Wednesday, January 10, 2018
Umro Predrag Lucić
Nakon teške bolesti u Splitu je preminuo Predrag Lucić, suosnivač Feral Tribunea, ugledni novinar, pisac i redatelj.
Predrag Lucić je rođen 1964. u Splitu. Jedan je od osnivača i kreatora "Feral Tribunea", a pokrenuo je i uređivao i Feralovu biblioteku.
Od ljeta 2009. u riječkom "Novom listu" pisao je dnevnu kolumnu pod naslovom "Trafika".
Objavio je "Greatest Shits - Antologiju suvremene hrvatske gluposti" u koautorstvu s Borisom Dežulovićem, 1998., pjesmaricu "Haiku haiku jebem ti maiku" 2003., knjigu lirike "Ljubavnici iz Verone" 2007., čitanke "Sun Tzu na prozorčiću" 2009., "Bezgaća povijesne zbiljnosti" 2010. godine i ''Gusle u magli'' 2013. godine. Od 2007. zajedno je s Borisom Dežulovićem nastupao u pjesničkom kabareu "Melodije Bljeska i Oluje".
Nagradu "Judita" Splitskog ljeta, za umjetnička dostignuća u dramskom i glazbenom programu, dobio je 2017. za dramu Aziz.
(izvor: N1)
Konacno ugrijalo...!
Vec dugo su u Kanadi i istocnom cijelu USA velike hladnoce. Ne da zima izici, prosetati. Kad upekne minus trideset nema ti druge vec drzati se ugrijanog stana, ponekad trgovackih centara, restorana... A onda ti se deset dana takve hladnoce ucini kao tri nedjelje...
Nakon takvog hladno depresivnog perioda konacno je i nama u Torontu malo ugrijalo - plus dva!
Jos od ranog jutra razmisljam kako cemo u setnju. Sacekasmo da se temperatura podigne do tih plus dva, i odosmo nasom uobicajenom stazom.
I gle,odmah na pocetku staze prilazi nam jato gusaka. Ne mozemo vjerovati, ko da su pripitomljene. Mi ih slikamo one prilaze sve blize. Poziraju.
Primjeticete razliku izmedju muzjaka i zenki. Perje muzjaka je u divnim bojama koje se prelijevaju. Perje zenki guski je nekako monotono i, za razliku od nekih evolucijski visih zivotinskih vrsta, muzjaci su mnogo ljepsi.
Okruzile nas i vjerovatno ocekujuci hranu. Na zalost u setnju smo posli nespremni. Odlazeci, obecavamo im da cemo im sutra donijeti da nesto pojedu, ali ne i kruh koji prvi pada na pamet. Jer kazu, ovdje u Kanadi, da guske ne treba hraniti kruhom, jer im od njega oboljevaju krila!
Pod uticajem okrutno niskih temperatura prethodnih dana, dobro smo se i obukli i podobukli. Predobro. Na povratku smo se, pod slojevima odjece koju smo nabacili na sebe, poceli znojiti.
Nakon takvog hladno depresivnog perioda konacno je i nama u Torontu malo ugrijalo - plus dva!
Jos od ranog jutra razmisljam kako cemo u setnju. Sacekasmo da se temperatura podigne do tih plus dva, i odosmo nasom uobicajenom stazom.
I gle,odmah na pocetku staze prilazi nam jato gusaka. Ne mozemo vjerovati, ko da su pripitomljene. Mi ih slikamo one prilaze sve blize. Poziraju.
Primjeticete razliku izmedju muzjaka i zenki. Perje muzjaka je u divnim bojama koje se prelijevaju. Perje zenki guski je nekako monotono i, za razliku od nekih evolucijski visih zivotinskih vrsta, muzjaci su mnogo ljepsi.
Okruzile nas i vjerovatno ocekujuci hranu. Na zalost u setnju smo posli nespremni. Odlazeci, obecavamo im da cemo im sutra donijeti da nesto pojedu, ali ne i kruh koji prvi pada na pamet. Jer kazu, ovdje u Kanadi, da guske ne treba hraniti kruhom, jer im od njega oboljevaju krila!
Pod uticajem okrutno niskih temperatura prethodnih dana, dobro smo se i obukli i podobukli. Predobro. Na povratku smo se, pod slojevima odjece koju smo nabacili na sebe, poceli znojiti.
Tuesday, January 09, 2018
Herman Hese: JEDNOJ ŽENI
Nedostojan ja sam, nedostojan svake ljubavi,
Od nje izgaram ali za nju ne znam.
Ja sam bljesak, munja, vatra iz oblaka,
Ja sam vjetar, oluja, ja sam melodija…
Ja samo uzimam ljubav
I upijam njenu slast
Suze me vječno prate
Ja vjeran nisam nikom nit ikom pripadam.
Odan sam samo svojoj zvijezdi
Koja me na uništenje priziva
Koja moj užitak u mučenje pretvara
A koja moje srce ipak voli i slabi.
Čarobnjak i zavodnik, to je moja sudbina!
Sijem gorka zadovoljstva što traju tek tren.
Gospod moj i moj vođa je smrt.
Sretan je ko umije da voli.
Herman Hese
Monday, January 08, 2018
Tito: Umesto moje slike, staviće kralja Petra ili Pavelića
Govori: Želimir Žilnik
Početkom pedesetih teku pregovori sa Pentagonom o saradnji i bezbednosti. Dobijena jevelika vojna pomoć, tenkovi, avioni, naoružanje, elektronska oprema. Pregovore vodi načelnik Generalštaba JNA, Koča Popović. Tokom rata komandant Prve proleterske brigade, zatim komandant armije, do oslobođenja zemlje, u proleće 1945. Popović se poznaje sa američkim i britanskim generalima, iz zajedničkih operacija potiskivanja Nemaca sa Balkana.
