Wednesday, October 18, 2017

Boris Goronja: Capitano

Doktor Boris Goronja je sin mog  dobrog druga i komsije, pokojnog kardiologa Mladena Goronje. I Boris je kardiolog, veoma posvecen svome poslu i svojim pacijentima. Pamtim ga kao djecaka iz komsiluka a sada kao kardiologa koji je sa paznjom i ljubavlju brinuo o kardioloskim problemima moje mame i ogromnom povjerenju koje je ona imala u njega. Danas, na daljinu, provjerava moje kardio nalaze, daje savjete do kojih mi je veoma stalo, jer znam da njemu nisam brojka, kako se ponekad osjecam ovdje, sa kanadskim doktorima. Boris je prije otprilike godinu dana  iz Banjaluke preselio u Bec gdje ima vise mogucnosti da radi i uci od vrhunskih svjetskih kardiologa; da se dalje usavrsava i sam postane jedan od najboljih.  
No, nije to razlog sto danas pisem o Borisu Goronji. I pored svakodnevnih obaveza koje donosi prilagodjavanje u novoj zivotnoj sredini, Boris nalazi vremena da na svojoj fejzbuk stranici objavi veoma interesantne strucne clanke iz kardiologije, slicice iz svog svakodnevnog zivota, zapazanja, slike stare Banjaluke iz bogate porodicne arhive... Pozelio sam da neke od njegovih objava predstavim i vama na ovom blogu jer ih vrijedi procitati i vidjeti. Boris je to odobrio i evo jos jednog saradnika Parkica koji ce ga svakako obogatiti...
Procijenite sami prema crtici koja mi se veoma svidjela i koju danas prenosim.

********************************* 


Povremeno popijem kafu u usputnom kafeu, procitam novine i ponekad slusam razgovor dvojice Italijana. Jedan je konobar, a drugi je ON.

Zovu ga Capitano. 

Radi obicne gradjevinske poslove. U pocetku mi je prijala njihova italijanska "ćakula" uz kapucino. Nisam razumio gotovo nista. Capitano bi uvijek dolazio u svom radnickom odijelu, zarastao u duzu bradu, sa nekom cudnom frizurom. Uvijek bi stajao i pricao. Nikada nije pio nista, samo bi uzimao stare novine od juce i samo one italijanske.
Konobar mi je danas ispricao da je Capitano zaista bio kapetan duge plovidbe, visoki oficir italijanske ratne, a kasnije trgovacke mornarice. 


Na vrhuncu karijere skrivio je neku pomorsku nesrecu, gdje je bio optuzen i proveo dosta godina u zatvoru. Vremenom je izgubio svu imovinu placajuci skupe advokate i sudske troskove. Kada je osiromasio ostao je sam, bez "prijatelja". Porodicu, navodno, nije imao. Obzirom da nista drugo nije znao ni raditi osim upravljati brodom, zivotna bura ga je usidrila u Becu, na nekoj od gradjevina. 

Za jedan od italijanskih drzavnih praznika, jedanput godisnje, Capitano oblaci svecanu oficirsku uniformu sa odlikovanjima i odlazi u Crkvu. Dan prije toga odlazi kod berberina da skrati bradu i da se osisa. I to radi samo jedanput godisnje. Ljudi koji ga duze poznaju kazu da nisu sreli covjeka koji sebe smatra toliko srecnim, kao sto sebe smatra Capitano. Sreca je u malim stvarima, trenucima i samom prepoznavanju srece.

No comments:

Post a comment