Svetlana Cenić: Spašavanje BiH od BiH

Mimo one količine, za koju je turska vlada odobrila uvoz bez carina iz Bosne i Hercegovine, nedavno su odobrili bez tendera i dodatnu količinu od 3.000 tona svežeg mesa, nešto kao socijalni program za izbegla i raseljena lica. Znalo se i ko će dobiti posao, ali to sada na stranu. Niti možemo, niti je uputno ulaziti u odluke vlade druge države ako je cilj da se stimuliše obnova i rast stočnog fonda u Bosni i Hercegovini.
No, krenula je odmah teorija zavere. U duhu naše tradicije.
Kao, to je samo za muslimanska goveda. Ja bih dala ne znam šta da saznam kakva su to muslimanska goveda, srpska ili hrvatska! To sad znači da i goveda imaju nacionalno poreklo?! Sledom toga, hoće li Kancelarija za veterinarstvo BiH, koja se zaista bori da omogući proizvođačima izlazak na druga tržišta, morati da uvodi posebne usne markice za srpska, hrvatska i muslimanska goveda? Ili oni obavezni pasoši za stoku da imaju i tu odrednicu? Bosanskohercegovačko goveče srpske, hrvatske ili bošnjačke nacionalnosti?
Očito svi oni koji šire tu teoriju nacionalno-govedske zavere veća su goveda od ovih koia idu u izvoz.
Znam čoveka privrednika, koji razbucava sve te teorije tako što ima pogone i u ljutoj Krajini i ljutoj Hercegovini, a bogami i u Prijedoru. I trpi analizinu analize analizu zbog toga. Valja ako stoka ide za izvoz u zemlje koje traže halal klanje, to je neka urota protiv vaseljenskih Srba? Ili ako radi u Hercegovini i zapošljava lokalno stanovništvo, neka je urota protiv Hrvata Hercegovaca? Od nekih svojih dokonih Bošnjaka već je video pisma na važne adrese o tome zašto baš on radi i zašto je baš on uzeo štale da gaji goveda.
No u ovoj zemlji večnih stručnjaka opšte prakse, a ćutologa tamo gde bi trebalo nešto reći, videh neki dan baš onako civilizovane nadasve evropske poteze kampanje protiv firme koja ima sedište u Banjoj Luci, radi u Zenici i zapošljava, možete misliti, sve lokalno stanovništvo, većinski bošnjačko.
Ali! Sedište je u Banjoj Luci, zaboga! Nikakve to veze nema s lokalpatriotizmom, već se lokalna firma namerila da mu preuzme posao, iako nema uslova za to, pa se služi nacionalnim ili entitetskim "argumentima".
Kad ne znaš kako da eliminišeš konkurenciju, poslužiš se nacionalnim ili verskim. To uvek pali. Meta ti šef ili radni kolega? Udri nacionalno i začini verskim! Recimo, primeriz prakse da se uposlenica žalila na koleginicu Srpkinju da jede u vreme ramazana. Navodno, to je provokacija ako u vreme doručka izvadi sendvič, ode u ćošak i pojede ga.
Onda se ti isti čude, valjda, što je BiH problem i kad treba da se formira transportna zajednica. Za nas poseban tretman, jer smo mi zemlja sa posebnim potrebama. Kad čuh jednu od primedbi da Republika Srpska hoće da bude prepoznatljiva u Evropskoj uniji, ispade mi olovka. Prepoznatljivi u vaskolikoj EU, a neće serviseri više da im uzimaju kola na popravku, jer dobavljačima već godinu dana ne plaćaju ništa. To kad se praznodžepić uskopisti, a ni u glavi, ni u kasi ništa.
Uzgred, putuju li oni po toj Evropskoj uniji ikada bez diplomatskih pasoša i pratnje? Znaju li da počesto granični službenici razgledaju državni pasoš, jer pojma nemaju šta je to, ko je to da prostiš Bosna i Hercegovina, a obavezno je pitanje gde je viza? Valja onda objašnjavati kako je nama nepripitomljenim Balkancima Evropska unija omogućila da putujemo bez viza, no i dalje sumnjičavo vrte glavom i proveravaju kod šefova. Toliko smo kao država prepoznatljivi, a entitetski postajemo vidljiviji svaki put kad evropskom prednjom vučom otresemo u neku rupu na evropskom drumu ili kad cvilimo za pare.
Dotužili smo i Bogu i narodu i u onim instancama gde istim receptima sa istim ljudima pokušavaju da unesu promene u ovu kasapnicu. Mogu tako da promene, ali na sveto Nikad. Ili menjaj ljude ili sredstva za rad ili način rada. A najbolje sve troje. Možda je rešenje i nama uvesti markice kao govedima i poslati inspekcije da se vidi da li se po pravilima i standardima međusobno koljemo. Svakom odlukom, svakom raspravom, svakom komunikacijom dokazujemo da i nismo za bolje.
Najefikasnija metoda za poboljšanje rada ili uvođenja pramena je odgovor na pitanje "zašto"! Ali, većina partijske birokratije, i domaće i strane, podstiče svoje ljude da budu prva i jedina crta odbrane. Ono čuveno: "To je naša politika (ili stav) i ne možemo ništa da učinimo u vezi s tim". Još gora je ona "politička volja", jedan od bosanskohercegovačkih jednoroga: svi o tome pričaju, a niko ga zaista nije video u stvarnosti. Evo, ja bih volela da mi neko odgovori samo na ova pitanja: zašto se i životinje dele nacionalno, a ne smeta kad se mulja uvozom iz Poljske; zašto se prave promene istim receptom ako ranije taj recept nije doneo ništa bolje i zašto se upinjemo da budemo deo sveta kad ni u svom dvorištu ne podnosimo nikog?
Ova država se može spasiti jedino ako je počnemo braniti od nje same: ovako ustrojene, ovako zadojene, ovako neuke, ovako uskogrude, ovako ograničene i pregrađene, ovako bez na bilo koje pitanje.

