Decembar nase mladosti

Od svih mjeseci u godini sjecanja na decembar iz mladosti su nekako najljepsa, najsvjezija,  najmirisnija... Decembar je donosio neku posebnu radost, ushicenje.
Znalo se da odmah nakon velikog praznika 29. novembra dolazi jos veci - decembar i pocinju pripreme za Novogodisnje praznike. Za neke, bio je to samo jedan praznik - Nova godina. Za druge, dva tri ili vise praznika. Za neke je pocinjao Svetim Savom, drugima Danom armije, trecima prvim Bozicem, cetvrtima nastavljao drugim Bozicem, pa drugom Novom godinom... Svima nama koji smo zivjeli zajedno kao jedna prorodica bili su to dragi praznici koje smo, ili sami slavili ili isli prijateljima i porodici na njihove proslave.
Novogodisnje jelke su se skidale tak nakon sto prodje i druga Nova godina, naravno ako prije toga ne bi pocele rasipati svoje osusene iglice.

Kicenje jelki je bio poseban dozivljaj. Nestrpljivo se cekalo da prodje prva ili druga nedjelja decembra i da otpocne kicenje jelke. Nije to moglo proci bez onih cetvrtastih secernih bombona uvijenih u staniol, koje smo, dok smo ih vjesali na jelku, u potaji, "probavali". Tada, na srecu, nije bilo plasticnih jelki pa su one prirodne u kucu unosile svoj dio decembarskih mirisa. Sjecam se proslava Nove godina u osnovnoj skoli Braca Pavlic uz novi ritam tvista... Jedne godine sam, sjecam se, cak uspio slomiti ruku plesuci tvist na novogodisnjoj proslavi!

A tek novogodisnji kolaci! Vecina njih su nase mame pravile skoro iskljucivo za Novu godinu: cokoladne rum kuglice - i sad su mi puna usta njihovog opojnog okusa, stanglice zvane "cigarete"  -  podloga od oraha i bijeli slag od bjelanca, petrogradske kuglice (njih nisam previse volio jer su se uvijek pravile u velikoj konkurenciji), sape - one su dugo trajale jer ni njih djeca nisu bas obozavala, oblatne, ruzice, rolat, griz zaljev sa orasima u sredini, urmasice...
Za Novu godinu se ni na orasima i jajima nije stedilo! Torte se, ako me sjecanje ne vara, nisu bas pravile za Novu godinu. One su vise bile rodjendanski kolac.

A tek miris kuca u decembru!
Miris kolaca iz rerni spreta na drva mjesajuci se sa mirisom svjezih jelki pravio je ugodjaj neke posebne, nezaboravne topline...

Neka i vama neke od ovih slika vrate sjecanja na decembre vase mladosti.

Iluzija

Blaz Kotarac: Druženje košarkaških veterana OKK ,,Beograd"

LIjepa strana sporta je sto igrajuci, trenirajuci, putujuci dok si mlad stvaras novu porodicu koja to ostaje vjecno. Nas Banjalucanin Blaz Kotarac imao je srecu da osnuje svoju sportsku porodicu u dva grada: Banjaluci, igrajuci u KK Borac i u Beogradu, u OKK Beogradu. Na svom blogu cesto pise o susretima i druzenjima bivsih kosarkasa u Banjaluci, Beogradu, Skopju... Ovog decembra su se veterani OKK Beograda i KK Radnickog druzili kod Mome Pazmana na Petlovom Brdu u Beogradu i o tome Blaz pise na svom fejzbuku. Nadam se da cete prepoznati neke od istinskih kosarkaskih legendi Jugoslavije. 

