Wednesday, December 05, 2018

Reuf Jakupović: Mnogo zlata... na jednom mjestu (1)

Danas otpočinjemo seriju sjećanja na banjalučki sport u drugoj polovini dvadesetog stoljeća autora  Reufa Jakupovića, Banjalučanina, bivšeg fudbalera i rukometaša. Tekstove ćemo objavljivati jednom nedjeljno u narednih nekoliko nedjelja. Počećemo, naravno, tekstom o najuspješnijem banjalučkom sportu - rukometu.

************************* 




Tekst i ilustracije: 
REUF JAKUPOVIĆ, 

Banjalučanin, bivši 
fudbaler i rukometaš
(ecko@graposi.se)

Grad zelenila i lijepih djevojaka. Ali, nije li to i grad sporta odnosno grad i zelenila i lijepih djevojaka i sporta? Da, sve je to jedan grad, po tome i prepoznatljiv, ne samo na prostoru bivše nam domovine. Naravno, riječ je o gradu na Vrbasu, krajiškoj ljepotici Banjoj Luci. E, ali to je bilo ranije, nekoliko decenija prije nego što će se baš ta bivša nam domovina u krvi rasparčati. Jer danas je Banja Luka samo grad zelenila i lijepih djevojaka. A grad i sporta? Ne, nikako. Sport je u ovom gradu već decenijama na tako niskim granama, da je to tužno, da tužnije ne može biti. Zašto je to tako trebali bi da se zapitaju mnogi, od onih koji ”upravljaju” ovim gradom, preko onih čija je riječ odlučujuća kada je sport u ovom gradu u pitanju pa sve do, ako ćemo pravo, samih sportista. A nekada, ne tako davno, Banja Luka je slavila svoje šampione, posebno osvajače najvišeg odličja u sportu - zlatne olimpijske medalje. Ukupno 8 takvih medalja ima Banja Luka: 6 u rukometu, 1 u fudbalu i  1 u boksu.
Da od zaborava otrgnemo to zlatno banjolučko sportsko vrijeme, nostalgično ćemo se, najkraće što je moguće, ”prošetati” kroz vrijeme u kojem je Banja Luka bila i grad sporta, kroz vrijeme u kojem je Banja Luka bila, kažu, jedan od najsportskijih gradova Jugoslavije, uz Beograd i Split. U to vrijeme Banja Luka se s pravom mogla pohvaliti da je imala, otprilke uzeto, jednu zlatnu olimpijsku medalju na nekih 10.000 stanovnika. Računajte sami: grad tada ima nešto više od 80.000 stanovnika, a ima 8 sportista koji su se s olimpijskih igara u svoj grad vratili s najvišim odličjem u sportu. Pogled unazad bacićemo samo na sportske grane koje su Banjoj Luci podarile tih 8 medalja: rukomet, fudbal i boks.

Rukometaši Borca na vrhu Evrope 

Rukomet je u Banjoj Luci već polovinom 50-ih godina prošlog stoljeća postao najpopularniji sport u gradu. Slavu banjolučkog rukometa decenijama je pronosio Borac, koji je zbog lepršave igre dobio i epitet ”romantičari sa Vrbasa”. Klub je osnovan 1950. godine. Kada je 1957. godine formirana Prva savezna liga, Borac je postao njen član i to je bio neprekidno sve do raspada Jugoslavije. Uz Borac to je uspjelo još jedino beogradskoj Crvenoj Zvezdi. Te 1957. godine Borac po prvi puta postaje pobjednik Kupa Jugoslavije, u kojem takmičenju će nanizati čak 10 titula. Samo dvije godine kasnije, dakle 1959. godine, Borac po prvi puta postaje i prvak Jugoslavije. Tu titulu osvojiće ukupno 7 puta. Osma decenija prošlog stoljeća ubjedljivo je najuspješnija Borčeva decenija: 5 titula pobjednika u kupu i 4 titule pobjednika u prvenstvu.