Svetlana Cenić
(Dani)

Penzioni i ostali fondovi

Cesto me u Banjaluci pitaju o penzijama u Kanadi, vjerovatno pokusavajuci da ih uporede sa penzijama u BiH. Obzirom da se, zbog mnogih razloga, zivot u Kanadi i BiH tesko mogu porediti, tako ni prosto poredjenje penzija u Kanadi i BiH ne daje odgovor o kvalitetu zivota u jednoj i drugoj zemlji a gole cifre izazivaju sok.

Pokusacu sada, na osnovu jednog od mnogih penzionih fondova, Penzionog fonda zdravstvenih radnika u Kanadi, uz koristenje zvanicnih podataka iz njihove godisnje brosure, postaviti neke paralele, a na kraju vi sami zakljucite. Moram reci da ni ovi primjeri nisu reprezentativni i da ce mozda samo zbuniti.

Penzioni fond zdravstvenih radnika Kanade ima ukupno 320.000 clanova. Od toga 204.000 aktivnih clanova (zaposlenih), onih koji uplacuju u fond i 116.000 clanova koji koriste fond - penzionera. U 2016. godini fond je posjedovao 70 milijardi dolara (91 milijarda KM). Sredstva koja posjeduje fond ulaze u trziste kapitala sa prosjecnim povratom od preko 9% u poslednjih 10 godina. Jedan je od fondova sa najvecim povratom ulozenog kapitala u svijetu.
Fond od tog povrata servisira sve penzije i jos preostane 22%. Znaci da je fond u 2016 godini zaradio 1,22 dolara za svaki isplaceni dolar. Pored toga fond se svake godine puni uplatama trenutno zaposlenih u zdravstvu koji svakog mjeseca uplacuju odredjenu sumu u ovaj fond i time obezbjedjuje svoju buducu penziju. Jednostavna i gruba racunica govori da Penzioni fond zdravstvenih radnika Kanade svake godine za svojih 116.000 penzionera na trzistu kapitala zaradi prosjecno 6,3 milijardi dolara (ili nesto preko 8 milijardi KM). 78% od toga ili oko 5 milijardi dolara (ili 6,5 milijardi KM) se prosle godine podijelilo na 116.000 penzionera.  Prosta racunica kaze da je prosjecno isplacena penzija ovog fonda u 2016.godini 43.000 dolara ili 3.500 dolara mjesecno (56.000 KM godisnje ili 4.500 KM mjesecno). Cifra od 3.500 dolara mjesecno u prosjeku mi se cini previsoka cak i za ovaj fond koji je jedan od najboljih u Kanadi. Vecina penzionera ovog fonda je odradila svojih 40 godina u zdravstvu i poznato je da su ove penzije medju najvisim u Kanadi. Treba dodati da svaki Kanadjanin koji je odradio puni radni vijek u Kanadi prima jos dva oblika kanadske drzavne penzije u maksimalnom ukupnom iznosu od oko 1.600 dolara mjesecno  (ili 2.100 KM mjesecno). Vrlo je bitno naglasiti da vecina  Kanadjan nema kompanijsku penziju. Imaju je samo sretnici koji su radili u velikim korporacijama ili za drzavu. U zadnjih 20 tak godina mnoge korporacije koje su ranije imale ove penzije, presle na druge oblike stednje, znatno nepovoljnije za penzionere, ali povoljnije za korporacije.

A sada neki podaci do kojih sam dosao na internetu o penzionim fondovima i budzetima u Republici Srpskoj. Podaci za Federaciju BiH su priblizni ovima.
Penzioni fond RS ima nesto manje od 260.000 korisnika.
U 2016. godini je isplacena 1 milijarda KM (730.000 dolara) za penzije i invalidnine. Prosjecna isplacena penzija u RS je 350 KM mjesecno. Maksimalna nesto preko 1.700 KM mjesecno. Ukupni godisnji Penzioni fond Republike Srpske je 5 puta manji od isplacenog iznosa iz penzionog fonda zdravstvenih radnika Kanade. Broj penzionera u Republici Srpskoj je 2,5 puta veci od broja penzionera koje opsuzuje ovaj fond u Kanadi.