******************************

 BK - Košarkaški veterani OKK ,,Beograd“-a...kod njihove ,,Danke“ na P.Brdu,Bg,5.dec 2019.god
Kao i svake godine, u ovo decembarsko vrijeme, dogovorno i prećutno, okupili smo se kod našeg Mome (Pazmana) u već legendarnom kafiću ,,kod naše Danke“ na Petlovom Brdu – 5.decembar 2019.godine, da ,,pretresemo“ i ispratimo još jednu godinu, i, ...kao što obično biva, počne se ,,prisjećanjima“ od dalekih 50.godina prošlog vijeka pa sve do dana današnjeg! Eh, šta bi neki od naših ,,košarkaških“ novinara prikupio materijala za ,,pisanije“, ali, šteta, nije ih bilo...!
Elem, tu su bili veterani OKK ,,Beograd“-a sa ,,pojačanjima“ iz KK ,,Radničkog“ (koji su odigrali mnogo zajedničkih utakmica i turnira, što reprezentativnih što klupskih!) a bili su: Bata (R.Radović), Neca (N.Đurić), Asker-Rico (S.Gordić), Rale (D.Ražnjatović), Moma (M.Pazman), Dugi (M.Damjanović), Đura (V.Đurović), Koki (B.Kotarac), Nedo (N.Subotić)...nažalost, ovaj put bez našeg Makija (Z.Maroević) koji nas je prije par mjeseci ,,napustio“, kao i još mnogih nam dragih koji su opravdano odsutni ali su spominjani ili bili u živo na ,,mobilnoj“ vezi..Boša (B.Tanjević) i dr!. Za vas, koji ste nas nekad gledali i svesrdno navijali ,,do daske“ a, koji nas se sjećate,.....Veliki pozdrav i sve najbolje od plavih, ,,klonferskih“ veterana!

Goran Trkulja: Odakle potičem

Odakle potičete? Vaše ime nije holandsko…

Ne, nije. Ja dolazim iz zemlje...koje više nema.

?

Da, Jugoslavije.






Nemam ja problem s bosanstvom. Naprotiv. Svi moji, i po majčinoj i po očevoj liniji, potiču iz Bosne. Osim mene: ja sam, slučajno, rođen u Vojvodini. Kuća mi je, drugim slučajem, u Holandiji pa sam, po nacionalnosti, Holanđanin.
Odrastao sam u Bosni, a studirao u Bosni, u Hrvatskoj i u Srbiji. Književnost sam i hrvatsku i srpsku osjećao podjednako svojom, ali sam se u jeziku, jedino u formi kojom su pisali bosanski pisci Petar Kočić, Skender Kulenović, Branko Ćopić ili Đuro Damjanović osjećao potpuno zavičajno – među svojima.
Kad prođem kroz Mađarsku pa se spustim u Srbiju, a onda preko Hrvatske dođem u Bosnu, ja znam da sam došao kući.
Zašto onda, na pitanje o porijeklu, ne kažem da sam iz Bosne kad jedino Bosnu osjećam kao vlastitu domaju?
Zato što mi je Bosna tijesna da u nju smjestim svoje porijeklo. Ono nije samo moj dom, u njega su utkani svi oni s kojima sam dijelio taj dom i oni koji su, sa mnom, svoj dom dijelili. Ono je određeno i onima koji su ostali skriveni u mraku porodične prošlosti, onima čija su imena nestala u dimu spaljenih rodoslova ili izblijedjela na kamenim biljezima zaboravljenih grobalja. Moje je porijeklo šire od mog zavičaja i moje nacionalnosti, ono se ne da strpati pod etničku zastavu ili odrediti religijskim simbolima.
Zato je odgovor na pitanje o mom porijeklu najbliži istini kad kažem da dolazim iz zemlje koje više nema, koja je u stvarnosti nestala, rastočila se, a ostala još samo u tragovima o mom i o porijeklu ono malo nestajućih Jugoslovena rasutih po svijetu.

Angel Trajkovski: Drugaciji odgoj

Dragi nasi,

ovih dana ponovo mi se javlja moj prijasnji "sukob" sa misljenjem  u odgoju djece(pa i odraslih),kod nas i ovdje...Naime,prije par dana otisao sam da pokupim iz skole mog unuka Jacka i po ne znam koji put sam se "trznuo" kada sam vidio  na ulazu u skolu djecu od 6-7 godina,koji su zavrsili cas i cekali sa svojim nastavnicima da cuju skolsko zvono zavrsetka nastave... 

