, pa je tako bilo i u Mostaru. HDZ je predložio svoje Srbe, SDA svoje, pa su Srbi izgubili svoj legitimitet, odnosno ostali su bez svoje političke i društvene strukture.

ORUČEVIĆ: Apsolutno se slažem. Mostarski Srbi, koji su raseljeni po Beogradu, Trebinju i drugim gradovima, pamte onaj Mostar koji smo mi možda i zaboravili zato što predugo živimo u ovom poslijeratnom Mostaru. Oni i danas kažu da su Mostarci i time se ponose.

(Radio Slobodna Evropa)

Djeca zahvaljuju teniseru

Dok Novak Đoković pruža odlične partije i obara rekorde iz mjeseca u mjesec, mališani iz Sanskog Mosta i Šamca sanjaju susret sa svojim idolom. Naime, nakon katastrofalnih poplava koje su prije dvije godine opustošile regiju, Noletova fondacija donirala je novac za obnovu dva dječija vrtića u Bosni i Hercegovini. Ako popularni sportista posjeti ove gradove osjetiće veliku ljubav i poštovanje djece iz obdaništa.

Muharem Sitnica - Sica: Banjaluka u vjekovima

Škola učenika u privredi. Nalazila se u Rudovića kući u Aleji JNA Od 1946-48. godine u zgradi je bila smještena Muška realna gimnazija. Zgrada porušena nakon zemljotresa 1969. godine. Snimljeno 1965. godine.

Viša djevojačka škola. Zajedno sa kinom "Kozara" zgrada je pripadala Rudovića imanju. Od 1930-34. godine u zgradi je smješten Narodni muzej, od 1946-48. Muška realna gimnazija, a potom Škola učenika u privredi. Zgrada je porušena nakon zemljotresa 1969. godine. Snimak iz 1905. godine.

Pogled sa Ferhadije na grad, dio glavne ulice i Gradski park u doba Vrbaske banovine

Martha Medeiros: Lagano umiranje

Internet je cudo. Toliko informacija na jednom mjestu, na dohvat ruke! Sto god ti zatreba - tu je. Par otkucaja na tastaturi i informacija je tu. Medjutim, svjedoci smo da se na internetu uz informacije plasiraju i dezinformacije. I svakim danom ih sve vise dezinformacija. Stoga treba biti veoma oprezan . Sve se treba provjeravati, jer je vrlo lako upasti u zamku i biti namagarcen. Evo jednog bezazlenog primjera koji sam nedavno dobio. 

Naime, ova prelijepa pjesma - savjet potpisana je kao Nerudina. Srecom ima ljudi koji nisu lijeni da demantuju dezinformaciju, tako da je ova kasnije ispravljena. Autor je brazilska knjizevnica Martha Medeiros.

Vrijedi je procitati vise puta.

******************** 

In memoriam: Mohamed Ali

Danas je u 74. godini zivota u Feniksu (USA) preminuo Mohamed Ali.
Upoznali smo ga kao Kasiusa Kleja. Briljantan tehnicar, neprevazidjen u tezim kategorijama. Brz za muva kategoriju.
Elokventan buntovnik. Hrabar i samopouzdan do boli. I u ringu i zivotu. Protivnik rata. Bio je sve ono sto smo tih godina voljeli. Bio je nekako nas. Tako ga je osjecala skoro cijela planeta.
Olimpijski pobjednik, profesionalni svjetski prvak.
61 profesionalna borba - 56 pobjeda.
Na vrhuncu karijere prelazi na Islam i mijenja ime u Mohamed Ali. Za nas je dugo nakon promjene imena ostao Klej.
32 godine se, na svoj nacin, nosio sa Parkinsonovom bolescu.
Smirio se. Otisao u legendu.

Jedna Mesina

Konacno jedna pobjeda!

Konacno jedna ohrabrujuca vijest iz Banjaluke. Gradjanska inicijativa, otpor da se na djecijem igralistu u Boriku izgradi crkva, je uspjela.  Skupstina grada ponistila je svoju raniju odluku, sto znaci da ce se na zelenoj povrsini na ulazu u Borik djeca i dalje igrati. 

Kratko saopstenje i slike sa konferencije za novinare grupe ljudi koji su nazasluzniji za ovu lijepu vijest.

