Ceda Jovanovic o Ivici Dacicu

– Dačić kaže – ne mogu da vjerujem da Evropa ne može ništa da uradi. Ko kaže da ne može? Evropa nam je pokazala gdje smo. Kad vodimo ”đilkoš diplomatiju”, onda završimo onako kako završi svaki provincijalni đilkoš – rekao je Jovanović.

– Mi od ( austrijskog kancelara Sebastiana) Kurza očekujemo da nam pomogne da riješimo probleme s Prištinom? To možda može ujutro u tri sata pijan u Guči pod šatorom da radi, ali kao ministar spoljnih poslova na tako nešto nema pravo – dodao je Jovanović.

Ocjenio je da je Srbija žrtva “đilkoš politike” i junačenja i držanja lekcija drugima.

– Dok ti s druge strane muftija lijepi sto eura na čelo, a ti pjevaš Erdoganu. Je l” Erdogan priznao Kosovo? Jeste. Je l lobirao da Kosovo uđe u Interpol – lobirao. Pa što njemu pjevaš ”Osman agu”, a nama dijeliš lekcije o patrotizmu – upitao je Jovanović.

(Nezavisna Bosna)

Vuk Drašković: „Jugoslavija je pretvorena u državu frustriranih“

Getty Images

Kralj Aleksandar Prvi Karađorđević, osnivač Jugoslavije

Za narode sa ovih prostora, vreme se u 20. veku meri Jugoslavijom – od formiranja zajedničke države Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine, do raspada socijalističke federacije početkom devedesetih.

„Nema Jugoslavije.

Ako je ovo što imamo na njenim razvalinama sloboda i sreća koju smo hteli, ako su ovi rezervati natopljeni mržnjom taj ideal kome smo težili, onda je njen osnivač Aleksandar veliki grešnik, a možda i zločinac.

Ako to nije tako, a nije – onda istorijsko prokletstvo pada na one koji su ubili tu državu“, kaže za BBC na srpskom Vuk Drašković.

U godini kada se obeležava vek od pobede u Prvom svetskom ratu i ujedinjenja, Drašković se u knjizi „Aleksandar od Jugoslavije“ priseća osnivača prve Jugoslavije iz dinastije Karađorđevića.

„Obe Jugoslavije bile su Aleksandrove – druga je bila Titova po državnom uređenju, ali je i ona Aleksandrova po krštenici.

Da nije bilo prve – ne bi bilo ni druge Jugoslavije.

Da nije bilo Aleksandra – ne bi bilo ni Tita“, kaže Drašković

Getty Images

Kralj Aleksandar (desno) retko je skidao vojničku uniformu u javnosti

„Ima Jugoslavije, ali nema Jugoslovena“

Regent Aleksandar Karađorđević proglašava Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) 1. decembra 1918. godine.

Pod svoju krunu stavlja tri većinska i još nekoliko puta toliko manjinskih naroda, tri velike i ostale manje religije, ratne pobednike i gubitnike, saveznike i protivnike.

Ideju jugoslovenstva Aleksandar nosi iz rodnog Cetinja, uz Zagreb, jednog od centara gde se ova ideja rodila, kaže Vuk Drašković.

„Znao je kako je Bizmark ujedinio Nemce, a Garibaldi Italijane pa onda rekao Imamo Italiju, sad moramo da stvaramo Italijane.„

Posezao je osnivač države za raznim metodama – vojsci je, još dok se zemlja zvala Kraljevstvo SHS, dao ime Vojska Kraljevine Jugoslavije, diktaturom 1929. godine privremeno ukinuo nacionalna izjašnjavanja, stranke i organizacije.

„Aleksandar je pogrešio kad je na silu proglasio unitarno jugoslovenstvo.

Kod nas, kad je nešto na silu, mi i kad nešto hoćemo – ipak nećemo.

Ubrzo je shvatio da nasilnim putem ne može i verovatno bi nešto revidirao u svom programu, u pravcu ideje da je nacija košulja, a Jugoslavija ogrtač.

BBC: Ali druga Jugoslavija, koja je bila bliža toj formuli, takođe nije uspela.

Drašković: Tačno je da Titova Jugoslavija potencira ono od čega je Aleksandar bežao – nacionalno na prvom mestu i decentralizacija po nacionalnim šavovima.

Ali po tim šavovima se država raspala – to je nije spasilo.

Onda se vraćamo na proročke reči Aleksandrove iz jula 1921. godine: Budemo li razbili Jugoslaviju – oči ćemo jedni drugima vaditi.“

Ipak, pisac romana o Aleksandru smatra i da je problem stvaranja Jugoslovena bio na tragu da se reši.

„Devedesetih godina, kada počinje srpsko-hrvatska zavera za ubistvo Jugoslavije, u toj zemlji živi oko sedam miliona ljudi rođenim u mešovitim brakovima.

Uprkos svim protivljenjima, nekako se ideja jugoslovenstva počela rađati“, kaže Drašković.