Kako ni visina penzije, ni troskovi zivota u Kanadi i u BiH ne mogu porediti. Svi troskovi u Kanadi su neuporedivo veci od troskova u BiH. Na primjer, stan u 100% vlasnistvu u Kanadi kosta oko 1.000 dolara (1.300 KM) mjesecno na ime poreza i odrzavanja. U BiH ukupni troskovi stana u vlasnistvu su do 200 KM mjesecno. Naravno, ne zelim reci da je zivot u Kanadi tezak, dapace...Zivot u BiH je financijski neuporedivo tezi i svjestan sam da je na granici egzistencije. Ali, ja nikada ne zaboravim reci da kvalitet zivota nisu samo financije i to mi koji smo zivjeli u Jugoslaviji veoma dobro znamo. Jedino sto znam je da se ta dva zivota veoma tesko mogu porediti. Svaki ima svoje prednosti i mane. Prelazak sa jednog na drugi, onako kako mi to sada zivimo, je lijep ali izaziva i sokove za organizam.

Jos jedan podatak koji nije direkno ista tema, ali ga nije lose pomenuti. Ukupan budzet Republike Srpske za 2017. godinu je 3,2 milijarde KM, sto je nesto daleko manje od ukupnog fonda (preko 90 milijardi KM)) jednog od penzionih fondova u Kanadi. Budzetom RS upravlja (bolje reci trose ga) hiljade zaposlenih u administraciji. Budzetom Penzionog fonda zdravstvenih radnika Kanade upravljaju ljudi sa slike dole. Prebrojte ih i uporedite sa slikom Vlade RS gore ili sa zgradom Banjalucke opstine. Ovi sa slike dole su skromni ljudi koji profesionalno odradjuju svoj posao i skoro niko ne zna za njih. One koji rade iza ogromnih zgrada sa slika poznajete i sami veoma dobro. Naduveni, vazni, bahati, uobrazeni... (vi dodajte dalje kako ih vi vidite...)

Oni se brinu da 70 milijardi dolara fonda zaradi toliko da se od te zarade isplacuju penzije, kao i da penzije dobiju samo oni koji su godinama uplacivali u fond

Budzet Banjaluke za 2017. godinu  je 130 miliona KM. Koliko ljudi iz ovih zidina radi za taj budzet.
Na vama je da dodjete do zakljucka....

O  budzetu i trosenju novca na ljude (ili jednog od njih) koji rade u zgradi na slike dole necu trositi rijeci...

Stjepan Mesić: ”Raspad BiH doveo bi nas na rub rata”

Izvodi iz intervjua koji je krajem jula o.g. bivši predsjednik Republike Hrvatske, Stjepan Mesić dao Novom listu, a u kojem je bilo riječi i o BiH.

Istaknuta je nagrada ”Mostar peace connection 2017” Centra za mir i multietničku suradnju koju je Stjepanu Mesiću nedavno uručio bivši gradonačelnik Mostara Safet Oručević. Takođe, bivši predsjednik Hrvatske je početkom jula u Mostaru predstavio novo izdanje knjige ”Stenogrami o podjeli Bosne”.
Autor intervjua Boris Pavelić je pitao gospodina Mesića i kako komentira otvorenu koordinaciju politike Dodika i Čovića, te da li su federalizacija i podjela BiH neko prejudicirano rješenje?
…
‘’Knjiga koju spominjete, da, bio sam jedan od promotora, krunski je dokaz toga da je tadašnja hrvatska politika zaista smjerala podjeliti BiH. Baš kao i činjenice da je Hrvatska vojska, odnosno Zbor narodne garde, bila na području susjedne države znatno prije sporazuma Tuđman – Izetbegović.
Jer, pazite, nije to jedan transkript, nije riječ o jednom razgovoru. To je niz sastanaka na kojima Tuđman uporno varira tezu kako se radi u utvrđivanju novih, pazite još jednom: novih granica Hrvatske, gdje upozorava da se prisutnost hrvatskih vojnika treba riješiti u formi slanja dragovoljaca, ”moglo bi se reći da smo mi tu ilegalno” kaže on doslovno na jednome mjestu.’’
…
‘’Nema tu principijelnosti, a nema ni zdravog razuma. Kao da nitko ne vidi čime će rezultirati paktiranje s Dodikom koji otvoreno prijeti razbijanjem države. Pa može rezultirati samo jednim: povećanim animozitetom prema Hrvatskoj koja ima najdužu granicu s BiH. I što bih još trebao reći, pa da stvari budu jasne?’’
…
‘’Mnogo sam više mislio na NATO, smatrajući da bi ta organizacija shvatila što potencijalno znači dezintegracija BiH i kakve bi to dugoročno katastrofalne posljedice moglo imati – ne samo za BiH. Danas, na žalost, vidim da sam se kladio na pogrešnog konja. Niti NATO, niti EU, niti famozna međunarodna zajednica ne prepoznaju što se događa pred njihovim očima.
Naprosto ne mogu vjerovati da na neki način ne bi reagirali, kada bi shvatili. Umjesto toga hvale ”izvanredne uspjehe” što ih je BiH postigla na reformskom putu. Pa koji uspjesi, koje reforme? Da li se oni nekome rugaju?
Podjela BiH, po mojem dubokom uvjerenju, ne dolazi u obzir. Tvrdio sam i tvrdim, svim prognozama usprkos, da je arhitektura prostora jugoistočne Evrope završena formiranjem Kosova kao države. Srpsko-hrvatsko dogovaranje unutar BiH prvi je korak prema raspadu te države.
A raspad BiH doveo bi nas ako ne izravno u novi balkanski rat, onda sasvim sigurno na sam njegov rub. I otvorio mogućnost stvaranja male muslimanske državice, upućene na pomoć fundamentalističkih islamskih, točnije: islamističkih krugova. Na to sam upozoravao kroz punih deset godina sve svoje inozemne sugovornike. Svi su se slagali, ali očito je da nisu shvatili. Ni oni, ni ovi danas koji su ih naslijedili.’’