I Evropa će u toj deceniji spoznati (ako nije već do tada) ko su ti stasiti banjolučki momci koji ”žare i pale” jugoslovenskim rukometnim prostorom. Najprije će se Borac 1975. godine naći u finalu Kupa evropskih šampiona i tu pokleknuti pred istočnonjemačkim Forvercom - rezultat je bio 19:17. Već slijedeće godine Borac postaje prvak Evrope. U prepunoj sportskoj dvorani Borik u Banjoj Luci 11. aprila 1976. godine pobjednički pehar pripao je Banjolučanima, nakon što je danska
Fredericija poražena rezultatom 17:15. Borčeva ”labudova pjesma” bila je 1991. godina. Pobjedom protiv CSKA iz Moskve, Borac se okitio i titulom pobjednika Kupa Evropske rukometne federacije. U Banjoj Luci je bilo 20:15 za Borac, a u Moskvi 24:23 za CSKA.

Među ovih "dvanaest veličanstvenih" iz Minhena 1972. godine najviše je Borčevaca, čak trojica: Arslanagić, Karalić i Popović. Na žalost, četvrti igrač Borca, Selec nije igrao finalnu utakmicu

Mnogo je Borčevih rukometaša koji su, igrajući za reprezentaciju Jugoslavije, u svoj grad donijeli medalju. Onu najsjajniju, zlatnu olimpijsku medalju osvojilo je šest Borčevih igrača. Najprije je to pošlo za rukom Abasu Arslanagiću, Miloradu Karaliću, Nebojši Popoviću i Dobrivoju Selecu 1972. godine u Minhenu (o njima će biti riječi nešto kasnije). Da se podsjetimo: nakon što je veliki rukomet bio na programu Olimpijskih igara u Berlinu 1936. godine, u Minhenu je po prvi put u program uvoden rukomet kakav se i danas igra. U finaloj utakmici poražena je Čehoslovačka s rezultatom 21:16. Posebnu čast doživjeli su rukometaši Jugoslavije u Minhenu: medalje im je uručio niko drugi nego Amerikanac Everi Brendidž, predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta. Još veću čast rukometači su doživjeli po povratku u Jugoslaviju - bili su gosti na prijemu koji im je priredio predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito.

Tito se uvijek radovao međunarodnim uspjesima jugoslovenskih sportista, najboljih ambasadora Jugoslavije. Tako je bilo i nakon Minhena 1972. godine: priredio je prijem za "zlatne" rukometaše

Dvanaest godina nakon Minhena Banja Luka se ponovo ”pozlatila”. Na Olimpijskim igrama 1984. godine u Los Anđelesu zlatnu medalju s reprezentacijom Jugoslavije osvajaju Borčevi rukometaši: golman Zlatan Arnautović i kapiten reprezentacije Zdravko Rađenović (o njima će biti riječi nešto kasnije). U dramatičnoj finalnoj utakmici s jednim golom razlike poražena je Zapadna Njemačka (rezultat 18:17).

Oni su "pokorili" Evropu - Rukometaši Borca nakon osvajanja titule prvaka Evrope

Valja napomenuti da još jedan igrač Borca, istina bivši, ima zlatnu medalju iz Los Anđelesa. To je Jovica Elezović, koji je „rukometni zanat“ izučio, prije svega, u Borcu. Ovaj rasni strijelac s Borcem je osvojio i titulu prvaka Jugoslavije 1981. godine, kada je proglašen i najboljim sportistom Bosanske Krajine, a kao Borčev igrač osvojio je i srebrnu medalju na svjetskom prvenstvu u Zapadnoj Njemackoj 1982. godine. Ipak, njegovo zlato iz Los Anđelesa ne pripisuje se Borcu jer je tada bio član drugog kluba.

Osam "zlatnika" čine Olimpijski slavoluk u sportskoj dvorani Borik u Banjoj Luci

Banja Luka nije zaboravila svoje zlatne rukometaše. Njima u čast, kao trajni simbol velikog uspjeha, u banjolučkoj sportskoj dvorani Borik postavljen je Olimpijski slavoluk, na kojem se nalaze i dvojica drugih Banjolučana osvajača zlatnog olimpijskog odličja: fudbaler Tomislav Knez i bokser Anton Josipović.
Pored 6 zlatnih olimpijskih medalja, rukometaši Borca, igrajući za reprezentaciju Jugoslavije, osvojili su još pregršt drugog odličja: sa olimpijskih igara 3 bronzane medalje, a sa svjetskih prvenstava 3 zlatne, 4 srebrne i 6 bronzanih medalja. Brojke koje zaslužuju respekt. Nije onda ništa neobično što je Borac bio svrstavan među najuspješnije sportske klubove u Jugoslaviji te što se smatra najuspješnijim sportskim klubom u BiH - svih vremena, naravno.