Getty Images

Vuk Drašković bio je jedan od opozicionih lidera tokom vremena vlasti Slobodana Miloševića

Večita borba s unutrašnjim neprijateljem

U završnoj glavi Draškovićevog romana, u neobičnom obrtu dolazi do zamišljenog susreta dve Jugoslavije – kroz razgovor dve krucijalne ličnosti, Josipa Broza Tita i Aleksandra Karađorđevića.

Kao mera uspešnosti njihovih Jugoslavija, nameće se rezultat borbe sa unutrašnjim neprijateljima.

„Mi iz tih rovova sa unutrašnjim neprijateljima još nismo izašli“, kaže Drašković.

Navodi da je regent Aleksandar u ratu savladao Nemce, Austrijance, Mađare, Bugare, a da je Tito slavio u unutrašnjem sukobu partizana i ravnogoraca – presudnom za promenu sistema vlasti.

„Od prvog dana postojanja Kraljevstva SHS, Aleksandar se suočava sa neprijateljem unutar države.

Neprijatelj je višenacionalan, višereligijski, višestaleški, višeideološki, ali sa jednim zajedničkim vektorom – da se ruši država“, opisuje Drašković.

Getty Images

Jugoslavija se ujedinila – nad kovčegom mrtvog kralja Aleksandra

Ko je srušio ideju

Donošenjem odluke da formira zajedničku državu Južnih Slovena, Aleksandar Karađorđević stekao je mnogo simpatija, ali čini se, još i više protivnika.

„Od početka, protiv njega su komunisti – najjači u Srbiji i Crnoj Gori, zaverenička organizacija Crna ruka, gotovo svi u Srpskoj pravoslavnoj crkvi koji ga smatraju izdajnikom i jeretikom jer je pod isti državni krov doveo pravoslavce i katolike.

Protivnici su i u Zagrebu – Radić i Hrvatska seljačka stranka, bugarska Crna ruka VMRO, Italija.

Protivnici su mu i Sterijini rodoljupci koji srbuju po mehanama i proklinju ga što nije stvorio Veliku Srbiju.“

Ipak, uprkos svemu, Drašković smatra da je ideja jugoslovenstva u začetku imala svetliju budućnost.

„Jugoslavija je pretvorena u državu frustriranih – ona to nije bila 1918. godine.“

A mogla je da bude shvaćena i kao ostvarenje nacionalnih snova svih njenih naroda, kaže Drašković.

„Ona je bila najveća Srbija u istoriji Srba – mi nemamo primer da su u drugoj državi svi Srbi bili pod istim krovom.“

Isto važi i za Hrvate, Slovence, Muslimane, ne osporava Drašković

Da bi se krvavo raspala, pisac knjige o osnivaču države smatra da je bilo neophodno da proradi negativna osovina između Beograda i Zagreba.

„Jugoslaviju ubija hrvatski secesionizam koji je živ i aktivan od 1918. godine.

On nikada, sem uz pomoć Hitlera, nije imao snage da sruši tu državu.

Prvi put hrvatski secesionizam nalazi saveznika u Beogradu, 90-tih godina prošlog veka.“

Simbolika ostaje u ulozi vojske – od institucije kojoj je prvi kralj dodelio ime „jugoslovenska“ i pre nego što se tako zvala država, do činjenice da je ekser JNA jedan od poslednjih zabijenih u kovčeg socijalističke Jugoslavije.

„Godine 1918. regent Aleksandar čini žrtvu kakvu niko nikad nije učinio – on u zidine države koja se pravi uziđuje dve žive kraljevine, Srbiju i Crnu Goru.

Godine 1991. godine, kada hrvatski secesionizam počinje da trese Jugoslaviju, komunistički generali, između države i svoje ideologije – biraju da brane komunizam i odriču se zemlje“, zaključuje Drašković.

Getty Images

Poslednji trenuci života Aleksandra Karađorđevića – fotografija snimljena neposredno pred atentat u francuskom Marseju u kome je nastradao i francuski šef diplomatije Luj Bartu

Virtuelna istorija

„Možda ću se u nekom narednom romanu pozabaviti pitanjem šta bi bilo da Aleksandar nije ubijen u Marseju 1934. godine. Mislim da se Jugoslavija ne bi raspala, da ne bi bilo ustaške države, genocida, komunista i revolucije. Aleksandrova Jugoslavija bi posle Drugog svetskog rata bila među osnivačima NATO pakta i Evropske unije. Danas bi nas u toj zemlji bilo tridesetak miliona i najmanje polovina njih bi se osećala kao Jugosloveni“, kaže Vuk Drašković.

---

Najveća istorijska ličnost ili tragični diktator

O čoveku koji potpisuje nastanak Jugoslavije uglavnom se sudi iz perspektive današnjice – ili je obožavan, ili svrstan među najveće krivce za krvavi raspad onoga što je stvorio, vladajući čak i otvoreno despotski.