1. Djeca sjede na hladnom betonu,tempetarura je bila -6 stepeni Celz. nastavnici ne reaguju,a na djeci vidim da im nije hladno,roditelji koji su cekali da pokupe djecu ne reaguju,razgovaraju,smiju se...

2.Za "Halloween" (Dan maskara,31.Okt.) smo otisli u ranim popodnevnim casovima da prosetamo Bulevarom, da bi izbjegli vecernju guzvu,koji je centralno mjesto defilea maskara. Bilo je hladno 4 stepena Celz.,ali to nije smetalo mnoge da polugoli hodaju bez ikakvih reakcija na hladnocu. Posebno sam bio iznenadjen kada sam vidio majku (obucenu kao usred ljeta) sa djevojcicom koja je hodala bosa...Prosli su pored mene,gledao sam djevojcicu ne bi li primijetio neku njenu reakciju na hladno vrijeme, hladni asfalt..Ne,ama bas nista...Kao prilog saljem i fotku mojih u setnji Bulevarom.

3.Moj prvi "sukob" sa ovim razlicitim odnosom prema hladnoci kod nas i ovdje (citao sam da je isto tako u Skadinavskim zemljama) dogodio se davne 1995 g.(kada sam dosao u USA) i moji prvi zimski dani ovdje...Bilo je veoma hladno,isao sam prema svom teniskom Klubu i na stepenicama ulaznih vrata Kluba vidim djecu koja su zarsila trening sjede na betonskim stepenicama i cekaju roditelje...U majicama,polugoli...Smiju se,vicu,zezaju se...Gledam u njih i mislim:"Pa oni ce se svi isprehladjivati..." Nisam nista rekao,a onda udjem u Klub i na prijemnom salteru Kluba kazem dezurnom:"Nadjite trenera i neka djecu uvedu u Klub,pozmzavace se !" On gleda u mene,nije mu jasno,gleda u svog kolegu...samo sam cuo jednu rijec izmedju ostalih sto su oni razmijeni... "Evropljanin..." i nisu reagovali...

Eto, dragi moji, morao sam se navici na ovu ne malu promjenu odnosa prema hladnoci,ne reagujem,ali se uvijek trznem,kada vidim svoj unuka kada hoda bos po hladnom betonu.Ne kaze se slucajno:

"Treba da ucis sve dogod postoji nesto sto ne znas".

Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama. Vas Angel  

KUĆA PORED MORA - Arsen Dedić

Bato Bodnaruk australsko/banjalucki likovni umjetnik

Ko iz Banjaluke ne zna Batu Bodnaruka!! 

Iako vec skoro trideset godina zivimo hiljadana klometara udaljeni, Bato u Australiji - ja u Kanadi, Bato je i dalje moj sugradjanin koga se rado sjecam jos iz davnih dana Braca Pavlic skole, Gimnazije, sala Cajaveca i Doma kulture, parka, korza...

Prije petnaestak godina sam ga zapazio na jednoj od banjaluckih web stranica, na kojoj je pokazao da zna vrlo zanimljivo i duhovito pisati. Vrlo brzo je oko sebe okupio veliku grupu onih kojima su se njegova sjecanja pretocena u duhovite price veoma svidjeli. Tada smo razmijenili nekoliko emailova, prisjetili se nekih zajednickih dogadjaja, zajednickih prijatelja...Nakon toga, godinama zatisje. Svako se svojim brigama i zivotom zabavio. Bato se prestao pojavljivati u internet javnosti. 