To je čovek koji 1932. godine diplomira filozofiju na Sorboni. Pridružuje se nadrealističkom pokretu. Publikuje sa Markom Ristićem knjigu Nacrt za jednu fenomenologiju iracionalnog. Objavljuje filmske kritike u Paris Soir. Odlazi kao dobrovoljac protiv Frankovih fašista u rat u Španiju. Dobija oficirski čin, kao artiljerac. Od 1953. do 1965. Koča Popović je ministar Inostranih poslova Jugoslavije, jedan od najbližih Titovih saradnika. To su godine kada Jugoslavija uspostavlja intenzivne prijateljske i ekonomske odnose u Africi i Aziji, uz veze sa Zapadom, a od 1955. i sa Sovjetskim blokom, posle izvinjenja koje su Nikita Hruščov i Nikolaj Bulganjin uputili Jugoslaviji, 1955. godine, kada su obnovljeni odnosi. Posle Staljinove smrti.
Koču Popovića sam sreo kod kolege Branka Baletića, Branko je živeo na Dedinju, kod ženinih roditelja, visokih funkcionera iz Titovog vremena. U vrtu su pili kafu sa komšijom Kočom, kada smo naišli Baletić i ja. Puniša Perović, tako se zvao Brankov tast, hoće da nas predstavi Koči. Kaže mu da smo filmski reditelji. Koča klimne glavom. Počne da nas ispituje na francuskom jeziku. Gledamo belo, ne znamo francuski. Koča preseče:
“Kako možete da se bavite filmom, buzdovani, a ne govorite francuski? Film je tamo rođen! Pa to je kao sadašnji studenti filozofije – diplomiraju na Hegelu, a ne znaju da beknu nemački.”
Ja to iskoristim, pa krenem na nemačkom:
“Druže Kočo, u Francuskoj je film bio zabava na vašarima. Kada su se Nemci dohvatili filma, napravili su umetnost. Režiju su izmislili Murnau i Lang. Prva zvezda je bila Asta Nilsen. U Holivudu se govorilonemački, kad su ga osnovali majstori iz Budimpešte i Beča.”
Photo: wikipedia.org
“Druže Kočo, kad govorimo o našem zlatnom dobu spoljne politike, to ste Vi smišljali i vodili?”
Koča odbrusi:
“Ne pričajte gluposti! Sa Titom sam bio kod 290 šefova država, vlada ili suverena, 289 su vodili beleške, šta Tito govori. Jedino Čerčil nije držao olovku u rukama.”
Mi zinemo.
“Druže Kočo, pa Tito je teško govorio i srpskohrvatski, kako je komunicirao sa strancima?”
Koča se nasmeje:
“Titu je kod nas bilo dosadno. Nije imao sagovornika. A znao je više stranih jezika nego ja. Ne gramatički briljantno, ali da razgovara je mogao. Ruski, nemački, engleski, češki, francuski… A o obrazovanju, i tu grešite. Čitao je mnogo i sve je čitao. Modernu umetnost – slikarstvo, muziku, dramu, nije cenio. Smatrao je da ima mnogo mistifikatora koji proizvode smeće. Tako je otprilike mislio i Krleža. Nisam siguran da su grešili.”
“Druže Kočo, a Vi ste ipak došli u sukob sa drugom Titom, kada ste mu podneli ostavku. Bili ste njegov zamenik, kao podpredsednik Jugoslavije.”
Koča uzdahne duboko.
“Kakav sukob, šta trabunjate. Prvo sam rekao da je greška što je sklonjeno takozvano liberalno rukovodstvo u Srbiji. Tu će mnogo mladih i stručnih biti najureno iz politike. Rekao sam mu da to nije dobro – jer za našu generaciju je krajnji moment da se povučemo. Tito je odgovorio da i on to zna. Ali, narod je ostao zatucan, traži autoritet, spasioca.”
Tito je, navodno, rekao:
“Kad skinu moju sliku u maršalskoj uniformi, koga će staviti na zid? Nekog novog karijeristu? Još je izvesnije da će na tavanu naći Franza Josefa, Kralja Petra ili Pavelića. Nemoj ići, Kočo, zaboraviće te, dok se okreneš.”
Koča Popović je umro deset godina kasnije. Bio je verovatno jedan od najbriljantnijih Srba dvadesetog veka. Na sahranu mu je došlo manje od 50 ljudi. Poslednja njegova izjava glasi:
“Bašibozluk, bagra i brabonjci ustali da obnove Dušanovo carstvo. Srbi su samo protiv onoga ko bi hteo da ih makar malo opameti, a oduševljeno kliču svakome ko ih još više zaglupljuje, unazađuje i unesrećuje. Žalosno je što su Srbi u civilizacijskom i kulturnom pogledu ostali na nivou na kome su bili pre sto godina. Oni nisu u sukobu sa svetom, već sa samima sobom, vraćajući se na šajkaču i opanak iz kojih su jedva izašli. Bio sam i ostao Srbin, ali nisam bolesna zadribanda i Srbenda."
*Odlomak iz knjige “Uvod u prošlost” koju su objavili kuda.org. Knjiga „Uvod u prošlost“ je deo istraživanja Centra_kuda.org i saradnika kroz koje se vrši analiza društvenog, kulturnog i intelektualnog nasleđa bivše Jugoslavije, Vojvodine i Novog Sada, kroz projekte „Trajni čas umetnosti“, „Medijska ontologija“ i „Političke prakse (post-) jugoslovenske umetnosti“ (http://kuda.org). Ovim projektima se uspostavlja novo čitanje progresivnih praksi neoavangarde danas i otvara se novi put komunikacije između ovih praksi i savremene umetničke produkcije. Knjigu su realizovali: Boris Buden, napisao tekstove i vodio razgovor sa Ž. Žilnikom; Želimir Žilnik, odgovarao na pitanja B. Budena, usmeno i pismeno; kuda.org, inicijatori knjige – uredili, redigovali i koordinirali; Žiga Testen, grafičko oblikovanje – dao konačan oblik knjizi
(e_Novine 6.12.2013.)
(e_Novine 6.12.2013.)
Saturday, January 06, 2018
Aco Ravlić: "GOSN' HELER KAK... "
Banjalučani koji su barem polazili školu prije Drugog svjetskog rata, dobro se sjećaju radnje Jove Misite, koja se nalazila pokraj knjižare Alije Germovića, u glavnoj ulici (nalazila se na, po prilici, mjestu poznate slastičarnice "Šukrija"). U radnji Jove Misite bili su na prodaji bicikli i motocikli Vanderer, jer je bio ovlašteni zastupnik, a jedan izlog je bio prepun izloženog oružja i municije, mahom lovačke. Međutim, vlasnik radnje bio je među Banjalučanima na glasu po zgodi ili nezgodi, kada je sjeo na motor, a nije imao položeni vozački ispit, ali znao je dobro voziti bicikl. Događaj se zbio u nepijačni dan ...