„Činjenice, ma koliko one bile ignorisane, zatrpavane neistinama, govore da je to neponovljiva, a po meni i najveća ličnost u istoriji Srba“, odlučno tvrdi Drašković.

Vidi ga kao ratnog pobednika, mladog komandanta herojske srpske vojske, tvorca prve države Južnih Slovena i Male Antante, prvu žrtvu fašizma u Evropi.

„Rizik je i pisanje o njemu – u istoriji Srba, nema ličnosti koja je toliko oklevetana od strane Srba“, kaže Drašković.

Getty Images

Vuk Drašković bio je poslednji ministar inostranih poslova pod trobojkom zajedničke države – sačinjene samo od Srbije i Crne Gore

Ipak, Drašković ne spori da je njegov glavni junak posegao i za nedemokratskim metodama, zavodeći diktaturu 1929. godine, ukidajući stranke, skupštinu, nacionalne organizacije, slobodu štampe.

„Ne kao pisac, već kao neko ko je pročitao hiljade stranica iz tog vremena, ja bih sa obe ruke podržao to što je Aleksandar uradio 1929. godine – to nije bila skupština nego lajaonica.

Ako vidimo ove naše današnje užasne tabloide i grozimo se svega što u njima možemo pročitati, to je u tadašnje vreme bilo tri puta gore.“

Kroz priču o susretu kralja Aleksandra i prvog turskog sekularnog lidera i reformatora Kemala paše Ataturka, Drašković ukazuje da je „Šestojanuarska diktatura“ bila Aleksandrova propuštena šansa.

„Ataturk mu je zamerio zašto je tako brzo ukinuo diktaturu i nije iskoristio ugled i moć u narodu da pogasi uzročnike mržnje i zla u Jugoslaviji.“

Gašenje koje ostaje misija koja, ponekad i ciljano, nije uspela u čitavom jugoslovenskom 20. veku.

(BBC News na srpskom)

Zoran Čutura

...bivši košarkaški as:

"I sportska suradnja je itekako prisutna u postjugoslavenskim državama, a posebno košarka zbog svoje regionalne priče evocira nekadašnju jugoslavensku ligu. Zoran Čutura, bivši košarkaški as zagrebačke Cibone i jugoslavenske reprezentacije, kaže da je košarka bila najbolji jugoslavenski proizvod svih vremena, što dosad nitko nije uspio opovrgnuti."

(Novosti)

Mario M: Sličice iz Banjaluke

 Ban u pozadini

 Bratstvo i bolji zivot nasih naroda na ciscenju

 Dvor u radnoj odjeci

 Jazz fest: Matija i Marija

 Jesenja setnja Sentandrejskom, foto - Suzana

 kroz prolaz u Gajevu

 metle i cvijece

 Platan

 preko Lausa do Paprikovca

Stara Nova varos

Gdje zivjeti?

Nije li jasna logika da je ljepse zivjeti u blizini ekvatora nego na sjeveru?!
Medjutim, sve su te zemlje siromasnije, sto su blize ekvatoru!
Ne znam pravi odgovor na pitanje zasto je to tako. Zasto ljudi iz tih zemalja, na primjer Kube, Dominikanske Republikde Meksika, Haitia, gdje ljeto traje skoro 12 mjeseci godisnje,  bjeze na sjever gdje je klima surovo hladna, gdje zime traju skoro pola godine.

Ima li tu logike?

Naravno, nije klima jedina koja odredjuje kvalitet zivota, ali, bar za nas koji zivimo na sjeveru, je veoma bitna.
Sjecam se nekih kolega sa kojima sam radio ovdje u Kanadi, nekih poznanika, koji su, siti hladnoce, vjetra i tmurnog vremena prodali sve sto su imali, spakovali kofere i preselini na jug! Sjecam se mog odusevljenja njihovom hrabrom odlukom i razocarenja njihovim povratkom, nakon nekoliko mjeseci ili godina zivota u klimatskom raju na zemlji. Sjecam se i njihovih razloga. Razliciti su, i bez zelje da ih sve nabrojim, nabrojacu bar neke: posao, siromastvo, prljavstina, insekti, kultura... Ali necemo danas o tome.

Jedino sto danas zelim je da podijelim s vama ove dvije fotografije napravljene u razmaku od dva dana. Jedna na Kubi i druga u Kanadi, sa naseg balkon, neposredno po povratku sa Kube.

Pa vi sada procijenite ima li tu logike!

Most Radija Slobodna Evropa: Paralela EU - SFRJ

Novinar Omer Karabeg je razgovarao sa dvojicom istoričara - Hrvojem Klasićem iz Zagreba i Srđanom Miloševićem iz Beograda. Tema razgovora: Kreće li Evropska unija stopama Jugoslavije.

