Čehov: Meni je potpuno svejedno, ja sam na sve spreman (2. dio)

XVIII

Andrej Jefimič priđe prozoru i pogleda u polje. Napolju je već bio mrak, a na horizontu, s desne strane, pojavljivao se mjesec, hladan i tamnocrven. Nedaleko od bolničke ograde, svega jedno sto hvati daleko, vidjela se visoka bijela zgrada ograđena kamenim zidom. To je bila tamnica. “To je ta stvarnost!” pomisli Andrej Jefimič i obuze ga strah. Stravično su djelovali i mjesec, i tamnica, i ekseri na ogradi i daleki plamen iz fabrike za preradu kostiju. Čuvši za leđima nečiji uzdah, Andrej Jefimič se okrenu i ugleda čovjeka sa sjajnim zvijezdama i ordenjem na grudima. Taj čovjek se smiješio i lukavo namigivao. I to mu se učini jezivo. Andrej Jefimič je uvjeravao samog sebe da ni mjesec ni tamnica ne predstavljaju ništa naročito, da i psihički zdravi ljudi nose ordene i da će to sve vremenom istrunuti i pretvoriti se u ilovaču, ali najednom ga obuze očajanje, i on objema rukama zgrabi rešetku i svom snagom poče da je drma. Ali rešetka je bila isuviše čvrsta. Zatim, da mu ne bi bilo tako strašno, on priđe postelji Ivana Dmitriča i sjede.

• Pao sam duhom, dragi moj – progunđa drhteći i brišući hladan znoj. – Pao sam duhom.
• A vi malo pofilozofirajte – podrugljivo otegnu Ivan Dmitrič. – Bože moj, Bože moj… Da, da… Vi ste mi jednom izvoljeli reći da u Rusiji nema filozofije, ali da filozofiraju svi, pa čak i svaka sitnarija. Ali od filozofiranja te sitnarije nema nikakve štete – Andrej Jefimič reče takvim tonom kao da je htio da zaplače i da rastuži.
• Pa našto onda, dragi moj, taj vaš zluradi smijeh? I zašto da ne filozofira ta sitnarija kad nije zadovoljna? Za pametnog, obrazovanog, ponosnog i slobodoljubivog čovjeka, slici i prilici Božijoj, nema drugog izlaza nego da bude Ijekar u prljavoj i zaostaloj palanci i da čitav život posluje sa kupicama, pihavicama i oblogama od slačice! Šarlatanstvo, ograničenost i prostakluk! O, Bože moj! – Vi gluposti trućate. Ako vam je bilo odvratno da radite kao ljekar, zašto niste u ministre otišli? – Nikuda, nikuda se ne može. Slabi smo mi, dragi… Bio sam hladnokrvan, bodro i zdravo sam rezonovao, ali trebalo je samo da dođem u grubi dodir sa životom, i ja sam pao duhom… nastupila je prostracija (prostracija – krajnja iznemoglost (lat.). Prim. prev.) … Slabi smo mi, ništavni… Pa i vi, dragi moj. Vi ste pametni, plemeniti, s materinim mlijekom ste usisali plemenite sklonosti, ali tek što ste stupili u život, vi ste se umorili i razboljeli… Slabotinja smo mi, slabotinja! l Osim straha i osjećanja uvrede, još od početka večeri Andreja Jefimiča je stalno nešto mučilo, i tek sada je shvatio da je osjećao potrebu za pivom i pušenjem.
• Ja ću malo izići, dragi moj – reče on. – Reći ću im da upale svjetlost… Ne mogu ja ovako… nisam u stanju…

Andrej Jefimič pođe vratima i otvori ih, ali Nikita odmah skoči i prepriječi mu put.

• Kuda ćete? Ne može, ne može! Vrijeme je da se spava!
• Ali samo trenutak, po dvorištu da prošetam! – zgranu se Andrej Jefimič.
• Ne može, ne može, takva je naredba. Sami znate.

Nikita zalupi vratima i poduprije ih leđima.

• Ali ako ja izađem odavde, kakva će od toga biti šteta? – upita Andrej Jefimič sliježući ramenima. – Ne razumijem! Nikita, ja moram da izađem! – reče drhtavim glasom. – Potrebno mi je!
• Nemojte da pravite nered, ne valja to! – poučno otegnu Nikita.
• Dođavola, šta je to! – najednom se prodera Ivan Dmitrič i skoči. – Kakvo on ima pravo da ne pušta? Ko je njih ovlastio da nas drže ovdje? Meni se čini, u zakonu je jasno rečeno da niko ne može biti lišen slobode bez sudske presude! To je nasilje! Tiranija!
• Naravno, tiranija! – dočeka Andrej Jefimič ohrabren vikom Ivana Dmitriča. – Potrebno mi je, moram da izađem. On nema prava! Pusti kad ti kažem!
• Čuješ li blesava marvo? – proguli se Ivan Dmitrič i zalupa šakom u vrata. – Otvori, razvaliću vrata! Živoderu jedan!
• Otvori! – povika Andrej Jefimič tresući se čitavim tijelom. – Ja zahtijevam!
• Kaži još nešto! – odgovori Nikita iza vrata. – Kaži!
• Idi bar i pozovi ovamo Jevgenija Fjodoriča! Reci da ga molim da dođe… samo na trenutak!
• Sutra će on i sam doći.
• Nikada nas oni neće pustiti! – nastavljao je Ivan Dmitrič. – Do truhljenja će nas dovesti! O, Gospode, zar zaista na tom svijetu nema pakla i zar će ovi nitkovi ostati nekažnjeni? Pa gdje je onda pravda? Otvori, nitkove, ja se gušim! – sad zakrešta i navali na vrata. – Razmoždiću sebi glavu! Ubice!

Nikita naglo otvori vrata, pa objema rukama i koljenom grubo odgurnu Andreja Jefimiča, a onda zamahnu i udari ga pesnicom po licu. Andreju Jefimiču se činilo da ga je ogroman slan talas zapljusnuo preko glave i povukao krevetu. I zaista, u ustima je osjećao nešto slano – po svoj prilici, iz zuba je potekla krv. I kao da je htio da ispliva, on je zamlatarao rukama i uhvatio se za nečiji krevet, i u tom trenutku je osjetio kako ga je Nikita dvaput udario u leđa. Sada se začu dreka Ivana Dmitriča. Biće da je i njega tukao. A onda je nastala tišina. Blijeda mjesečeva svjetlost se probijala kroz rešetke, i po podu se pružala sjenka koja je ličila na mrežu. Jeza ga je obuzimala, i Andrej Jefimič leže i poče zadržavati dah. S užasom je očekivao da će ga opet početi tući. Osjećao se kao da je neko uzeo srp, zabo ga u njega i nekoliko puta ga okrenuo u njegovim grudima i crijevima. Od bola je zagrizao jastuk i stisnuo zube, i najednom u njegovoj glavi, usred haosa, jasno sinu strašna i neizdrživa misao da su isti takav bol već godinama, iz dana u dan, morali trpjeti ovi ljudi koji sada na mjesečini izgledaju kao crne sjenke.

Kako se to moglo dogoditi da on u toku više od dvadeset godina nije znao i nije htio da zna za to? On nije znao, pojma nije imao o bolu, pa, prema tome, nije ni kriv, ali savjest, isto tako nepopustljiva i svirepa kao i Nikita, primorala ga je da se sledi od glave do pete. On najednom skoči, htjede da zaurla iz sve snage i da potrči da što prije ubije Nikitu, zatim Hobotova, pa nadzornika i ljekarskog pomoćnika, a onda i sebe, ali iz grla mu ne izađe ni zvuk, a i noge mu otkazaše poslušnost. Zadišući se, on zgrabi na grudima ogrtač i košulju, razdera ih i onesviješten pade na krevet.