Motor je naglo krenuo i gazda Misita se, iako ustrašen, prepustio vožnji. Računao je da će mu majstor Robert Heler već reći kako se motor zaustavlja.
- Juri Misita na motoru, vidi se da je u strahu, prolazi prvi put pokraj majstora Helera, ali mu ovaj ništa ne govori, valjda računa da Misita uživa u vožnji, iako će prije biti da su htjeh malo smijati se uspaničenom vozaču. Vidio Misita da Heler ćuti, pa će, nakon vožnje u krug, prolazeći pokraj Helera povikali: "Gosn Helere kak..." motor ga je odnio dalje, pa ne dovrši svoj poziv. Tako bi dva, tri puta, jer je Heler odgovarao sa "Šta kažeš" ili "ne čujem te". Uskoro, u "zakazano" vrijeme novog prolaska, nema Misite, Heler se ne uzbuđuje, jer je znao da je samo malo benzina nasuo u rezervoar, za svaki slučaj, pošlo je odvažnih vozača bez dozvole bilo. Ipak, ubrzo je došao gazda Misita gurajući motor - za pokoru.
Otad Banjalukom kruži anegdota o njemu i Heleru, jednom od najsavjesnijih automehaničara u banjalučkoj istoriji.
Aleksandar Aco Ravlić (‘Banjalučke vesele anegdote’)
Friday, January 05, 2018
Za aplikaciju ‘’SOS 121’’ banjalučki programeri osvojili zlato u Evropi
Grupa banjalučkih programera osvojila je nagradu na takmičenju European Youth Awarad koje se održalo u Grazu. Oni su napravili aplikaciju "SOS 121" koja je namijenjena za krizne situacije poput poplava.
SOS 121 je aplikacija za pametne telefone koja povezuje građane s civilnom zaštitom. Nadležni pomoću sistema mogu lako da nađu krizna žarišta, volonteri mogu da se organizuju, a ugroženi mogu da saznaju da li im prijeti vodena stihija, ali i da potraže hranu, lijekove ili bilo koju drugu pomoć. Na aplikaciji je radio tim od 12 ljudi.
Ideju su i dobili upravo nakon katastrofalnih poplava iz 2014. godine kada je komunikacija bila komplikovana, građani nisu bili upozoreni na vrijeme o naglom podizanju vodostaja rijeka, a procedure o nadležnosti su donijele nove komplikacije u spašavanju ljudi. Članovi NVO "Exit Centar" i preduzeća DVC Solutions koji su kreirali aplikaciju smatraju kako se moglo djelovati dosta produktivnije da je komunikacija između svih interesnih grupa bila na zavidnijem nivou.
"Pod time se prvenstveno misli na komunikaciju stanovništvo - javne službe koja je bila ostvarena uglavnom na stihijskom i ad hoc nivou od slučaja do slučaja, sistemi obavještavanja su bili uglavnom nestruktuisani i neorganizovani te je naša ideja bila da povećamo produktivnost u ovakvim situacijama i upoznamo stanovništvo sa alatom koji mogu koristiti ako se ovakve stvari, ne daj Bože, ponove", rekao nam je business developer Branko Vasiljević, koji je učestvovao u kreaciji aplikacije.
Ukoliko bi se ponovila katastrofa iz 2014. godine, Vasiljević kaže da bi uz pomoć aplikacije SOS 121 građani bili mnogo blagovremenije upozoreni, imali bi realne informacije o vodostajima i bili bi upozoreni ukoliko je njihova lokacija ugrožena pa bi tako mogli da izmjeste imovinu (prevozna sredstva, namještaj i slično), životinje pa da se i oni sami presele na sigurniju lokaciju.
"Sistem mogu koristiti i volonteri te bi njihovo djelovanje bilo struktuisanije jer bi putem aplikacije javili kada su raspoloživi i čekali bi raspored na terenu od nadležne institucije. Dakle, ljudstvo bi bilo organizovanije", rekao je Vasiljević.
Bitno je istaći da su Banjalučani osvojili nagradu (zlato) u specijalnoj kategoriji "Voda", a u objašnjenju žiri navodi da je projekat izabran zbog zanimljivog otvorenog pristupa podacima s ciljem prevencije katastrofe, te da omogućava značajnu komunikacijsku infrastrukturu u slučaju nužde.
"Ova nagrada nam znači mnogo, pogotovo što smo jedini pobjednik iz BiH na ovom takmičenju, te smo itekako svjesni da biti prvi u Evropi nije mala stvar. Ovakav uspjeh će, vjerujemo, uticati značajnije na nadležne institucije i na intenzivnije uključivanje cijele zajednice u preventivno djelovanje", kazao je Vasiljević.
Aplikacija je završena odavno, ali još nije dostupna javnosti jer se čeka da projekt implementiraju nadležne institucije koje to još nisu učinile zbog sporosti administracije i birokratije.
(banjaluka.com, klix.ba)
Thursday, January 04, 2018
Pazla
Pazla slozena - foto dokaz!
Za novogodisnje praznike smo Biljana i ja dobili lijepi zadatak da brinemo o nasih dvoje unuka: Ameliji i Luki.
Mada i kod nas imaju dosta igracaka, njih dvoje su dosli potpuno opremljeni novim igrackama, igrama... Vecinu nisu ni pogledali za dva-tri dana kod nas, jer su koristili vrijeme i da igraju igrice na nasim laptopima, sto im kod roditelja nije dozvoljeno. Medju Lukinim igrackama sam ugledao novu pazlu i pitao ga hoce li da je slozimo. Nekako nevoljno je pristao, odlozio laptop i poceli smo slagati. Slagalica je za godiste iznad sest godina a njemu je samo cetiri... I kao sto to obicno i biva, u petoj minuti Luka je izgubio strpljenje, jer je pazla preteska za njega, okrenuo se i pokupio drugu igracku potnuno nezainteresovan da slusa dedine savjete kako sloziti ovu, malo izazovniju, pazlu.