HRVOJE KLASIĆ: Ne možemo tražiti sličnosti između Europske unije i Jugoslavije, ali iz toga izvlačiti zaključke da bi se i Europska unija mogla raspasti zato što se raspala i Jugoslavija - mislim da je ipak malo pretenciozno.

SRĐAN MILOŠEVIĆ: Postoje takva mišljenja i takve analize. Međutim, ja bih se pozvao na onu čuvenu rečenicu kojom počinje "Ana Karenjina" a koja glasi: "Sve srećne porodice liče jedna na druga, a svaka nesrećna porodica - nesrećna je na svoj način". Naravno, postoje određene analogije između Jugoslavije i Evropske unije, ali je istorijski kontekst i jedne i druge tvorevine u značajnoj meri različit.

KLASIĆ: U Jugoslaviji nacionalizmi traju cijelo vrijeme. Bilo ih je i 1918. i 1945. Oni potječu j iz osjećaja neravnopravnosti, koji je nekada bio i opravdan, a nekada ne. Iz toga se onda razvila priča o zapostavljenosti vlastite nacije. lako je u teoriji Jugoslavija bila sastavljena od ravnopravnih republika, naroda i narodnosti, kada pogledate kako je izgledao život u Sloveniji, a kako na Kosovu, vidjećete da su postojale drastične razlike između pojedinih dijelova iste zemlje. I u Europskoj uniji postoje velike razlike, recimo, između skandinavskih zemalja i Rumunjske, Bugarske i Hrvatske, ali je pitanje da li te zemlje misle da žive lošije zbog toga što je Švedskoj dobro.

MILOŠEVIĆ: Identitetska politika i jeste de facto nacionalizam. U Jugoslaviji je nacionalizam poprimio vrlo agresivne razmere što i se na kraju završilo ratom. Na sreću, u Evropi ipak ne vidimo da nacionalizam zauzima krajnje, ekstremne pozicije. Među evropskim zemljama ne postoji takva netrpeljivost kakva je bila među i jugoslovenskim republikama. Mislim da nije izvesno da će nacionalizam u Evropskoj uniji dobiti tako maligne razmere kakve je imao u Jugoslaviji.

KARABEG: Devedesetih godina, uoči raspada Jugoslavije, počela je rehabilitacija fašističkih i kvislinških pokreta. Danas u evropskim zemljama postoje partije koje se otvoreno rukovode fašističkim idejama i kojima iz dana u dan raste popularnost.

KLASIĆ: U pravu ste. Generalno se radi i o porastu ekstremno desnih stranaka i pokreta, koji su uvjetovani više vanjskim, nego unutrašnjim faktorima. To nije mržnja prema ljudima iz vlastitog društva, kao što je bio slučaj sa Njemačkom i i Nezavisnom Državom Hrvatskom gdje su predmet mržnje bili Židovi, odnosno Srbi, već je to mržnja prema migrantima.

MILOŠEVIĆ: Sličnost o kojoj govorite je ovog puta zaista više od analogije. To je manje-više ista pojava. Međutim, evropske institucije se tome na neki način prilagođavaju. Unutar Evropske unije, stvara se, da tako kažem, Crna internacionala koja mnogo više preti da i preuzme evropske ustanove, nego što želi raspad Evropske unije. To je drugačija situacija od jugoslovenske, gde nije bilo moguće uspostaviti nacionalistički konsenzus o transformaciji Jugoslavije. Naravno, ima primera kada ekstremni nacionalizam deluje u pravcu izdvajanja nekih članica iz Evropske unije. Međutim, Evropska unija nije ni na kakvoj ivici sloma. Nije nemoguće da kao odgovor na porast ekstremne desnice dođe do višeg nivoa integracije onih zemalja koje sebe smatraju demokratskim i kojima su ljudska prava važna.

KARABEG: U do juče tolerantnoj Češkoj danas ne može da opstane nijedna politička partija koja nije antiemigrantski nastrojena. A možete zamisliti kako je to u Mađarskoj i Poljskoj. Može li mržnja prema migrantima, koja je preplavila jedan deo Evrope, biti faktor destabilizacije Evropske unije?

KLASIĆ: Nedavno sam čuo jedan gorki vic da je u Mađarskoj veća mogućnost da naletite na vanzemaljca nego na migranta. Riječ je o iracionalnim faktorima. Nije uopće potreban veliki broj "neprijatelja" nisu čak potrebne ni činjenice, jer živimo u fake news društvu u kome je lako stvarati paranoju i izmišljati "neprijatelje". I onda, kada krenu krize, vrlo je lako mobilizirati ljude protiv izmišljenog neprijatelja. Ja mislim da smo generalno ušli u društvo mržnje.