XIX

Sljedećeg jutra boljela ga je glava, brujalo mu je u ušima i u čitavom tijelu je osjećao malaksalost. Nije ga bilo stid da se sjeća svoje jučerašnje slabosti. Da, jučer je bio malodušan, čak i mjeseca se bojao, iskreno je iskazivao svoja osjećanja i misli o kojima ranije nije pojma imao. Naprimjer, misli o filozofiranju nezadovoljne sitnarije. Ali sada mu je bilo potpuno svejedno. On nije ni jeo ni pio, ležao je nepomično i stalno šutio. “Potpuno mi je svejedno”, mislio je kad su mu postavljali pitanja. – “Neću da odgovaram… Potpuno mi je svejedno.” Poslije ručka je došao Mihail Averjanič i donio mu paketić čaja i funtu marmelade. I Darjuška je dolazila i čitav sat stajala kraj njegovog kreveta s izrazom prigušene tuge na licu.

Posjetio ga je i doktor Hobotov. On mu je donio bočicu broma i naredio Nikiti da nečim okadi to odjeljenje. Predveče je Andrej Jefimič umro od apopleksičkog udara. U početku je osjećao užasnu groznicu i gađenje; činilo mu se da nešto odvratno prodire kroz čitavo tijelo, pa čak i u prste, a onda je pošlo od želuca prema glavi i zalilo mu i oči i uši.

Andrej Jefimič je shvatio da mu je došao kraj, i sada se sjetio da Ivan Dmitrič, Mihail Averjanič i milioni ljudi vjeruju u besmrtnost. A šta ako ona zbilja postoji? Ali on nije želio besmrtnost, i samo jedan trenutak je mislio o njoj. Stado jelena, neobično lijepih i vitkih, o kojima je juče čitao, promače pored njega; a onda ona žena pruži preporučeno pismo… Nešto reče Mihail Averjanič. A onda sve iščeze, i Andrej Jefimič zaspa zauvijek. Došli su bolničari, uzeli ga za ruke i za noge i odnijeli u kapelu. Tamo je on ležao otvorenih očiju i mjesec ga je cijele noći obasjavao. Ujutro je došao Sergej Sergejič, pobožno se pomolio pred raspećem i svom bivšem šefu zatvorio oči. Sutradan su sahranili Andreja Jefimiča. Na sahrani su bili samo Mihail Averjanič i Darjuška.

Kraj

Anton Pavlovič Čehov

Čehov: Meni je potpuno svejedno, ja sam na sve spreman (1. dio)

Paviljon br. 6 (6)

XVI

Jednog dana je Mihail Averjanič došao poslije ručka, upravo kada je Andrej Jefimič ležao na otomanu. Dogodilo se tako da je baš u to vrijeme došao i Hobotov sa svojom bočicom broma. Andrej Jefimič se s mukom digao, sjeo i objema rukama se naslonio na otoman.

• O, danas vam je, dragi moj – počeo je Mihail Averjanič – boja lica mnogo bolja nego jučer. Pa vi ste junačina! Bogami, prava junačina!
• Vrijeme, vrijeme je da ozdravite, kolega – otegnuo je Hobotov zijevajući. – Vjerujem, i vama je već dosadila ta gnjavaža.
• Pa i ozdravićemo! – veselo je dobacio Mihail Averjanič. – Još ćemo sto godina da živimo! Tako je to!
• Stotinu ili ne stotinu, ali svakako još dvadeset – tješio ga je Hobotov.
• Ništa, ništa, kolega, nemojte da padate duhom… Nemojte da sumnjate…
• Još ćemo mi pokazati koliko vrijedimo! – zasmijao se Mihail Averjanič i potapšao prijatelja po koljenu.
• Još ćemo mi pokazati! Sljedećeg ljeta, akobogda, idemo na Kavkaz, pa ćemo ga svega u sedlu prokrstariti – hop, hop, hop! A s Kavkaza kad se vratimo, lako se može desiti da i na svadbi zapjevamo.

Mihail Averjanič lukavo namignu.

• Oženićemo mi vas, prijane dragi… oženićemo…

Andrej Jefimič najednom osjeti kako onaj talog poče da ga guši, i srce strašno poče da lupa.

• To je vulgarno! – reče on ustajući naglo i polazeći prema prozoru. – Pa zar vi ne shvatate da govorite banalnosti? Htio je da produži blago i pristojno, ali i protiv svoje volje najednom steže pesnice i diže ih iznad glave. – Ostavite me! – prodera se kao van sebe, sav zajapuren i tresući se čitavim tijelom.
• Napolje! Obojica napolje, obojica!

Mihail Averjanič i Hobotov ustadoše i blenuše u njega prvo iznenađeno, a onda uplašeno.

• Gubite se obojica! – derao se Andrej Jefimič. – Tupoglavci! Glupani!
• Ne treba meni ni tvoje prijateljstvo, ni tvoji lijekovi, tikvane jedan! Gnusoba! Podlost!

Pogledajući zbunjeno jedan u drugog, Hobotov i Mihail Averjanič uzmaknuše prema vratima i izađoše u predsoblje. Andrej Jefimič zgrabi bočicu s bromom i zavitla za njima, i bočica se u paramparčad razbi o prag.

• Tornjajte se do vraga! – doviknu plačnim glasom potrčavši u predsoblje. – Do vraga!

Kada se oslobodio svojih gostiju, tresući se kao u groznici, Andrej Jefimič je legao na otoman i još dugo ponavljao: – Tupoglavci! Glupani! Kada se smirio, prvo je pomislio da se sada jadni Mihail Averjanič, vjerovatno, strašno stidi, da mu je teško i da je to sve što se dogodilo užasna stvar. Nikada prije se tako nešto s njim nije dogodilo. Pa gdje su tu bili razum i taktičnost? A gdje razumijevanje stvari i filozofska ravnodušnost? Od stida i ljutnje na samog sebe, doktor svu noć nije mogao zaspati, a ujutro, oko deset sati, otišao je na poštu i izvinio se upravniku.

• Nećemo spominjati to što se dogodilo – uzdahnuvši, rekao je Mihail Averjanič i snažno mu stegao ruku. – Ko staro spomene, oko da mu izbijemo. Ljubavkine! – najednom on viknu glasno da se trgoše svi poštari i posjetioci. – Daj stolicu! A ti pričekaj! – doviknu ženi koja mu je kroz rešetku pružala preporučeno pismo.
• Zar ne vidiš da sam zauzet? Staro nećemo spominjati – nastavi on nježno, obraćajući se Andreju Jefimiču.
• Najljepše vas molim, sjedite, dragi prijatelju. Trenutak-dva on je šutke trljao svoja koljena, a onda reče:
• Meni ni na kraj pameti nije bilo da se ljutim na vas. Bolest nije prijatelj, ja to razumijem. Vaš jučerašnji napad uplašio je i mene i doktora, pa smo kasnije dugo razgovarali o vama. Dragi moj, zašto vi nećete da se ozbiljno pozabavite svojom bolešću? Zar se smije tako? Izvinite za prijateljsku otvorenost – poče šapatom Mihail Averjanič – vi živite u krajnje nepovoljnim uslovima: tjesnoća, prljavština, nema ko da vas dvori, nemate sredstava za liječenje… Dragi moj prijatelju, i ja i doktor vas molimo poslušajte naš savjet: idite u bolnicu! Tamo ćete imati i zdravu hranu, i njegu i liječenje. Jevgenij Fjodorič, iako je moveton (neodgojen, franc. – mauvais ton), on je potkovan stručnjak, i na njega se čovjek može potpuno osloniti. On mi je dao riječ da će se zauzeti za vas.

