Čehov: Meni je potpuno svejedno, ja sam na sve spreman (1. dio)

Paviljon br. 6 (6)

XVI

Jednog dana je Mihail Averjanič došao poslije ručka, upravo kada je Andrej Jefimič ležao na otomanu. Dogodilo se tako da je baš u to vrijeme došao i Hobotov sa svojom bočicom broma. Andrej Jefimič se s mukom digao, sjeo i objema rukama se naslonio na otoman.

• O, danas vam je, dragi moj – počeo je Mihail Averjanič – boja lica mnogo bolja nego jučer. Pa vi ste junačina! Bogami, prava junačina!
• Vrijeme, vrijeme je da ozdravite, kolega – otegnuo je Hobotov zijevajući. – Vjerujem, i vama je već dosadila ta gnjavaža.
• Pa i ozdravićemo! – veselo je dobacio Mihail Averjanič. – Još ćemo sto godina da živimo! Tako je to!
• Stotinu ili ne stotinu, ali svakako još dvadeset – tješio ga je Hobotov.
• Ništa, ništa, kolega, nemojte da padate duhom… Nemojte da sumnjate…
• Još ćemo mi pokazati koliko vrijedimo! – zasmijao se Mihail Averjanič i potapšao prijatelja po koljenu.
• Još ćemo mi pokazati! Sljedećeg ljeta, akobogda, idemo na Kavkaz, pa ćemo ga svega u sedlu prokrstariti – hop, hop, hop! A s Kavkaza kad se vratimo, lako se može desiti da i na svadbi zapjevamo.

Mihail Averjanič lukavo namignu.

• Oženićemo mi vas, prijane dragi… oženićemo…

Andrej Jefimič najednom osjeti kako onaj talog poče da ga guši, i srce strašno poče da lupa.

• To je vulgarno! – reče on ustajući naglo i polazeći prema prozoru. – Pa zar vi ne shvatate da govorite banalnosti? Htio je da produži blago i pristojno, ali i protiv svoje volje najednom steže pesnice i diže ih iznad glave. – Ostavite me! – prodera se kao van sebe, sav zajapuren i tresući se čitavim tijelom.
• Napolje! Obojica napolje, obojica!

Mihail Averjanič i Hobotov ustadoše i blenuše u njega prvo iznenađeno, a onda uplašeno.

• Gubite se obojica! – derao se Andrej Jefimič. – Tupoglavci! Glupani!
• Ne treba meni ni tvoje prijateljstvo, ni tvoji lijekovi, tikvane jedan! Gnusoba! Podlost!

Pogledajući zbunjeno jedan u drugog, Hobotov i Mihail Averjanič uzmaknuše prema vratima i izađoše u predsoblje. Andrej Jefimič zgrabi bočicu s bromom i zavitla za njima, i bočica se u paramparčad razbi o prag.

• Tornjajte se do vraga! – doviknu plačnim glasom potrčavši u predsoblje. – Do vraga!

Kada se oslobodio svojih gostiju, tresući se kao u groznici, Andrej Jefimič je legao na otoman i još dugo ponavljao: – Tupoglavci! Glupani! Kada se smirio, prvo je pomislio da se sada jadni Mihail Averjanič, vjerovatno, strašno stidi, da mu je teško i da je to sve što se dogodilo užasna stvar. Nikada prije se tako nešto s njim nije dogodilo. Pa gdje su tu bili razum i taktičnost? A gdje razumijevanje stvari i filozofska ravnodušnost? Od stida i ljutnje na samog sebe, doktor svu noć nije mogao zaspati, a ujutro, oko deset sati, otišao je na poštu i izvinio se upravniku.

• Nećemo spominjati to što se dogodilo – uzdahnuvši, rekao je Mihail Averjanič i snažno mu stegao ruku. – Ko staro spomene, oko da mu izbijemo. Ljubavkine! – najednom on viknu glasno da se trgoše svi poštari i posjetioci. – Daj stolicu! A ti pričekaj! – doviknu ženi koja mu je kroz rešetku pružala preporučeno pismo.
• Zar ne vidiš da sam zauzet? Staro nećemo spominjati – nastavi on nježno, obraćajući se Andreju Jefimiču.
• Najljepše vas molim, sjedite, dragi prijatelju. Trenutak-dva on je šutke trljao svoja koljena, a onda reče:
• Meni ni na kraj pameti nije bilo da se ljutim na vas. Bolest nije prijatelj, ja to razumijem. Vaš jučerašnji napad uplašio je i mene i doktora, pa smo kasnije dugo razgovarali o vama. Dragi moj, zašto vi nećete da se ozbiljno pozabavite svojom bolešću? Zar se smije tako? Izvinite za prijateljsku otvorenost – poče šapatom Mihail Averjanič – vi živite u krajnje nepovoljnim uslovima: tjesnoća, prljavština, nema ko da vas dvori, nemate sredstava za liječenje… Dragi moj prijatelju, i ja i doktor vas molimo poslušajte naš savjet: idite u bolnicu! Tamo ćete imati i zdravu hranu, i njegu i liječenje. Jevgenij Fjodorič, iako je moveton (neodgojen, franc. – mauvais ton), on je potkovan stručnjak, i na njega se čovjek može potpuno osloniti. On mi je dao riječ da će se zauzeti za vas.