(Novi list)

Albert King & Stevie Ray Vaughan - Blues Jam Session

Vrucina

"Kako li je vama debelima na ovoj vrucini?!"
"Vruce. Isto k'o i vama glupima!"

Nepovjerenje

Znam da to nije zdravo, posebno u ovom mom uzrastu, ali eto ne da mi djavo mira, pa razmisljam; i to o kome ili cemu? O Bosni i Hercegovini; a o cemu drugom!?
Valjda me potstakao ovaj prethodni Dezulovicev tekst iz Oslobodjenja koga mi je, kao i mnoge druge do sada, poslao moj vrijedni drug - animator Mario.
Jednom sam davno, prije petnaestak godina, sjedeci ispred Zuricha, nekadasnjeg Kusminog kafica, pitao jednog drugog mog druga, i tada i sada visokopozicioniranog politicara: "Reci ti meni, moze li ovo sve ovdje i ova Bosna opstati?"
I prije nego sto sam zavrsio on kratko odsijece:"Ne moze! Nema sansi!""
Nespreman na takav odgovor, ja u soku pitam :"Zasto?"
On ozbiljan: "Hiljadu je razloga. Neces valjda da ti ih sve nabrajam!?"
"Nemoj sve, nemamo toliko vremena, al' reci mi tri." ja cu, da bih razbio ozbiljan ton.
I nabroja on meni, u slijedecih par minuta, desetak razloga koje on vidi kao razloge zasto Bosna, onakva kakva je tada bila (a ni sada nije drugacija), ne moze opstati. Nabrajao bi on i dalje, ali nas presjece jedan poznanik koji pridje da se pozdravi i nepozvan sjede za sto i otpoce svoju pricu o politici. Tako onih preostalih 990 razloga osta neizreceno.
Petnaestak godina pamtim taj nas razgovor, rijeci mog visokopozicioniranog druga mi odzvanjaju, poredim ih sa dogadjajima koji su uslijedili i stalno naivno zelim da je moj drug ipak promasio u procjeni. Nikad kasnije ga nisam pitao isto pitanje, jer mi je, i pored mojih zelja i nadanja, postepeno postajalo jasnije...

I evo, danas, petnaestak godina nakon tog razgovora, meni je definitivno jasno da Bosna i Hercegovina, ovakva kakva je vec vise od dvadeset godina, nema nikakvih sansi. Sada, cak i ja znam svih neizrecenih hiljadu razloga za to.

Prvi i najvazniji razlog, i necu druge ni pominjati, jer ni jedan drugi nije tako vazan, je nepovjerenje.

U toj nasoj (ili tudjoj-svejedno) Bosni i Hercegovini niko nikome ne vjeruje, ni stranci domacima, ni domaci strancima, ni narod politicarima, ni politicari narodu, ni zrtva zlocincu, ni zlocinac zrtvi, ni mladi starima, ni stari mladima, ni prijatelj prijatelju, ni neprijatelj neprijatelju, ni komsija komsiji, ni kriminalac kriminalcu, ni Bosnjaci (ili Muslimani, kako ko voli) Srbima, ni Srbi Muslimanima (ili Bosnjacima), ni jedni ni drugi Hrvatima, ni Hrvati njima...
Jedini, zapravo koji zele cijelu Bosnu, ovakvu kakva je, su stranci. Njihov razlog je veoma jednostavan: ne znaju kako napraviti bolju a lakse je razgovarati s jednim nego sa tri covjeka u isto vrijeme. Ali tim strancima niko od domacih ne vjeruje. I tako se Bosna, zajedno sa Hercegovinom i strancima, upetljava u cvor koji svake godine postaje sve cvrsci.
Veoma bitno je da nepovjerenje ima potpuno realnu osnovu. Jer sistem vrijednosti na kome je zasnovana danasnja Bosna i Hercegovina zasnovan na lazi. Laz je u svemu: u proslosti i u sadasnjosti, u istoriji, u kulturi, u umjetnosti, u sportu, u laznoj buducnosti, u skolstvu, u ekonomiji, u sudstvu, u policiji, u crkvi i dzamiji, u kuci i na ulici...
Sve je zapravo velika, ogromna - sistemska laz...