Andrej Jefimič je bio dirnut iskrenim saosjećanjem i suzama, koje najednom zablistaše na obrazima upravnika pošte.

• Poštovani prijatelju, ne vjerujte! – on poče šapatom stavivši ruku na srce. – Ne vjerujte im! To je podvala! Moja bolest se sastoji samo u tome što sam ja za dvadeset godina u čitavom ovom gradu našao jednog pametnog čovjeka, pa i taj je luđak. Nemam ja nikakve bolesti, ja sam prosto zapao u začaran krug iz koga nema izlaza. Meni je potpuno svejedno, ja sam na sve spreman.
• Idite u bolnicu, dragi moj.
• Potpuno mi je svejedno, ako hoćete, i u jamu.
• Dajte mi riječ, prijatelju moj, da ćete u svemu slušati Jevgenija Fjodoriča.
• Pa izvolite, dajem riječ. Ali, ponavljam, poštovani prijatelju, ja sam zapao u začaran krug. Sada sve, pa i iskreno saosjećanje mojih prijatelja, vodi samo jednom – mojoj propasti. Ja propadam, i imam hrabrosti da to vidim.
• Prijatelju moj, vi ćete ozdraviti.
• Zašto da o tome govorimo? – reče Andrej Jefimič razdraženo. – Malo je ljudi koji na kraju života ne osjećaju što ja sada osjećam. Kada vam kažu, naprimjer, da vam bubrezi nisu u redu, da imate prošireno srce, pa počnete da se liječite, ili kada vam kažu da ste luđak ili zločinac, to jest, kratko rečeno, kada ljudi najednom počnu da vam poklanjaju pažnju, onda znajte da ste zapali u začaran krug iz koga više nećete izići. Ako budete nastojali da iziđete iz njega, vi ćete još više zabludjeti. Predajte se, jer vas više nikakva ljudska upinjanja neće spasiti. Tako se bar meni čini.

U to vrijeme kod rešetke se već tiskala čitava gomila, i da ne bi smetao, Andrej Jefimič se diže i poče da se oprašta. Mihail Averjanič mu još jednom uze časnu riječ i isprati ga do izlaznih vrata.

Tog istog dana, predveče, u njegovom stanu neočekivano se pojavi Hobotov u kratkoj bundi i visokim čizmama i poče takvim tonom kao da se jučer ništa nije dogodilo:

• Poslom sam došao kod vas, kolega. Došao sam da vas pozovem – da li biste htjeli sa mnom na konzilijum, a?

Misleći da Hobotov želi da ga malo zabavi u šetnji ili stvarno da mu da prilike da nešto zaradi, Andrej Jefimič se obukao i izišao s njim na ulicu. Bilo mu je drago što mu se ukazala prilika da izgladi jučerašnju krivicu i da se izmiri, pa je osjećao zahvalnost prema Hobotovu, koji, očevidno štedeći ga, nije čak ni spominjao jučerašnji dan. Od tog nekulturnog čovjeka jedva se mogla očekivati obazrivost.

• A gdje vam je bolesnik? – upita Andrej Jefimič.
• Kod mene u bolnici. Odavno sam već htio da vam ga pokažem… Vrlo interesantan slučaj.

Ušavši u bolničko dvorište i obišavši glavnu zgradu, uputili su se odjeljenju u kome su se nalazili luđaci. I čitavo dvorište su prešli nekako sve šutke. Kada su ušli u odjeljenje, kao i obično, Nikita skoči i isprsi se.

• Tu je kod jednog bolesnika došlo do komplikacije u plućima – reče poluglasno Hobotov ulazeći s Andrejem Jefimičem u odjeljenje. – Vi pričekajte ovdje, a ja ću odmah. Idem samo da donesem stetoskop. I izađe.

XVII

Već se smrkavalo. Ivan Dmitrič je ležao u svojoj postelji zagnjurivši lice u jastuk; paralitičar je sjedio nepokretno, tiho plakao i micao usnama. Debeli mužik i bivši poštar su spavali. U sobi je vladala tišina. Andrej Jefimič je sjedio na krevetu Ivana Dmitriča i čekao. Ali tek pola sata kasnije, umjesto Hobotova, u odjeljenje je ušao Nikita držeći u naramku bolnički ogrtač, nekakvo rublje i papuče.

• Izvolite da se oblačite, vaše visoko blagorođe – reče on tiho. – Evo, ovo je vaša posteljica, izvolite ovamo – dodade pokazujući na prazan, očevidno, tek donesen krevet. – Ništa, ništa, daće Bog, ozdravićete.

Sada je Andreju Jefimiču sve bilo jasno. Ne rekavši ni riječi, on je prišao krevetu koji mu je pokazao Nikita i sjeo; videći da Nikita stoji i čeka, on se svuče sasvim, i osjeti stid. Zatim obuče bolničku odjeću; gaće su mu bile veoma kratke, košulja dugačka a ogrtač je zaudarao na sušenu ribu.

• Daće Bog, ozdravićete – ponovi Nikita, uze u naramak odjeću Andreja Jefimiča, a zatim izađe i zatvori vrata za sobom. “Svejedno…” razmišljao je Andrej Jefimič stidljivo se umotavajući u ogrtač i osjećajući da u toj novoj odjeći liči na hapšenika. “Svejedno… Potpuno je isto – i frak, i uniforma i ovaj ogrtač…” A šta je sa satom? Šta je sa bilježnicom u bočnom džepu? Šta je sa cigaretama? Kuda je Nikita odnio odijelo? Po svoj prilici, do kraja života neće više obući pantalone, prsluk i čizme. Sve je to nekako čudnovato i čak neshvatljivo u prvom trenutku. Andrej Jefimič je i sada bio uvjeren da između kuće njegove gazdarice Bjelove i paviljona br. 6 nema nikakve razlike i da je sve na ovom svijetu glupost i sujeta nad sujetama, a ipak su mu ruke drhtale, noge se kočile i jeza ga hvatala kad bi pomislio da će Ivan Dmitrič uskoro ustati i vidjeti ga u bolničkom ogrtaču.

On se diže, prošeta, pa opet sjede. Sjedio je tako pola sata – sat, i to mu je strašno dodijalo. Zar se može ovdje živjeti dan, sedmicu, pa čak i čitave godine ovako kako ovi ljudi žive? I, eto, opet je sjeo, opet prošetao i opet sjeo. Može poći i pogledati kroz prozor i opet prošetati duž sobe. A šta onda? Zar da stalno sjedi kao kip i da razmišlja? Ne, vjerovatno, to je nemoguće. Andrej Jefimič leže, ali odmah ustade, obrisa rukavom hladan znoj sa čela. I sada osjeti da mu čitavo lice poče zaudarati na suhu ribu. Opet pođe da šeta. – To je neki nesporazum… – promrsi šireći ruke u nedoumici. – Moramo se objasniti, to je neki nesporazum… Upravo u tom trenutku probudi se Ivan Dmitrič. On sjede i podnimi se. Pljunu, a onda lijeno pogleda doktora i izgledalo je da u prvom trenutku ništa nije razumio, ali uskoro njegovo sanjivo lice postade pakosno i podrugljivo.