Andrej Jefimič je bio dirnut iskrenim saosjećanjem i suzama, koje najednom zablistaše na obrazima upravnika pošte.

• Poštovani prijatelju, ne vjerujte! – on poče šapatom stavivši ruku na srce. – Ne vjerujte im! To je podvala! Moja bolest se sastoji samo u tome što sam ja za dvadeset godina u čitavom ovom gradu našao jednog pametnog čovjeka, pa i taj je luđak. Nemam ja nikakve bolesti, ja sam prosto zapao u začaran krug iz koga nema izlaza. Meni je potpuno svejedno, ja sam na sve spreman.
• Idite u bolnicu, dragi moj.
• Potpuno mi je svejedno, ako hoćete, i u jamu.
• Dajte mi riječ, prijatelju moj, da ćete u svemu slušati Jevgenija Fjodoriča.
• Pa izvolite, dajem riječ. Ali, ponavljam, poštovani prijatelju, ja sam zapao u začaran krug. Sada sve, pa i iskreno saosjećanje mojih prijatelja, vodi samo jednom – mojoj propasti. Ja propadam, i imam hrabrosti da to vidim.
• Prijatelju moj, vi ćete ozdraviti.
• Zašto da o tome govorimo? – reče Andrej Jefimič razdraženo. – Malo je ljudi koji na kraju života ne osjećaju što ja sada osjećam. Kada vam kažu, naprimjer, da vam bubrezi nisu u redu, da imate prošireno srce, pa počnete da se liječite, ili kada vam kažu da ste luđak ili zločinac, to jest, kratko rečeno, kada ljudi najednom počnu da vam poklanjaju pažnju, onda znajte da ste zapali u začaran krug iz koga više nećete izići. Ako budete nastojali da iziđete iz njega, vi ćete još više zabludjeti. Predajte se, jer vas više nikakva ljudska upinjanja neće spasiti. Tako se bar meni čini.

U to vrijeme kod rešetke se već tiskala čitava gomila, i da ne bi smetao, Andrej Jefimič se diže i poče da se oprašta. Mihail Averjanič mu još jednom uze časnu riječ i isprati ga do izlaznih vrata.

Tog istog dana, predveče, u njegovom stanu neočekivano se pojavi Hobotov u kratkoj bundi i visokim čizmama i poče takvim tonom kao da se jučer ništa nije dogodilo:

• Poslom sam došao kod vas, kolega. Došao sam da vas pozovem – da li biste htjeli sa mnom na konzilijum, a?

Misleći da Hobotov želi da ga malo zabavi u šetnji ili stvarno da mu da prilike da nešto zaradi, Andrej Jefimič se obukao i izišao s njim na ulicu. Bilo mu je drago što mu se ukazala prilika da izgladi jučerašnju krivicu i da se izmiri, pa je osjećao zahvalnost prema Hobotovu, koji, očevidno štedeći ga, nije čak ni spominjao jučerašnji dan. Od tog nekulturnog čovjeka jedva se mogla očekivati obazrivost.

• A gdje vam je bolesnik? – upita Andrej Jefimič.
• Kod mene u bolnici. Odavno sam već htio da vam ga pokažem… Vrlo interesantan slučaj.

Ušavši u bolničko dvorište i obišavši glavnu zgradu, uputili su se odjeljenju u kome su se nalazili luđaci. I čitavo dvorište su prešli nekako sve šutke. Kada su ušli u odjeljenje, kao i obično, Nikita skoči i isprsi se.

• Tu je kod jednog bolesnika došlo do komplikacije u plućima – reče poluglasno Hobotov ulazeći s Andrejem Jefimičem u odjeljenje. – Vi pričekajte ovdje, a ja ću odmah. Idem samo da donesem stetoskop. I izađe.