Jedino sto nije laz je cinjenica da drzava zasnovana na tom sistemu nema nikakvu perspektivu. To je sada, nakon svih ovih godina mog velikog otpora da to prihvatim, konacno i meni jasno. I dok god je tako - nema sansi za popravak.
Kao nepopravljivi optimista ne vidim ja da je sve ni tako crno. Bitno je naci pravi uzrok problema i poceti graditi sistem vrijednosti zasnovan na istini. Prestati lagati sebe samoga, pa onoga do sebe, prestati lagati u skoli, na poslu, na fakultetu... Prestati vjerovati u laz... zamijeniti je istinom ma koliko to bolno bilo.

Tako nesto ne mogu uraditi politicari na vlasti, ni stranci... To mogu uraditi mladi kad shvate da ni oni , ni drzava u kojoj zive, ovakva kakva je danas, sa sistemom vrijednosti kakav je danas, nemaju ama bas nikakvu buducnost. Kada ce mladi, koji odrastaju u lazi i nepovjerenju, shvatiti da stoje pred zidom i da bez ikakve nade cekaju svoj bioloski kraj - da je neophodna njihova akcija i zrtva?
Kada ce se stvoriti kriticna masa mladih koji ce htjeti da svoju sudbinu uzmu u svoje ruke i grade novi sistem, da prestanu vjerovati u lazi, da prestanu lagati, da shvate da kozmeticka promjena sistema nije rjesenje, pa cak ni podjela BiH ne bi njima donijela nista, jer bi sistem lazi i nepovjerenja ostao - bio bi samo jednonacionalan...

Za tako nesto potrebni su pametni i hrabri, potrebne su godine, decenije, generacije...