• Aha, golubiću, i vas su ovamo strpali! – škiljeći jednim okom, otegnu on promuklim i bunovnim glasom. – Baš mi je milo. Ranije ste vi iz ljudi pili krv, a sada će iz vas da piju. Odlično!
• To je neki nesporazum – odgovori Andrej Jefimič uplašen riječima Ivana Dmitriča, a onda sleže ramenima i ponovi: – Nesporazum neki!

Ivan Dmitrič opet pljunu, leže i poče da gunđa:

• Prokleti život! I što je najgore i najžalosnije, on se neće završiti nekom nagradom za muke, nekom opernom apoteozom, nego – smrću. Doći će bolničari, pa će za noge i za ruke odvući mrtvaca u podrum. Brr! Ali ništa… Zato će na onom svijetu za nas biti praznik… S onog svijeta ću dolaziti kao priviđenje i plašiti ove gadove. Ja ću njih do sijede kose dovesti. Vratio se Mojsejka.

Čim ugleda doktora, ispruži ruku: – Daj kopjejku!

Anton Pavlovič Čehov

(Nastavk sutra)

Mario M.: Gljivar, stručnjak

Ove jeseni su naše šume pune gljiva. Poslije par sušnih godina buknule su poput eksplozije. Krenula je ona redovita invazija gljivara i 'gljivara'. Neke šumske staze liče na korzo. Gljive se beru, ali i gaze, trgaju, šutaju. Nemilice. Ko zna kada će se ponoviti ovoliki urod. Pijace su pune, skupljači i otkupljivači trljaju ruke. I opet neki novi berači i novinske vijesti o trovanju.
S nepoznatog broja dobijam sms pitanje kada ću se vratiti u Banjaluku. Gljive su u pitanju, on bi me konsultovao... Poslije par dana prepoznajem ga. On, mlađi poduzetnik, prije nekoliko sezona sam ga upozoravao na razlike između dvije vrste koje su laicima slične, ali je jedna otrovna (biserka i panterka). Zaboravio, kaže, a želi da... Pritom pomene nekog agronoma koji mu priča o 'šumskom blagu', kao šumske gljive su bogate mineralima, te kako su korisne u ishrani, kako se od njih ne deblja i sl...

''Dobro, ne razlikuješ te dvije, ali zašto ne bereš one u koje si siguran?''
''Znaš, mene smatraju stručnjakom, a nisam siguran...''
'Prihvatim' razlog, pojasnim mu, pijemo kafu, pričamo... Priupitam ga za prijatelja agronoma.
''On je više teoretski potkovan.''
A ja se prisjetih jednog davnog razgovora s njegovim kolegom koji nije razlikovao šumske gljive... ''Ja sam poljoprivredni stručnjak, dovoljno je što sam učio sve o žitaricama. Gljivama nisu potrebne agrotehničke mjere. Same rastu. Ali radujem se što sam ih upoznao, jako su ukusne. A mi na selu ih zvali pašnjačama. Zaobilazili ih.''
Danas ih niko ne zaobilazi.

Mario M.

IRFAN Horozović: IZNAD STUDENCA

XIV

Stojim na vrhu stepenica, iznad Studenca. Imam četiri godine. Ljeto je. Vrbas nadolazi, to znači da je poslijepodne.

— Mali, znaš li ti plivati? — pitaju me dva starija dječaka koji se dosađuju. Oni su sasvim odrasli, mišićavi, jedan je čak i tetoviran.

— Znam malo, paske ...

Lagao sam. Dotad sam samo gledao. Ali kako da im kažem. Bilo je već krajnje vrijeme da naučim.

U njihovim očima bljesnu nešto. Nisam ni shvatio šta se događa, a već sam letio, u nebo, u Nebo, koje se naglo izmaklo, podlo, i zario sam se u ledenu vodu, do dna, do oblutaka koji su se migoljili, do male ribe što se prezrivo odmakla od mojih razrogačenih očiju. Odbio sam se nogama od dna, kao da sam to ko zna koliko puta radio, i izronio, a potom pokušao da zaplivam, paske, baš kao malo štene, prskajući neumorno oko sebe i održavajući se na površini uz ogroman napor. Pogledom sam potražio ona dva momka, ali oni su bili duboko utonuli u kartanje. Ipak, osjećao sam da sljepoočnicama prate svaki moj pokret.

Tad sam shvatio da zaista plivam!

Dječji bijes, ogorčenje, poniženje koje je moglo uslijediti zbog bezazlene laži, izvlačenje za kosu, sve je to bilo iza mene. Vrbas me je držao, čuvao je svog novog plivača, nije mu dao da potone. Zagrcnuo sam se i izgutao vode. Prebrzo sam želio dalje. A prirodno je jedino ono što je postepeno. Uronio sam zato ponovno glavu, polako i uzeo jedan gutljaj, pažljivo, sasvim mali, gutljaj njegove čiste vode.

Kad sam izišao na Studenac, potrčao sam uz stepenice dok me ljetna jara obujmljivala kao posušujuća plahta. Želio sam da budem sam, da niko ne primijeti moje uzbuđenje, moju radost.

Plivao sam. Ja sam plivao. I Vrbas me dočekao kao prijatelja.

Irfan Horozović (‘Moj naknadni dnevnik, III’, Putevi 1/87, Banjaluka)

Elton John - Rocket Man (Live at Madison Square Garden 2000)

GOJKO BERIĆ: Neke druge komšije

Ovih septembarskih dana navršilo se trideset godina od dolaska Slobodana Miloševića na vlast u Srbiji, piromana velikosrpskog nacionalizma, koji će uskoro pokrenuti krvavi točak istorije i učiniti da sa političke karte Evrope zauvijek nestane zemlja koja se zvala Jugoslavija. Da li je sve moglo biti drukčije? Na ovo pitanje nećemo dobiti jedinstven odgovor ni za sto godina, ne samo zato što je ono hipotetičkog karaktera, već ponajviše zato što se ni dvojica od stotinu srpskih i hrvatskih istoričara neće složiti oko pretpostavljenog odgovora. Prema vladajućem srpskom tumačenju tih događaja, rata ne bi bilo da nije bilo slovenačkog, a pogotovo hrvatskog secesionizma, dok hrvatska službena verzija tih istih događaja tvrdi suprotno - Srbija je, zajedno sa JNA, izvršila agresiju na Hrvatsku kako bi je prepolovila i tako ostvarila svoj memorandumski program. O činjenicama ne bi trebalo raspravljati kao o nečem spornom. A one Srbima ne idu u prilog. Milošević je htio rat. I Tuđman je htio rat, nije želio državu “bez krvi”. Suština je bila u tome da je Milošević potegao fatalnu avanturističku kartu - udario je prvi i izgubio. Zabluda je da bez njih dvojice ne bi bilo rata. Oni su samo bili crni šeširi na glavama velikosrpskog hegemonizma i “malohrvatskog šovinizma”, koji su tražili svoje vođe i čekali čas međusobnog obračuna - prvi da namiri “istorijske račune” sa Hrvatima, a drugi da se konačno riješi srpskog etničkog korpusa koji je još od Ante Starčevića doživljavan kao “remetilački faktor”. Rat se dakle nije mogao izbjeći, iz prostog razloga što je tih godina u Jugoslaviji nacionalizam već regrutovao na stotine hiljada svojih bojovnika, koji su poput zvijeri namirisali krv. Da li bi taj rat u nekoj drugoj varijanti bio manje tragičan, o tome je sa ove distance besmisleno raspravljati.

