Reuf Jakupović: Mnogo zlata... na jednom mjestu (2)

Nastavljamo serijal sjećanja na banjalučki sport u drugoj polovini dvadesetog stoljeća autora  Reufa Jakupovića, Banjalučanina, bivšeg fudbalera i rukometaša. 
Danas o Fudbalskom klubu Borac.

************************

Tekst i ilustracije: 
REUF JAKUPOVIĆ, 
Banjalučanin, bivši 
fudbaler i rukometaš
(ecko@graposi.se)

Fudbaleri Borca s Titovim peharom 

Fudbal ili, kako ga još nazivaju, ”najljepša sporedna stvar na svijetu” vezana je, što se Banje Luke tiče, takođe za ime Borac. Fudbalski klub Borac osnovan je 1926. godine. Uspon ovog kluba počinje negdje polovinom prošlog stoljeća. Naime, 1953. godine Borac postaje drugoligaš. Otada nadalje Borac će biti ili drugoligaš ili prvoligaš. Do raspada Jugoslavije Borac je ukupno 15 sezona odigrao u društvu najboljih klubova u zemlji. Jednom se našao i na zavidnom 4. mjestu u prvenstvu Jugoslavije.

Trenutak koji se pamti: fudbaleri Borca s peharom pobjednika jugoslavenskog kupa

Najveći uspjeh Borca je pobjeda u finalu Kupa Maršala Tita, kako se tada nazivalo ovo popularno takmičenje. Bilo je to 11. maja 1988. godine. Borac, tada drugoligaš, na Stadionu JNA u Beogradu ostavio je ”praznih šaka” čuvenu beogradsku Crvenu Zvezdu - pehar voljenog Tita podigao je Damir Špica, kapiten Borca. A kakav je tim tada imala Crvena Zvezda najbolje ilustruje podatak da je nedugo nakon toga postala i prvak Evrope. Ostaće upamćeno da je Borac jedini drugoligaš koji je postao pobjednik ovog prestižnog takmičenja. Upamćen će ostati i stih koji je u Banjoj Luci nastao odmah nakon pobjede: ”U Beogradu procvjetala bijela lala, uzeli smo Kup Maršala”. U uspjeh ovog kluba može se ubrojati još jedno finale u ovom istom takmičenju, ali se te 1974. godine sreća osmjehnula Borčevom protivniku, splitskom Hajduku.

Skoro u svim generacijama Borac je imao fudbalere za koje su se otimali drugi jugoslovenski klubovi, čak i čuvena ”velika četvorka”: Crvena Zvezda, Partizan, Dinamo i Hajduk. Prema
nepodijeljenom mišljenju, najbolji fudbaler u Borčevoj istoriji je Tomislav Knez (o njemu će biti riječi nešto kasnije). Knezu rame uz rame su još dvije Borčeve zvijezde: ”nebeski skakač”, Husnija Hune Fazlić i ”fudbaler s obadvije noge”, Abid Bida Kovačević.

Kada je Fazlić u skoku, golmanu na pomažu ni uzdignute ruke

Specijalnost Fazlića bila je igra glavom, bolje rečeno, postizanje golova glavom. Mnogi poznavaoci fudbala kažu da je od Fazlića glavom bolje igrao samo čuveni mađarski reprezentativac Šandor Koćiš. Ovaj fenomenalni strijelac (75 golova u, pazite, samo 68 nastupa za mađarsku reprezentaciju!) većinu golova postizao je upravo glavom. To isto važi i za Fazlića - pola golova postigao je glavom. Fazlić je i najbolji strijelac Borca svih vremena. Valja pomenuti da je trener beogradskih ”crveno-bijelih”, čuveni ”mag yu-fudbala” Miljan Miljanić godinama bezuspješno oblijetao oko Fazlića kako bi ga privolio da obuče crveno-bijeli dres. Fazlić je bio trener ekipe Borca koja je osvojila Kup Maršala Tita.

Kovačevic se od "jagnjeta" preobrazi u "zvijer", ali samo na igralištu

Dok je glavno ”oružje” Fazlića bila glava, za Kovačevića je to bila noga. I to ne jedna, nego obje. Čak je i jedanaesterac moga šutirati bilo desnom bilo lijevom nogom. A bio je dobar šuter, posebno kod izvođenja slobodnih udaraca. Bio je i dobar dribler, a centaršutevi su mu bili veoma precizni - kao da ih je rukom izvodio legendarni rukometni golman Abas Arslanagić, velemajstor u bacanju lopte u kontru. Možda je ponajbolje, a tako sažeto, ovog plavokosog momka opisao Miroslav Ćiro Blažević: ”Bio je zvjer na terenu, a jagnje van njega”. Potpuno nezasluženo, dres s državnim grbom ”zaobilazio” je ovog velikog igrača. Samo mu se dva puta posrećilo da taj dres obuće.
Ne bi bilo korektno da se ovdje ne pomene da je i nedavno preminuli Velimir Sombolac, dobitnik zlatne olimpijske medalje 1960. godine u Rimu, takođe izdanak banjolučke fudbalske škole. Ipak, on je postao slavan tek po dolasku u beogradski Partizan, gdje je uz Šoškića i Jusufija dugi niz godina bio posljednja prepreka protivničkim napadačima, kako u klupskim tako i u reprezentativnim nastupima.

Mulaomerović je uvijek raspoložen za ples

U svojoj dugoj istoriji Borac je na čelu uvijek imao ljude koji su znalački vodili ovaj klub. Mnogi i dan-danas kažu da je prvi među jednakima Banjolučanin Mesud Mulaomerović, nekada fudbaler Naprijeda. On je dugogodišnji predsjednik Borca, a bio je i član Fudbalskog saveza Jugoslavije i predsjednik Fudbalskog saveza BiH. Ovaj još uvijek živahni osamdestjednogodišnjak danas živi u Švedskoj.

(Nastavice se)