Boris Dežulović: Kako je Čehoslovačka okupirala Norvešku

(Kako će i tko uopće odgovoriti na pitanje o “strukturi i funkcioniranju vlasti u BiH?”?! Na kojemu će od dva pisma za tri jezika odgovoriti na pitanje “koji je službeni jezik u Bosni i Hercegovini”?)
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, prošao Mujo navečer kraj sobe sina Ibre, pa čuo gdje mali pred spavanje moli dove dobrome Allahu, dželle šanuhu. “Allahumme bismike emutu vaahja”, čuo Mujo maloga Ibricu iznutra, “dobri Allahu, učini da Prag postane glavni grad Norveške”. Učinilo se načas Muji da mu sin moli Allaha, dželle šanuhu, da Prag učini glavnim gradom Norveške, pa odškrinuo vrata sobe, kad stvarno, mališan unutra sve ponavlja: “Dobri Allahu, gospodaru svih svjetova, učini da Prag postane glavni grad Norveške!” “Jel to majke ti”, prekinuo ga otac, “moliš Allaha da Prag učini glavnim gradom Norveške?” “Aha”, klimnuo glavom klipan. “Što?”, blenuo Mujo. “Ma ništa”, odgovorio mali Ibro, “jutros smo imali kontrolni iz geografije.”
Isto je tako, zato vam sve ovo pričam, Momčilo Krajišnik ovih dana čuo gdje se Milorad Dodik u kancelariji moli Bogu, “Gospode Bože”, molio Mile, “učini da nestane dvjesta hiljada Bošnjaka, molim te Bože, učini da ih nestane dvjesta hiljada”, ponavljao ovaj. “Što?”, blenuo Krajišnik, čak se i njemu učinilo malo puno. “Ma ništa”, odgovorio Mile, “jutros smo dobili upitnik Evropske komisije za razmatranje odobravanja kandidature BiH za članstvo u EU.”
Jer šta? Jedna je stvar kad mali Ibro piše kontrolni iz geografije, pa ne zna koji je glavni grad Norveške, a sasvim druga – priznat ćete – kad kontrolni dobije država Bosna i Hercegovina, pa kad u upitniku Europske komisije za razmatranje kandidature za članstvo u EU ne zna niti koliko sama ima stanovnika.
Kontrolni zadatak iz geografije, upitnik s oko tri hiljade osnovnih pitanja o Bosni i Hercegovini – od onih lakih, poput “koliko BiH ima stanovnika?”, preko malo težih, kao što su ustavne reforme, do onih pravo zajebanih, poput zloglasnog 41. pitanja europskog Upitnika, “opišite strukturu i funkcioniranje vlasti u BiH” - europski je povjerenik za politiku susjedstva i pregovore o proširenju Johannes Hahn predsjedavajućem Vijeća ministara BiH dr. Denisu Zvizdiću uručio još početkom decembra prošle godine. Time je Europska komisija službeno započela postupak pripreme mišljenja o zahtjevu za članstvo, odnosno – kako su euforično najavili mediji – historijsko europsko putovanje Bosne i Hercegovine. Dugačko historijsko europsko putovanje BiH.
Vrlo dugačko historijsko putovanje.
Već tada, naime, za rješavanje kontrolnog iz kandidature za članstvo u Europskoj uniji BiH je sama sebi zadala ambiciozan rok od šest mjeseci. Bio je to baš komotan rok, otprilike kao da je mali Ibro za kontrolni iz geografije i glavne gradove svijeta dobio heftu vremena. Ostali u razredu svoj su kontrolni završili odavno – Makedonija, Crna Gora i Albanija, recimo, svoje su upitnike ispunile za četiri mjeseca, Hrvatska onomad već za tri, a štreberi iz Srbije za samo mjesec i pol. Nerdovski šupci predali učiteljici kontrolni, još ga ukrasili smajlićima, pa se podrugljivo izbeljili prema razredu i otišli na burek.
Prošao tako mjesec, dva, tri, četiri, iz razreda su u međuvremenu otišli i ostali, odavno već išli kući i direktor i pedagog i podvornik, provirila kratko na vrata i čistačica Lela da javi kako je gotova i kako bi ona išla, odustala na kraju i učiteljica, i u pustoj učionici ostao sam mali Ibro s upitnikom na stolu. Prošlo tako i onih šest mjeseci, prošlo evo već i svih osam, zaboravili na kraju svi i na upitnik i na Europsku uniju, kad se ovih dana novinari sjetili pitati šta bogati bi s onim malim, kako se zvao, Ibro? Da, Nikola Lovrinović, taj.
“Točno je, rokovi su probijeni, ali očekujem da ćemo u kasnu jesen imati sve odgovore”, odgovorio je novinarima Nezavisnih Lovrinović, predsjednik zajedničkog povjerenstva dva doma parlamenta BiH za europske integracije, kad su ga konačno našli gdje vidno zapušten i propao u pustoj učionici i dan-danas plajvazom češe tintaru nad prvim od tri hiljade pitanja: “Koliko Bosna i Hercegovina ima stanovnika?”
U jesen će, veli, imati sve odgovore. Dok ih prevedu na engleski, proći će i cijela godina. Godinu dana za jedan malo veći kontrolni iz geografije! I to kad bi uopće bilo za godinu dana. Jer svima je jasno da a) neće do jeseni imati ispunjen upitnik, i da b) nema šanse.
Lako je, naime, Srbiji, Albaniji i ostalima u odjeljenju: jedna vlada, jedno državno tijelo, jedan šef, zna se tko rješava upitnik, tko koordinira, kome se prosljeđuje i tko prevodi odgovore, zna se, najzad – izmislili ljudi popis stanovništva – i koliko tko ima stanovnika. Kako će, međutim, Bosna i Hercegovina, sa četrnaest vlada, deset kantona, četiri paralelna pravna sistema, tri konstitutivna naroda, dva entiteta i baš ničim, jebiga, jednim – čak su i Sarajeva dva! – kako će dakle i tko uopće odgovoriti na pitanje, recimo, o “strukturi i funkcioniranju vlasti u BiH?”?! Na kojemu će od dva pisma za tri jezika odgovoriti na pitanje “koji je službeni jezik u Bosni i Hercegovini”?
Koji su i čiji odgovori u upitniku točni, oni iz Sarajeva, Banjaluke ili iz Mostara, tko ispravlja kontrolni, tko je zadužen i kome svoje odgovore šalje, recimo, onaj iz Brčkog?
Već, eto, i jednostavno wikipedijsko pitanje “koliko BiH ima stanovnika?” ispostavilo se tako kao diferencijalni račun realnih funkcija dvije varijable: u Banjaluci ne priznaju službeni popis stanovništva, pa tvrde da u Republici Srpskoj živi milijun i stotinu hiljada ljudi, a u Federaciji računaju i prognane Bošnjake, pa Srpska po njima ima cijelih milijun i tristo hiljada stanovnika.
“Gospode Bože”, moli onda Mile, “učini da nestane dvjesta hiljada Bošnjaka, molim te Bože, učini da ih nestane dvjesta hiljada!”
Proći će tako i godina dana, proći će i dvije, tri, proći će decenije, otići će učiteljica u penziju, zatvorit će se na koncu škola i zarasti u šikaru, a nesretni će Nikola Lovrinović i dalje plajvazom češati tintaru, tupo piljeći u upitnik Evropske komisije za razmatranje odobravanja kandidature BiH za članstvo u EU, i ono pitanje o broju stanovnika: “Kako, jebiga, da znam kad svakih deset godina rade novi popis?”
Pretumbat će se dotle svijet i svjetska geografija, raspast će se i Europska unija i Njemačka, ujedinit će se Čehoslovačka, pa objaviti Danskoj rat zbog izvoznih kvota piva, ili tako nečeg – nitko živ neće to baš najbolje razumjeti - sklopit će onda Danska savez sa Švedskom i Norveškom, pregazit će strašni Čehoslovaci Baltik i Skandinaviju, i Prag će naposljetku – elhamdulillah, neka je slava Allahu dž. š.! – postati glavni grad Norveške.
Samo će se iz Ibrine sobe čuti slabašno: “Dobri Allahu, gospodaru svih svjetova, učini da Brčko postane glavni grad Bosne i Hercegovine!”

Boris Dežulović
(Oslobodjenje)

Izjava

Potpredsjednik USA Majkl Pens izjavio da je BiH kljuc stabilnosti, mira i bezbjednosti zapadnog Balkana.