MILOŠEVIĆ: Tačno je da je sadašnji talas nacionalizma, pa i šovinizma i fašizma u Evropi usmeren prema nekome ko je spoljni činilac, što nije bio slučaj u Jugoslaviji. Ali u pitanju je jedna te ista ideologija koja je u svojoj biti destruktivna i mrzilačka. U konačnom ishodu ona može imati pogubne posledice. To nije isključeno. Međutim, opet kažem, veoma su različiti konteksti i istorijske situacije. U Jugoslaviji osamdesetih godina svedočili smo krizi umirućeg socijalizma. U današnjoj Evropi svedočimo krizi kapitalizma, ali bez nagoveštaja da bio on mogao biti zamenjen nečim drugim. To je bitna razlika u odnosu na Jugoslaviju. Ekstremni nacionalizam očituje se u Evropi kao opaka i zločinačka retorika, ali neće preći u masovno nasilje, jer će se međunarodni krupni kapital prema njemu drugačije postaviti, nego što je to bio slučaj u Jugoslaviji. Dok moćne finansijske institucije i krupni kapital imaju interes da Evropska unija opstane - bilo u sadašnjem ili u nekom drugom, preuređenom obliku - neće biti većih turbulencija.

KARABEG: Pojedini analitičari kao, recimo, Tim Džuda govore i o balkanizaciji Evrope. Po vama, može li se govoriti o balkanizaciji Evrope?

MILOŠEVIĆ: Na neki način - da, ali sve su to zgodne analogije. Balkanizacija Evrope može biti samo neka vrsta nuspojave, nekakav stihijski proces, a nikako projekt političkih elita koje bi želele da Evropu vrate unazad, ukinu vladavinu prava i demokratske tekovine. Zato je to samo zgodna floskula koja nema stvarni sadržaj.

KLASIĆ: Unatoč svim analogijama, ne možemo uspoređivati demokratsku Europu 2018. godine sa Jugoslavijom osamdesetih i devedesetih godina, u kojoj je tada rijetko što
funkcioniralo, kada je bilo više konkurencije i podmetanja, nego solidarnosti. U krajnjoj liniji, koliko god u Poljskoj, i Mađarskoj, Češkoj, pa i Hrvatskoj danas jačao euroskepticizam, sve te zemlje ne mogu reći da nisu i te kako profitirale od Europske unije.

MILOŠEVIĆ: Ono što je, po meni, najizvesnije - to je Evropa u više brzina, mada ni to nije dobro. Teško je pretpostaviti da će dezintegracioni procesi zahvatili ceo sistem. Neko jezgro, neki oblik povezanosti, uvek će ostati. Ali, kao istoričar moram da imam rezervu, jer istorija pokazuje da se u vrlo kratkom vremenu mogu da dogode degenerativni procesi u političkom životu i u ekonomiji, pa da države i društva budu gurnuti u sukobe.

KLASIĆ: Jugoslavija je živjela sedam decenija, ali je tokom svog trajanja imala takve turbulencije kakve Europska unija do sada nije imala. Volio bih da se projekt Europske unije održi, da se unaprijedi, da izvuče pouke iz vlastitih grešaka i da i ostale balkanske zemlje što prije uđu u taj projekt.

(Radio Slobodna Evropa)

Reuf Jakupović: Mnogo zlata... na jednom mjestu (1)

Danas otpočinjemo seriju sjećanja na banjalučki sport u drugoj polovini dvadesetog stoljeća autora  Reufa Jakupovića, Banjalučanina, bivšeg fudbalera i rukometaša. Tekstove ćemo objavljivati jednom nedjeljno u narednih nekoliko nedjelja. Počećemo, naravno, tekstom o najuspješnijem banjalučkom sportu - rukometu.

************************* 

Tekst i ilustracije: 

REUF JAKUPOVIĆ, 

Banjalučanin, bivši 

fudbaler i rukometaš

(ecko@graposi.se)

Grad zelenila i lijepih djevojaka. Ali, nije li to i grad sporta odnosno grad i zelenila i lijepih djevojaka i sporta? Da, sve je to jedan grad, po tome i prepoznatljiv, ne samo na prostoru bivše nam domovine. Naravno, riječ je o gradu na Vrbasu, krajiškoj ljepotici Banjoj Luci. E, ali to je bilo ranije, nekoliko decenija prije nego što će se baš ta bivša nam domovina u krvi rasparčati. Jer danas je Banja Luka samo grad zelenila i lijepih djevojaka. A grad i sporta? Ne, nikako. Sport je u ovom gradu već decenijama na tako niskim granama, da je to tužno, da tužnije ne može biti. Zašto je to tako trebali bi da se zapitaju mnogi, od onih koji ”upravljaju” ovim gradom, preko onih čija je riječ odlučujuća kada je sport u ovom gradu u pitanju pa sve do, ako ćemo pravo, samih sportista. A nekada, ne tako davno, Banja Luka je slavila svoje šampione, posebno osvajače najvišeg odličja u sportu - zlatne olimpijske medalje. Ukupno 8 takvih medalja ima Banja Luka: 6 u rukometu, 1 u fudbalu i  1 u boksu.