Da će “tek u Bosni i Hercegovini biti krvi do koljena”, kako su nam poručivali ratni prognozeri iz Zagreba, postalo je jasno onog trenutka kad su sa vukovarskog ratišta u našu zemlju počeli stizati kovčezi sa tijelima srpskih, hrvatskih i bošnjačkih dobrovoljaca. Bio je to najsuroviji demanti čuvene Izetbegovićeve izjave “To nije naš rat!” A bio je to upravo “naš rat” kakvog ćemo uskoro upoznati, okrutan i prljav da okrutniji i prljaviji nije mogao biti. Od tada sam se mnogo puta pitao ko su i šta su narodi koji su više od sedam decenija živjeli u zajedničkoj državi? Devedesetih su se poklali, kao da su stoljećima živjeli sa pritajenom, ali silovitom mržnjom, koja je tih godina izbila poput vulkanske erupcije. Što se više odmičemo od tog užasa i što sjećanja kopne u paklu sadašnjosti, postaje sve očitije da se neke od najvećih šteta počinjenih u proteklom ratu, poput etničkog čišćenja, nikada neće moći popraviti. Neka mi oni koji preziru svaku jugonostalgiju kažu: Šta ćemo, gospodo, s tim štetama? Ne razumijem one bošnjačke intelektualce koji, iz bog te pitaj kojeg razloga, tvrde kako je danas Bošnjacima bolje nego što im je ikada bilo, a obespravljeni su i poniženi na tri četvrtine teritorije na kojoj su živjeli prije rata?! U ovakvoj Bosni i Hercegovini, sa ovakvim ljudima na vlasti, dobro je samo onima koji su stekli status profitera rata i pljačkaške postratne tranzicije i kojima nije stalo ni do čega osim do vlastitih interesa. “Bosnu i Hercegovinu treba sačuvati za buduće generacije”, čulo se na ovonedjeljnoj sesiji Kruga 99. Međutim, ovakva Bosna i Hercegovina ne treba nikome. Ona se ubrzano prazni upravo od onih kojima bi je trebalo ostaviti u amanet. Na ovim prostorima pojam budućnost više ne postoji. Izbrisan je iz udžbenika, nema ga u razgovorima običnih ljudi, a u medijima zvuči tek kao jeftina floskula.

Opisujući stanje u svojoj zemlji, popularna hrvatska književnica Vedrana Rudan kaže: “U Titovo vrijeme mnogi su jugoslavenski trgovi nosili Titovo ime jer je to bilo u Titovo vrijeme. U ovom se skidaju ploče sa Titovim imenom. I neka se skidaju. Ovo nije Titovo vrijeme. Ovo je leglo mafijaša. Ovo je koncentracijski logor za svakoga ko ima nešto u glavi. Ovo je rupetina u kojoj se gladni, goli, ovršeni, dužni, bolesni, neškolovani dovijaju kako do kontejnera stići dovoljno brzo da bi u njemu našli plastičnu bocu ili truli ručak.” Zar je u Bosni išta drukčije i bolje? Svi mi živimo u velikim ili malim koncentracijskim logorima, u rupetinama u kojima se osjeća zadah propadanja. Pošto su u ratu jedni druge protjerali koliko su mogli, poubijali koliko su stigli i zaposjeli tuđa sela i gradove, narodi bivše Juge su se konačno razdvojili. A kad se rat završio, jedni drugima su oteli sve što se imalo oteti - od banaka i radničkih odmarališta, do benzinskih pumpi i desetina hiljada stanova u društvenom vlasništvu. Čini se da imaju još mnogo neizmirenih računa, kojima ih njihove elite hipnotišu kao pitanjima biti ili ne biti. Suočavajući se sa takvim mentalitetom, Andrić se pitao nisu li ovi narodi stvoreni samo zato da jedni drugima nanose zlo i nesreću?

Neko veče sam gledao jedan poznati srpski i jugoslavenski film, sa prizorima iz vremena udarništva i socijalističke izgradnje. Narod je živio i sa puno elana izgrađivao svoju zemlju. Gledajući taj film, pitao sam se: Gdje je nestao taj narod, jer ovaj današnji ne liči na njega? Današnji narod je uništio sve što je onaj nekadašnji narod decenijama stvarao. Srušeni su mostovi i željezničke pruge, nestali su veliki privredni sistemi, tvornice su završile na tajkunskim grobljima starog željeza. Prevareni radnici ostali su bez posla. Zatrto je svako zajedništvo. Srbi, Hrvati, Bošnjaci… sada su to neke druge komšije. Šta je bilo sa demokratijom koju su nam obećavali oni koji su devedesetih nahrupili u politički prostor ispražnjen od urušenog komunizma? Ubrzo se ispostavilo da su tako govorili zato što nisu imali pojma o tome šta je demokratija. Tačnije, nisu je ni željeli. Država izgrađena na načelima građanskog društva bila im je strana, a bliska država zatvorenog društva, izgrađena na etničkim i religijskim načelima. Izgleda da narodu takva država prija, što se najbolje vidi u Bosni i Hercegovini.

Što reče jedan cinik, za balkanske vlastodršce narod je vazda bio stoka grdna, a demokratija velika zajebancija.

(Oslobodjenje)

Ivan Čolović: Preko škole, kulture i sporta nam nameću sistem vjerovanja u čijem središtu je kult nacije

RAZGOVARAO MILOVAN MATIĆ

Ivan Čolović, poznati pisac, etnolog i politički antropolog u intervjuu za BUKU govori o Kosovskom boju kao najvećem srpskom mitu, nacionalizmu i kultu nacije, deklaracijama za spas srpstva i regionalnim politikama.

Prije samo nekoliko dana Čolović se okitio i nagradom "Mirko Kovač" za knjigu eseja "Smrt na Kosovu polju - Istorija kosovskog mita", u kojoj se bavi  sjećanjima na Kosovsku bitku kroz njenu ideološku i političku interpretaciju, zbog čega smo ovaj naš razgovor započeli upravo ovom temom.

Gospodine Čolović, koliko je Kosovska bitka danas prisutna u političkom i društvenom životu u Srbiji, ali i Republici Srpskoj i kakva je ideološka interpretacija ove bitke danas?

Kad je reč o pozivanjima na Kosovsku bitku danas primećujem dve tendencije. S jedne strane, u klerikalnim i nacionalističkim krugovima u Srbiji i Republici Srpskoj učestalo je  pozivanje na takozvani “kosovski zavet”. Ovaj termin nacionalisti radije upotrebljavaju nego termin “kosovski mit”. Obnovljen je i intenziviran govor o Kosovu i kosovskom zavetu kao tranzistorijskoj osnovi, biću, supstanci srpske nacije. Bez kosovskog zaveta srpska nacija navodno ne bi postojala. Zato, kako je nedavno objasnio jedan srpski zvaničnik, “vidovdanski zavet mora biti zavet svakog Srbina”. Ništa novo. O  zavetnoj kosovskoj vertikali slušamo ovde bar poslednjih trideset godina.