Luka odustao - ali deda ne. Nakon sat vremena, deda jos uporniji jer slagalica nije lagana, ne da se lako sloziti, ali ni deda brzo odustati... Ucini se dedi da su neki dijelovi izgubljeni, ne moze da vjeruje da on to ne moze lako sloziti. Uporan, prebrojava dijelove. Svih 200 dijelica - na broju!
Elem, ne slozih je ja taj dan, jer djeca se moraju zabavljati necim drugi. Ostavih je na stranu i drugi dan se Amelija dobrovoljno ukljuci i pripomogne. Njoj je sedam godina i to se vidi. Obzirom da mu je ova pazla za uzrast od preko sest godina poteska, zakljucite sami koliko je danas dedi godina.
Pitam Luku da pazla ostane kod mene pa cu mu je za dva dana donijeti.
Ne moze, kaze Luka. Moja je i ja je moram ponijeti! Ne moze ostati, odlucan je!
Predlazem mu posao. Da ja otkupim njegovu pazlu!
Luka konta...
U to uskace Amelija koja vec zna cudotvornu snagu dolara i to me spasava. Za cas nagovara Luku da prihvati moju ponudu. On, ne bas voljno, ali ipak prihvata 20 dolara, jer starijoj sestri vjeruje i ja se docepam pazle i time kupim vrijeme da je zavrsim. Kao nagradu za pomoc u pregovaranju sa Lukom i Ameliju nagradim sa 20 dolara. Ona, za razliku od Luke, presretna odmah trpa zaradjenih 20 dolara u dzep i svaki minut provjeravala da li je novcanica jos tamo.
Konacno svi zadovojni!
Ali, "ne lezi vraze"! Pred sam polazak Luka ponovo skonta da ne zna sta ce sa 20 dolara, a pazlu moze bar pokusati sloziti. Pruza mi novcanicu od 20 dolara i trazi svoju igracku nazad. Pokusavam objasniti da smo se dogovorili, rukovali i time dogovor ozvanicili, ali ne vrijedi. Trazim od Amelije da za onih isplacenih 20 dolara jos jednom ubijedi Luku u neophodnost postivanja dogovora. Ni njoj ubjedjivanje vise ne ide od ruke. Potezem i argument da cu mu pazlu vratiti cim je slozim, i da ce ona od tada pa zauvijek biti samo njegova. Ne ide i to ti je. Na srecu, u pregovaranje se ukljuci i mama Jelena, koja je pazlu i kupila Luki. Vidi da gubim na svim frontovima. A ni slaganje pazle mi ne ide od ruke. Ubijedi majka sina nekako i pazla konacno ostane kod mene da pokusam da je slozim.
I uspije mi to nakon par sati napornog, ali veoma zanimljivog mozganja. Slagao sam je i u isto vrijeme gledao kosarku. Ustvari - kosarku nisam ni gledao, jer me je pazla toliko zainteresovala da jednostavno nisam mogao podici pogled na TV.
Samo sam pratio rezultat kosarke. Raptorsi pobijedili Milvoki u produzetku. Ja u tom produzetku zavrsio pazlu. Svi dijelovi se slozili. Zadovoljstvo za zavrseni posao nema cijenu!
Predivna igra, odlicna za vjezbanje mozdanih vijuga.
Toplo je preporucam svima vama uzrasta sest i vise godina!
Wednesday, January 03, 2018
Svetlana Cenić: Pršti, pršti evropska staza, eto nama akcioznog deda Mraza
Deda Mraze, Deda Mraze, ne silazi sa akcizne staze! Ne oklevaj, ne dremaj, već kredite spremaj. Pevam ja blagdanski nadahnuto.
Ako su 2016. proglasili evropskom godinom, u kojoj se iskazala impresioniranost napretkom BiH, Refomska agenda kao zvezda Danica, a dobijanje Upitnika kao otkrovenje nad sivim nebom BiH, onda je 2017. vrlo neevropska, nenapredna i akcizna. Nigde završenog Upitnika, a sve se svelo na impresioniranost i čestitke kad usvojiše na silu boga Zakon o akcizama, koji je sve obratno od proklamovane Reformske agende i razloga zašto nas počastiše njome.
Od mene definitivno prave euroskeptika težeg oblika upravo zbog pritisaka i dezavuisanja svega
onoga što su promovisali kao jačanje institucija i bla, bla, bla. Jer, sad kao eho odjekuje samo to bla, bla, bla, pošto se izgubio svaki smisao negde kod Wigemarkovih kolača. Izgubio se on, zapravo, još u prvom vagonu kršenja procedura, dalje uništavan proletos, pa, letos, ali je dokusuren i trajno eliminisan kolačima i izjavom da su akcize evropska vrednost, da ne kažem tečevina, zaboga! No nije ovo ni prvi, a sigurno ne ni poslednji put da se ponižava i najprimitivniji oblik inteligencije. Jer, čestitaše svi komesari te Evropske unije hrabrim parlamentarcima što su glasali za nove namete. Oni koji su bili protiv većih nameta, to su valjda kukavice, šta li?!
Da li tako čestitaju u svojim zemljama na hrabrosti da se dižu porezi i orobljavaju građani ili je to rezervisano samo za države gde treba vraćati kredite stranim bankama i zaduživati se kod njih, pa se to zove hrabrost, a ne interes i neodgovornost? Da li su im tako čestitali na potrošenih osam milijardi po osnovu akciza na gorivo i putarina, prikupljenih samo na državnom nivou u proteklih deset godina? Mislim da i to zaslužuje čestitku ovako visokih dužnosnika.
Umetnost je spiskati toliko para, ne napraviti ništa, a da niko ne upita gde su. Bolje reći, ono malo ljudi što pripita, uobičajeno domaća vlast proglasi domaćim izdajnicima, a ovi europejci protivnicima evropskih integracija i evropskog puta. Meni je konačno taj evropski put izašao na nos i na ovoj akciznoj deonici sam povraćala da nijedna tableta protiv mučnine u akciznoj vožnji nije pomogla, pa ni ove pilulice za lilulice u vidu izjava kako je u Republici Srpskoj istorijski najveća zaposlenost, a u Federaciji da je izvršen i prebačaj zapošljavanja onih 100.000.