Da od zaborava otrgnemo to zlatno banjolučko sportsko vrijeme, nostalgično ćemo se, najkraće što je moguće, ”prošetati” kroz vrijeme u kojem je Banja Luka bila i grad sporta, kroz vrijeme u kojem je Banja Luka bila, kažu, jedan od najsportskijih gradova Jugoslavije, uz Beograd i Split. U to vrijeme Banja Luka se s pravom mogla pohvaliti da je imala, otprilke uzeto, jednu zlatnu olimpijsku medalju na nekih 10.000 stanovnika. Računajte sami: grad tada ima nešto više od 80.000 stanovnika, a ima 8 sportista koji su se s olimpijskih igara u svoj grad vratili s najvišim odličjem u sportu. Pogled unazad bacićemo samo na sportske grane koje su Banjoj Luci podarile tih 8 medalja: rukomet, fudbal i boks.

Rukometaši Borca na vrhu Evrope 

Rukomet je u Banjoj Luci već polovinom 50-ih godina prošlog stoljeća postao najpopularniji sport u gradu. Slavu banjolučkog rukometa decenijama je pronosio Borac, koji je zbog lepršave igre dobio i epitet ”romantičari sa Vrbasa”. Klub je osnovan 1950. godine. Kada je 1957. godine formirana Prva savezna liga, Borac je postao njen član i to je bio neprekidno sve do raspada Jugoslavije. Uz Borac to je uspjelo još jedino beogradskoj Crvenoj Zvezdi. Te 1957. godine Borac po prvi puta postaje pobjednik Kupa Jugoslavije, u kojem takmičenju će nanizati čak 10 titula. Samo dvije godine kasnije, dakle 1959. godine, Borac po prvi puta postaje i prvak Jugoslavije. Tu titulu osvojiće ukupno 7 puta. Osma decenija prošlog stoljeća ubjedljivo je najuspješnija Borčeva decenija: 5 titula pobjednika u kupu i 4 titule pobjednika u prvenstvu.

I Evropa će u toj deceniji spoznati (ako nije već do tada) ko su ti stasiti banjolučki momci koji ”žare i pale” jugoslovenskim rukometnim prostorom. Najprije će se Borac 1975. godine naći u finalu Kupa evropskih šampiona i tu pokleknuti pred istočnonjemačkim Forvercom - rezultat je bio 19:17. Već slijedeće godine Borac postaje prvak Evrope. U prepunoj sportskoj dvorani Borik u Banjoj Luci 11. aprila 1976. godine pobjednički pehar pripao je Banjolučanima, nakon što je danska
Fredericija poražena rezultatom 17:15. Borčeva ”labudova pjesma” bila je 1991. godina. Pobjedom protiv CSKA iz Moskve, Borac se okitio i titulom pobjednika Kupa Evropske rukometne federacije. U Banjoj Luci je bilo 20:15 za Borac, a u Moskvi 24:23 za CSKA.

Među ovih "dvanaest veličanstvenih" iz Minhena 1972. godine najviše je Borčevaca, čak trojica: Arslanagić, Karalić i Popović. Na žalost, četvrti igrač Borca, Selec nije igrao finalnu utakmicu

Mnogo je Borčevih rukometaša koji su, igrajući za reprezentaciju Jugoslavije, u svoj grad donijeli medalju. Onu najsjajniju, zlatnu olimpijsku medalju osvojilo je šest Borčevih igrača. Najprije je to pošlo za rukom Abasu Arslanagiću, Miloradu Karaliću, Nebojši Popoviću i Dobrivoju Selecu 1972. godine u Minhenu (o njima će biti riječi nešto kasnije). Da se podsjetimo: nakon što je veliki rukomet bio na programu Olimpijskih igara u Berlinu 1936. godine, u Minhenu je po prvi put u program uvoden rukomet kakav se i danas igra. U finaloj utakmici poražena je Čehoslovačka s rezultatom 21:16. Posebnu čast doživjeli su rukometaši Jugoslavije u Minhenu: medalje im je uručio niko drugi nego Amerikanac Everi Brendidž, predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta. Još veću čast rukometači su doživjeli po povratku u Jugoslaviju - bili su gosti na prijemu koji im je priredio predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito.

Tito se uvijek radovao međunarodnim uspjesima jugoslovenskih sportista, najboljih ambasadora Jugoslavije. Tako je bilo i nakon Minhena 1972. godine: priredio je prijem za "zlatne" rukometaše

Dvanaest godina nakon Minhena Banja Luka se ponovo ”pozlatila”. Na Olimpijskim igrama 1984. godine u Los Anđelesu zlatnu medalju s reprezentacijom Jugoslavije osvajaju Borčevi rukometaši: golman Zlatan Arnautović i kapiten reprezentacije Zdravko Rađenović (o njima će biti riječi nešto kasnije). U dramatičnoj finalnoj utakmici s jednim golom razlike poražena je Zapadna Njemačka (rezultat 18:17).