******************
Nije on jos naucio: 
BiH je brava u koju svi oko nje guraju kljuceve!

Boris Vlašić: More, sunce, požari i sitne prevare

Ljeto je puno opasnosti. Bilo bi fer kada bismo strancima koji sad dolaze rekli što ih čeka u Hrvatskoj. Postoje oni pametni savjeti da selfie s ruba litice može biti zadnja zgodna stvar prije nego otkriju radosti letenja, da japanke nisu obuća za planinske staze, da se na otoke ne ide na gumenim madracima i da baterija mobitela više vrijedi ako uspiju nazvati 112 kada su u frci, a ne na Instagramu, ali time će spasiti samo goli život. To im kaže HGSS.
Za ono drugo, upoznati dušu Hrvatske, treba im puno vremena ili neki travel advice.
Stranci vjerojatno misle da, zato što je članica Europske unije, Hrvatska demokratska zemlja i da u njoj vlada višestranačje. Ono što ne znaju o Hrvatskoj jest da u njoj ne vladaju koalicije. Hrvati ne kuže taj koncept, kod njih su samo naši i njihovi. Mentalni sklop su zadržali iz socijalizma koji preziru.
Hrvatska je i antifašistička zemlja. Antifašizam je isto nešto što Hrvati preziru. Ne podnose da ih se podsjeti na antifašizam ni da su se borili protiv fašizma. To im jako ide na jetru. Vidi se to po nastojanju da skinu naziv antifašističkog lidera s jednog zagrebačkog trga i po tome što nikada nitko od vlasti, kao predsjednica primjerice, ne čuje kada joj ekipa skandira fašističke pozdrave. Tada kaže da nije čula.
Hrvatski premijer toliko ne zna što bi mislio o antifašizmu da je osnovao povjerenstvo za suočavanje s prošlošću.
Hrvatska je sekularna zemlja. Zato je u tekstu predsjedničke zakletve rečenica koja glasi – tako mi Bog pomogao. Obrazloženje Ustavnog suda je da ne smeta ni jednom predsjedniku, čak i ako nije vjernik, da svoj posao normalno radi ako položi zakletvu pozivajući se na Boga u kojega ne vjeruje, ali vjerojatno se nitko ne smije zakleti na Pokemona. Ili nekog svog drugog boga, kao wonder woman.
Hrvatska ljeti nudi more i sunce, požare i sitne prevare. Nudi hotele i apartmane za sve strance. Stranci su dobrodošli ako su tijekom ljetovanja odjeveni, uvijek trijezni, mirni i tihi. To nisu pravila koja vrijede za domaće stanovništvo.
Domaće stanovništvo hoda gdjegod mu padne na pamet u kanotijerici, vikendom, i bez nje, radnim danima. Domaće stanovništvo smije takvo ući u bilo koji dućan jer što će se sada oblačiti kada cijeli život u isti dućan ulazi bez majice. Stranci ne smiju.
Domaće stanovništvo nikada nije platilo kaznu za pijanstvo na ulici. Osim kao dodatak prekršajnoj prijavi kada se pomlati s nekim drugim pripadnikom lokalnog stanovništva. Stranci bi mogli platiti kaznu za pijanstvo na ulici.
Lokalno stanovništvo smije jesti gdje i kada hoće pa ako treba i na ulici. Stranci ne smiju.
Lokalno stanovništvo pjeva na ulici kada god je dovoljno pijano. Stranci ne smiju.
Kada im iznajme apartmane, a njih imaju svi na obali, onda hrvatski iznajmljivači od gostiju zahtijevaju da ne tulumare, ne idu kasno spavati i ne drže upaljena svjetla do kasno u noć, ne pale klima uređaje po cijele dane i ne parkiraju svoje automobile pred kućama drugih iznajmljivača.
To je opasno jer pripada gostu drugog vlasnika apartmana. Iako je riječ o nekoj javnoj površini koju u tom trenutku nitko ne može naplatiti. Zato to ljeti naplaćuju iznajmljivači apartmana.
Hrvatska ljeti ima požare. Hrvatska ima i vatrogasne službe, avione za gašenje požara, kamione cisterne i raznu drugu opremu. Kad izbije veći požar, onda vatru gase civili. To ne govori o vatrogascima, oni jesu face i u Hrvatskoj, kao i u cijelom svijetu. To govori o šefovima vatrogasnih sustava.
Nedavno je skoro izgorio Split. Šef vatrogasne zajednice je rekao da mu je to bio uobičajeni požar. Poslije je tumačio da je to bila rečenica internog razgovora, sasvim izvučena iz konteksta. I da tako razgovaraju vatrogasci isto kao kada matematičari rješavaju diferencijalnu jednadžbu.
Razlika je u tome da iza matematičara ne ostaju zgarišta, i da oni riješe nepoznanicu. Sada je malo jasnije zašto u Hrvatskoj, kada je frka s požarom, svi moraju gasiti požare. Ovi na vrhu se tada bave matematikom i pamte davne požare kada su isto bili šefovi vatrogasnih zajednica.
U svakom slučaju, za goli život je dobro pročitati upute HGSS-a. To pomaže čuvanju života. Turista. Domaće stanovništvo čeka kišu.