Umetnost je i podržavati političke opcije, odnosno partije koje zaduže, potroše i u crno zaviju, pa ih još europski proglase reformatorima. To istinski može samo neuk stanovnik i velika Trojka (Evropska komisija, Evropska centralna banka i MMF). Videti malo pod Grčka, Portugal, Španija...
Ako se osvrnem na rečeno, s jedne strane, a učinjeno, sa druge, onda mi je krajnje licemeran svaki poziv iz međunarodnih krugova vlastima da preuzmu odgovornost, da rade u interesu građana i ostala blablaonica. Sve su to, takođe, bh. jednorozi, jednako, kao i politička volja, ujedinjenje levice, promene i pravna država od ponedeljka. Naši jednorozi se pokažu na kraju nosorozima: jeste da imaju jedan rog, ali se valjaju u blatu i nisu baš neke elegancije.
U sveopštem farbanju neba u ružičasto, nakon najave akcizne godine ili akcizne decenije, eno vesti da je otvorena javna kuhinja za decu zahvaljujući volonterima, ali bih jaukala iz glasa kad videh da je upriličena svečanost i da je nazočilo budžetsko lice.
Dodatan jauk kad videh jelovnik, a i da je većinu dece sramota da dođu po hranu. Eto, ponosiće se što su gladni?! Hoće li im uvaženi komesari Evropske unije čestitati na hrabrosti ako dođu sami po grah i malo hleba?! Ili će ih obavestiti da će sad akcizni preporod, pa jeste da će malo skuplje biti i taj grah dobaviti do javne kuhinje, ali neka se strpe do kasnog puberteta, eventualno ranog klimakterijuma kada će nekom deonicom krenuti silni strani investitori punih ruku zakasnelih čokoladica. Sad koga će i da li će zateći na tim evropskim putevima, videće ko preživi ovu renesansu.
E, eto. Tako ću pamtiti 2017. Na to se svodi, od akciza do javne kuhinje preko nedovršenog upitnika, sve evropskim drumom i haškom šumom. Jednom nogom po tim savremenim akciznim evropskim putevima, drugom nogom u šumi ratnih zveri i političkih hijena.
Bilo je u protekloj godini i nekih dobrih ljudi, nije da nije. Ponekad me strah glasno im ime izgovoriti, jer nisam sigurna u posledice po njih. Nikada ne znaš ovoj političkoj (ne)volji šta joj može pasti na pamet i kad će to zloupotrebiti. Niti vole dobre, niti sposobne i baš kao i svaki primitivac što kad pobegne sa zemlje mrzi i saksiju sa zemljom, ni oni koji se samostalno nisu dokazali ni u čemu, svete se svima koji to jesu.
Neka nam je srećna akcizna izborna 2018.! O njoj će pričati onaj ko ostane psihički zdrav ili ko uopšte ostane ovde.
Svetlana Cenić (Osmatračnica Kastel, Dani)
Ako su 2016. proglasili evropskom godinom, u kojoj se iskazala impresioniranost napretkom BiH, Refomska agenda kao zvezda Danica, a dobijanje Upitnika kao otkrovenje nad sivim nebom BiH, onda je 2017. vrlo neevropska, nenapredna i akcizna. Nigde završenog Upitnika, a sve se svelo na impresioniranost i čestitke kad usvojiše na silu boga Zakon o akcizama, koji je sve obratno od proklamovane Reformske agende i razloga zašto nas počastiše njome.
Od mene definitivno prave euroskeptika težeg oblika upravo zbog pritisaka i dezavuisanja svega
onoga što su promovisali kao jačanje institucija i bla, bla, bla. Jer, sad kao eho odjekuje samo to bla, bla, bla, pošto se izgubio svaki smisao negde kod Wigemarkovih kolača. Izgubio se on, zapravo, još u prvom vagonu kršenja procedura, dalje uništavan proletos, pa, letos, ali je dokusuren i trajno eliminisan kolačima i izjavom da su akcize evropska vrednost, da ne kažem tečevina, zaboga! No nije ovo ni prvi, a sigurno ne ni poslednji put da se ponižava i najprimitivniji oblik inteligencije. Jer, čestitaše svi komesari te Evropske unije hrabrim parlamentarcima što su glasali za nove namete. Oni koji su bili protiv većih nameta, to su valjda kukavice, šta li?!
Da li tako čestitaju u svojim zemljama na hrabrosti da se dižu porezi i orobljavaju građani ili je to rezervisano samo za države gde treba vraćati kredite stranim bankama i zaduživati se kod njih, pa se to zove hrabrost, a ne interes i neodgovornost? Da li su im tako čestitali na potrošenih osam milijardi po osnovu akciza na gorivo i putarina, prikupljenih samo na državnom nivou u proteklih deset godina? Mislim da i to zaslužuje čestitku ovako visokih dužnosnika.
Umetnost je spiskati toliko para, ne napraviti ništa, a da niko ne upita gde su. Bolje reći, ono malo ljudi što pripita, uobičajeno domaća vlast proglasi domaćim izdajnicima, a ovi europejci protivnicima evropskih integracija i evropskog puta. Meni je konačno taj evropski put izašao na nos i na ovoj akciznoj deonici sam povraćala da nijedna tableta protiv mučnine u akciznoj vožnji nije pomogla, pa ni ove pilulice za lilulice u vidu izjava kako je u Republici Srpskoj istorijski najveća zaposlenost, a u Federaciji da je izvršen i prebačaj zapošljavanja onih 100.000.
Umetnost je i podržavati političke opcije, odnosno partije koje zaduže, potroše i u crno zaviju, pa ih još europski proglase reformatorima. To istinski može samo neuk stanovnik i velika Trojka (Evropska komisija, Evropska centralna banka i MMF). Videti malo pod Grčka, Portugal, Španija...
Ako se osvrnem na rečeno, s jedne strane, a učinjeno, sa druge, onda mi je krajnje licemeran svaki poziv iz međunarodnih krugova vlastima da preuzmu odgovornost, da rade u interesu građana i ostala blablaonica. Sve su to, takođe, bh. jednorozi, jednako, kao i politička volja, ujedinjenje levice, promene i pravna država od ponedeljka. Naši jednorozi se pokažu na kraju nosorozima: jeste da imaju jedan rog, ali se valjaju u blatu i nisu baš neke elegancije.