Oni su "pokorili" Evropu - Rukometaši Borca nakon osvajanja titule prvaka Evrope

Valja napomenuti da još jedan igrač Borca, istina bivši, ima zlatnu medalju iz Los Anđelesa. To je Jovica Elezović, koji je „rukometni zanat“ izučio, prije svega, u Borcu. Ovaj rasni strijelac s Borcem je osvojio i titulu prvaka Jugoslavije 1981. godine, kada je proglašen i najboljim sportistom Bosanske Krajine, a kao Borčev igrač osvojio je i srebrnu medalju na svjetskom prvenstvu u Zapadnoj Njemackoj 1982. godine. Ipak, njegovo zlato iz Los Anđelesa ne pripisuje se Borcu jer je tada bio član drugog kluba.

Osam "zlatnika" čine Olimpijski slavoluk u sportskoj dvorani Borik u Banjoj Luci

Banja Luka nije zaboravila svoje zlatne rukometaše. Njima u čast, kao trajni simbol velikog uspjeha, u banjolučkoj sportskoj dvorani Borik postavljen je Olimpijski slavoluk, na kojem se nalaze i dvojica drugih Banjolučana osvajača zlatnog olimpijskog odličja: fudbaler Tomislav Knez i bokser Anton Josipović.
Pored 6 zlatnih olimpijskih medalja, rukometaši Borca, igrajući za reprezentaciju Jugoslavije, osvojili su još pregršt drugog odličja: sa olimpijskih igara 3 bronzane medalje, a sa svjetskih prvenstava 3 zlatne, 4 srebrne i 6 bronzanih medalja. Brojke koje zaslužuju respekt. Nije onda ništa neobično što je Borac bio svrstavan među najuspješnije sportske klubove u Jugoslaviji te što se smatra najuspješnijim sportskim klubom u BiH - svih vremena, naravno.

Još nešto se može reći za ovaj klub. Naime, ako za nekoga vrijedi izreka da ”ne pada iver daleko od klade”, to vrijedi za rukometaše Borca iz one njegove najsjajnije generacije. Naime, vjerovatno da nema kluba u bivšoj nam domovini, ako ne i šire, u kojem je toliko mnogo djece naslijedilo svog oca u sportu kojim se bavio. Evo, da analiziramo onu Borčevu ekipu koja je postala prvak Evrope. Arslanagićeva kćerka igrala je za reprezentaciju Hrvatske, sin starijeg Golića za reprezentaciju Francuske, sin mlađeg Golića za reprezentaciju Jugoslavije, Rađenovićev sin za Borac, Bjelićev sin za Borac, kao i Unčaninova oba sina.

"Leteći doktor" bio je nadimak Karadže

Pišući ovaj kratki tekst o banjolučkom rukometu, sjetih se ne tako davnog razgovora s Abasom Arslanagićem, o rukometu, naravno. Reče meni Arslanagić da mu počesto na pamet padne istinska legenda banjolučkog rukometa Jerolim Karadža Jerko, koji samo sticajem okolnosti ne posjeduje niti jedan međunarodni trofej, što je svojevrsna sportska nepravda. Da, u pravu je Arslanagić. Hajde da od zaborava otrgnemo samo nekoliko podataka koji zorno ilustruju ovu Arslanagićevu konstataciju. Karadža se 10 puta našao na listi najboljih sportista u Bosanskoj Krajini, prvi put kao košarkaš 1957. godine. Bio je 4 godine zaredom najbolji (od 1958. do 1961. godine), a najbolji je bio i 1968. godine. Samo godinu dana nakon što je Borac ušao u Prvu ligu, on je već standardni reprezentativac Jugoslavije. S reprezentacijom učestvuje i na prvenstvu svijeta u Švedskoj 1958. godine, a s reprezentacijom će učestvovati i na naredne tri smotre svjetskog rukometa. No, tada je jugoslovenski rukomet bio u povoju pa su i medalje izostale. Iako je jugoslovenska reprezentacija tih 60-ih godina prošlog stoljeća kudikamo rjeđe izlazila na međunarodnu scenu, odigrao je Karadže 71 utakmicu za najbolju jugoslovensku selekciju i pritom postigao 169 golova. Kako je Karadža igrao rukomet, najbolje svjedoče riječi tadašnjeg trenera reprezentacije Rumunije, dvostrukog svjetskog prvaka: ”Da bismo dugo zadržali titulu svjetskog prvaka, nedostaje nam samo jedan igrač, ali on igra u banjolučkom Borcu i zove se Karadža”.

Friganović je bio "alfa i omega" u sportu

Još jedno ime ne bi trebalo zaboraviti kada je u pitanju banjolučki rukomet i sport u cjelini. To je Ante Friganović Šjor. Nije Friganović bio vanserijski rukometaš, ali je bio standardni član najbolje Borčeve selekcije. On je, iznad svega, bio nevjerovatno svestran sportista. Nepodijeljeno je mišljenje da je Friganović najsvestraniji sportista Banje Luke svih vremena. Sve što se igra s loptom, Friganović je dobro igrao. Pored rukometa igrao je košarku, fudbal, stoni tenis i tenis. Bio je i dobar atletičar - jedno vrijeme bio je rekorder BiH u skoku s motkom. I skijao je takođe dobro. Nije onda ni čudo što je ovaj profesor fizičkog vaspitanja odgojio čitavu plejadu vrhunskih sportista grada na Vrbasu.