**********************

Građanska inicijativa za Borik je juče na dječijem igralištu održala konferenciju za medije povodom odluke Skupštine Grada Banjaluka da prihvati građansku inicijativu, te stavi van snage Odluku o izradi izmjene dijela regulacionog plana stambenog naselja Borik i na taj način sačuva od uništenja ovu javnu zelenu površinu i dječije igralište. 
Zahvaljujemo se svim građanima koji su aktivno učestvovali u aktivnostima GI za Borik, koji su potpisali peticiju i svima onima koji su nas podržavali.
Pobjeda je vaša!

Mario M.: Sličice iz Banjaluke

Protestni rekviziti

Sarplaninci na trgu

Ulica Djure Danicica

Upamtila djecje pozoriste i bivsi komitet

Wildwater Canoeing najava

Bulevar

Crkva

Klub nacionalnih manjina

Mirisi grada

Presuseno vrelo ispod Brtana

Sule: No. 7: Duane Allman

HOWARD DUANE ALLMAN

20.11.1946-29.10.1971.

Životna priča Duejna Almana započela je u Nešvilu, Tenesi – muzičkoj prestonici tradicionalne američke muzike.

Rodio se 20. novembra 1946. i zajedno sa godinu dana mlađim bratom Gregom, početkom šezdesetih počeo da svira gitaru.

Provodeći djetinjstvo u srcu američkog juga, braća Alman su slušali bluz, kantri i džez. Kao tinejdžeri osnovali su grupu Allman Joys, sa kojom stiču prva iskustva na koncertima u Džordžiji, Alabami i Floridi.

U drugoj polovini šezdesetih uputili su se u Los Anđeles, gdje su izvjesno vrijeme radili kao studijski muzičari. Duejn se brzo vratio u Alabamu, gdje je bio tražen kao vrhunski majstor  „slide“ tehnike. Svirao je na snimcima Otisa Redinga, Arete Frenklin i Vilsona Piketa.

Iz neformalnih „džem - sešn“ svirki sa grupom „31 Of February“, bubnjara Buča Traksa i „The Second Coming“, gitariste Dikija Betsa nastao je kostur nove grupe The Allman Brothers Band, koju je kompletirao Greg svojim dolaskom iz Los Anđelesa.

Tek nakon trećeg albuma „The Allman Brothers Band At Fillmore East“, autentični mit američkog juga pretvorio se u muzičku snagu od svjetskog značaja.

Duejn je gostovao na albumu „Layla And Other Assorted Love Songs“, Erika Kleptona i dao mu specifičan pečat.

Kada je sve izgledalo da ide na ruku velikoj muzičkoj porodici iz Mejkona, nesrećni događaj je učinio svoje. Vozeći motor, poginuo je 29. oktobra 1971. godine.

Za mjesec dana navršio bi 25 godina.

Album koji Duejn nije uspio da završi nosi naziv „Eat A Peach“. Na omotu albuma piše: „Dedicated To A  Brother Duane Allman“.

Eric Clapton: Autobiografija,strana 149

Jedne večeri producent Tom Daud mi je rekao da grupa Alman Braders Bend svira u dijelu Majamija zvanom Kokonat grouv i predložio da ih pogledamo.

Sa svojim dugim kosama i bradama nevjerovatno su izgledali i uz to bili sjajni muzičari. Dopao mi se bend, ali ono što me je zaista razbilo bio je način na koji Duejn Alman svirao gitaru. Bio je visok, mršav i odisao čvrstim ubjeđenjem u to što radi. Iako nije pjevao, po govoru njegovog tjela bilo mi je jasno da je on vođa grupe.

Tom nas je upoznao s njima poslje koncerta, a onda smo ih pozvali na džem u studio, što je dovelo do toga da Duejna zamolim da nam se pridruži na snimanjima dok su u gradu.

On i ja postali smo nerazdvojni tokom boravka na Floridi; snimanju albuma "Layla" zajedno smo dali injekciju koja mu je do tada nedostajala.

On mi je postao muzički brat kakvog sam želio, a nikad nisam imao. I to više nego Džimi, koji je u osnovi bio usamljenik, dok je Duejn bio čovjek porodice i brat.

Na moju žalost već je imao svoju porodicu, ali uživao sam dok je trajalo. Ovakva iskustva nisu mogla biti uobičajna i tada sam već naučio da ih njegujem dok mogu.

Za naredni mjesec preporučujem The Allman Brothers Band i album „Brothers & Sisters“

S poštovanjem, Little Sule.