Još nešto se može reći za ovaj klub. Naime, ako za nekoga vrijedi izreka da ”ne pada iver daleko od klade”, to vrijedi za rukometaše Borca iz one njegove najsjajnije generacije. Naime, vjerovatno da nema kluba u bivšoj nam domovini, ako ne i šire, u kojem je toliko mnogo djece naslijedilo svog oca u sportu kojim se bavio. Evo, da analiziramo onu Borčevu ekipu koja je postala prvak Evrope. Arslanagićeva kćerka igrala je za reprezentaciju Hrvatske, sin starijeg Golića za reprezentaciju Francuske, sin mlađeg Golića za reprezentaciju Jugoslavije, Rađenovićev sin za Borac, Bjelićev sin za Borac, kao i Unčaninova oba sina.

"Leteći doktor" bio je nadimak Karadže

Pišući ovaj kratki tekst o banjolučkom rukometu, sjetih se ne tako davnog razgovora s Abasom Arslanagićem, o rukometu, naravno. Reče meni Arslanagić da mu počesto na pamet padne istinska legenda banjolučkog rukometa Jerolim Karadža Jerko, koji samo sticajem okolnosti ne posjeduje niti jedan međunarodni trofej, što je svojevrsna sportska nepravda. Da, u pravu je Arslanagić. Hajde da od zaborava otrgnemo samo nekoliko podataka koji zorno ilustruju ovu Arslanagićevu konstataciju. Karadža se 10 puta našao na listi najboljih sportista u Bosanskoj Krajini, prvi put kao košarkaš 1957. godine. Bio je 4 godine zaredom najbolji (od 1958. do 1961. godine), a najbolji je bio i 1968. godine. Samo godinu dana nakon što je Borac ušao u Prvu ligu, on je već standardni reprezentativac Jugoslavije. S reprezentacijom učestvuje i na prvenstvu svijeta u Švedskoj 1958. godine, a s reprezentacijom će učestvovati i na naredne tri smotre svjetskog rukometa. No, tada je jugoslovenski rukomet bio u povoju pa su i medalje izostale. Iako je jugoslovenska reprezentacija tih 60-ih godina prošlog stoljeća kudikamo rjeđe izlazila na međunarodnu scenu, odigrao je Karadže 71 utakmicu za najbolju jugoslovensku selekciju i pritom postigao 169 golova. Kako je Karadža igrao rukomet, najbolje svjedoče riječi tadašnjeg trenera reprezentacije Rumunije, dvostrukog svjetskog prvaka: ”Da bismo dugo zadržali titulu svjetskog prvaka, nedostaje nam samo jedan igrač, ali on igra u banjolučkom Borcu i zove se Karadža”.

Friganović je bio "alfa i omega" u sportu

Još jedno ime ne bi trebalo zaboraviti kada je u pitanju banjolučki rukomet i sport u cjelini. To je Ante Friganović Šjor. Nije Friganović bio vanserijski rukometaš, ali je bio standardni član najbolje Borčeve selekcije. On je, iznad svega, bio nevjerovatno svestran sportista. Nepodijeljeno je mišljenje da je Friganović najsvestraniji sportista Banje Luke svih vremena. Sve što se igra s loptom, Friganović je dobro igrao. Pored rukometa igrao je košarku, fudbal, stoni tenis i tenis. Bio je i dobar atletičar - jedno vrijeme bio je rekorder BiH u skoku s motkom. I skijao je takođe dobro. Nije onda ni čudo što je ovaj profesor fizičkog vaspitanja odgojio čitavu plejadu vrhunskih sportista grada na Vrbasu.

Imao je Borac tokom svoje bogate istorije mnoge visprene predsjednike. Jedan od njih, Mirko Aničić mora se izdvojiti, ne samo po tome što je bio izuzetno dobar predsjednik. On je, naime, plaćao ulaznicu za svaku utakmicu koju je gledao, bez obzira o kojem sportu je riječ - čak i za rukometne utakmice u vrijeme kada je on bio predsjednik Borca. Prosto da čovjek ne povjeruje.

(Nastavice se)

No comments:

Post a comment