Imao je Borac tokom svoje bogate istorije mnoge visprene predsjednike. Jedan od njih, Mirko Aničić mora se izdvojiti, ne samo po tome što je bio izuzetno dobar predsjednik. On je, naime, plaćao ulaznicu za svaku utakmicu koju je gledao, bez obzira o kojem sportu je riječ - čak i za rukometne utakmice u vrijeme kada je on bio predsjednik Borca. Prosto da čovjek ne povjeruje.

(Nastavice se)

NIsta nije kao nekad....

Bas nista!
Cak ni Kuba!
Pricao sam nekada o nasoj ljubavi prema Kubi, prelijepim i nepreglednim pjescanim plazama, prelijepim bojama okeana, ljudima, njihovom gostoprimstvu, zahvalnosti za poklonjeno, siromastvu - ali i ponosu, svakodnevnoj borbi da se prezivi - ali i optimiznu, ljubavi, pozitivnoj energiji koja se sretala na svakom koraku...
Mijenjali smo te karibske drzavice, uvijek ih poredeci sa Kubom i uvijek se vracali Kubi jer smo se tu osjecali dobrodoslim i najsigurnijim... Bas to - dobrodoslim! Nisu nas Kubanci gledali samo kroz dolar kojim im placamo uslugu. Zeljeli su da nas upoznaju, da pricaju s nama a jos kad bismo rekli da smo iz Kanade, pa jos i iz bivse Jugoslavije, bili bismo pocasceni iskrenim osmjehom koji je izrazavao dobrodoslicu i bliskost.
Na zalost, ni Kuba nije kao sto je bila.

I dalje je do bola siromasna, ali se osjeti i priliv dolara. Obnavljaju se oronule zgrade, ni automobili nisu u onako jadnom stanju kao nekada, sve je vise i novih, uglavnom koreanskih ili kineskih. I to je dobro zbog dobrih ljudi - kubanaca. Oni vjerovatno, bolje od nas, gostiju,  osjete olaksanje i poboljsanje svog svakodnevnog zivota. Nije to poboljsanje vidljivo onima koji u Kubu dolaze prvi ili drugi put. Njihov utisak o zivotu na Kubi je vjerovatno slican nasem kada smo je posjetili prvi put...

Medjutim, ima nesto sto razocarava. Kubanci, bar oni koje mi srecemo u hotelima, restoranima i resortima, kao da vise ne zive sa svojim gostima. Ne osjeti se vise kao sto se nekada osjetila dobrodoslica, radoznalost, zahvalnost, toplina.. Kao da su poceli odradjivati svoje smjene, hladnije nego nekada. Mozda smo do ovakvog utiska dosli i zato sto smo ovog puta komunicirali sa recepcionarima, konobarima, cistacicama ciji engleski je mnogo losiji od engleskog kojim su se, u istom resortu, sluzili njihovi prethodnici prije 12-13 godina... Mozda... Ali tada gost nije mogao dozivjeti ga konobar skoro uopste ne razumije engleski, da kad gost trazi konjak sa vodom, u velikoj casi dobije konjak i vodu - izmijesane, da se recepcionar pretvara da telefonom poziva sluzbu odrzavanja i kaze da neko odmah dolazi u sobu da popravi kvar, a da taj neko ne dodje ni sutradan... Sve to nekako izgleda da bi se smjena "preplivala" i problem prenio na slijedecu...

Bilo kako bilo - divno je sto stanovnici Kube u svom svakodnevnom zivotu osjete olaksavanje americkih sankcija i sto im zivot postaje laski. Ali nije dobro sto, prvo sto mijenjaju je zanemarivanje svojih obaveze i sto pocinju da se prema gostima ponasaju kao da ce oni dolaziti bez obzira kakvu uslugo dobili.
Kanada i kanadjani su u decenijama cvrstih americkih sankcija spasili Kubu od gladi. Kubanci su to znali i uzvracali im iskrenim i toplim gostoprimstvom.
Danas, kada se to mijenja, kada dolaze i drugi, evropljani, pa i amerikanci... mijenjaju se i kubanci. Prvo sto mijenjaju su, na zalost, dobrodoslica i obaveze prema gostima od kojih zive.

Prije 12 ili 14 godina, to se ne mozemo dogovoriti, bili smo na istom mjestu, u istom rezortu sa Ljiljom i Zlatkom Cotom

Zoran and Friends - Earth Rising

Amazing street guitar performance by Imad Fares " Gipsy Kings " cover