XVII

Već se smrkavalo. Ivan Dmitrič je ležao u svojoj postelji zagnjurivši lice u jastuk; paralitičar je sjedio nepokretno, tiho plakao i micao usnama. Debeli mužik i bivši poštar su spavali. U sobi je vladala tišina. Andrej Jefimič je sjedio na krevetu Ivana Dmitriča i čekao. Ali tek pola sata kasnije, umjesto Hobotova, u odjeljenje je ušao Nikita držeći u naramku bolnički ogrtač, nekakvo rublje i papuče.

• Izvolite da se oblačite, vaše visoko blagorođe – reče on tiho. – Evo, ovo je vaša posteljica, izvolite ovamo – dodade pokazujući na prazan, očevidno, tek donesen krevet. – Ništa, ništa, daće Bog, ozdravićete.

Sada je Andreju Jefimiču sve bilo jasno. Ne rekavši ni riječi, on je prišao krevetu koji mu je pokazao Nikita i sjeo; videći da Nikita stoji i čeka, on se svuče sasvim, i osjeti stid. Zatim obuče bolničku odjeću; gaće su mu bile veoma kratke, košulja dugačka a ogrtač je zaudarao na sušenu ribu.

• Daće Bog, ozdravićete – ponovi Nikita, uze u naramak odjeću Andreja Jefimiča, a zatim izađe i zatvori vrata za sobom. “Svejedno…” razmišljao je Andrej Jefimič stidljivo se umotavajući u ogrtač i osjećajući da u toj novoj odjeći liči na hapšenika. “Svejedno… Potpuno je isto – i frak, i uniforma i ovaj ogrtač…” A šta je sa satom? Šta je sa bilježnicom u bočnom džepu? Šta je sa cigaretama? Kuda je Nikita odnio odijelo? Po svoj prilici, do kraja života neće više obući pantalone, prsluk i čizme. Sve je to nekako čudnovato i čak neshvatljivo u prvom trenutku. Andrej Jefimič je i sada bio uvjeren da između kuće njegove gazdarice Bjelove i paviljona br. 6 nema nikakve razlike i da je sve na ovom svijetu glupost i sujeta nad sujetama, a ipak su mu ruke drhtale, noge se kočile i jeza ga hvatala kad bi pomislio da će Ivan Dmitrič uskoro ustati i vidjeti ga u bolničkom ogrtaču.

On se diže, prošeta, pa opet sjede. Sjedio je tako pola sata – sat, i to mu je strašno dodijalo. Zar se može ovdje živjeti dan, sedmicu, pa čak i čitave godine ovako kako ovi ljudi žive? I, eto, opet je sjeo, opet prošetao i opet sjeo. Može poći i pogledati kroz prozor i opet prošetati duž sobe. A šta onda? Zar da stalno sjedi kao kip i da razmišlja? Ne, vjerovatno, to je nemoguće. Andrej Jefimič leže, ali odmah ustade, obrisa rukavom hladan znoj sa čela. I sada osjeti da mu čitavo lice poče zaudarati na suhu ribu. Opet pođe da šeta. – To je neki nesporazum… – promrsi šireći ruke u nedoumici. – Moramo se objasniti, to je neki nesporazum… Upravo u tom trenutku probudi se Ivan Dmitrič. On sjede i podnimi se. Pljunu, a onda lijeno pogleda doktora i izgledalo je da u prvom trenutku ništa nije razumio, ali uskoro njegovo sanjivo lice postade pakosno i podrugljivo.

• Aha, golubiću, i vas su ovamo strpali! – škiljeći jednim okom, otegnu on promuklim i bunovnim glasom. – Baš mi je milo. Ranije ste vi iz ljudi pili krv, a sada će iz vas da piju. Odlično!
• To je neki nesporazum – odgovori Andrej Jefimič uplašen riječima Ivana Dmitriča, a onda sleže ramenima i ponovi: – Nesporazum neki!

Ivan Dmitrič opet pljunu, leže i poče da gunđa:

• Prokleti život! I što je najgore i najžalosnije, on se neće završiti nekom nagradom za muke, nekom opernom apoteozom, nego – smrću. Doći će bolničari, pa će za noge i za ruke odvući mrtvaca u podrum. Brr! Ali ništa… Zato će na onom svijetu za nas biti praznik… S onog svijeta ću dolaziti kao priviđenje i plašiti ove gadove. Ja ću njih do sijede kose dovesti. Vratio se Mojsejka.

Čim ugleda doktora, ispruži ruku: – Daj kopjejku!

Anton Pavlovič Čehov

(Nastavk sutra)