Boris Vlašić
(Jutarnji list)

Most Radija Slobodna Evropa Treći entitet

O šansama da se u Bosni i Hercegovini formira treći, hrvatski entitet, sa novinarom Omerom Karabegom razgovaraju Slavo Kukić, sociolog i profesor Sveučilišta u Mostaru, i Vehid Sehić, predsednik Foruma građana Tuzle.

SLAVO KUKIĆ: Odluka Ustavnog suda o izboru poslanika u Dom narodna federacije ne ulazim u to da li je ispravna ili nije, nisam ustavni stručnjak. Ta odluka tjera vodu na mlin Dragana Čovića kad je riječ o njegovom nastojanju da budu usvojene izmjene izbornog zakona koje je predložio HDZ.

VEHID ŠEHIĆ: Mislim da Čović nema nekih posebnih aduta iz prostog razloga što bi moralo doći do promjene Dejtonskog ustava i Ustava Federacije BiH da bi bio formiran treći entitet. Naravno, legitimno je pravo HDZ-a da predlaže, ali cilj njihovog prijedloga izmjena izbornog zakona je da se obezbijedi apsolutna dominacija HDZ-a ne vodeći računa o tome da se time diskriminiraju Hrvati koji ne žive u Hercegovini.

KUKIĆ: Tačno je da prijedlog Izbornog zakona HDZ-a uvodi segregaciju dijela bosanskohercegovačkih Hrvata. Nakon što je taj prijedlog objavljen napravio sam izbornu računicu na osnovu popisa stanovništva iz 2013. godine. Po toj računici ispada da u Predsjedništvo BiH ne može biti izabran nijedan Hrvat koji nije dobio većinu u Zapadnohercegovačkoj županiji. Drugim riječima, možete imati slijedeći scenarij - da član Predsjedništva postane kandidat koji je dobio 100.000, a ne onaj za koga je glasalo 200.000 bosanskohercegovačkih Hrvata. Taj prijedlog segregira Hrvate koji žive izvan prostora od Neretve do Livna.

ŠEHIĆ: To sada radi i Čović. Treći entitet u granicama, o kojima govori Čović, izazvao bi političke turbulencije ne samo u Federaciji, nego i u cijeloj Bosni i Hercegovini. Čak se govori i o nekom humanom preseljenju, jer je treći entitet navodno prostor u kome svi Hrvati treba da žive. To nas vraća u 1991. godinu.

KUKIĆ: Užasavajuće je to ponovno crtanje ratnih granica. Ali to govori još nešto - da je priča o tome kako HDZ brani interese Hrvata u BiH u stvari obična demagoška floskula. Jer zalagati se da treći entitet obuhvata teritorije koje je osvojio HVO - znači otpisati sve Hrvate iz Sarajeva, Banjaluke, Tuzle, čitavog Zeničko-dobojskog kantona, Posavine i tako dalje. Pomenutom izjavom Dragan Čović je poručio tim Hrvatima: ili se preselite na prostor bivše Herceg-Bosne ili sami o sebi vodite računa.

ŠEHIĆ: Cilj saveza Čović-Dodik nije nikakva odbrana Hrvata i Srba nego zaštita njihovih vlastitih interesa. Ali ne treba amnestirati ni treću, bošnjačku stranu. I tamo je gotovo prešućena
Čovićeva izjava o teritorijama koje je osvojio HVO. Nije bilo nekih reakcija. Međutim, ni u hrvatskom korpusu Čovićeve ideje ne prolaze bez otpora. Biskupska konferencija BiH ne podržava ustroj Bosne i Hercegovine kakav predlaže HDZ. Kardinal Puljić kaže: "Jesam za jedinstvo hrvatskog naroda, ali nisam za jednoumlje". A upravo Hrvatski nacionalni sabor, koji je pod okriljem HDZ-a, pokušava da uvede političko jednoumlje u hrvatskom etničkom korpusu. To me vraća u 1993. godinu kada su emisari HDZ-a dolazili u tuzlanski kraj vršeći pritisak na Hrvate da se isele.

KUKIĆ: Odnos Hrvatske prema trećem entitetu u BiH bio je korektan samo u vrijeme predsjednikovanja Stipe Mesića. U svim drugim periodima nije se znalo što hrvatska politika doista zastupa. Zadnje dvije-tri godine Hrvatska koristi svoju poziciju u Europskoj uniji da vrlo snažno lobira u korist bosanskohercegovačkih Hrvata. Govori o federalizaciji BiH, ne izjašnjavajući se koji je to tip federalizacije.

ŠEHIĆ: Mislim da je odnos vrha Hrvatske prema trećem entitetu nekorektan. BiH ima problema sa svojim susjedima. Svi oni na riječima poštuju teritorijalni integritet i suverenitet ove zemlje, ali njihov odnos prema BiH kao državi nije korektan.

(Radio Slobodna Evropa)