S druge strane,  danas su upadljivi pokušaji  vlasti u Srbiji da kosovski zavet, to jest kosovski mit,  izmiri sa potrebom da sebe  predstavi, naročito  u očima posmatrača na Zapadu, kao modernu političku snagu koja je raskrstila sa mitovima i okrenula se evropskoj “agendi”. Tako je, na primer, u nedavno objavljenoj Strategiji kulturnog razvoja Srbije od 2017. do 2027. godine, za kosovski zavet nađeno evropolitički korektno mesto. On je tu naveden kao herojska dimenzija srpske kulture, ona koja “duhovno pretpostavlja  materijalnom”. Ali to je samo jedna među drugim dimenzijama srpske kulture koje su izdvojili autori ove Strategije, a koji ima ukupno sedam. One čine jedan blago rečeno neobičan spisak dimenzija: slovenska,  vizantijska, starobalkanska, herojska, prosvećeno-evropska, demokratska, kontaktna. Kosovski zavet, stoji u tekstu Strateije, treba da “obezbeđuje samoočuvanje društva pred egzistencijalnim i identitetskim izazovima”.

Postavlja se pitanje zašto uloga očuvanja srpskog društva nije pripisana prosvećeno-evropskoj ili demokratskoj dimenziji srpske kulture. Verovatno zato što autori ove Strategije ipak ne veruju da su prosvećenost i demokratija sposobne za tako nešto važno i da se srpsko društvo može sačuvati samo oslanjenjem na mitove, to jest na kosovski mit. Istina, on je ovde  samo jedna dimenzija srpske kulture, ali kad se vidi koja je funkcija toj dimenziji pripisana nema sumnje da je ona i najvažnija, u svakom slučaju važnija od evropske prosvećenosti, demokratije i drugih lepih ali ne i egzistenciojalno i identitetskih važnih stvari.

          

Koje su to najveće ideološke poruke utkane u mitsku priču o Kosovu do kojih ste uspjeli da dođete tokom rada na ovoj knjizi?

Poruke koje su pratile evokacije Kosovske bitke bile su u ideološkom pogedu  vrlo različite, što je bilo uslovljeno promenama istorijskog i političkog konteksta u toku više od šesto godina, počev od  prvih, najranijih sećanja na ovu bitku, u kultnim spisima o knezu Lazaru, do danas. Ključne istorijske promene koje se se odrazile  u načinu viđenja Kosovske bitke bile su kraj fedualnog poretka i pojava nacija. Pre nego što su postali predstavnici svojih nacija, Lazar i Murat, kao i Muratov ubica Miloš,  bili su ideološki istomišljenici, zastupali su vrednosti svog plemićskog staleža, ubijajali jedni druge u borbi za vlast i teritorije, ali s razumevanjem i uvažavanjem. U stvari kosovski mit u savemenom značenju nastaje sa pojavom nacija na Balkanu, dakle, krajem XVIII i početkom XIX veka.  Ali i posle toga ono što su razne verzije priče o Kosovu poručivale daleko je od toga da bude podudarno, jednosmerno. U svakom slučaju, poruke kosovskog mita ne mogu se  svesti na jedan zavet, na jedno opredeljenje, jedno zaveštanje, kako to nacionalisti tvrde. Postoji kontinuitet proizvodnje poruka izvedenih iz sećanja na Kosvsku bitku, ali ne i kontinuitet njihovog značenja.  

Zašto je baš taj mit toliko neupitan među Srbima i zašto je on toliko primamljiv političkim akterima?

Za mit kao vrstu naracije karakteristično je da je neupitan, da ne dozvoljava sumnju i raspravu.  A to je i glavni razlog što je on političarima primamljiv, to jest za njih koristan, jer ako se političar predstavi kao legitiman čuvar priča koje su neupitne, koje je tradicija osveštala, za koje se veruje da od njihovog očuvanja zavisi opstanak zajednice, onda on ne mora da se mnogo trudi o ostalim, profanim, banalnim problemima sa kojima se zajednica suočava. 

Zašto Kosovo, a ne neka druga tema, druga bitka ?

Nema sumnje da je u vreme kad je u našim krajevima počeo proces konstruisanja nacije i  nacionalne države -  za šta je bilo potrebno, kao i u slučajevima stvaranja drugih nacija,  naći oslonac u srednjevekobnoj prošlosti – građa najpogodnija za tu ulogu bila ona koja se odnosila na Kosovsku bitku.   

Mnogo je tema o kojima bi mogli dalje da razgovaramo, ali pokušaću da budemo aktuelni. Predsjednik Srbije je napokon došao u Sarajevo gdje su ga dočekali njegovi domaćini iz tročlanog Predsjedništva. Poslate su poruke prijateljstva i suživota. Ipak, mi svakih godinu, dvije slušamo ovakve poruke, ali se na kraju svi vrate u svoje okruženje i nastave po starom. U čemu je štos? Zašto samo dan nakon tih "istorijskih" sastanaka više nikog nije briga za prethodno izrečeno?

Zato što se tobože istorijski događaji proizvode takoreći svakodnevno, pa se razlika između svakodnevnih i istorijskih događaja izgubila. U izveštajima o Vučićevoj poseti Sarajevu, ja vidim i primere drugačije retoričke strategije, želju da se publika u našim zemljama uveri da je ta poseta imala  konkretne efekte i da su se sagovornici, uz zaklinjanje na mir i prijateljstvo i duge “istorisjke” izjave,  bavili i neki konkretnim, životnim problemima. Pominju se dve milijarde nekih para, ako sam dobro razumeo, to bi trebalo da bude iznos planirane ekonomske razmene. Ali još jasnije mi o potrebi da se pokaže da Vučić i njegov domaćin Zvizdić ne ostaju na frazama svedoči to što su oni na konferenciji za novinare, posle Vučićeve posete, pominjali i takve stvari kao što su “fitosanitarne i veterinarske mere” (Vučić), ili “priznanje meritornih laboratorijskih nalaza” (Zvizdić).  Nisu te detalje ostavili nadležnim ministarstvima i službama.  Smem li da priznam da ja ne znam šta su to fitosanitarne mere. A što i da znam, kad ima ko će to znati, moj predsednik.

  

Zanimljivo je da na ovim prostorima vlast se dobija preko nacionalizma, a i nacionalizmom se zadržava. Ko god je pokušao da se odmakne od nacionalizma ostao je i bez vlasti. Ipak, vi ste jednom rekli da je nacionalizam ideologija elite i da je on u izvornom obliku daleko od naroda. Zašto se onda toliko dobro prima u narodu i zašto je baš nacionalizam glavno oruđe naših političara?

To je jedno od najvažnijih pitanja u vezi sa nacionalizmom. Različito se na njega odgovara. Meni su bliska tumačenja nacionalizma kao neke vrste sekularne, profane religije nastale putem sakralizacije političke nacije nazvane nacijom. Kad se nacionalizam tako posmatra, njegov uspeh je uspeh elita koje su izgradile sistem verovanja, obreda, ceremonija u čijem središtu je kult nacije, i nametnule taj sistem preko škole, vojske, kulture, sporta. U tome su važnu ulogu imale crkve koje su svoje relikvije i druge resurse  stavile u službu kulta nacije.

Legitimitet da to rade ove elite su našle i danas nalaze u teoriji ili, tačnije, u mitu,  da su one narod, njegov mali ali najsvesniji deo, i da imaju bogomdanu misiju da narod upoznaju sa onim što on jeste a čega većinom nije svestan. To samospoznavanje se pre svega obavlja na simboličkom, ceremonijalnom planu, “liturgisjki”, “saborno”. Nacioanalistička elita u stvari i ne očekuje da narod racionalno sebe shvati, štaviše one koje preporučuju tu vrstu spoznaje ova elita proglašava neprijateljima svog naroda, petom kolonom, samomrscima, autošovinistima i tome slično.