U sveopštem farbanju neba u ružičasto, nakon najave akcizne godine ili akcizne decenije, eno vesti da je otvorena javna kuhinja za decu zahvaljujući volonterima, ali bih jaukala iz glasa kad videh da je upriličena svečanost i da je nazočilo budžetsko lice.
Dodatan jauk kad videh jelovnik, a i da je većinu dece sramota da dođu po hranu. Eto, ponosiće se što su gladni?! Hoće li im uvaženi komesari Evropske unije čestitati na hrabrosti ako dođu sami po grah i malo hleba?! Ili će ih obavestiti da će sad akcizni preporod, pa jeste da će malo skuplje biti i taj grah dobaviti do javne kuhinje, ali neka se strpe do kasnog puberteta, eventualno ranog klimakterijuma kada će nekom deonicom krenuti silni strani investitori punih ruku zakasnelih čokoladica. Sad koga će i da li će zateći na tim evropskim putevima, videće ko preživi ovu renesansu.
E, eto. Tako ću pamtiti 2017. Na to se svodi, od akciza do javne kuhinje preko nedovršenog upitnika, sve evropskim drumom i haškom šumom. Jednom nogom po tim savremenim akciznim evropskim putevima, drugom nogom u šumi ratnih zveri i političkih hijena.
Bilo je u protekloj godini i nekih dobrih ljudi, nije da nije. Ponekad me strah glasno im ime izgovoriti, jer nisam sigurna u posledice po njih. Nikada ne znaš ovoj političkoj (ne)volji šta joj može pasti na pamet i kad će to zloupotrebiti. Niti vole dobre, niti sposobne i baš kao i svaki primitivac što kad pobegne sa zemlje mrzi i saksiju sa zemljom, ni oni koji se samostalno nisu dokazali ni u čemu, svete se svima koji to jesu.
Neka nam je srećna akcizna izborna 2018.! O njoj će pričati onaj ko ostane psihički zdrav ili ko uopšte ostane ovde.
Svetlana Cenić (Osmatračnica Kastel, Dani)
Tuesday, January 02, 2018
Rade Radovanović: Tako je govorio na suđenju Aleksandar Vučić
Najcitaniji tekst na sajtu DANASa u 2017. godini
*****************************
Foto: Sasa Stankovic
Bilo je tu i pomoći prijatelja, domaćih i stranih – svetskih majstora od Berlina, Moskve i Pekinga… do Vašingtona, Tel Aviva i Dubaija… Gledam ga kako gazi ne prezajući ni od čega! Svestan podrške koju mu zaštitnici pružaju, on je čas Makedonski, čas nemački, ruski, američki… On je jedan od njih velikih s čijom se silom ili metodom, od prilike do prilike, poistovećuje. Ide li ide, gazi li gazi... Cilj koji (mu) je postavljen opravdava sredstva! Gledam ga i sećam ga se…
***
Aleksandar Vučić, kao ministar informisanja, i ja kao šef biroa i izveštač Radija Slobodna Evropa, tokom NATO bombardovanja 1999. bili smo često u kontaktu i imali čak i dramatičnih zajedničkih trenutaka. Kao ono u maju kada su natovci gađali Petrohemiju u Pančevu i u njoj pogađali tankove strašnog Ve – Ce – eMa. Igrom slučaja, njegov klinac, sa bakom i dekom, bio je tada u Vojlovici, a kojoj je, opet, Petrohemija u neposrednom komšiluku. Zvao sam ga i pitao – zna li šta je vinil-hlorid-monomer? Nije znao, pa mu kažem da pita nekog od hemičara ili tehnologa, ali da prethodno, svakako, ode po dete!
***
Moja supruga Nada, moja lična urednica sve vreme tokom NATO bombardovanja i ja, zvali smo tih dana na desetine svojih prijatelja i poznanika po svetu objašnjavajući im da je vinil-hlorid-monomer smrtna opasnost ne samo za nas u Pančevu, Beogradu i Srbiji, nego, zavisno od ruže vetrova, i za većinu u Evropi. Koncentracija u vazduhu te gadne hemikalije, od koje se proizvode obične plastične kese, ali i bojni otrov fosgen, bivala je tih dana u Pančevu i okolini, ponegde, i 10.600 puta veća od dozvoljene! Jutro posle te najstrašnije noći, kada je nebo i nad Beogradom isijavalo dugine boje, Aleksandar Vučić me je zvao i dugo, dugo se zahvaljivao. Dete je bilo sa njim.
***
Dvadeset trećeg aprila te 1999, jedva nekoliko sati po bombardovanju zgrade RTS, izmešten u neku kancelariju na Tehnološkom fakultetu, potreseno mi je govorio kako mu je majka, novinarka, bila u Televiziji te prethodne noći.
– Zar ti, pitao sam ga, stvarno nisi znao da će gađati Televiziju?
– Nisam, nisam znao… siktao je besno… ali znam ko jeste! Znao je Milanović, znao je Komrakov, Ristić, znao je Vojvodić… Znate li šta je taj Vojvodić uradio?
Ne.
– On je došao pola sata pre napada i izveo svoju ćerku! Da nije, možda, slučajno to uradio?
***
Svašta mi je ministar Aleksandar Vučić tog 23. aprila još rekao i za Ricu Debelog, i za nepismenog Milanovića, glupog Komrakova…
– Reći ću noćas u programu ko je sve znao za napad, kažem mu, a on skoči i poče da viče:
– Šta ćete da uradite? Šta ćete reći! Šta?… Osvrćući se i aludirajući na Bračni par, palcem mi je pokazivao na plafon. – NJima treba što je moguće više mrtvih!… A vi hoćete da kažete… pa to bi vam bilo poslednje što ste rekli.
