Tomislav Klauški: Spomenik Tuđmanu?

Add caption

Franju Tuđmana ni vlastiti sin Stjepan ne može prepoznati na spomeniku koji je na godišnjicu smrti prvog hrvatskog predsjednika svečano otvaren na platou kod dvorane “Lisinski”. Ali lako za to. Ne samo da ga se ne može prepoznati, već je teško zaključiti što bi u današnje vrijeme taj spomenik trebao simbolizirati. Kakvu bi poruku trebao poslati? Osim, naravno, što bi trebao poslužiti političkim patuljcima da se u histeričnoj predizbornoj kampanji još malo propnu na ramenima ovog političkog “giganta”.


Kome se taj Tuđmanov spomenik obraća i što se njime želi poručiti? Krenimo najprije od formalnosti.

Spomenik se podiže u gradu u kojem pokojni predsjednik nije dozvoljavao ono što je nazivao “oporbenom situacijom” i podiže ga gradonačelnik koji je gradio SDP dok je Tuđman odbijao priznati legalne i legitimne oporbene, pa tako i SDP, gradonačelnike. Spomenik se podiže gotovo na obljetnicu notornog Tuđmanova govora o “žutim i zelenim vragovima”, ali i na prvu godišnjicu haške presude Tuđmanu zbog zločinačkog pothvata u BiH. Koliko samo simbolike ima u svemu tome. Ali ima još.

Spomenik se podiže par tjedana nakon izručenja I. Todorića, jednog od tajkuna koji je izrastao pod pokroviteljstvom prvog predsjednika. Podiže se pod vlašću stranke koja se ne tako davno, u mandatu I. Sanadera, ispričala hrvatskim građanima zbog Tuđmanove vladavine. Podiže se u vrijeme kad se u Vukovaru hapse srpski zločinci, čime se ruši Tuđmanov koncept amnestije nakon mirne reintegracije. Podiže se godinu dana nakon izbacivanja trga J. B. Tita iz centra Zagreba, što je za Tuđmanova života bilo izričito zabranjeno. Nije taj spomenik, dakle, samo estetski užas. On simbolizira i politički užas koji smo naslijedili od njegove vladavine, kao i sve užase koji se provode u sjeni spomenika državniku čije se čak i pozitivno naslijeđe nastoji dezavuirati. Poput, recimo, slavljenog koncepta pomirbe.

Nikada u modernoj hrvatskoj povijesti nije se u društvu zahuktao ovakav ideološki sukob ustaša i antifašista. Povijesni revizionizam uzima maha, omalovažava se nasljeđe antifašističke borbe u kojoj je F.Tuđman bio aktivni sudionik, ruše se ustavne vrednote antifašizma i ZAVNOH-a koje je Tuđman upisao u hrvatski Ustav. I to čine upravo oni koji se najviše zaklinju u odanost Tuđmanu. A opet, možda i u tome valja iščitati određenu simboliku: spomenik Tuđmanu je odmah do dvorane “Lisinski”, poprišta održavanja Prvog sabora HDZ-a na kojem je Tuđman poslao poruku o “NDH kao izrazu povijesnih težnji hrvatskog naroda za državom”.

Kad to danas kaže netko poput Z. Hasanbegovića, na njega se udari drvljem i kamenjem. Tuđmanu se, međutim, diže spomenik. Nije jasno zbog čega bi se Tuđmanu uopće podizao spomenik kad njegovi sljedbenici ruše ono malo pozitivnog nasljeđa njegove vladavine, a Hrvatska se gotovo 20 godina pokušava otresti negativnih aspekata Tuđmanove ostavštine? Evo, recimo, na otvaranje spomenika Tuđmanu dolazi Kolinda Grabar Kitarović, vokalna zagovornica famoznog hrvatskog Zajedništva. Premda je upravo Tuđman godinama radio na sijanju najdubljih podjela u društvu. Podjela na Hrvate i sve ostale. Podjela između dobrih i loših Hrvata. Podjela između nacionalista i “komunista”. Između lojalnih Hrvata i “zelenih i žutih vragova”. Između HDZ-ovaca i oporbenjaka. Popisu naprosto nema kraja. U svakom aspektu svoje vladavine Tuđman je kreirao podjele: tražio je neprijatelje, huškao na izdajnike, špijunirao političke protivnike, progonio oporbenjake i novinare... Gušio je unutarnju demokraciju i pretvarao Hrvatsku u omraženu, izoliranu i nesimpatičnu državicu.
Koja danas, eto, otvara spomenik osobi koja se spominje u haškoj presudi za zločine u BiH. Što to govori o današnjoj Hrvatskoj?

Kome danas više uopće treba Tuđman, nakon više od jednog desetljeća detuđmanizacije, praćene procesuiranjem hrvatskih ratnih zločina koje je Tuđmanov režim zataškavao, praćene borbom protiv korupcije koju je Tuđman utemeljio, praćene istom borbom protiv klijentelizma, nepotizma, gaženja zakona i institucija koje je i Tuđman gazio, a za slobodu medija i manjina koje je i Tuđman ugrožavao.
Ako bi spomenik Tuđmanu danas ičemu mogao služiti, onda bi nas trebao podsjećati na Hrvatsku kakva ona ne bi trebala biti. Recimo, Hrvatsku u kojoj spomenik Tuđmanu podižu gradonačelnik pod optužnicama za korupciju i premijer iz stranke kojoj se još uvijek sudi za korupciju i korištenje crnih fondova. Onu koja je izrasla na Tuđmanovim riječima: “Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvi sami želimo i nećemo nikome dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba da bude”.

Imamo Hrvatsku iz koje se masovno pokušava pobjeći.

Tomislav Klauški (24sata.hr)