Kada govorimo o nacionalizmima u regionu, zbog čega srpski nacionalizam, koji svoje korijene traži i pronalazi u Srbiji, skoro uvijek dobije zamah i postane eksplozivan na području izvan nje, u Bosni i Hercegovini najviše?

Od kad je osnovana srpska nacionalna država, srpski nacionalizam se hrani slikom stvarnih ili izmišljenih stradanja srpskog naroda izvan Srbije. I, razume se, idejom da će ta stradanja prestati samo onda kada se si Srbi budu našli u granicama jedne države. U skladu s tim, Srbi izvan Srbije podsticani su da se distanciraju od vlasti država u kojima su živeli, a ako mogu i da se otvoreno protiv njih pobune. Takvu politika u vreme postojanja Osmanskog carstva i Austrougarske monarhije bila je legitimna, imala je podršku demokratskih evropskih država i evropske javnosti. Njen najvredniji rezultat bilo je stvaranje Jugoslavije.  Ali, u naše, postjugoslovensko vreme politika koja podstiče na pobunu Srbe u susednim međunarodno priznatim državama s ciljem da se svi nađu u jednoj državi nema demokratski legitimitet, nema emancipatorski kapacitet, nema podršku demokratske javnosti. Ali očigledno je da, uprkos tome, takva politika omogućava nacionalistima da sačuvaju vlast.  

Trenutno na djelu imamo još jednu priču o zaštiti nacionalnih interesa, to je stvaranje nove deklaracije o djelovanju za opstanak Srba koju bi donosili Vučić i Dodik. Koliko se takvi dokumenti o nacionalnim interesima vode mitovima i nacionalnim nabojem, a koliko stvarnim potrebama i stanjem na terenu?

Videćemo šta će u toj deklracioji pisati. U najavi tog dokumenta za mene je najinteresantniji tajming. Naime, rečeno je da to neće biti deklaracija o nekom partikularnom pitanju, nego o onom koje bi trebalo da je najvažnije od svih, o samom opstanku naroda i nacije.  Takvo alarmantno pitanje se postavlja samo kad je opstanak ozbiljno ugrožen i kad treba nešto hitno preduzeti da se  nacija spase od propasti. Međutim, vidim da je planirano da deklaracija o ovom egzistencijalnom pitanju bude doneta tek krajem ove godine, da zatim bude napravljen plan akcija, posle čega će biti potražena za to potrebna sredstva, pa će se tek onda pristupiti sprovođenju mera za spas srpskog naroda i nacije.

Dakle, stvar može da potraje i nekoliko godina. Da ne bude kasno?  Ipak, nema mesta panici.  Srpski narod zaista ima dosta ozbiljnih razloga da se zabrine za svoj opstanak, ali ne zbog toga što će donošenje  deklaracije i mera o njegovom spasavanju potrajati.  Jasno je da pravi cilj ove deklaracije, odnosno priče o joj – jer deklaracije možda neće ni biti - nije spasavanmje naroda nego spasavanje Vučićeve i Dodikove vlasti. Izgleda da ova dvojica osećaju da im je vlast ugrožena i, kako političari njihove vrste često rade, šire strah da je u stvari ugrožen narod.

Kako je moguće, ako znamo koliko loše žive građani u zemljema Zapadnog Balkana, da politika ‘nacionalnog spasa’   još uvijek ima primat nad antinacionalnom i demokratsko-lijevom politikom?

Građani u našim državama možda i nisu toliko zagrejani za ono što vi tačno nazivate politikom nacionalnog spasa. Mislim da bi mnogi od njih s više entuzijazma prihvatili drugačiju politiku, drugačije političare, drugačije političke programme. Ali ljudi vide da su nacionalisti svuda pobedili, da su oni najjači, da su se na vlast vratili i oni za koje se mislilo da su ih demokratske promene definitivno uklonile s političke scene. Takođe, oni vide da i neki političari s levice prihvataju saradnju s nacionalističkim strankama.

Dakle, na vidiku nema ozbiljnih, jakih, obećavajućih političkih alternativa. Nadu da bi se one mogle oformiti nudi civilno društvo, niz građanskih inicijativa, kulturnih praksi, medija koji pokazuju ono što sam rekao, da politika nacionalnog spasa možda ima manje pristalica nego što se misli. Ovo je prilika da pohvalim vaš portal, jer Buka je već više godina jedan od najvažnijih postjugoslovenskih regionalnih medija, važan prostor slobodne kritičke misli. A pohvaliću i sebe kao saradnika Buke, jer ovo nije prvi razgovor sa mnom koji će se pojavitio na vašem portalu.

(BUKA)

In memoriam

Hugh Hefner

(1926. - 2017.)

"...imao se rasta i roditi."