I onda, iznenada, email. Javlja mi se Bato Bodnaruk i kaze da mu se svidja moj rad u Parkicu! Na moje pitanje zasto vise ne pise, kaze, "...dosadilo mi je da pisem za Narod, pa ne pisem. Radim za Pare, Novce... Skont'o sam da slikam, pa slikam...ja to zovem crtanjem---posto nemam skole, jer nisam zavrsio Akademiju. No , ja sam..."faciniran" Tobom, tvojim divnim radom.  Ponekad nesto i procitam, kad uhvatim vremena. I sve mi je uvijek na mjestu. Veliki ulozeni rad! Ili , bolje trud, ili bolje ljubav...Jos jednom, ponosim se Tvojim radom, srecan sam da nas ima jos mnogo sto slicno mislimo, siguran sam vec dvadeset godina da je nasa bitka zauvjjek izgubljena."

Ernest Hemingway

Boats

I prije par dana, evo Bate opet.  Cestita mi (zeza me) novog Premijera Kanade i kaze, "...Iz donjeg priloga vidis da sam usao u najuzi izbor kao "artist" i to u najprestizniju Queensland Galeriju  GOMA ..."

Charles Bukowski

Vespa

Moram reci da sam i ja najiskrenije "faciniran" radovima mog druga sa banjaluckog asfalta. Nikada ni pomislio ne bih da se iza onog Bate koga se sjecam, koji bio jedan od nas, istina nesto drugaciji, ali nekako slicno kao sto smo svi mi bili i drugaciji, da se iza njega krije toliki talenat i za pisanje i slikanje, i da taj talenat u ovakvo obliku, u ovim godinama ispliva na povrsinu. Znao sam da Bato odlicno crta, da je kao student zaradjivao crtajuci novogodisnje cestitke,  turiste na moru ... ali da on u sebi nosi umjernika ciju bih sliku vrlo rado svakodnevno gledao na zidu u moj stanu - to nisam znao...

Ja sam jednostavno totalno "faciniran"!

Uostalom, sami procijenite da li ja pretjerujem!

Razmisljam i o nasoj Banjaluci. Ne ovoj danasnjoj. O onoj nekadasnjoj Banjaluci koju mi, nostalgicni kakvi jesmo, danas vidimo samo u ruzicastim bojama. Razmisljam, koliko ta nasa  Banjaluka  nije  pruzala sansu svojim sugradjanima jer, u toj nasoj Banjaluci, onoj koju volimo i slavimo, Bato i mnoge druge Bate, nikada nisu dobili sansu da se iz talentovanog crtaca razviju u umjetnike cija djela bi bila cijenjena u BiH, Jugoslaviji. Tu sansu je Bato Bodnaruk  dobio u Australiji kao sto su mnoge druge banjalucke Bate svoje sanse dobili tek nakon sto su otisli iz nased lijepog i dragog grada. Da su ostali u Banjaluci ne bi postali poznati van granica raje, komsiluka, granica samog grada. Za tu  nasu Banjaluku bilo je dovoljno nekoliko umjetnika kojima, budimo iskreni, cilj nije bio da se neko mladji, talentovaniji ugura u njihove povlastene redove...Mislim da se to zove provincijski mentalitet i da je i on bio jedna od karakteristika naseg grada. Uostalom, nije li i ovo sto sam rekao: "Nikada ni pomislio ne bih da se iza onog Bate krije toliki talenat..."  dokaz tog naseg, banjaluckog, priznajem i mog, provincijalizma. Ali, nije to tema o kojoj danas zelim pricati. Bato Bodnaruk i njegova australska prica me ponukala da razmisljam i o tome.

Lady in red

P.S. "Faciniran" je izraz iz Batine anegdote:

" Adem Chejvan u Ibzenovoj Nori (banjalucko Pozoriste), ja mislio, on se zajeb'o a on tri puta ponovio...Faciniran!

O, jest me bilo stid a jos u prvom redu, izmedju Mame i Tate...

Ovi moji nisu reagovali. A ni Raja!

Ni Rezija!? Jebooo Te!

Jebajiga, taki Narod.

Dobrocudan, sve dok se ne pobije a onda, naravno ...Jebajiga!"

 Bogart

 Lady in hat

 Mother

 Night out

 Portrait

 Sv. Nikola

Vino 1