***
Uveče gledam njihov, “patriotski” TV dnevnik. U prvih dvadeset minuta bave se Miloševićevom praznom kućom na Dedinju, koju je NATO takođe pogodio, i nekim tričarijama, a tek u 22. minutu jedva pomenu ubijene u pogođenoj zgradi Televizije. Užasnut i besan, zovem ministra Vučića… Kažem mu da je to što oni rade odvratno… strašno!… Da je to zločin!… Da će neko zbog toga… kad-tad… odgovarati!… Kažem mu svašta! Derem se na njega… On sluša i… ćuti, ćuti, ćuti… pa jedva procedi kroz zube… – Nemojte tako sa mnom… i prekine vezu.
***
Ja nisam američki agent! Ni strani plaćenik, ni domaći policijski doušnik… Nisam bilo čiji saradnik te vrste. Ne zato što mi nije nuđeno, naprotiv – nego što je pitanje elementarne pristojnosti poštovati jednostavno pravilo: – Nije lopov onaj koji je uhvaćen – nego onaj koji krade! Ali, moj ministar AV i njegova vlada, posebno potpredsednici Vojislav Šešelj, Tomislav Nikolić, Ratko Marković i Milovan Bojić, sve vreme bombardovanja bili su ubeđeni u suprotno.
***
– Majku mu j…., kaži da mu nudimo da sam napiše cifru, pa da radi za nas! – citirao mi je Vučić jednom prilikom Voju, kako je zvao svog radikalskog lidera i potpredsednika Vlade Šešelja. Ostao sam tada zabezeknut! Krijući da mi je knedla u grlu, gledao sam ga značajno, tajanstveno se smeškajući…
***
Setim se da mi je Adil Kulenović, glavni i odgovorni urednik ratnog sarajevskog RTV Studio 99, čiji sam dopisnik bio, pričao kako je „Služba, tamo, još sedamdesetih, uz pomoć operativke B., filmske kamere i partijske i državne zastave, lako privolela studenta prava Vojislava Šešelja na saradnju“. I bi mi doista smešno! Kakva urnebesna scena! Mladi Šešelj i Operativka DB-a vode ljubav a ne rat! – na crvenoj partijskoj i trobojnoj državnoj zastavi! Đubre, amoralno, debeovsko! Kako je samo uveren da se svako može kupiti!
***
Kada su 11. aprila te 1999. u Svetogorskoj ubili Slavka Ćuruviju, ministar je sutradan u hotelu „Metropol“ Gruji Spasoviću, glavnom i odgovornom Danasa, i meni, sav izgubljen “objašnjavao” da su “to uradili mafijaši… Ubili su ga zbog dugova!”… Gruja ga prekine: – Aleksandre, kako možete tako nešto da pričate!… Kakva mafija!… AV je bio van sebe: – Jeste, crnogorska mafija! Ćuruviju je ubila crnogorska mafija jer im je dugovao pare!
***
Negde polovinom juna 1999, kada je bombardovanje već bilo gotovo, a izbegli sa Kosova se potucali po Srbiji, Aleksandar Vučić me pozove da se hitno nađemo. Po nekom prelepom sunčanom danu, u baštu Ruskog cara došao je sa sinom. Klinac nije imao više od dve godine i dok se vrpoljio između nas dvojice i stolova, njegov tata je, poluglasno, bljuvao otrov na vođin račun. – Vojislav Šešelj je jedan vulgaran i odvratan tip!... Vi nemate pojma kakav je to čovek!... Vi ne znate kakav je prema ženama!... Mene je sramota da sa njim idem ulicom zbog gadosti koje ženama dobacuje!... Vi to da čujete... On svakoj ženi kaže... Oćeš da ti razvalim... On je takav primitivac… da vi to ne možete ni zamisliti!
***
Slušao sam ministra informisanja Aleksandra Vučića jedva verujući i ušima i očima... Slušao i pitao se: – Zašto je Milošević–Ahtisarijev mir uneo toliko nemira u radikalske duše i redove?
***
U „vladi narodnog jedinstva“ crveno-crne koalicije SPS – SRS – JUL, radikali su imali trinaest resora, koliko i socijalisti. Ali, Vojislav Šešelj je, a ne premijer Mirko Marjanović, bio prva violina u toj veseloj ratnoj trupi. Pod okriljem vladajućeg Bračnog para radikalska družina se 1998. i početkom 1999. s punim žarom i elanom spremala za rat. Sprovodeći zakone koje su glatko progurali u skupštini, srpski nacional-socijalisti harali su na univerzitetima i divljali po medijima. U Danasu je to ostalo zapisano i zapamćeno!
***
Zadovoljan što NATO hara i razara, što je sve više mrtvih i ranjenih dok se njemu smeši još veća vlast i moć – Vojislav Šešelj se tokom bombardovanja osećao nikad jačim i moćnijim. Neretko je pretio kako će radikali, ako se potpiše kapitulacija a NATO uđe na Kosovo – oboriti vladu. I nije mahao praznom puškom. Samo je previđao neke detalje. Stanove, recimo.
***
Pričalo se i tada i kasnije da su od Vlade u to vreme stanove dobili Toma Nikolić, Dragan Todorović i Aleksandar Vučić. Istina je, međutim, bitno drugačija! Od formiranja crveno-crne koalicije, Slobini i Mirini su Šešeljevima na raznim nivoima, što u Vladi, što van nje, po nekom svom planu i programu, dodelili ključeve za više od stotinu stanova. Tako je usrećeno nekoliko stotina članova radikalskih porodica. Ključevima i useljenjima, ali ne i rešenjima o dodeli tih stanovima. Ili, sasvim precizno, dobili su samo četiri rešenja. Jedno je dato potpredsedniku vlade Tomislavu Nikoliću, drugo ministru informisanja Aleksandru Vučiću, treće... Svima ostalima je diskretno poručeno da „ne brinu za stanove dok je vlade narodnog jedinstva“.
***
Prihvatanjem Ahtisarijevog plana i potpisivanjem kapitulacije koja se zvala Kumanovski sporazum, NATO trupe zvane mirovne snage UN, ušle su na Kosovo. Pobednički kao i uvek, Milošević je građanima čestitao mir, a Šešeljevo biti ili ne biti u vladi koja je na kapitulaciju pristala, razrešili su srpski i patriotski. Milan Milutinović, Slobin izvršilac na mestu predsednika Srbije, 15. juna 1999. uveo je radikalima radnu obavezu zbog „neophodnosti i kontinuiteta sastava i rada vlade”.