Sinan Gudžević: Jaja belih orlova

Desni bek Radenko Kamberović prešao je u januaru 2010. iz drugoligaške ekipe Sevojna u Partizan. Krunska preporuka za prelazak bila je njegova igra za Sevojno u kup utakmici protiv Crvene zvezde, maja mjeseca prethodne godine. On je na toj utakmici bio najbolji igrač, a dao je i gol za pobjedu i eliminaciju Zvezde. Iako je Kamberović školovan i pouzdan odbrambeni igrač, pa možda i bolji od nekih koji su načinili uspješnije karijere, on u Partizanu nije uspio, te je ostao u ladici ‘sto boljih, sto gorih’. Prešao je u Borac iz Čačka, a odande u Budućnost iz Podgorice, pa u Slogu iz Kraljeva. Od prije dvije godine Kamberović igra za klub srpskih emigranata Srpski beli orlovi u Kanadi. To je proluprofesionalni klub koji se takmiči u ligi koja bi se mogla zvati drugom kanadskom, a odavno ga prati glas da ga je osnovala četnička emigracija.
Kako je nekadašnji Partizanov igrač onamo dospio, ne znam, nisam čuo da je ikada i igdje verbalno ‘četnikovao’. No i da je i da nije, u današnjoj Srbiji se i ne pomišlja na nešto kao prigovor savjesti kad čovjek koji je igrao u Partizanu trbuhom za kruhom ode u Srpske bele orlove. Prije desetak godina trener u tom kanadskom klubu bio je jedan od najvećih jugoslavenskih igrača fudbala Dragoslav Šekularac.
Već preko četvrt stoljeća povampireni četnici po Srbiji divljaju sa svojom propagandom. Imaju radio programe, televizije, listove i silu web-portala. Njihove pristalice u likovima moderatora i voditelja ne biraju sredstva, sve što se igdje ikako može uzeti u korist propagiranja četništva biva prekrojeno, zakrpljeno i iskorišteno. Krivotvori se, laže, galami. Nered kojim se propagatori u svojoj razularenosti i bezobzirnosti služe takav je da se čovjek mora prisjetiti slikara Maxa Liebermanna, koji je, povodom bakljade hitlerovaca kazao kako ne bi mogao žderati koliko bi mogao povraćati. Evo primjera:
https://www.youtube.com/watch?v=mTJfOMBl6j4
Državne strukture Srbije daju toj pošasti i prešutnu i glasnu podršku, izjednačile su četnike u pravima s partizanima, a blaćenje partizanskog pokreta je nekima postala javna djelatnost. Četnički masovni zločini protiv civilnog stanovništva se prešućuju, kolaboracija sa okupatorima relativizira. Ističu se dvije potjernice koju je za četničkim komandantom raspisala njemačka komanda i spasavanje američkih pilota, a prešućuju se pokolji, paljevine, pljačke i masovna strijeljanja između toga dvoga. Za glasno i vidljivo propagiranje četništva danas se u Srbiji masovno koriste i stadioni.
Četnički bijeli orlovi su se ugnijezdili i nose jaja i na jugu Partizanova stadiona, onog stadiona koji je izgradila JNA. Skandiranja ili natpisi u hvalu četnika ili u solidarnost sa četničkim vođama i idejama često se mogu čuti i vidjeti na tom Jugu. Nijedna od više uprava kluba u posljednjih dvadeset godina nije ni riječ kazala javno protiv te sramote. Novost od ovoga ljeta je
uključivanje u odbranu četništva potpredsjednika kluba Vuletića, a povodom zahtjeva koji je, navodno, iz UEFA postavljen Partizanu da pobliže objasni ko je bio Pavle Đurišić čiju su sliku navijači izvjesili na utakmici protiv Budućnosti, prije dva mjeseca. Ne zna se šta je pravni docent podastro disciplinskom organu UEFA. Ne bi bilo neočekivano da se tamo posipao pepelom i molio za oprost zbog propusta u organizaciji utakmice ili tako nešto, kako se već ponašaju branioci neočetništva u evropskim institucijama. Ali je, na domaćem terenu, zagrmio i svitnuo poput groma i munje: okrivio je sve koji su čuli i vidjeli pa rekli šta su čuli i šta su vidjeli. Kad je Partizanu izrečena kazna od dvije utakmice igranja bez publike i 130 hiljada eura, klub se žalio, pa je disciplinska komisija UEFA pozvala predstavnika kluba da dođe i usmeno obrazloži žalbu. No je dični docent Iuris Romani Vuletić u Švajcarsku išao uzalud: smanjenje kazne za klub nije postigao! A bolje mu je bilo, kad je već ondje bio, da je od UEFA zatražio proširenje kazne na barem još jednu utakmice u Ligi Evrope bez publike! Jer svako razuman u klubu još odsad strepi od toga kako će se razularene pristaše četništva ponašati na utakmici protiv albanske ekipe Skenderbega (Skënderbeu) iz Korče, 2. novembra u Beogradu. A zna se i da je UEFA Partizanu poslala posljednju opomenu pred isključenje iz takmičenja.
UEFA zabranjuje vrijeđanje po rasnoj, nacionalnoj, rodnoj itd. pripadnosti. Zabranjuje i političke poruke na stadionima. Kakav nered vlada u glavama onih koji orkestriraju pisanjem transparenata na Partizanovom jugu, to je tema za jači sociološki i psihijatrijski institut. Jedan primjer za to je golemi natpis postavljen na dnu južne tribine stadiona, na ogradi između igrališta i gledališta na utakmici protiv Budućnosti: ‘Od svoje majke ko će naći bolju?! A majka vaša to je zemlja ova.’ Ta poruka je namijenjena navijačima Budućnosti, koji sebe zovu Varvari. Oni koji su napisali tu poruku svakako Varvare smatraju crnogorskim otpadnicima od srpstva. No su dva stiha jedanaesterca koji su za Varvare namijenili Grobari prepisani (drugi još i pogrešno) od Alekse Šantića iz njegove pjesme ‘Ostajte ovdje’ napisane 1896. kojom se poručuje muslimanima da se ne sele u Tursku, što se događalo od 1878. kad je Austro-Ugarska anektirala Bosnu i Hercegovinu. Razulareni dio Grobara Šantićevo obraćanje muslimanima okreće u opomenu Crnogorcima. (U posljednjih četvrt stoljeća i ova Šantićeva pjesma doživjela je hermeneutičku reviziju: teško je naći da se gdje spominju muslimani i njihovo iseljavanje u Tursku, već se upućuje na rodoljubivost Hercegovaca i opomenu da ne odlaze iz svoje domovine.)
Ne vjerujem da većina ljudi u upravnoj strukturi Partizana odobrava ono što radi razulareni dio Grobara na južnoj tribini. Ne vjerujem, jer neke od njih znam lično i znam šta o četnicima znaju i misle. Ali se ne usuđuju da išta započnu! Zašto ne zabrane transparente i urlanja koja sa fudbalskom igrom nikakve veze nemaju? Ko bi im mogao zamjeriti zbog takve odluke? Zašto Fudbalski savez Srbije ne zabrani političke poruke na stadionima, ako, možda, ne može ili nema uporišta u labavim zakonima, da zabrani pročetničke?
Sramota se upražnjava i nastavlja i na Partizanovim utakmicama u domaćem prvenstvu. Neki dan, za vrijeme utakmice Partizana protiv Mladosti iz Lučana, razulareni pristaše četništva na južnoj tribini razvili su natpis, napisan ćirilicom: ‘Danas Momčilo Đujić, sutra ćirilica?!’ Lijevo od toga napisa bila je slika samozvanog vojvode Dinarske četničke divizije. Ispod njega pisalo je: ФСС = HNS. Prva kratica označava Fudbalski savez Srbije, a druga Nogometni savez Hrvatske. Fudbalski savez Srbije je, koji dan ranije, kaznio navijače FK Zemun zabranom odlaska na dva gostovanja svoga kluba zato što su više puta na utakmicama razvijali zastavu sa Đujićevim likom. Tobožnja briga za ćirilicu samo je tupav izgovor četničkog dijela Partizanovih navijača da stane u solidarnost sa kažnjenim pripadnicima grupe Taurunum boys (tako se zovu Zemunovi pristaše). No malo je vjerovatno da će FSS kazniti i Partizan zbog četnikovanja. Disciplinski organi FSS-a radije kažnjavaju Partizan i Zvezdu za bacanje baklji u igralište, a pred četnikovanjem žmure ili ne čuju dobro.
Partizanove navijače neko indoktrinira i instruira, a njihove vođe vjerovatno i plaća za četničku propagandu. Na zastavama i rekvizitima koje oni nose, u pravilu, nema grba Partizana, češće su crne majice ili druga obilježja sa bijelim dvoglavim orlom u retuširanom klupskom grbu. Taj dio Grobara glumata nekakav otpor tobožnjim komunistima na vlasti. Oni neće da vide da je Srbija danas zemlja u kojoj je četništvo normalizovano do nevjerovatnih razmjera, i da braniti četnike u takvoj zemlji nije ne samo nikakvo junaštvo nego je smiješno do sablasnosti. Pjesme koje navijači pjevaju dinarskom četniku popu Đujiću, inače dokazanom (dokumenata ima i previše!) i lojalnom kolaborantu talijanskih fašista i njemačkih nacista, primjer su za besprimjernu srozanost. Zdrav razum ne može dokučiti kakve veze ima taj četnik s mladim ljudima u današnjem velegradu Beogradu. Kad čovjek malo razmisli, mora zaključiti da igrač Radenko Kamberović, kad se radi o navijačkim krpama i obilježjima, pa skoro da i nije mnogo promijenio u životu: beli orlovi ondje, beli orlovi ovdje. Moglo bi biti da na utakmicama njegova kluba u Kanadi ima čak manje četnikovanja nego na Partizanovim po Srbiji.

Sinan Gudžević (Novosti)

Mario M.: Sličice iz Banjaluke

 cineplexx

 Gospodska

 grafit

kapija

kod Insanica

 Nova ulica

 reljef na nekadasnjem domu jna

 staklenac

Stupnica

tradicija