***
Na važnom radikalskom sastanku “radna obaveza” je oduševljeno prihvaćena. Izbegnuto je pominjanje stanova i apanaža, i svima je laknulo. Svima sem ministru informisanja čija se ruka digla u znak protivljenja... AV je bio za izlazak iz vlade! A onda je nastao krkljanac! Vojislav Šešelj se drao i urlao preteći i Vučiću, i svakom ko odbije „radnu obavezu“.
***
U krcatoj bašti Ruskog cara, tog junskog dana 1999, ubeđen da sam ja “američki čovek”, Aleksandar Vučić mi se zaricao da će podneti ostavku na ministarsko mesto u Vladi. Neopozivu! I ne samo to! Rešio je, kaže, da se više uopšte neće baviti politikom! Šta će mu to! Nije on Šešelj… Primitivac koji mu preti!
***
A čime će se baviti ako neće politikom?
– Baviću se naukom, ostalo mi je sasvim malo da završim magistarski i da ga predam…
Zatim poćuta, pa kao da mu je baš stalo da me u to uveri, dodade:
– Ja sam bolji pravnik od njega! Mnogo bolji... Neću ni da se poredim sa njim.
***
Odustajući od svake namere da mu objašnjavam kako ja nisam bilo čiji plaćenik, a njegov firer jeste, gledao sam i slušao Aleksandra Vučića sa izvesnim razumevanjem i sažaljenjem…
– Pretio je da će me pojesti mrak!
– On tebi?
– Da, on meni… Koji gad!
– Čuvaj se, znaš sa kim imaš posla!
AV je odmahivao glavom i delovao mi još uplašenije dok je ponavljao kako se “gada” ne plaši. Još ga i sada vidim onako jadnog i snuždenog.
***
Krajem februara 2003. u Beogradu se odvijalo suđenje Dragoljubu Milanoviću, bivšem direktoru RTS. Ovom Vučićevom sadašnjem prijatelju i heroju, koga Happy, Pinkovi i Informeri sada uzdižu na nivo nacionalne žrtve DOSovskog terora, sudilo se zbog odgovornosti za smrt šesnaestoro zaposlenih prilikom NATO bombardovanja zgrade Televizije u Aberdarevoj 23. aprila 1999. Nažalost, sudilo se samo njemu!
***
Ja sam živeo i radio u Pragu, uređujući i vodeći emisije u Radio Slobodnoj Evropi namenjene Srbiji i Balkanu. Tri puta sam pokušao da od Džejmija Šeja, portparola Alijanse u vreme bombardovanja, dobijem potvrdu da je NATO obavestio nadležne u Beogradu, pa i čelnike u RTS, da će i kada će bombardovati televiziju. Šej je svaki put odbio razgovor na ovu temu ponavljajući poput automata: Sorry, no comment!
***
Ni sa tužilaštvom u Beogradu nisam bio bolje sreće. Ponudio sam im, ali me nisu pozvali da svedočim na suđenju Milanoviću. Zato sam u Danasu objavio tekst precizno navodeći da mi je ministar informisanja Aleksandar Vučić, nekoliko sati nakon tragedije u Aberdarevoj, rekao da su: – Dragoljub Milanović, Miodrag Komrakov, Jovan Ristić i Dušan Vojvodić tačno znali, jer su bili obavešteni, da će te noći 23. aprila 1999. televizija biti bombardovana.
***
Radmila Dragićević Dičić, sutkinja u procesu Dragoljubu Milanoviću, na predlog advokata i molbe porodica stradalih, pozvala je Aleksandra Vučića, tada generalnog sekretara SRS, da se izjasni o činjenicama i navodima koje sam, pozivajući se na njegove reči, u tekstu izneo.
***
– Gospođo sudija, rekao je radikal Aleksandar Vučić, ja nisam znao da će NATO bombardovati Televiziju… Jer da sam znao, ja bih izveo svoju majku iz te zgrade... Ali, gospođo sudija, ja znam nešto drugo što je ovde bitno! Znam da je gospodin Rade Radovanović NATO plaćenik… i da zato piše to što piše... E, to ja znam! A ako vi, gospođo sudija, takvima... NATO plaćenicima... poklanjate poverenje, ja vam onda ne mogu pomoći!
***
Tako je, bez da trepne – lagao na sudu Aleksandar Vučić, pravnik, tada generalni sekretar SRS, a sada… predsednički kandidat!
***
Bivši navijač, četnički dobrovoljac nad opsednutim Sarajevom, radikalski gensek, ministar informisanja, predsednik SNS ... Aleksandar Vučić, veliki koordinator svih službi bezbednosti i premijer – predsednički je kandidat! Rešio je i hoće da po svaku cenu bude i predsednik vlade, i predsednik države. Cilj mu je da uzme svu vlast, da ima svu moć, da bude najjači od svih… Da ga se svi plaše, a da mu niko ništa ne može! Nit da mu zvoca, nit da mu sudi! On se bori da pobedi strah i da se – konačno – oseća bezbedno i sigurno!
Majku mu j…. , kaži da mu nudimo da sam napiše cifru, pa da radi za nas! – citirao mi je Vučić jednom prilikom Voju, kako je zvao svog radikalskog lidera i potpredsednika Vlade Šešelja. Ostao sam tada zabezeknut! Krijući da mi je knedla u grlu, gledao sam ga značajno, tajanstveno se smeškajući. Setim se da mi je Adil Kulenović, glavni i odgovorni ratnog sarajevskog RTV Studio 99, čiji sam dopisnik bio, pričao kako je „Služba, tamo, još sedamdesetih, uz pomoć operativke B., filmske kamere i partijske i državne zastave, lako privolela studenta prava Vojislava Šešelja na saradnju“. I bi mi doista smešno! Kakva urnebesna scena! Mladi Šešelj i Operativka DB-a vode ljubav a ne rat! – na crvenoj partijskoj i trobojnoj državnoj zastavi! Đubre, amoralno, debeovsko! Kako je samo uveren da se svako može kupiti!******Tako je, bez da trepne – lagao na sudu – pravnik, Aleksandar Vučić, tada, generalni sekretar SRS, a sada… predsednički kandidat!
Subscribe to:
Posts (Atom)
















